Robert Međurečan: Tako neka bude,
Sandorf, Zagreb 2025.
„Try again. Fail again. Fail better.“
Samuel Beckett
Budući da na kraju (petog) romana Roberta Međurečana Tako neka bude piše POČETAK umjesto KRAJ valja se pitati: otkuda započeti ovu kritiku? Ne zbog toga što je pritom potrebno otkrivati „tajnu“, već zato što se radi o problematičnom tekstu. Neovisno o tome je li autor vjernik, nevjernik, protuvjernik ili zavjerenik, odabir biblijske tematike i povijesnog konteksta koje takvo daleko vrijeme nameće zahtijeva doličan literarni i istraživački pristup ako se pritom želi stvoriti uvjerljiv i čvrst tekst, što je bila nedvojbena nakana spomenutog autora. Nažalost, ovo je u velikoj mjeri jedna nesvjesna parodija pokušaja romana. Tu nesvjesnu parodiju autor je postigao nizom ključnih postupaka. Naime, ako je imao za cilj napisati ozbiljan tekst onda je odabir stila, ako ga je uopće i mogao birati, posve kriv. Međurečan ne vlada onom vrstom rečenice koja ima težinu i kojom tekst dobiva dostojanstvenu dozu epskog kakva je nužna pri literarnom odlasku u daleku prošlost, a posebice kada je ta prošlost usko vezana uz fenomen pojave ličnosti prema kojoj se određuje jedna era čovječanstva. Ako nešto djelomice spašava čitavu stvar onda je to što je autor želio napisati roman koji komunicira sa suvremenošću, no, htjeli mi to ili ne htjeli, komunikacija sa suvremenošću gotovo je uvijek neizbježna. Međutim, to je i dalje trebao drugačije izvesti. Isto tako, ako je pisao roman s duhovno-filozofskim pretenzijama o Židovima pod rimskom vlašću možda je mogao pročitati povijesno-filozofski roman židovskog pisca koji je pisao o rimskoj tematici, Hermanna Brocha i njegovu besmrtnu Vergilijevu smrt. Ovo naglašavam iz razloga što, da sumiramo, odabir ovako teških i dubokih tema iziskuje veliku odgovornost, veliko znanje i veliku vještinu. Da je autor, umjesto pisanja romana o lovcima na mesiju u Judeji, odlučio napisati avanturističku novelu o tome kako čoban i njegov šaljivi susjed traže izgubljenu ovcu po nekakvoj teško prohodnoj zabiti zacijelo bi mu kudikamo bolje pošlo za rukom i nastalo bi vrlo zabavno štivo.
Međurečanove rečenice naprosto su nezrele, povremeno vrlo nespretne a posebice nevjerojatno smiješne i neuvjerljive u trenutcima kada on izražava namjeru zazvučati potresno, napeto, dubokoumno ili naturalistički grubo. U pojedinim cjelinama one stvaraju ritam, ali nemaju mnogo glazbe. Filmski način pisanja kojem autor teži u realizaciji mnogih odlomaka nerijetko izgleda kao nabrajanje događaja. Povijesna obaviještenost autora o vremenu o kojem govori tek je bezokusan začin koji pretjerano ne pridonosi atmosferi i koji postupno obljutavi tekst time što same autorove opise čini napisanima po istoj špranci, „obogaćenima“ s detaljima koji nisu odviše edukativni. Posežući istodobno za „stručnijim“, povijesnim terminima kako bi tekst bio autentičniji, terminima koji se isprepliću kako s povremenim arhaizmima tako i s odviše običnim, odviše banalnim vokabularom a koji on tu i tamo pokušava ukrašavati neoriginalnim, podrazumijevajućim i stoga nerijetko nepotrebnim pridjevima koji se prečesto ponavljaju, dobivamo karikaturu jedne ambicije projekta trilerske povijesno-filozofske proze.
„Tad je Judejom vladao Herod Veliki. Bili smo stranci, nismo znali za njegovu mesijansku paranoju.“
Mesijansku paranoju? Vjerujem da je rijetko tko se dublje zamisli na „mesijanskom paranojom“ može ozbiljno shvatiti navedenu sintagmu/„dijagnozu“ stavljenu u usta mudrog i starog maga Baal-tus-sarra.
Što se tiče dijaloga, način na koji većina likova komunicira jest tradicionalno karakterističan za suvremenu domaću prozu, dakle, zabrinjavajuće i ponegdje neprirodno jednostavan, kao što su likovi skloni i tome da nepotrebno daju na znanje kome se obraćaju ili, pak, dementnom čitatelju objašnjavaju radnju i podsjećaju ga tko su, a neki od njih preispituju vjeru nalik na ciničnog balavca koji je „otkrio da mu odmalena pričaju bajke“, izvaljuju jeftine podrugljive šale, posežu za nekom tobožnjom mudrošću ili se pretjerano zaklinju u Boga. Primjerice, izvjesni sikariosi koji su svim srcem odani Jahvi imaju defekt prenaglašavanja i međusobnog obavještavanja o svojem posve očitom fanatizmu do te razine da ispadaju kao bedasti automati nalik na likove preko kojih su se ruski pisci ismijavali iz naprednog sovjetskog čovjeka prepunog parola koje nemaju značenje. Iako je autor zasigurno imao u vidu ukazati na zagriženost sikariosa, sumnjamo da ih je namjeravao svesti na blebetala koja djeluju nepodnošljivo neozbiljno i suvišno:
„Ljudi, spremamo se na Pesah u Jeruzalemu podići bunu koja će napokon osloboditi narod Izraelov! Pod tvojim vodstvom, Gošea!“
ili
„Ne brini, poklat ćemo ih sve, u slavu Jahvinu!“
ili
„Idemo za Jeruzalem, braćo. Oslobodit ćemo svoju zemlju i dušu svog naroda od nevjerničkog rimskog zadaha! Došao je i taj trenutak! Jahve je velik!“
ili
„Mi, borci za slobodu Izraelovu, ne možemo si dozvoliti savjest. Savjest pravi kukavice od nas!…“
Mnogi od Rimljana u tekstu opterećeni su sličnim problemom opetovanog blebetanja u vidu naglašavanja vlastitog autoriteta i činjenice da su Rimljani. Nadalje, ono što bi trebala biti jedna od intelektualnih komponenta ovog djela su „misli“ pojedinih ponešto inteligentnijih likova koji nam daju na znanje „istine“ koje su prečesto banalne, isprazne ili ne znače bogznašto. Tu se pisac mogao dublje pozabaviti fenomenom židovske mudrosti i biti uvjerljivi u realizaciji „izreka“ ne zbog toga što je na to nužno ciljao, nego zato što bi to bilo prijeko ukusno i pridonijelo bi autentičnoj duhovno-filozofskoj dimenziji teksta koja mu se reklamno pridaje. Primjerice, „mudri uvid“ već spomenutog maga Baal-tu-sarra koji je zacijelo autorov kritički i nimalo dosjetljiv, vrlo plitak osvrt na kršćanstvo teško je shvatiti ozbiljno i po pitanju odabranih riječi kojima je postignut „vizionarski moment otkrivenja“ onoga što će polučiti Riječ:
„Riječ mesijina postat će Vjera. Propovijedat će se snošljivost, milosrđe i ljubav, a širit će se mačem. Postat će vojnički organizirana, okrutna. Molitve i obredi bit će strogo propisani, svako nepridržavanje smatrat će se bogohuljenjem. Za jedne će mesija biti Bog, za druge sablast, laž. Ubijat će se ljudi u njegovu slavu, a kad ponestane protivnika, počet će se ubijati međusobno. Pohlepni i podmukli mesijinu će Riječ prilagođavati kako im odgovara, na sva će usta vikati kako su oni jedni baštinici Prave Riječi. Drugi će im osporavati to pravo, vitlajući mačevima.“
Već spomenut jeftin humor i nekakva cinična kritika religije i židovstva koja se dobrim dijelom oslikava u liku našeg geografskog i povijesnog srodnika Delmata Andesa opravdano je prizemna s obzirom na biografsku pozadinu samog spomenutog lika, no svakako se možemo pitati je li autor, ponukan uhodanom modom, htio dati odavno otrcan kritički osvrt na prizemnost vlastitog naroda? Naime, ako je htio biti povijesno autentičan onda ga jednim dijelom opravdava činjenica kako su Iliri u percepciji Rimljana bili grubi ljudi, no budući da je autor težio za time da svojem djelu da jasnu notu suvremenosti tada je postavljeno pitanje na mjestu.
Likovi su više-manje bezlične plohe od kojih neki imaju momente predvidljivog zakrivljenja, plohe koje su mogle biti još bolje da je autoru u jednom trenu proradila samokritička, autoironična distanca, da je doživio epifaniju kako je njegov uradak izrazito komičan. To milosrdno otkrivenje potencijalno bi ga potaklo na to da čitavu stvar dovede do zavidnog apsurda za kakav njegov tekst ima nevjerojatan potencijal. Dakako, onaj koji, uz neke iznimne individue, ponešto bolje izmiče bezličnosti jest glavni lik Eleazar ali, usprkos svim naporima pera, jadnik je i dalje aljkavo sklepan. Međutim:
„Kako se otac smiluje dječici,
Tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
Spominje se da smo prašina.“
(psalam 103.)
Sama radnja, koju ne namjeravamo otkrivati, sadrži simpatične obrate, ali oni nisu dovoljno snažni da bi izgradili napetost ili nas doista začudili. Poigravanje s biblijskim motivima i biblijskim aluzijama u suštini je površno odrađeno a ponegdje se uopće ne vidi smisao tog poigravanja jer Međurečan nije sposoban promišljeno i s dubokim razlogom ponuditi, primjerice, drugačijeg Krista kao što je to učinio Bulgakov. Jedni od centralnih motiva ovog teksta su izdaja i preobraćenje koje Međurečan siluje uzduž i poprijeko. Eleazar nam nalikuje na Judu, na varijaciju na apostola Pavla, arhetip izdajice i preobraćenika prisutan je i kod mnogih drugih likova. Autor je naglasio kako ga zanima priča gdje se ljudsko sudara s božanskim. Ne možemo znati, ali možda netko zna, je li mu netko preporučio da pročita Bibliju? Dakle, da zaključimo, ovo je loše. Ne, ne ovako, ovako ne može. Zbilja nam treba mesija – a posebice u književnosti.
