Scheveningen
Nizozemsko ljeto dolazi iznenada.
Skidam vunene čarape
i ostajem u dva džempera,
ulazim tako do gležnjeva u Sjeverno more,
koračam na jastuku od blijedih algi,
kao na starom, mokrom madracu
– Prija, zar ne? –
širokim koracima dečko mjeri
beskrajnu obalu Scheveningena –
smije se i jako žuri nikamo.
Gladni galebovi vragolasto
razgledavaju moje ruke u potrazi za hranom.
Prazne su.
Veliki panoramski kotač
okreće se bez prestanka
nad površinom Sjevernog mora.
Potpuno isti stoji na Podilu,
samo se rotira iznad površine Kijiva
Tri plave haringe u zlatnim krunama
ponekad se miješaju sa zlatom ukrajinskih trozubaca
ulicama Scheveningena.
Otac i ja dugo hodamo po pijesku
i šutimo o ratu
pa tišinu prekida vjetar.
U pauzama između naleta vjetra,
baš kao i dva svjetionika ovdje,
tiho trepće mobitel –
naizmjenično crveno i zeleno
– Zračni alarm!
– Prekid uzbune.
– Zračni alarm!
– Prekid uzbune.
Gledam kako se u mirnoći mora
tjeskoba svaki put ne rastvara.
7. 7. 22.
Nizozemska
U zeleno-bijeloj mraznoj travi šulja se bijelo-riđa mrlja mačke,
patka zaranja u smrznutu površinu jezera probijajući tanku koru leda,
malene ptice lete u jatu, poskakujući na strujama vjetra,
poput nota na partituri,
par u nizozemskom vlaku
glasno govori njemački,
„Nijemci“ – šapću Nizozemci iza mene – „raus! napolje!“ – cerekaju se,
Drugi svjetski rat,
koji se pamti,
ukrajinski rat,
koji sve više blijedi
u nizozemskoj stvarnosti,
poput mrazne trave
kojom se šulja mačka,
nestaje
poput patke
koja zaranja u zrcalo zimskog jezera.
3. 12. 23.
Sirene
Još jedna probna sirena u Hagu
obavještava da je počeo
još jedan mjesec
i o tome da je danas ponedjeljak.
Sirena zavija tiho i ne remeti mir,
zavija milozvučno
i kao da se ispričava za prekomjernu buku.
Probna sirena u Hagu ne zavija kao u Zagrebu –
glasno i kreštavo, uistinu uznemirujuće.
Probna sirena u Hagu ne zavija kao u Beogradu,
gdje ljudi još uvijek izlaze na ulice i zure u nebo,
a onda se pogledaju i dugo, dugo šute.
Probna sirena u Hagu ne zavija čak ni tako kao što zavija u Kölnu,
gdje od sirene glasno kuca srce.
Ova probna sirena zavija tako
kako ona može zavijati samo u gradu
gdje kao da nikada nije bilo rata.
U međuvremenu na cijelom teritoriju Ukrajine
najavljena je još jedna zračna uzbuna,
ova sirena je za mene –
samo kratki bljesak na ekranu telefona,
do crnila tiha –
nije probna.
17. 11. 23.
Mišolovke
Mama dosljedno postavlja mišolovke,
sjećajući se svakog kutića gdje je vidjela miša –
pored štednjaka, ispod stola, oko kreveta, u smočnici…
Miševi neće imati kamo,
ali dobro je da su mišolovke humane –
ubijaju iz prvog puta.
Na televiziji dosljedno objavljuju vijesti,
spominjajući svaku zemlju u kojoj su viđene ukrajinske izbjeglice, –
izbjeglica je previše,
prihvat novih izbjeglica obustavlja se,
ne pružajte pomoć Ukrajincima,
sve izbjeglice moraju se vratiti kući
i podupirati ekonomiju unutar vlastite zemlje,
unatoč svakodnevnim uzbunama i granatiranju.
– Jesi li građanin ili nisi? – izazovno me pita TV.
Izbjeglice neće imati kamo,
ali dobro je da vijesti dolaze s određenim intervalom –
ne ubijaju iz prvog puta.
Kako je čudno u sobi punoj mišolovki
osjećati se ulovljen
i kakvo čudno olakšanje
što nijedna nije uradila svoje.
20. 5. 24.
Kišobran
Istraživanja govore da u mašti nekih građana zaštićenih nuklearnim
kišobranom NATO-a stereotipna izbjeglica iz Ukrajine izgleda kao
plavuša plavih očiju.
Prema istraživanjima, zamišljanje izbjeglica kod nekih građana
zaštićenih NATO kišobranom ne poklapa se sa stvarnim ukrajinskim
izbjeglicama.
Ukrajinci
– nisu dovoljno siromašni;
Da l’ ti je ovo iPhone?
– nisu dovoljno ofucani;
Zar ideš i kod frizera?
– nisu dovoljno glupi;
Imaš dva visoka obrazovanja?
– nisu dovoljno uplakani;
Rečeno mi je da je u tvome gradu sigurno i ljudi idu u kino i kafiće.
Istraživanja govore da ako ne odgovaraš očekivanjima nekih građana
zaštićenih nuklearnim kišobranom NATO-a, oni bi se mogli
razočarati u tebi kao u žrtvi i onda uopće ne bi vjerovali u rat u
Ukrajini.
Mašta nekih građana zaštićenih NATO-vim nuklearnim kišobranom
iznimno je velika – otprilike veličine kišobrana.
26. 5. 24.
Zagreb 2.0
U Zagrebu ja i moja prijateljica
sjedile smo u pauzama između predavanja,
pile kave jednu za drugom,
a kasnije, navečer, ožujsko hrvatsko pivo.
Slušale smo The Ramones i Davida Bowiea,
povremeno išle u klubove ako su tamo svirali rock,
a ponekad i na izložbe, da bi svaki put kad bismo izašle iz galerije
ona rekla:
A ipak moj omiljeni umjetnik je Basquiat.
Bile smo jedine na sveučilištu strane studentice povijesti umjetnosti –
iz Ukrajine i Srbije.
Jednoga dana otišla je u New York, a nije se ni oprostila. K svome
Basquiatu.
Ja sam otišla u Kijiv, oprostivši se od Zagreba, a onda sam, ne oprostivši
se, iz Kijiva u Hag.
Ove godine ona se isto seli u Hag
da opet pije kavu kao strankinja.
Hag, kažem joj, to je samo Zagreb 2.0
4. 7. 24.
