Oliver Lovrenski: Kad smo bili mlađi,
Oceanmore, Zagreb 2024.
U kontekstu prevladavajuće književnokritičke prakse na internetskim portalima, knjigu Kad smo bili mlađi Olivera Lovrenskoga razmatram sa stanovitim zakašnjenjem. Ako je to bilo stanje stvari već prošle jeseni, kad sam uredniku Suvremenika obećao ovaj tekst, danas to vrijedi još i više. Nema veze – vjerujem da sada nije ništa manje potreban nego prije godinu dana. Štoviše! U međuvremenu su norveško-hrvatskome književniku raznovrsni napisničari, book influenceri, a koliko se sjećam, i pojedini ozbiljniji kritičari, oduševljeno pripisivali značaj rijetkoga fenomena, gotovo meteora koji je zažario nebesa diljem čitajućeg svijeta. Uostalom, sva sila potvrda išla im je u prilog: nagrade, prijevodi, velike tiraže, te, dakako, najava o adaptaciji za televiziju, kao svojevrsni zlatni gral.
Sumnjičav nakon prelistavanja nekoliko stranica u knjižnici, potvrdivši potom svoj (pred)rasud nakon što sam knjigu pročitao (prošlo je od toga već neka tri mjeseca), sad kad sam konačno sjeo raspisati pomalo „ustajale“ impresije – nevoljko se podvrgnuvši nediscipliniranom ponovljenom čitanju, tek toliko da rekalibriram kritičarska ticala – mirne savjesti izvještavam da je posrijedi još jedna literarna patka (ili prikladnije rečeno literarno pače, ipak je naše gore list nadasve mlad čovjek) kakve nam serviraju otkako je masovne štampe. Ako zvučim odviše grubo, neka ostane zabilježeno i to da Lovrenski – pod uvjetom da svoje zapise počne umjetnički promišljati i oblikovati – jednoga dana ipak možda postane pravi književni labud. A sad popu pop, a bobu bob.
Krenimo s elementarijama. Premda je djelo u izostanku sretnije klasifikacije legitimno označiti romanom, ono je zapravo sastavljeno od kakvih dvjestotinjak naslovljenih proznih fragmenata, tematsko-motivski koherentnih i povezanih, upadljivo ispisanih malim slovima, bez točaka na kraju rečenica ali uz mjestimične emotikone, u prvome licu (donekle dijarističkoga tona, uz povremeno ležerno obraćanje čitatelju), opsega od nekoliko redaka do nepune dvije stranice teksta (u pravilu bliže prvome), na vulgariziranom urbanom multietnolektu koji Norvežani nazivaju kebabnorsk (doslovno „kebab norveški“), kombinaciji izvornika te dopuna iz repertoara arapskoga, somalskoga, engleskoga i drugih jezika kojima donekle barataju ti novogovornici. Koliko mogu procijeniti, rješenja iz jezične kovačnice prevoditelja Miše Grundlera domišljata su i elegantna.
Smještena u suvremeni Oslo, fabula prati doživljaje našeg nepouzdanog pripovjedača ivora, norveško-hrvatskog srednjoškolca, delinkventa, sitnog lopova, dilera i uživatelja raznovrsnih opojnih sredstava, te njegovih prijatelja s kojima provodi čitave dane, redom nesretnika iz nestabilnih ili razorenih domova – pritom lišenih uzornih muških figura (što ivor, primjerice, ne propušta napomenuti kod opravdavanja vlastitih postupaka), umnogome jednako tako neprilagođenih i nepromišljenih, nerijetko agresivnih i nasilnih adolescenata, no istovremeno također ranjivih, empatičnih i tankoćutnih (iako su ti osjećaji mahom rezervirani za stanja duboke intoksiciranosti ili pak ograničeni na relacije sa ženskim skrbničkim figurama). Uz Norvežanina jonasa, tu su još marco i arjan (koji su somalskoga odnosno indijskoga podrijetla), a kobnu sudbinu jednoga od BURAZA, kako je naslovljena prva od tri cjeline (slijede PAD i IZNIMKA), najavljuje već minijaturni uvodni fragment („probudio sam se noćas kad me marco nazvao, plakao je, rekao je umro je, ivore, umro je, nisam morao čut tko, znao sam, samo sam poklopio“).
Zaustavivši se na tome, pripovjedač potom nizom ranijih fabularnih epizoda (naizmjenično u prezentu i perfektu) uranja u bujicu kaosa koja je prethodila tragediji, načelno uspostavljajući dva sloja naracije s pripadajućim tonalnim modalitetima; osnovni, dominantniji među njima, nazovimo ga ironijsko-performativnim, oslikava sve ono što čini ivorovu svakodnevicu otkako je zalutao s putanje pristojne građanske egzistencije, dok je drugi, koji možemo označiti kao kontemplativno-sentimentalni, pretežno predočen reminiscencijama na razdoblje njegova ranoga djetinjstva, najčešće vezano uz hrvatsku Babu s kojom je provodio bezbrižna ljeta na Jadranu.
Nekadašnji odlikaš koji je htio postati odvjetnik (ili možda boksač), kompas je izgubio (najkasnije) u trenutku Babine smrti, kad su on i majka (koja njime nikad nije uspjela ovladati) ostali izolirani od obitelji, a njegova se neprocesuirana tuga počela preobražavati u tjeskobno-depresivni poremećaj i posvemašnju autodestruktivnost. Prepametni za školu, kako su to vidjeli, ivor i marco već potkraj osnovne škole počinju konzumirati i raspačavati drogu, a nakon što su im se pridružili jonas i arjan, družina umnogome poprima obrise lokalne maloljetničke bande. Uglavnom se poigravajući s uobičajenim toposima narko-kulture, od onih „bezazlenijih“ (umišljena stanja prosvijećenosti pod pojedinim supstancama) do tvrdokornijih (ušmrkavanja dok im ne prokrvari nos te privremeno ne oslijepe „kao helen keller“), Lovrenski nas u nonšalantnoj „frajerskoj“ pozi vodi kroz kaljužu srednjoškolskog „podzemlja“ te svakolikog polusvijeta i šljama današnjega Osla, ovdje neke vrste nordijske inačice Caracasa ili Johannesburga, gdje sve vrvi od čakija, mačeta, ganova, makljaža, pljački i ubojstava, te gdje ivor i njegovi pajdaši malo dobivaju, a malo daju batine, „ušlagirani“ balansirajući po tankoj liniji između novog jutra i crne plastične vreće.
Međutim, kako posredno sugerira pripovjedač, oni nemaju većeg neprijatelja od sebe samih, a čitav taj zid pretjerivanja u svakovrsnim porocima tek je distrakcija, nesvjesna strategija izbjegavanja činjenice da su na kraju dana tek emocionalno nedorasli dječaci koje će, ako od sebe ne odluče napraviti iznimku, kao što je to naumio ivor, ulica ubrzo progutati, sažvakati i ispljunuti, te naposljetku sravniti s hrpom sličnih otužnih egzistencija – postupno zaboravljenih od sviju osim njihovih najbližih. Budući da s članovima obitelji nerijetko ne mogu ili ne žele pronaći zajednički jezik, protagonisti se oslanjaju ponajprije jedni na druge (formirajući zajednicu koja je istovremeno toksična i blagotvorna), pa je ovo uvelike zapravo priča o bratimljenju i prijateljstvu, i to specifično adolescentskom – naglom, lojalnom te iracionalno intenzivnom – poslije u životu mnogima nedosežnom, ako ne po stvarnoj kvaliteti onda po strasti i posvećenosti, i taj je aspekt proze Olivera Lovrenskog najsolidnije idejno tkivo ispod jeftinih pseudogangsterskih i hohštaplerskih fasada.
Kao dojmljiva značajka ove proze izdvaja se specifični „burazerski humor“, za piščevu generaciju neuobičajeno politički nekorektan, leksički i dalje ograničen, no ostvaren vitalnim, autentičnim jezikom, „klipanski“ neumjerenim i neprimjerenim, ponegdje transparentno mizoginim (s izuzetkom ili dva vršnjakinje naših protagonista redom pripadaju u kategoriju „ljedro ostaju ljedro“, kako je nazvan jedan niz fragmenata), uz sklonost ironijskoj instrumentalizaciji rasnih, klasnih i seksualnih stereotipa te predrasuda. Ne čini mi se da je u bilo čemu od spomenutoga autor zagazio u pretjerano duboki mulj. S druge strane, ako zaobiđemo dosljedno proveden kebabnorsk (kojim je osvojio pobornike brzopoteznog pisanja i čitanja) te funkcionalno dokidanje konvencionalnih pravopisnih normi (što ne predstavlja inovaciju još od vremena konjskih tramvaja), Lovrenski do oblikovanja književnog teksta kao specifične umjetničke tvorevine ne drži previše, a kad se i upusti u „ambiciozniju“ metaforizaciju jezika – pokušaji su neugodno nezgrapni.
Sklon je pritom bezveznim „aforističkim“ dosjetkama („tučnjava ti je ko jebanje, prvi put je najbolje s nekim kome vjeruješ“ ili „najgore ti ić u školu života jer kad te izbace izbačen si jednom zauvijek“) te nenadahnutim poredbama i slikama („proširio se kao plahta po bračnom krevetu“ / „umiru polako kao najljepši cvijet koji vene“ / „odu naglo bez upozorenja kao bomba koja eksplodira“), ponegdje krajnje banalnim i infantilnim („i još uvijek ne znam u šta je umakala taj kruh, jel u cukar, kardamom, ecstasy ili samo u ljubav“), dok je među brojnim patetično intoniranim epizodama dovoljno izdvojiti ovu: „neke stvari ne kažeš nikom, na primjer to da bi pare, trebe, jakne i satove najrađe zapalio na lomači ko na ivanje kad bi mogao vratit sve suze koje je mama isplakala“.
Spomenute i nespomenute manjkavosti, međutim, normalna su i uobičajena pojava kod pisca njegovih godina, nešto što se, osim kad je autor beznadni slučaj, marljivom književnom praksom postupno trijebi i odstranjuje. Lovrenski nije bez dara, duhovit je te pokazuje smisao za oslikavanje atmosfere, strukturiranje teksta i ulančavanje motiva, a impresije su mu povremeno zrele, iz čega proizlazi da ima što reći, ako još uvijek često i ne zna kako. Baš zato mu dosadašnjim pretjeranim hvalospjevima kritika ne čini uslugu. Svjesno ili nesvjesno podilazeći publici, potpomognut efektnom strategijom očita agilna i spretna izdavača, te četom gugutavih i mlakih kritičara, Lovrenski je u svom prvom djelu nedostatak rada na tekstu uspio podvaliti pod stil, a puku deliterarizaciju forme pod radikalni eksperiment. Kod zahtjevnijih mu čitatelja, ako su ovaj put i nasjeli na blef, drugi puta to neće poći za rukom.
