U povodu aktualne poljske serije u Netflixovoj produkciji, ekranizaciji i reinterpretaciji romana Lutka Bolesława Prusa, oko koje se povela živahna polemika u poljskoj javnosti, u kojoj ima zagovaratelja književne tradicije i kojima je neprihvatljiv ozbiljan odmak od teksta romana u seriji, do zagovaratelja slobodnog adaptiranja i reispisivanja, u duhu argumenta da je Lutka ionako roman bez jasna završetka, koji poziva na dopisivanje i fabularne intervencije, prisjetili smo se relativno davnoga tekstanobelovke Olge Tokarczuk, njezina dugoga eseja (još ćemo se vratiti žanrovskom određenju) Lalka i perła (Krakov, Wydawnictwo Literackie, 2001, tekst je digitalno dostupan), koji pokazuje da je poljsko čitateljstvo trajno zaokupljeno likovima toga davnoga romana, koji bi u nas bio posve nepoznat da ga nije preveo Julije Benešić (I–II, Zagreb, MH, 1946), a o Prusu je u nas osobito solidno i obaviješteno pisala Zdenka Marković, u povodu njegova drugoga glasovitog romana, Faraon (Boleslav Prus, Jugoslavenska njiva, 1923, knj. II, br. 11, str. 421−429). Dio staroga recepcijskoga problema s romanom Lutka, oko antropologije glavnoga muškoga lika, Stanisława Wokulskoga, koji je kao tema prigodno oživio u naše dane zahvaljujući popularnosti serije, opisala je Olga Tokarczuk, znatno prije svoje potonje svjetske književne slave. Tko nije čitao Lutku, nećemo za nj prepričavati; recimo samo toliko da je fabula romana vrlo razvedena i pripovjedna je struktura višeplanska; u središtu je neostvaren odnos Wokulskoga i Izabele, dvoje protagonista koji predstavljaju i dva društvena načela, napredno/građansko/proaktivno i nazadno/pasivno/aristokratsko, sa svim reperkusijama takva društvenoga i psihološkoga profila, koji su, oba, tipični za poljsku realističku prozu 1880-ih.
Olga Tokarczuk već je tada, početkom 2000-ih kad je njezin esej tiskan, imala u poljskoj javnosti prominentan status. Esej o klasičnom djelu poljske književnosti 19. stoljeća, romanu Lalka (Lutka), apartna je pojava u njezinu opusu. Tadašnja kritika nije reagirala afirmativno, naprotiv. Prigovore kritičara i povjesničara književnosti – i autoričine odgovore – ovdje nećemo iznositi jer više nisu relevantni, no objasnit ćemo zašto je tako: danas ne dvojimo da Tokarczuk nije kanila, pa tako i nije napisala, književnopovijesnu studiju. Tko je s takvim očekivanjem prilazio njezinu eseju, morao je biti iznevjeren pa stoga taj prigovor ne vrijedi ponavljati. Podjednako nisu više relevantni ni autoričini komentari da nije znalac književne povijesti i da je naprosto željela pisati o knjizi koja joj je jako važna; sve je to i odveć podrazumijevajuće. I doista, njezino je čitanje opterećeno dvjema u eseju očitim činjenicama, i inače svojstvenima Tokarczuk: prva je autorska proizvoljnost kad je u pitanju književni kanon − biblioteka nastala oko Prusova djela nije joj referencija; drugo, zasićenost psihološkim, pseudopsihološkim i parapsihološkim te naročito mitskim i arhetipskim, kao i u njezinim fikcionalnim prozama, i ovdje dominira. Posebnost je toga eseja njegova neskrivena emocionalnost i usmjerenost na emocionalni diskurs kao ispravan način rezoniranja o književnopovijesnoj temi. Tokarczuk o Prusovu romanu pripovijeda osobno, ne zanima je književna paradigma ni povijesna poetika. Njezino čitanje nema namjeru rekonstrukcije (a time su se bavila mnoga čitanja Prusa) devetnaestostoljetne Varšave i likova koji su mogli biti baš takvi kakvima ih opisuje Prusov pripovjedač, nju zanimaju univerzalne psihološke istine, kojima daje važnost kriterija prema kojemu se prepoznaju književna remek-djela; tekst koji čitatelju ne pruža mogućnost psihološke identifikacije s likom, ako se slažemo s Tokarczuk (a ne slažemo se), nije vrijedan recepcije. Njezin Wokulski nije slika građanina Varšave konkretna vremena, ali nije ni pokušaj psihoanalitičkoga čitanja kompleksna lika; Wokulski je apstraktan simbol, realizacija arhetipa u književnom liku. Tokarczuk je u eseju ponudila kombinaciju mitotvornoga i alegorijskoga čitanja, ako bismo je morali tipologizirati.
Poznato je, nije zagovornica frojdizma i psihoanalize, sljedbenica je jungovske teorije o simbolima i arhetipima. Nije jednostavno odrediti temeljni arhetip o kojem je kod nje riječ. I oko te teme, koje je vrste mistik Olga Tokarczuk, postoji već omanja literatura; ovdje je dovoljno reći da u njezinoj prozi dominira gnosticizam, filozofski (nećemo za ovu prigodu širiti njegovo značenje na religiju) nauk koji Tokarczuk, u metodi „duploga dna“, omata kao mrežu oko Wokulskoga. Ne možemo se ne upitati: kakve veze gnosticizam ima s Wokulskim i je li ta sljubljenost lika s arhetipom samo preuzetna, simulirana zakučastost?
Dugi esej Lutka i perla Olge Tokarczuk nema definiranu metodu, osim da s pomoću pitanja kao naslovâ poglavlja usmjerava čitatelja prema najvažnjim tezama. Fluidnost i intencionalan dojam nedovršenosti nedvojbeni su znakovi, kasnije toliko slavljene, njezine pripovjedne metode. Njezino emocionalizirano pripovijedanje ima jamačno veliku spoznajnu vrijednost, za ponekog čitatelju znatniju nego bilo koji književnopovijesni uvid. Vodeći čitatelja kroz pojedinosti romana, nerijetko sitne i periferne, Tokarczuk nudi interpretaciju koja omogućuje da se tako uspostavljen lanac asocijacija gotovo u beskraj nastavi, čime se upućuje, ako smo autoricu dobro shvatili, na Prusov roman kao neprolazan izvor univerzalnih ljudskih istina. Taj dakle naoko nedovršen i skicozan, nadasve intuitivan esej ima vrlo ambicioznu, gotovo profetsku, misiju.
U Uvodu (Wstęp) Tokarczuk iznosi nekoliko teza koje prate njezino čitanje Prusa, a naše čitanje njezina teksta (opet duplo dno!): glavnom junaku ne može se prići sa sigurne distance – tu njezino pripovijedanje kao da žuri da se odvoji od književnoznanstvenoga razumijevanja lika kao tekstualne instance prema kojoj je distanca nužna jer inače gubimo tlo strukturirane tekstualnosti. Naime, taj roman obilježuje podvojenost koja je odavna uočena: istodobno pripovijeda o historijskom vremenu i ljudima koji su po svemu mogli biti stvarni i o ljudskim istinama koje nemaju vrijeme, kojima je uvijek sada. Wokulski je, riječima Tokarczuk, moderan, dakle vječni čovjek („Wokulski jest człowiekiem współczesnym, czyli odwiecznym.“). Umjesto linearne kronologije, u romanu se pripovijeda u sekvencama, razlomljeno, fragmentarno, onako kako pojedinac i poima svakidašnjicu, kao niz labavo povezivih fragmenata koje s mukom, i mahom netočno, pokušava sastaviti u cjelinu. Priznavši u uvodu da je esej posljedica privatnog čitanja te da ju zanima samo „slučaj Wokulski“, Tokarczuk se upisuje u autore koji, bešavno, pišu i eruditski i emocionalno. U tome nema nikakva proturječja.
Lutka je objavljivana (tako je i pisana, u diskontinuitetu) u nastavcima za list Kurier Codzienny, pa se u kritici ustalilo mišljenje da ni sam Prus nije znao kamo se uputio i dokle će dospjeti, zbog čeg su mu suvremenici prigovarali da mu se radnja raspada i rasplinjuje. Dakako da je Tokarczuk kritična prema koristi koju navodno imamo od konsenzualnih, učenih čitanja („Niech Bóg ma w opiece dzieci ślęczące nad podręcznikami do literatury“: „Neka Bog zaštiti djecu koja proučavaju udžbenike književnosti“.). Iznijevši stav da Lutku treba čitati kao da je san (kao i svu ostalu književnost!), dodaje: „żadna teoria nie jest w stanie raz na zawsze, od początku do końca, wytłumaczyć sensu dzieła literackiego“ („ni jedna teorija ne može objasniti značenje književnog djela jednom zauvijek, od početka do kraja“). Stav je to s kojim se ne treba polemizirati.
U poglavlju Kim jest autor? Tokarczuk piše: „Książka udowadnia także, że cała rzeczywistość mieści się w ludzkiej psychice. Nie wiem, dlaczego nie jest to oczywiste dla wszystkich“ („Knjiga dokazuje da sva stvarnost prebiva unutar ljudske psihe. Ne znam zašto to nije svima očito.“). I doista, očitom postaje činjenica da je autorica naobrazbom psihologinja, odnos autora i čitatelja razumijeva unutar dijalektike psihologije i književnosti. Naš je stav da je to samo jedna recepcijska mogućnost, nije univerzalna, kako autorica sugerira. Lik čitatelju jest stvarniji od pisca, ali ne zato što smo se s njim psihološki poistovjetili nego zato što kao čitatelji raspolažemo samo s tekstom kao jedinim čvrstim uporištem. I kraj živoga autora, poput medijski vrlo prisutne Tokarczuk, nas kao čitatelje njezine izvorne intencije ne moraju zaokupljati, dovoljna je komunikacija s tekstom. Ne šireći dalje taj prijepor, podcrtajmo da joj je diskurs psihologiziran, ne samo u referiranju na psihu likova nego u smislu psihologijskoga metajezika.
O čemu je dakle, prema mišljenju Tokarczuk, roman Lutka? Pripovijeda o inicijaciji i transformaciji, o duhovnom ispunjenju, o unutarnjem putovanju koje bi se, iz vizure psihologije, moglo nazvati „individuacijom“, razlikovanjem pojedinca od kolektiva. Tokarczuk se poziva na Jungovu tezu da je čovjek manje povezan sa svojim unutarnjim bićem što je više njegov život podređen kolektivnim normama. Cijeli roman autorica čita kao simbolički prikaz psihološkoga procesa samospoznaje Wokulskoga. U poglavlju Wezwanie (Poziv) Tokarczuk se prepušta vlastitoj duhovnosti, koja nije lako poveziva s Prusovim romanom, osim na najnačelnijoj razini: „Dawne tradycje religijne traktowały proces inicjacyjnego przebudzenia jako odpowiedź na Wezwanie. Przekonanie, że to człowiek decyduje się na przemianę, uważały za złudzenie. To świat duchowy kieruje wołanie, na które człowiek może odpowiedzieć, jeżeli je w ogóle usłyszy“ („Drevne religijske tradicije smatrale su proces inicijacijskog buđenja odgovorom na Poziv. Smatrale su da je vjerovanje da osoba bira transformaciju iluzija. Duhovni svijet jest taj koji upućuje Poziv, na koji osoba može odgovoriti, ako ga uopće čuje.“). Štošta se tu može prigovoriti: što je uopće „Poziv“? Wokulski je dakle bio „pozvan“, i odgovorio je. Tokarczuk bilježi niz ovakvih terapeutskih i pseudoreligijskih sentencija, pa tko ih ne može prihvatiti u kontekstu romana pozitivizma i predodžbe o Wokolskome kao liku koji ujedinjuje značajke romantika i pozitivista, u njezinu čitanju neće naći mnogo više od pokušaja da se psihoterapijski diskurs primijeni na „sindrom Wokulski“.
Taj sindrom opisuje kao stanje uvjerenosti u to da se ljubav, prijateljstvo, poštovanje drugih mogu zaslužiti samo onime što netko čini, a ne onime što netko jest. U pozadini takva, vjeruje Tokarczuk patološkoga stava, jest kompleks manje vrijednosti, nije dovoljno „biti“, mora se „djelovati“, i duboka čežnja za jednostavnim postojanjem, u kojem se samo „jest“: ako je osoba doživjela u djetinjstvu ispunjenje samim time što „jest“, imat će zalihu samoprihvaćanja dovoljnu za cijeli život; ako nije, ostatak života provest će dokazujući da je vrijedna postojanja.
Tko je pak Izabela Łęcka? „Anima“, suprotnost Wokulskomu, metafora koju on tek naslućuje, zemaljsko utjelovljenje višega smisla koji Wokulski samo predosjeća. Izabela gubi svojstva ljudskosti, postaje čista apstrakcija, bitna samo u kontekstu dijagnoze „sindroma Wokulskoga“.
Ako bi se moralo svesti tumačenje Olge Tokarczuk na jednu konzistentnu misao, a koja bi bila i književnokritički a ne samo psihološki relevantna, onda je to inzistiranje na duhovnoj transformaciji kao pravoj temi oko Wokulskoga, nemogućnosti njegova lika da sadašnjost prihvati kao konačnu, samopoimanje statusa quo kao koraka ka promjeni koja je neizbježna.
U poglavlju izvrsna, paradigmatskoga naslova Czy romantyzm jest chorobą? (Je li romantizam bolest?) Tokarczuk drži da je romantičko mišljenje u jezgri ličnosti Wokulskoga. S pravom se pita je li romantizam Prusu značio isto što i nama danas. Implicitno sugerira da je „romantičko“ uvod u inicijaciju, put prema intuiciji i dubljoj spoznaji, „bolesna samosvijest“. Pojam romantizma, očekivano, Tokarczuk razumijeva psihologijski, kao skup osobina ličnosti koje vode određenom stavu prema vanjskom svijetu, stavu obilježenom preosjetljivošću i nadraženošću; to je spremnost pojedinca da se posveti nadosobnome i istodobno realizacija sebe mimo svega nadosobnoga i kolektivnoga. Romantički paradoks.
Treba ovo mjesto dodatno rasvijetliti: ako dobro čitamo Tokarczuk, romantizam ovdje označuje potrebu Wokulskoga za unutarnjom transformacijom, spojenu s neprihvaćanjem zadanosti zbiljskoga svijeta. Takav će tip literarnoga junaka, ako se malo vratimo u ladice književne povijesti, postati dominantan vrlo brzo nakon Prusova doba, a upravo je Prus, kao ključni eksponent svoje književne epohe, bio anticipacija takva individualizma.
Tokarczuk roman Lutka, koji je grandiozan panoramski uvid u poljsku (pod ruskom carskom upravom) običajnost 1870-ih, svodi na duševnu „krizu“, kao jedini mehanizam koji pokreće likove i njihovu karakterološku motivaciju. Wokulski je čovjek u polovici četrdesetih, u tipskoj krizi srednjih godina, zaokupljen pokušajima vlastite transformacije, u kojima naposljetku životno ne uspijeva. Gnostički – ako slijedimo Tokarczuk – uspijeva, pokušajem samoubojstva i naposljetku nestankom u nepoznato. Tokarczuk potencira tvrdnju o manjku žena u romanu: svijet Lutke, osim stereotipne Izabele, svijet je muškaraca, u kojem su žene prateći subjekti, koji sebe tek otkrivaju. No ne zaboravimo da je Prus bio veliki zagovornik ženske emancipacije, ali je bio i pozitivist-realist, koji nije idealizirao ženske sudbine. Wokulski, okružen ženama, ne zna se postaviti, jedino što zna jest sanjariti o Izabeli, koju jedva poznaje. Naš je zaključak da je ionako uvijek bilo i bit će lakše voljeti imaginarne likove nego žive ljude.
Kakve veze pak metafora „perle“ ima s devetnaestostoljetnim Wokulskim? Potragu Wokulskoga za „blagom“ i unutarnjom promjenom Tokarczuk je usporedila s gnostičkom Himnom o perli („perla“ je ovdje figura dragocjenosti, „dragulj na dnu mora“)kao alegorijom životnoga putovanja i potrage za blagom, koje je dakako metafora duhovnoga ispunjenja. Što je „perla“ Wokulskomu? „Perła byłaby więc metaforą duszy“ („Biser bi stoga bio metafora za dušu“), odgovara Tokarczuk. Spasiti se znači za Wokulskoga naći svoje unutarnje „ja“ i sačuvati ga kao najveću dragocjenost od vanjskoga svijeta. Čežnja za Izabelom u suprotnosti je s njegovom potragom; spasiti sebe, za nj znači odustati od nje. Njegovo je oslobođenje zapravo njegov nestanak iz svijeta „lutke“.
Esej Lutka i perla važan je jer je, koliko znamo prvi, legitimirao emocionalno čitanje Prusa. Nazvali bismo njezin pristup književnom psihoterapijom, pokušajem da se arhetip pridruži psihologiji književnoga lika i da se suvremenom čitatelju omogući poistovjećivanje s likom otprije 150 godina („poistovjećivanje“ je jedna od starih Jaussovih postavki, što je Tokarczuk zacijelo poznato). Esej Olge Tokarczuk iskušava naša uvjerenja: (o)lako joj se povjeruje da sva književnokritička i povijesna cjepidlačenja oko Prusa nemaju veze s čitateljima. Ali – književnost nije psihologija ni psihoterapija; ona to može biti, kome je to potrebno, no ima pravo biti i „samo“ književnost. Lutka je, recimo i svoj sud, uspio pokušaj poljskoga pisca realizma da oblikuje roman koji je u poljsku književnost unio kompleksan senzibilitet prijelaznoga razdoblja s kraja 1870-ih, kad promjene u ustroju poljskoga društva mijenjaju društvenu motivaciju i ponašanje pojedinca. Wokulski je primjer istodobno i romantika i pozitivista. Te kategorije Tokarczuk nisu zanimale, vjerojatno baš zato što svakome tko imalo poznaje povijest poljske književnosti ne mogu biti nejasne. No njezina upotreba arhetipa, koja bi trebala imati sveobuhvatniji učinak nego što je to upotreba književnopovijesnih „okova“, ne rezonira emocionalno sa svim čitateljima, jer je upravo to – osobna i emocionalna.
O romanu Lutka ustalilo se pisati (to što se u književnoj povijesti stvari moraju „ustaliti“ držimo da je glavna meta njezina eseja) kao o prvom poljskom modernom romanu kojemu je glavni lik zapravo grad; transformacija Varšave – iz perifernog središta obespravljene poljske aristokracije koja životari pod ruskom tiranijom u moderan europski grad znanosti, umjetnosti i razvoja bogatoga građanstva – prava je Prusova tema. Roman je pisan 1880-ih, u doba snažnoga političkoga pritiska i najstrože ruske carističke cenzure za vladavine cara Aleksandra III (1881–94). Baš zato što je tematizirao tada suvremen varšavski gradski život, u kojem su se isprepletale svakodnevice obezglavljene poljske aristokracije koja živi lažnim sjajem, građanstva u usponu koje objeručke prihvaća industrijsku revoluciju te (u poljskoj književnosti gotovo standardnih) mikrozajednica vlastite društvenosti (poput židovske) i prvih organiziranih ženskih umjetničkih kružoka, roman je već kao novinsko štivo prolazio strogu cenzuru. Podsjetimo, Prus je oštar kritičar onodobnoga degradiranoga szlachcica, plemića koji se kiti titulom koja ništa više ne vrijedi, ali nije štedio ni navodno progresivne pisce i novinare, kojima je spočitavao da iznevjeruju narav svojega poziva i podilaze niskom ukusu. Poman promatrač, bio je pisac s osjećajem za detalj i konkretnost, ali nipošto nije lišen idealizma. Štoviše, ideali su mu najviši mogući: „savršenstvo, sreća i korisnost“, kako je zapisao Benešić u pogovoru svojeg prijevoda Lutke. Prus stoga nije usko pozitivistički pisac (pozitivizam je uobičajen naziv za poljsku epohu realizma u književnosti), on je filozof pozitivizma, koji je određivao pozitivizam daleko šire od poetike romana, kao životno načelo koje definira ukupan čovjekov stav prema transformirajućem svijetu ususret fin de sièclea.
Naposljetku: Tokarczuk, i njezin spisateljsko-karijerni put koji je uslijedio u godinama nakon što je esej o Prusu objavljen, vode nas pitanju: treba li još kome znanje o književnoj povijesti? Tokarczuk, koja među prvima zagovara pravo na simulaciju prvoga čitatelja kojeg ne zanimaju prethodna mišljenja, dospjela je u sam vrh svjetske književnosti. Nobel nije bio slučajan, treba li uopće spominjati. Njezin je esej pripovjedna meditacija koja cilja na emocije čitatelja, ne na njegovo predznanje o Prusu. Zapitajmo se na kraju: je li u tome uspjela? Za svoje poklonike, zacijelo jest. Nas su pak i Olgin esej i najrecentnije televizijsko uprizorenje Lutke, potaknuli da se vratimo – Prusu.
