Zoran Ferić, Spiderman,
V.B.Z., Zagreb 2025.
Što je za pisca najgore? Da ga čitatelji prestanu čitati, a kritika cijeniti (to je manje važno), jer je postao predvidljiv ili zato što je promijenio optiku doživljavanja i opisa stvarnosti, zato što je odlučio inovirati svoj postupak i stil, uvesti posve nove teme u svoj korpus… Čitatelji s jedne strane vole komociju prepoznatljivosti i nizanje istovrsnih struktura (zato žanrovska literatura i preživljuje, a tv-serije održavaju gledanost…), i takvih je čitatelja vjerojatno više, no postoje i oni kojima je draža promjena vizure, uvođenje promjena, čak i do mjere eksperimentalnih pokušaja, a sve s nakanom da autorova poetika pokaže kreativnost, maštovitost, iznenađenje, hrabri pokušaj okreta, čak i zaokreta prema novome i drukčijem… Košulja koju smo obukli bezbroj puta (ma koliko god nam se sviđala), Woody Allen na beskrajnoj traci zalihosne „intelektualističke“ mantre senzitivna Njujorčana (koliko god bio do svog 20. filma zanimljiv i zabavan, ali snimio ih je čak 50), opetovanje istog sadržaja na uglavnom identičan ili neznatno i značenjski nevažan način, prekuhavanje prokuhanoga… pouzdane su formule zasićenja i tuposti recepcije, a zasićenje stvara najopasnijeg ubojicu umjetničke književnosti – recepcijsku ravnodušnost i odsutnost znatiželje. Na to je sklisko područje svjesno „zalutao“ Ferić sa svojom novom zbirkom priča, punih četvrt stoljeća nakon hvaljene knjige Anđeo u ofsajdu. I nije usamljen u tome: pisci koji su postali mainstream hrvatske proze, možda bi bolje odgovarao pojam middlebrow pisci, ušli su u područje ziheraške književnosti, komfornu zonu koja im omogućuje/osigurava dobivanje dotacija, stipendija i nagrada bez dodatnoga napora da učine iskorak prema probijanju estetskih granica, začahureni u svoju bjelokosnu utvrdu Nedodirljivih i Izabranih prema hrvatskom zakonu inercije… Tek su rijetki to znali razbiti, izaći iz ljuske, decentralizirati kreativnu jezgru i proizvesti posve zaboravljeni efekt očuđenja: činili su to Jergović u 1990-ima, Šnajder i Novak u zadnjih deset godina, a posljednji je primjer nježna hrabrost Gabrijele Rukelj Kraškovič (neka ne bude meteorska pojava, ali čak i takva predstavlja trajno osvježenje hrvatske proze). U taj posvećeni niz možemo donekle ubrojiti i Ferića, napose njegove spomenute priče s početka karijere te opsežne romane Kalendar Maja i Putujuće kazalište. Donekle – jer na mojoj ljestvici vrijednosti njegova izdvojena djela nemaju tako i toliko značajan moment pomaka kao što ga imaju prethodno nabrojeni pisci. Feriću za vrat puše Karakaš, eventualno – ako smo baš dobrohotni jer napolju trenutno sja sunce i dobili smo na lotu – i rani radovi I. Šojat, zatim J. Mlakić, J. Andrijašević, M. Vujčić, O. Savičević Ivančević…
Skribomanija/novinarska prepotencija donekle je „uništila“ Jergovića, iako u zadnjim djelima, Rat i 1983., on itekako znade pokazati svježinu uvida i zavidno tehniciranje forme, ali s očekivanim poetičkim uporištem dajući jasno do znanja da od njega više ne možemo očekivati značajniji odskok u nepodnošljivu lakoću užitka u tekstu. I to je posve pošteno od njega, on komotno može živjeti na staroj slavi. Karakaševe Like i mitizacije opora djetinjstva u začudnim šumama njegovih kratkih romanesknih zapisa polako nam postaje dosta, baš kao i Pavičićevih društveno angažiranih, pseudochandlerovskih epizoda te Prtenjačina dobro započeta, mjestimice i upečatljiva, ali sada već posve nečitljiva, okamenjena, iscrpljujuća poetička forma s usranim likovima-dobricama koji bi da misle i misle, razmišljaju i razmišljaju gledajući u zvjezdana nebesa, a nisu u stanju zabilježiti vlastita zečića u gaćama. Nasuprot tome stoji njihova poza medijskih zvijezda, značajnih europskih književnika i furanje na, ruski rečeno, „spisateljstvo“. Deficit nagrada što ih tovare na mnogim meridijanima i paralelama daje im osjećaj važnosti i moći, ali to je sve u povijesnoj perspektivi posve nevažno i uzaludno. Nobelovu nagradu ili Booker neće dobiti (mislite da se neki od njih ne nadaju?), a tko će naposljetku ostati u povijesti a tko u ropotarnici hrvatske književnosti, pokazat će neumitni sudac koji svima ravna – vrijeme. Namjerno ne spominjem široku sivu zonu: to su uglavnom nevježe u stvarima ozbiljne književnosti kojima se sporadično dogodi „neki“ otklon prema usponu, ali im se kreativno pero brzo vrati u gravitaciju i ljosne o pod prosječnosti i trajne nezanimljivosti, bez obzira što su dosljedno i nekritički donirani od Ministarstva kulture i lokalnih fondova (kojekakvi „greguri“ i „bodrožićke“ hrvatske proze, slabo talentirani, pseudoistraživački i svakako doktrinarni pisci, nomina odiosa…). Konačno, iako zvuči generički, nije netočno: hrvatska recentna proza pati od viška važnosti i manjka mašte, prodaje se pretjerana „mudrost“ i dociranje – pisci prečesto pokušavaju biti društveni teoretičari i moralne vertikale, a likovi su im poput komentara iz dnevnih novina, platforma za svjetonazorske i političke stavove, začarani krug repetirajućih tema – tranzicija, ratna trauma, tjeskobna svakodnevica – s tek rijetkim probijanjima svježine koja instantno uvene, jer je dosjetka i vic, a ne proživljena inspiracija i trajna doza kakvoće.
Kako u tome neprekinutome barthesovskom carstvu znakova i rječite taštine stoji Ferić, napose s novom zbirkom priča što su nastajale za razne prigode u zadnjih desetak godina?
Stoji u skladu sa svojim književnim DNK, rastavljen na „proste faktore“ poznatoga i „već viđenoga“, ili drukčije: nije posrijedi pročišćavanje već mumificiranje tematsko-stilskoga raspona u pokušaju održavanja poetičkoga individualnoga standarda. Vizura groteske, bizarnoga, tjelesnoga odumiranja, opetovanje kojekakvih boleština, seksa i erotike kao pribježišta očaja i slabosti, trauma ostarjela tijela, neurotičnost i hladnoća pripovjednog subjekta, dosjetka namjesto dubljeg uvida… sve ono na što smo tečajem godina navikli da ćemo susresti kod Ferića ovdje smo i dobili. Tko nam je kriv. Budući da su priče nastajale paralelno s pisanjem njegovih autofikcionalnih djela, napose tu mislim na roman Putujuće kazalište (2020.), predmetne su priče nešto poput istrižaka ili viška materijala nastalog kao talog i odbačena građa. Gotovo sve priče povezuje identičan pripovjedač u Ich-formi autentičnosti koji „kao da“ preslikava autorov životopis, a sam autor to niti ne skriva. Crpeći epizode iz vlastita života, nadograđujući ih potrebnim stupnjem fikcionalne energije, Ferić mjestimice znade postići čitateljski interes svoj poznatim duhovitim, crnohumornim i ironizirajućim opaskama. Pozlatom negdašnje inovativne subverzije. Dakako, opetovanje tema i pripovjednih postupaka ne znači da smo kao čitatelji ostali uskraćeni za vještu Ferićevu kompozicijsku mekoću i umijeće građenja priče, tako da u cjelini dobivamo ulickanoga, karakterističnoga Ferića. Drugo je pitanje, meni mnogo važnije, jesmo li s time zadovoljni? Onima kojima je brendiranje Ferićeva mraka, tjeskobe i ljudskih izlučevina, uz mjestimično nefunkcionalno i neukusno kritiziranje prakse Katoličke crkve, dovoljno za prihvaćanje i uživanje u tekstu, bez dodatnoga upita o tome dokle ćemo čitati gerijatrijske i hipohondrijske meandre njegove proze, ova će zbirka biti uspjeli kompendij, neka vrsta poetičkoga katekizma i suma (ili šuma) poznatih, ali nikad suvišnih autofikcionalnih priča, dok će nekima, nazovimo ih izbirljivijima, a tako i meni – sve to ispisivanje vlastite povijesti bolesti i obrana propadajuće tjelesnosti jeftinom metaforom Spidermana čija je snaga i fizička mogućnost ironično in absentia, pa sve postaje igra zrcala u kojima se ogleda negdašnja autorova mladost i sadašnja starost – biti naporna, pače nepotrebna smotra pripovjednih fragmenata bez tragova uvjerljive proživljenosti. U tome je smislu pred nama predvidljiva tematsko-pripovjedna matrica; proza, doduše, solidno dorečene kompozicije i uzorna jezičnog sloga, ali i dosadnjikava, bez uzbuđenja dimenzionirano i usputno pripovijedanje bez kojeg se moglo, jer samome opusu i autorskoj poetici ne prinosi ništa novo, ništa svježe, ništa važno, ništa… Manje je više: zbirka Spiderman je točka zasićenja nakon koje bi Ferić morao, ako želi biti i dalje zanimljiv i tzv. prva liga hrvatske proze, promijeniti pravila igra i nadići svoje aktualno poigravanje sa zbiljom i vlastitom biografijom kao mjerom uvjerljivosti i čitateljskog povjerenja. Ne radi se o promjeni samoga karaktera, jer je on čovjekova sudbina, nego o ukidanju poetičke predvidljivosti, promjena u smjeru koji se možda ne očekuje, ali o tome će valjda znati Ferić sam. Ili neće. Nastavi li njegovati uporno i dalje neurozu kao pogon i progon (trauma tijela), postat će nalik mnogim svojim suvremenicima, imat će uvijek određeni i solidan broj čitatelja i pratitelja, ali iznevjerit će ono temeljno poslanje istinske umjetnosti, a to je iskrenost i izvornost. Postat će sam svoj prepisivač, autoplagijator, autofagni pisac emocionalne anestezije prema kojoj čitatelj (o iskrenoj kritici da i ne govorim) osjeća ravnodušnost i prazninu. Manirizam ubija znatiželju, uzbuđenje zamjenjuje dosada, predvidljivost potiče recepcijsko izbjegavanje, čitatelji više nisu inficirani, jer su stekli imunitet, previše su procijepljeni repeticijama… da se izrazimo medicinskim terminima kojima se Ferić obilato služi. U ovoj smotri priča, a zapravo fragmenata autorova odrastanja, njegove fikcionalne autobiografije, koji nisu stali u Putujuće kazalište, ne može se pronaći ništa što već nismo ranije sreli u autorovoj prozi. „Mračni“ Ferić više nije zabavan ni poticajan kao pisac: kad u aktualnim pričama piše o tjelesnom propadanju, njegovoj opsesivnoj temi, on se zapravo bori protiv naše stečene otpornosti. Bez obzira što je Ferić u formalnom i zanatskom smislu (aspekt priče) opet odradio korektan posao, on ga je ipak samo „odradio“, kao da je htio da se toga posla što prije riješi pa da može nastaviti dalje. Rekviziti kojima je osvojio publiku i kritiku su se istrošili u ovih trideset godina i osjeća se umor, a osjeća se taj umor i kod drugih pisaca… ali nitko od njih zasad ne misli zastati, podvući crtu i dobro razmisliti kako i što dalje. Uvijek mi je bilo smiješno i neshvatljivo kada se tvrdilo, u medijima, napose kada je umro, kako je Slobodan Novak pisac „malog opusa“… Što znači „malog“?! Svaka mu je knjiga duboko promišljena, svaka riječ odmjerena, značenje i smisao tematske obrade dorečeni su u potpunosti, bez kraja na svakoj strani, odakle god krenuli… Odgovornost za svaki redak, doživljenost svake slike, metafore, opisa pejzaža… ekonomija, sintaksa, ironija. I kod Novaka predominira autofikcionalni element, ali se on njime ne razbacuje, ne čini od njega suvišnu robu, već ga mudro rabi kao pogonsko gorivo mašte, kao „sirovinu“ koju mudro i pažljivo dozira, miješa s ironijom, humorom i groteskom. Slično – eto – čini i Ferić, u drugom stilskom ključu dakako i s drukčijim (skromnijim) izričajnim mogućnostima, ali se pritom i pošteno rasipa, jer ne zna stati kad treba, razmisliti o smjeru kojim se kreće i potom krenuti dalje novom, tj. izmijenjenom trasom. Ili konačno stati, poručujući nam da je to – to. Ima li, dakle, ljudske i umjetničke hrabrosti, ili će i dalje derati onu istu kozu koja nam još od Šegedinovih pripovijesti para uši (kod njega, naime, stalno cvili neka koza).
Od negdašnje subverzije nije ostalo ništa, Ferić je postao previše siguran u sebe, bez propitivanja, bez doživljaja, bez uzbuđenja, bez istinskog nadahnuća… još jedan prohlađeni, dosadni hrvatski prozni pisac, naviknut na automatizam lovora i darova koje je uglavnom, u neka prijašnja vremena, vjerojatno i zaslužio. Nagrada ovdje, potpora ondje, zborno tepanje kritičara i medija i konačno konformizam kao ubojica umjetnosti.
Može li nas Ferić, Spiderman sa Šalate, ipak iznenaditi?
