László Krasznahorkai: Herscht 07769,
Oceanmore, Zagreb 2025.
László Krasznahorkai dobitnik je Nobelove nagrade 2025. godine, a njegov roman iz 2021. godine Herscht 07769 predstavlja značajan element njegova opusa koji je u konačnici honoriran ovom prestižnom nagradom. A protekla nam godina donosi u izdanju Naklade Oceanmore i ovaj totalni suvremeni roman koji, koliko je suvremen i proizvod 21. stoljeća, toliko nas svojim stilom, motivima i razradom provlači kroz najviši europski književni modernitet.
U romanu Herscht 07769 László Krasznahorkai nastavlja svoj dugotrajni projekt književnog mapiranja raspada (post)modernog svijeta, ali pritom čini važan pomak – dok su njegovi raniji romani još bili ispunjeni lažnim prorocima, zavodljivim narativima i kolektivnim iluzijama (kao čuveni Sátántangó koji je ekranizirao nedavno preminuli Béla Tarr), ovdje se suočavamo sa svijetom u kojem više nema ni iluzije koja bi mogla organizirati iskustvo. Ovo je, stoga, roman o propasti samog smisla kao društvene mogućnosti. Zato je riječ o „totalnom suvremenom romanu“ – mogli bismo ga nazvati i „totalnim anti-romanom“, ali za tim nema potrebe – već su davno „anti-romani“ afirmirani kao romani, i Herscht u tome više nije toliko „originalan“.
Originalnost Herschta ogleda se u nečemu drugom – u činjenici da je preko 400 stranica romana napisano u jednoj jedinoj rečenici. Toliko dugačka rečenica previše je čak i za njemački jezik, ali ne i za ono što se upravo time željelo prikazati – ne tok svijesti kao takav (u njemu ipak ima cezura, pa vrijede ponekad i točke), nego pripovijest o jednom toku svijesti, koja se ne zaustavlja i neizbježno vodi jednom kraju.
*
Radnja romana odvija se tijekom jednog dana u malom gradu u istočnoj Njemačkoj, gradiću Kani, a označen je u naslovu i poštanskim brojem, s obzirom na to da je protagonist romana opsjednut poštom i slanjem pisama (konkretno tadašnjoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel). Poštanski broj, osim isticanja opsesije, označava i svojevrsnu anonimnost, zamjenjivost i svodljivost na proceduru (i u zatvoru su ljudi samo brojevi). Odmah se nameće pitanje – o čemu nam to, a da je već nekako poznato, govori anonimnost i zamjenjivost? Možda o društvu kao zbroju atomiziranih individua u bezličnu masu? Nekoć bi to bio roman o međuratnoj Europi, a danas je izgleda o o postpovijesnoj Europi – prostoru koji je prividno stabilan, prividno institucionalno uređen i prividno dovršen.
Središnji lik, Florian, društveni je marginalac, neuglednog posla, bez jasne društvene uloge, bez stabilnog jezika i bez mjesta u javnom prostoru. Većinu romana provodi lutajući gradom, susrećući prolaznike, prodavače, službenike i policiju, ali nijedan od tih susreta ne prerasta u stvarni razgovor. Florianov unutarnji svijet prepun je bijesa, straha i opsesija, no taj se svijet ne uspijeva prevesti u govor koji bi drugi mogli prepoznati kao smislen. On je neprevediv – i to se najzornije vidi u njegovoj relaciji prema šefu, znakovitog imena Boss.
Autor iznimno precizno pokazuje kako se društvena komunikacija u romanu raspada, tj. dezintegrira. Pripovjedački glas vidi sve, ali odbija ponuditi interpretaciju ili moralni okvir – zato to nije pripovjedačev tok svijesti, makar ponekad zavodi na taj trag. Nitko u romanu nema puni govor – postoje samo unutarnje buke, administrativni jezik i društveni šum. Nemogućnost komunikacije dodatno je dočarana već spomenutom, a zapravo duboko shizofrenom jednom jedinom rečenicom od 400 stranica. Komunikacija se nužno sastoji od cezura i organiziranja diskursa u sastavne dijelove (rečenice) – to je elementarno i baš je zato na toj elementarnosti dočarana nemogućnost komunikacije, nekomunikabilnost.
Kulminacija romana dolazi u obliku nasilnog čina koji je opisan hladno, fragmentirano i bez dramatizacije. Autor namjerno uskraćuje psihološko, ideološko ili moralno objašnjenje. Nasilje ovdje nije nešto što treba biti objašnjeno – ono predstavlja prekid, tzv. kratki spoj – trenutak u kojem se akumulirana neartikuliranost prelijeva u čin koji ništa ne objašnjava i ništa ne rješava. Nakon toga slijedi daljnji bezlični, anonimizirani teror – administrativno zatvaranje slučaja i povratak u tišinu, umjesto postizanja katarze. Povremeno ovaj roman podsjeća na bizarnu „živu“ gumu iz apsurdističke francusko-engleske horor-komedije Rubber redatelja Quentina Dupieuxa u kojoj se sve odvija, po priznanju likova, kao i inače u životu, „bez razloga“ (there is no reason).
U tom smislu Herscht 07769 je izrazito anti-romaneskan roman (ali i dalje nije „anti-roman“, kao što smo već rekli). Lik nema razvojni luk, događaji ne proizvode značenje, a nasilje ne otvara novu situaciju. Roman se formalno ponaša kao roman, ali odbija obavljati romanesknu funkciju organiziranja iskustva u priču, što je odmah vidljivo na samoj razini forme (cijeli roman jest jedna rečenica, ako se to rečenicom može nazvati). To je hiperrealistički zahvat autora – u svijetu kakav pisac opisuje, ni književnost više ne može proizvoditi smisao jer smisao podrazumijeva zatvorenost i organiziranost – ovdje je jedino ostala inherentna moć jezika, a to je da je beskonačan i „generativan“. Ali što mu vrijedi i moć vlastite generativnosti kad ne proizvodi neki smisao izvan sebe samoga?
Usporedba s Sátántangóom dodatno pojašnjava to okrznuto pitanje smisla. Tamo još postoji Irimiás – lik koji govori savršeno, proizvodi narativ i okuplja zajednicu, premda na temelju laži. U Herscht 07769 nema ni lažnog proroka – govor je nestao, a s njim i mogućnost kolektivne obmane koja bi barem privremeno povezala ljude. Ostaje samo individualni slom bez priče.
Krasznahorkaijev roman pritom se razlikuje i od suvremenih zapadnih pisaca poput Houellebecqa ili DeLilla. Dok kod njih još postoji cinični ili analitički komentar dekadencije, ovdje nema ni komentara. Svijet se tako svodi na stanje koje se više ne može ni (govorno) artikulirati.
Herscht 07769 je hladan, zahtjevan i nimalo utješan roman. No, upravo u toj nepopustljivosti leži njegova snaga. Autor ne nudi rješenja, ali precizno pokazuje gdje je puklo – u samoj mogućnosti govora kao temelja zajedničkog svijeta. To je roman koji administrira nedostatak smisla – i time postaje jedna od najoštrijih književnih dijagnoza suvremene Europe, onkraj kritike točno određene, ove ili one ideologije.
Izvrsno bi bilo da Herscht doživi i ekranizaciju, nažalost, u izvedbi Béle Tarra to više neće biti moguće.
