Godina je 2025., odvijaju se predizbori kandidata Demokratske stranke za budućega gradonačelnika najvećega američkoga grada New Yorka. Nakon okršaja dvojice kandidata, političkoga teškaša i bivšega višestrukog guvernera države New York, Andrewa Cuoma, i novoga imena na američkome političkome nebu liberalne konstelacije, Zohrana Mamdanija, ishod je bio neočekivan. Mamdani, politički novak, preoteo je poziciju Cuomu, pripadniku jedne od moćnih političkih dinastija na istočnoj obali, obitelji Cuomo, koji ipak ostaje u gradonačelničkoj utrci kao neovisni kandidat (Prussin and Kramer). Već tijekom kampanje, a posebice nakon iznenađujuće solidne pobjede, jedna od kategorija kojom se opetovano referiralo na Mamdanija bila je „socijalist“ (on sebe određuje kao „demokratskog socijalista“), što u američkom političkom diskursu ima vrlo različite konotacije, ovisno o tome na kojem se dijelu spektra nalazite (Powell). Za one koji tendiraju lijevo od centra, to je bila pozitivna oznaka koja je doprinijela Mamdanijevu uspjehu i koja bi trebala i nadalje obilježavati njegove eventualne buduće gradonačelničke politike. Za one desno od centra, to je prvenstveno negativno nabijena etiketa koja u američkom liberalnom diskursu konotira i druge nepoćudne političke opcije – komunizam i kolektivizam. Na pitanje otkud tako različite i široke konotacije jednoga te istoga termina u američkome političkome diskursu, ponudit ćemo neka zapažanja proizašla iz čitanja djela koje je nastalo krajem 19. stoljeća, dakle u razdoblju kada su se uspostavljale i definirale političke kategorije koje su danas u širokoj upotrebi te se pomaljao bilo kritički bilo afirmativni diskurs koji i danas utječe na naše shvaćanje (industrijskog i političkog) moderniteta i njegovih zasada.
Radi se o tekstu američke publicistice i novinarke Anne Bowman Dodd te o njezinoj distopijskog pripovijesti koja spaja dva termina iz uvodnoga odlomka, New York i socijalizam, upućujući na dulju tradiciju unutar koje ih je potrebno sagledati i razumjeti. Pripovijest The Republic of the Future; Or, Socialism a Reality (1887.) predočava izmaštani svijet u kojemu je, u dogledno vrijeme godine Gospodnje 2050., Amerika postala socijalistička i time ostvarila svoj milenaristički potencijal kao „republika budućnosti“. Radnja ove futurističke pripovijesti zbiva se u „socijalističkome gradu New Yorku“ i odvija se u tradicionalnoj epistolarnoj formi, u pismima koje Wolfgang, mladi putnik i švedski aristokrat koji se nađe u „ovom neobičnom socijalističkom društvu“, upućuje svojemu prijatelju Hannevigu u fiktivnoj Christianiji (n.p., 7).[1] Posredovana pripovjedna perspektiva omogućuje autorici da svoja kritička, satirička i ironična zapažanja prenese na pripovjedača i lika u tekstu, Wolfganga, koji komentira zbivanja i pojave iz začudne i onepoznačene perspektive, često anticipirajući Hannevigovu (tj. čitateljsku) reakciju.[2]
U Wolfgangovim pismima nižu se njegovi „začuđujući dojmovi“ o socijalističkom društvu u kojemu se našao (14) dok opisuje različite aspekte novoga društva i ideologiju koja ga pokreće. Možda je najbolje krenuti od kraja pa ustvrditi, kako kaže Wolfgang, da se našao u društvu koje sebe smatra vrhuncem civilizacije: „Amerikanac se nalazi na stupnju koji on smatra ispunjenjem [civilizacije]“ (46). Ovakva utopijska svijest nije bila strana ni nepoznata Americi jer je u europskoj imaginaciji Novi svijet otpočetka označavao mogućnost novoga početka, ponovnoga rođenja, osobne i socijalne transformacije, kako mit o Novome svijetu objašnjava Leo Marx. Prenesen u Ameriku i osnažen domaćim elementima, mit je nastavio imati veliku retentivnu snagu i potencijal te ga nalazimo u proplamsajima tijekom povijesnoga razvoja Amerike te impregniranoga u kulturne i umjetničke oblike. Tijekom 19. stoljeća, unatoč svim realnim problemima američkoga kontinuiranog razvoja, mit i dalje nastavlja oblikovati shvaćanje američke stvarnosti – da bi ovoga puta utopijsko obećanje bilo osnaženo sve većim utjecajem tehnologije. Ako čitamo jednoga od vodećih američkih javnih intelektualaca 19. stoljeća Ralpha Walda Emersona, američka priroda treba tehnologiju da bi obuhvatila ogromni kontinent koji joj je Providnost stavila na raspolaganje u konceptu „očitovane sudbine“ (Manifest Destiny), ali, paradoksalno, u tom procesu priroda neće biti uništena, već unaprijeđena (Emerson). Prije velikoga zamaha industrijske revolucije bilo je moguće gajiti iluziju da prodor „stroja u vrt“ neće biti sudbonosan, da parafraziramo Lea Marxa.
Ključnu ulogu tehnologije u osnaživanju utopijskoga, a potom kao reakcije i distopijskoga, aspekta američkog društva zapaža i Alan Trachtenberg. On u svojim studijama, Brooklyn Bridge (1979.), o planiranju i gradnji najpoznatijega njujorškoga mosta, a potom i The Incorporation of America (1982.), o utjecaju industrijske revolucije na američko društvo, opisuje puni krug od utopijskog imaginiranja grada do konačne konsolidacije industrijskoga poretka, koji je utopijskim diskursom jedva uspijevao pokriti sve kontradikcije, probleme i teškoće, ništa manje od svojih europskih konkurenata. Dodd je promatračica upravo tog procijepa, kada usred slavljenja tehnoloških potencijala, napretka i progresivne retorike svjedoči i sve većem raslojavanju i razuđivanju društva, sve većim nejednakostima, heterogenosti i razlikama koje prožimaju američko društvo zadnje četvrtine 19. stoljeća. Budući da se tada javljaju i prvi utopijski pokušaji organizacije društva, Dodd svojim tekstom uspostavlja distopijski pandan osobito raširenim teorijama političke transformacije koju donosi socijalizam i njegove inačice (poput anarhizma). Ovaj je tekst stoga, kako zapaža Jean Pfaelzer, jedna od vodećih stručnjakinja za američku utopijsku književnost, dio snažnoga procvata, „eksplozije“ (5), utopijske i distopijske književnosti tijekom posljednjih dvaju desetljeća 19. stoljeća posve u skladu s enormnom transformacijom koju predočavaju.
Očito je da socijalizam za Dodd predstavlja antitezu jednome od temeljnih američkih principa, individualizmu, te je upravo to ključni pravac kritike novoga društva. Razina mediokritetstva, uniformiranosti i „uravnilovke“ (koju je do savršenstva doveo stvarni, povijesni eksperiment izgradnje socijalizma i puta u komunizam od Sovjetskoga Saveza nadalje) tolika je da ubija u društvu svaku inicijativu, ambiciju, raznolikost i energiju, tako da stanovnici postaju tupi i melankolični, prema Wolfgangovim opservacijama. Za Dodd, važno je opetovano naglasiti fundamentalnu, nepomirljivu razliku između socijalističke utopije, gdje postoji „psihološka uniformnost“ i „postupno odumiranje individualizma“ (60) i principa republikanizma, inicijative i natjecanja, koje je nekada utjelovljavao američki ideal. Nakon nekih 200-tinjak godina socijalističkog društva, napominje Wolfgang, značaj američkoga naroda nepovratno je promijenjen (73). Građani i građanke, kako se stanovnici utopije moraju međusobno oslovljavati, tmurni su, ozbiljni i „svečani poput . . . sova“ (23). Državnim propisom nalaže se da se žene oblače jednako muškarcima (25). Kućanski poslovi, navlastito kuhanje, zabranjeni su ili posve zastarjeli (28). Utopijski društveni inženjering osobito je poslužio kao ključni instrument emancipacije žena, svakako jednoga od ključnih društvenih prijepora na koje se Doddova ironično referira: „Kada je zadnja pita pretvorena u prvu kuglicu, započela je ženina istinska sloboda“ (31).
Postavlja se pitanje kako je krajem 19. stoljeća bilo moguće, i na kojim znanstvenim osnovama, promicati utopijsku ideju o američkome putu u socijalizam. Stephen Mexal pojašnjava politička previranja zadnjih desetljeća 19. stoljeća prvenstveno kao reakciju na ekscese društvenoga razvoja i tzv. „pozlaćenog doba“, procese industrijalizacije, urbanizacije, imigracije i nejednakosti u Americi kraja 19. stoljeća. Kako konstatira Wolfgang u kratkome pregledu povijesti instalacije socijalizma u Americi, uzrok revolucionarnoga prevrata bio je upravo golemi rast nejednakosti kao posljedica procesa modernizacije: „ogromna akumulacija bogatstva u malobrojnim rukama i navodna tiranija kapitala“ dali su povod „anarhističkim revolucionarima“ da uzburkaju i izmanipuliraju „strane siromaške klase“ (53). Socijalizam, dakle, nije bio izvorni američki proizvod. No u povijesnoj zbilji onodobne Amerike očitovao se jačanjem novih političkih opcija poput populizma, agrarne agitacije i suprotstavljanja bipolarnom partijskom sustavu koji s većim ili manjim uspjehom potresaju američkim društvom kraja stoljeća. Možemo se složiti s Pfaelzer koja smatra da Doddičina distopijska parodija socijalizma metaforički evocira kao inauguralni događaj jedan povijesni čin političkoga nasilja, Haymarketski prosvjed 1886. godine u Chicagu i stavlja ga na početak revolucionarnog prevrata kojim se uspostavlja novo društvo (81). Nadalje, u bitnim sadržajnim elementima, kako upozorava Pfaelzer, nalazimo analogiju između utopijskih i distopijskih tema i motiva, ono gdje se razlikuju je forma, izražena u ironičnom stavu pripovjedača, koja se očituje u Wolfgangovu neupravnom diskursu kojim uokviruje opis novoga društva ili pak u njegovim otvoreno začudnim komentarima u pismima prijatelju gdje razotkriva pravu prirodu novoga društva (Pfaelzer 78–80; Dodd 20, 23, 26, 35, 80…).
Uz snažni upliv darvinijanske paradigme, koje se mogla koristiti i kao konzervativna i kao progresivna poluga, ovisno o ideološkome kontekstu, Pfaelzer navodi kako je bilo utopijsku bilo distopijsku književnost nemoguće sagledavati bez razumijevanja aktualnih teorija društvenoga razvoja. Dubiozna čast da slovi kao jedan od očeva utemeljitelja američke socijalističke utopije u tekstu Doddove pripala je Henryju Georgu (47), kojega Mexal naziva „etičkim ekonomistom“, ponajprije zbog njegova suprotstavljanja snažnome utjecaju socijalnoga darvinizma u shvaćanju društvenih i ekonomskih procesa u Americi te zagovaranju ideje jednakosti i zajedničkog vlasništva nad zemljom, koja je za njega glavni kapital (130, 131). Za većinu utopija upravo je ostvarenje principa jednakosti ključna poluga transformacije društva, pa je tako i za Doddovu, iako u negativnim terminima. Strogo provedeni princip jednakosti znači da svi ljudi moraju biti isti i u smislu ekonomskoga statusa i u smislu drugih značajki – pa se tako ni muškarci ni žene ne smiju razlikovati; kuće su jednolično identične, izvana i iznutra jednako opremljene (32).
Ova orkestrirana jednakost u romanu je kontrastirana s darvinijanskom logikom, koja je u to vrijeme bila jedna od dominantnih i činilo se neupitno znanstvenih perspektiva pa je Dodd uspostavlja kao protutežu socijalističkome principu. Na samome početku Wolfgang u udivljenjem Hannevigu spominje kako je u New York došao podmorskom pneumatskom električnom željeznicom (8). Promatrajući podmorski svijet u njegovim raskošnim i „delikatnim“ bojama, Wolfgang primjećuje i manje idiličnu pozadinu koju oslikava darvinijanskim, naturalističkim zakonom kanibalizma, borbe za opstanak i preživljavanja jačega kao neosporivoga prirodnog zakona koji neuspješno pokušavaju derogirati socijalistički reformatori: „Podvodni misionar . . . reče mi da su od svih kralježnjaka i beskralježnjaka ribe najmanje podložne reformacijskoj disciplini“ te se uporno ponašaju u skladu sa svojom „izvornom iskvarenom prirodom“ (11–12). Pozivanje na navodno neupitne principe funkcioniranja organskih sustava koji su se analogno prenosili iz prirodnih na socijalne tvorbe nastavlja se u Doddičinu opisu nekadašnje, predrevolucionarne stratifikacije američkoga društva koja, svojim etničkim razredima, evocira upravo zadanu hijerarhiju životinjskoga svijeta i reproducira neizbježne ishode, povezujući distopijsku kritiku s darvinijanskom teorijom. U uspostavi nove republike i koncipiranju njena „novoga Komunalnog i Socijalističkog ustava“ (51) glavnu ulogu imali su rehabilitirani Amerikanci novoengleskoga porijekla koji su na vrhu „rasne“ piramide, a za njima slijede Nijemci, Irci, nekolicina Rusa, strani anarhistički elementi (51, 52).
Isto tako, barem od sredine 19. stoljeća socijalizam je razvijao svoju komunitarističku perspektivu, a na nju se kritički nadograđivao komunizam koji je tvrdio da je otkrio znanstvene zakone povijesti i povijesnoga razvoja (Pfaelzer 4) pa se tako uspostavio kao izravan takmac jednako determinističkome darvinizmu. Kako Wolfgang sumira težnju socijalista, nastojali su „ustanoviti idealnu vlast“ ne bi li „osigurali savršenu i potpunu sreću pojedincu i cijeloj rasi“ (55). Da bi se ostvario novi poredak, neizbježno je ne samo uništiti neprijatelje, nego pamćenje prošlosti, tj. nužno je proizvesti novu mitologiju (49). U tom procesu potrebno je ovladati svakim aspektom ljudske egzistencije u državi – od prehrane koju određuje centralizirano povjerenstvo do uporabe slobodnoga vremena (30, 65). Religija je ukinuta, tj. dopuštena je ako služi novome poretku pa umjesto crkava imamo „etičke hramove“ i „Hram osloboditelja“ (82). Kako komentira Wolfgangova pratilja, domaća tumačica socijalističkih uzusa, „Vidiš, religija je izazivala rasprave. Izglasali su da je nemoralna“ (81). Primjećujemo neke zajedničke točke ovoga zamišljenoga svijeta i kasnijih političkih eksperimenata koji su sebi pripisivali ispunjenje neupitne povijesne datosti. Kako bilo, Wolfgang se nalazi u društvu u kojem je značaj američkoga naroda nepovratno promijenjen, dakle, rođen je novi čovjek koji će ostvariti obećanje socijalističke utopije (73).
Tehnologija je ključni oslonac kako utopijske transformacije, tako i njezine distopijske kritike, posebno stoga što mora zamijeniti rad: „U društvu gdje je zakonom zabranjen degradirajući rad, moraju se koristiti strojevi kao njegov nadomjestak“, kako pokazuju futuristička prijevozna sredstva, automatizirani hoteli i vođenje kućanstva (18). Uvođenje tehnologije ključno je ne samo za ukidanje kućnih pomoćnica, nego i za konačnu aboliciju kućnoga rada za ženu što je, prema utopijskoj logici, oslobađa za drugu, važniju vrstu rada. Budući da je majčinstvo također podložno državnoj intervenciji – majke samo rađaju, a država se do punoljetnosti brine za djecu jer nekakve socijalne reprodukcije mora biti, te da je i obitelj izumrla, ženama je otvoren put da ostvare političku hegemoniju u novome poretku jer kao glasačice „značajno“ nadmašuju muškarce (43). Budući da je borba za prava žena jedna od ključnih tema američke utopijske književnosti, zajedno s temom jednakosti i valorizacije rada, znakovito je da joj Dodd također posvećuje pažnju parodiranjem te važne teme.
Završna je Wolfgangova ironijska žaoka usmjerena prema naizgled savršenome društvu koje su socijalisti kreirali upravo posredstvom znanosti i tehnologije, društvu u kojemu je ekonomija sređena, nejednakost eliminirana, kriminal smanjen, država sveprisutna i nadležna za doslovno sve aspekte civilnoga društva – od odgoja djece do organizacije slobodnoga vremena. To je i društvo koje je dokolicu učinilo novim zakonom, a rad je na putu izumiranja. Gradski se vrtovi ne obrađuju jer je fizički rad stavljen izvan zakona i smatran degradirajućim (19). No upravo su sva ta postignuća ujedno i oštra satira društva koje se tada činilo plodom mašte. Utopijska je književnost bila povijesno inducirani odgovor na masovne, teško upravljive procese modernizacije krajem 19. stoljeća, ali već je tada potakla i kritiku svojim ideologiziranim rješenjima. Nešto kasnije, 20. stoljeće pokazalo je kako utopija izgleda kada se počne primjenjivati u povijesnoj zbilji, a distopijska književnost 20. stoljeća, posebice u djelima Georga Orwella, do krajnjih reprezentacijskih granica razradit će još jedan od omiljenih utopijskih postulata, onaj da kapitalizam neizbježno u sebi sadrži klicu vlastite propasti, tj. da neminovno devolvira u socijalizam. No ako i danas postoje problemi na koje je ukazivala utopijska vizija kraja 19. stoljeća, sigurno je da će se i dalje predlagati rješenja aktualnih društvenih zala; današnje je tehnološko zlatno tele umjetna inteligencija koja će generirati nove utopijske vizije i distopijske odgovore.
Bibliografija
Dodd, Anna Bowman. The Republic of the Future; Or, Socialism a Reality. Cassell and Company, New York, 1887, archive.org.
Emerson, Ralph Waldo. „The Young American“. 1844., https://archive.vcu.edu/english/engweb/transcendentalism/authors/emerson/essays/youngam.html, pristupljeno: 3. kolovoza 2025.
Marx, Leo. The Machine in the Garden: Technology and the Pastoral Ideal in America. Oxford UP, 1964.
Mexal, Stephen. The Conservative Aesthetic: Theodore Roosevelt, Popular Darwinism, and the American Literary West. Lexington Books, 2021.
Pfaelzer, Jean. The Utopian Novel in America, 1886-1896: The Politics of Form. U of Pittsburgh P, 1984.
Powell, Michael. „The Magic Realism of Zohran Mamdani“. The Atlantic, https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2025/06/zohran-mamdani-mayoral-candidate-nyc/683215/, 18. lipnja 2025., pristupljeno: 18. srpnja 2025.
Prussin, Mark, and Marcia Kramer. „Zohran Mamdani clinches Democratic nomination for NYC mayor“. CBS News, https://www.cbsnews.com/newyork/news/zohran-mamdani-wins-democratic-nomination-nyc-mayor/, 1. srpnja 2025., pristupljeno: 18. srpnja 2025.
Trachtenberg, Alan. Brooklyn Bridge: Fact and Symbol. 2nd ed. The U of Chicago P, 1979.
—. The Incorporation of America: Culture and Society in the Gilded Age. Hill and Wang, 1982.
[1] Svi su navodi preuzeti iz izdanja Anna Bowman Dodd, The Republic of the Future; Or, Socialism a Reality, Cassell and Company, New York, 1887., archive.org. Ako nije drugačije naznačeno, svi su prijevodi moji.
[2] Ovaj narativni postupak, epistolarna forma, često se rabi u utopijskoj i distopijskoj književnosti jer nudi autorima i pripovjedačima određenu fleksibilnost u izražavanju stajališta, kako o fiktivnim svjetovima koje opisuju, tako i prvenstveno o svojem vlastitom društvu te omogućuje vješto manevriranje i komuniciranje ideoloških stajališta, ali podvrgnutih narativnoj formi i njezinim literarnim aspektima; usp. Pfaelzer 81.
Zagrebački književni razgovori: Distopija u književnosti
