Berislav Jurič: Kapi, Synopsis,
Sarajevo – Zagreb 2025.
Cinizam je dominantno raspoloženje našeg doba. On nije nužno ikonoklazam protiv metanarativa i transcendencije, nego jednostavno nemogućnost vjerovanja ili povjerenja u ono s čime se susrećemo. Postoji potreba u suvremenom čovjeku da prozre kroz bilo koju pojavu s kojom se susreće. Trajna skepsa, koja je često puta opravdana, onemogućava vjerovanje u neiskvarenost i iskrenost stvarnosti. Ono dobro što susrećemo ili je tek privid ili stvarnost koja je ipak uvjetovana nečim mutnim.
Ovo je osnovno raspoloženje koje prožima tekstove novinara i pjesnika Berislava Juriča. Dok u svojim kolumnama nastupa kao oštri kritičar društveno-političke stvarnosti, poigravajući se s ironijom i cinizmom koja je tako česta u suvremenom diskursu, u poeziji otkrivamo Juriča koji se hrva s njezinim kontradiktornostima i nedorečenostima. Najnoviji proizvod toga napora je pjesnička zbirka Kapi koja iz tiska izlazi u srpnju 2025. u nakladi Synopsisa. Već nam naslov zbirke daje naslutiti što trebamo očekivati od te zbirke, a to su pjesničke minijature, od kojih svaka nudi tek jednu, ali potentno zaokruženu misao. Jurič svoje pjesme gradi na slikama vlastite svakodnevice, oblikujući ih u doživljajne crtice koje se daju opisati kao unosi u dnevnik. Pjesnik nam tako dopušta ulazak u njegov privatni prostor, pa samim time i njegov vlastiti doživljaj stvarnosti.
Zbirka se sastoji od pet ciklusa. Prvi ciklus naslovljen je Svečani i tematski odskače od ostalih ciklusa u zbirci. Radi se o intimnoj ljubavnoj lirici koja nije pretenciozna u izrazu, ali koja titra između istančanosti i banalnosti. Pjesme ovoga ciklusa snimci su najprisnijih trenutaka između pjesnika i njegove voljene i predstavlja možda najvedrije epizode cijele ove zbirke. Svoju ljubavnu opčinjenost Jurič artikulira razigranim slaganjem slika i motiva. Pogledajmo primjerice pjesmu Pred poljubac:
Pojela si sunce
Lice ti se mršti od šećera
Niz usne ti se cijedi
svjetlost
U zubima se bijeli
nebo
U očima
sve oči moga svijeta
i svako moje zašto
i svako zato
Bujnost te istovremena jednostavnost Juričevih asocijacija bi pod nevještim perom zasigurno uništila pjesmu, međutim razvidno je kako je lirski sentiment autentičan, a izričaj odmjeren i prilagođen visokoemotivnoj situaciji koju pjesnik pokušava izraziti. Nad izričajima ljubavi nema ni oblačka sumnje ili ironije. Jurič si dopušta nepatvorenu zaljubljenost koja mu jedina može pružiti utočište, barem kako nam to sugerira kontekst ostalih ciklusa o kojima će biti riječi.
Sljedeći cikuls naslovljen Četiri zida i Jurič u njemu baca oko na svakodnevicu u kojoj prebiva i zapisuje svoje doživljaje. Pjesme ovoga ciklusa tematiziraju banalnost i ispraznost suvremenog urbanog života koji je obilježen užurbanošću i nedostatkom konkretne svrhovitosti. Egzemplarne pjesme ovoga ciklusa svakako su Četiri noge i Posao. Pogledajmo prvu:
Život se sveo
na četiri zida
na četiri točka
četiri vrste sira
i na četiri rate
ako može
Između su
četiri žurbe
na četiri termina
koje plaćamo da nam djeca trče
na četiri strane svijeta
i da budu spremna
za poslušni život
na četiri noge
u četiri zida
na četiri točka
i na četiri rate
Ako može
Nahadnut vlastitom svakodnevicom, Jurič nam donosi skicu frivolnosti suvremenog života, provlačeći ju kroz broj četiri koji nedvojbeno sugerira začarani krug kojeg se praktički ne možemo osloboditi. Tragičnost ovoga statusa quo poentirana je pripremom djece na jednak način života, što samo iznova reproducira začarani krug i drži ga na životu. Druga pjesma naslovljena je Posao:
Odbrojava broj
do broja
kojim počinje dan
i odbrojavam
koliko mogu
ostati lijen
pa da požurim
do broja
od kojeg
počinje
jurnjava za
brojevima
i zakasnim
Slično prethodnoj pjesmi Četiri noge, ova pjesma skicira ispraznost suvremenog života, no dajući mu ovdje puno mračniji podtekst, skoro kafkanijanski evocirajući motiv brojeva koji dehumaniziraju sjurenog pojedinca. Stvarnost u kojoj pjesnik živi oblikovana je užurbanom trkom za obvezama i potrebama koja ništi čovjeka umjesto da mu pomaže. Društveni kontekst kao takav okrenut je protiv pojedinca, i jedino što on može kao takav učiniti jest preživjeti, koliko god to isprazno na kraju bilo.
U ciklusu Na leđima svemira pratimo pjesnika u njegovoj interakciji s okolinom. Iz ovog ciklusa uočavamo kako se pjesnik nije predao apatiji i ispraznosti. Dapače, on jasno uočava brojne lirske momente gdje ih obično oko nikada ne bi uočilo i ne ostaje ravnodušan pred njima. Međutim, on također uočava i snažne sile koje se suprotstavljaju tim momentima. Pogledajmo pjesmu Nebo:
Koracima
ne dam
da budu
u oblacima
Oblacima
ne dam
da se igraju
oblicima
Glavi
ne dam
da misli da je prava
i da spava
Slike od kojih pjesnik bježi sublimacije su bezbrižnosti ljudskog duha. Njegov opterećeni um ne može uživati u bezbrižnosti i maštanju, jer svaka mašta predstavlja privid od kojeg pjesnik može stradati. Suvremeno sivilo nagriza sve što je natopljeno lirskim i obezvrjeđuje ga, kako nam Jurič jasno artikulira u pjesmi Pred ogledalom:
Uzalud je bio velik
Mali princ
ljepota nije u oku promatrača
nego u uzdignutim palcima
koji su svi isti
kao što su ista
usta na napuhavanje
zubi za smijanje
trepavice na lijepljenje
i nokti koji lažno grebu
i boje se vode
Stvarnost našeg doba komodificirana je i uniformirana. Opaska kako ljepota nije u oku promatrača prodorna je, jer smo kao ljudi lišeni očiju koji predstavljaju vrata u naše unutarnje biće, i još više od toga. Oči su kanal kroz koji naše unutarnje biće najjasnije komunicira sa svijetom oko sebe. Umjesto očiju u kojima će se otkrivati ljepota svijeta, suvremeni svijet nam nudi plastificirane maske koje će svaku autentičnu ljepotu sakriti i ugušiti.
Ciklus Kost po kost možemo tumačiti kao prosvjed protiv dosad opisanog statusa quo. Naslov ovoga ciklusa zapravo je stih iz pjesme Starost koja jezgrovito opisuje ne samo pjesnika, nego i stvarnost oko njega:
Kost po kost
pucketa
kao kazaljka u mraku
Dok su prethodni ciklusi bili prožeti raspoloženjem razočaranja i rezignacije, u pjesmama ovog ciklusa osjetni su prkos i frustracija. Ovdje nalazimo svojevrsni susret Juriča pjesnika i Juriča kolumnista, koji znači precizno iščitavanje stvarnosti i još preciznije raskrinkavanje privida i opsjena koje se suvremenom čovjeku pokušavaju nametnuti. Primjer takve dijagnostike svakako je pjesma Uplatnica kojom Jurič (naizgled) banalnim motivom ocrtava današnju prosječnu egzistenciju:
Život su kvadrati
u koje se skriva preživljavanje
i kvadratići
iz kojih strše brojevi
Okrugle su samo
nule iza zareza.
Berislav Jurič zaključuje svoju zbirku ciklusom Tužni vijenac kojeg bismo u određenom kontekstu mogli opisati kao pjesničku artikulaciju spenglerijanske ideje kako je optimizam uslijed stvarnosti u kojoj živimo zapravo kukavičluk. Dakako, ovo bi bilo ambiciozno čitanje, pa čak i učitavanje, no opet vjerujem kako se barem dio Spenglerova sentimenta može prepoznati u Juričevim stihovima. Naslanjanje pjesnika na tugu kao izvor njegove vitalnosti i nadahnuća trop je koji bi uvjerljivije objasnio ovaj ciklus. Tuga i svijest o sivilu oko njega daje pjesniku snagu i oštrinu uma koja mu je potrebna kako bi postojao. Bez nje gubi se njegov smisao, a samim time i njegov identitet, kako je razvidno u zaključnoj pjesmi ciklusa, ali i zbirke:
Nikad ne smije stati
voda tuge moje
jer kad nemam tuge
kao da me nema
Nikad ne smije stati
tvoj izvor u meni
Iako bismo mogli rangirati pojedine pjesme u ovoj zbirci, one ostaju najpotentnije kada se čitaju u cjelini kakvu nam je predstavio Jurič. Zbirka Kapi predstavlja intimni dnevnik sastavljen od minijatura iz Juričeve svakodnevice, i kao takva ne pretendira biti brehtovski društveni komentar ili eliotovska artikulacija epohe. Ona je svjedočanstvo tankoćutnog žitelja (post)moderne koji se uhvatio pera kako bi se suprotstavio ispraznosti koja prebiva oko njega. Možda se radi o sentimentu koji je odmah u startu osuđen na poraz, no to je svakako sentiment s kojim se većina nas može poistovjetiti. Takvim će čitateljima ova zbirka doći kao autentična utjeha.
