Roman Na pacifiku god. 2255., koji je objavljivan tijekom 1924. u zagrebačkom dnevniku Obzoru, slovi kao prvi hrvatski znanstveno-fantastični roman. Objavio ga je pod pseudonimom Eamon O’Leigh hrvatski povjesničar Milan Šufflay. Šufflay nije bio samo „obični“ povjesničar. Jedan je od utemeljitelja albanologije i poliglot koji je govorio, između ostalih, albanski, mađarski, engleski i njemački na kojem je izvorno napisao roman. U različitim hrvatskim tiskovinama objavljivao je konstantno za vrijeme prve Jugoslavije sve do svoje smrti 1931., kada je postao možda i najprominentnija žrtva diktature kralja Aleksandra. Njegova superiorna izobrazba, uključujući i, što je tadašnju Hrvatsku bila rijetkost, znanje engleskog jezika, omogućili su mu izvanrednu uključenost u globalna intelektualna kretanja. Pisao je Šufflay brojne oglede o hrvatskom nacionalizmu kao član Hrvatske stranke prava, ali je takve rasprave uklapao u suvremena očišta. No možda još više pisao je o budućnosti zapadne civilizacije, manama industrijske civilizacije koja počiva na liberalizmu, uzrocima komparativnog slabljenja zapada, modernim intelektualnim gibanjima uključujući frojdizam, marksizam, fašizam i sl.[1] Sve te Šufflayeve preokupacije možemo pronaći u romanu Na Pacifiku god. 2255.
Pritom želim jasno istaknuti kako u ovom radu neću prepričavati sadržaj romana Na Pacifiku god. 2255. Ono što me zanima i što želim rekonstruirati i analitički razložiti jest način na koji se u tom romanu odražava ideologija njegova autora. Drugim riječima, ono što ću pokušati pokazati jest kako ovaj prvi hrvatski znanstvenofantastični roman funkcionira kao ideološki tekst: kako kroz distopijski imaginarij, geopolitičke projekcije i civilizacijske narative zapravo artikulira autorovu političku i kulturnu viziju svijeta.
Roman Na Pacifiku god. 2255. smješta radnju u daleku budućnost, ali ono što je u njemu zapravo budućnosno nije tehnološki napredak ili znanstveni izum, nego transformacija globalnog poretka i pomicanje svjetskog civilizacijskog težišta. Središnja je Šufflayeva teza da će se, ako Zapad ne prestane s unutarnjim previranjima i ne razriješi svoje unutarnje kontradikcije, centar svjetske politike i moći neumitno premjestiti prema Istoku. Taj je pomak, kako ću pokazati, autor promišljao u okvirima civilizacijskog pesimizma karakterističnog za njegovo doba, a osobito pod utjecajem kultne knjige Propast Zapada Oswalda Spenglera.
Upravo zato roman nije ni čista distopija ni čista utopija. U njemu nalazimo elemente distopijskog rasapa, kolaps Zapada, gubitak etičkog temelja, demografski i kulturni slom Europe, ali i elemente utopijskog „četvrtog doba“, u kojem se društvo reorganizira oko tradicionalnih vrijednosti i ezoteričnih znanja. Šufflay, svjestan cikličkog karaktera povijesti, prikazuje budućnost kao ponavljanje srednjovjekovnih oblika društvenosti nakon što moderna civilizacija doživi vlastiti slom. Teza je to koju je Šufflay promovirao i u svojim publicističkim tekstovima na tragu knjige ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva Novo srednjovjekovlje.
Jedan od ključnih koncepata Šufflayeva romana jest Budarh. Riječ je o tijelu od dvanaest članova, odnosno ćelija, koje nadgleda globalne procese 2255. Budarh je nalik nečemu što današnji teoretičari zavjere opisuju kada govore o „globalistima“ koji upravljaju svijetom. Na čelu Budarha nalazi se arhan koji ima mandat od članova. U Budarhu su zastupljeni predstavnici svih velikih religijskih i ideoloških tradicija: od masona i jezuita preko tibetanskih mistika, islamskih i židovskih učenjaka do japanskog šoguna. Budarh funkcionira poput svojevrsnog „tajnog reda“ koji upravlja svijetom iz sjene. Posebno je indikativna i figura arhana, 23. po redu. Arhan je na početku romana Kunialov koji je s jedne strane Rus, a s druge strane japanski domorodac ainu. Sastav Budarha na tragu je općih Šufflayevih promišljanja koja su nalik čuvenoj ideji američkog politologa Samuela Huntingtona o predstojećem „Sukobu civilizacija“ odnosno svijetu podijeljenom na jasne civilizacijske blokove.
U strukturi Budarha prepoznajemo i onu vrstu „tradicionalizma“ koju su širili različiti intelektualni krugovi u međuratnoj Europi koji su glorificirali Tibet, „izvornu“ Aziju i duhovne izvore predmodernog svijeta. Budarh tako postaje simbol ideološke težnje za obnavljanjem jedinstva duhovnog i političkog, znanja i moći, znanosti i tradicije. Naime, članovi Budarha preuzimaju znanja, kako navodi Šufflay, „bijele znanosti“, ali je spajaju s drevnim znanjima pa je takvo znanje održivo i ne može se zloupotrijebiti.
Geopolitička vizija budućnosti
Roman je projekcija budućnosti u kojoj Zapad doživljava civilizacijsku eroziju, dok Istok, posebice kinesko-japanski savez, preuzima vodeću ulogu. Šufflay predviđa da će, nakon poraza Japana 1942. od strane Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, Japan ući u savez s Kinom i naposljetku s indijsko-ruskom federacijom koja je nastala 2054. Iako se to povijesno nije dogodilo, zanimljivo je da je autor proročki predvidio pomicanje svjetskog težišta prema Pacifiku i uspon azijskih sila pa i rusko orijentiranje prema azijskom kraku svog euroazijskog identiteta.
U romanu se Pacifik pojavljuje kao nova civilizacijska osovina. Zapad je, prema Šufflayu, izgubio jer je odbacio tradiciju. Europljani, primjećuje se u romanu, nemaju narodnu memoriju jer ju je ubila industrijska civilizacija, za razliku od drugih civilizacija. Izgubili su čak i memoriju o svečanostima prilikom sklapanja braka.Industrijsko društvo, sekularizacija i vjerovanje u beskonačni progres razgradili su tradicionalne oblike zajedništva i kolektivnog pamćenja. Suprotno tome, azijske civilizacije, Kinezi, Japanci i Indijci, zadržale su religioznost, kolektivizam i tradicionalne vrijednosti, što ih čini otpornijima i stabilnijima. Primjerice, Kinezi, što Šufflay dakako simpatizira, grade svoju civilizaciju na „retrospektivnom altruizmu“, odnosno „strahopočitanju (sic) prema pređima i starijemu“.[2]
U tom kontekstu dolazi i do svojevrsnog „povlačenja“ Europljana na periferiju: u Sibir, Kanadu i Aljasku, gdje preživljavaju jer ponovno usvajaju kolektivističke i protumodernističke ideologije oslobođeni okova industrijske civilizacije. Šufflay eksplicitno navodi da engleski teoretičari u tom novom dobu zagovaraju obnovu na temelju ruskog koncepta mira i hrvatske seljačke ideologije, očito misleći na ideologiju braće Stjepana i Antuna Radića.
Taj imaginarij nije tek marginalna politička opsesija, nego artikulirana vizija budućnosti u kojoj će „industrijska civilizacija“ biti srušena iznutra zbog kontradikcija unutar tog razvojnog modela. U SAD-u, koji Šufflay u romanu naziva „Jusa“, 2056. godine izbija građanski rat između predstavnika industrijske civilizacije i onih koji je žele srušiti. Rat završava 2068. potpunim raspadom modernog poretka, a ujedno predstavlja i propast europske dominacije u SAD-u. Glavni blagdan u SAD-u postao je „Blagdan razorenja mašina“ (Destruction Day), a 2063. prestala je gradnja nebodera u SAD-u.
Kalifornijskim gradovima dominiraju doseljenici iz Azije, a u San Franciscu postoji samo jedna mala europska enklava čiji su stanovnici i dalje vjerni staroj ideologiji – oni su kozmopoliti. Do takvog je razvoja događaja i slabljenja Europe došlo isključivo zbog unutarnjih problema zapadne civilizacije.
Degeneracija Zapada i povratak srednjeg vijeka
Ipak, u četvrtom dobu koje opisuje u knjizi dolazi do povratka srednjovjekovnih ustanova. Cehovi ponovno postaju osnovni oblik društvenog organiziranja, a znanje se čuva i prenosi samo unutar zatvorenih struktura, poput srednjovjekovnih samostana. Postoji tako samo jedan znanstveni medicinski časopis i dostupan je isključivo članovima određenog ceha. „Znanje“, dakle, više nije univerzalno i javno dobro, već privilegija.
Ova slika jasno pokazuje autorov odnos prema modernosti. Modernost je, prema njemu, razdoblje koje stvara pretpostavke za propast pretjeranom vjerom u progres, znanost i tehniku, uz istodobno potiranje tradicije i religioznosti. Europljani su tražili utopiju, a „zapravo su u njoj već živjeli“, piše Šufflay. Taj faustovski poriv koji podrazumijeva neprestano širenje granica i tehnološki napredak bez adekvatne etičke nadgradnje doveo je do propasti Zapada. To vidimo najbolje iz jednog monologa arhana Kunialova u kojemu kontrastira istočnjački vitalizam i oslanjanje na religiju zapadnjačkom racionalizmu i oslanjanju na znanost:
„U Indiji i Kitaju nije mozak hrlio pred jajetom, koje ga je stvorilo i između obojice nije pukao jaz. Ideja svjetske države, koju je Zapad naprečac kušao stvoriti mozgovnom projekcijom monstruoznih organa i totemskim imperijalizmom, ovdje je mistički izvirala iz jajeta – kao i religija. A jajetu se ne žuri kao mozgu! Kao religije Bude, Konfucija i Isusa, dubine mišljenja indijskog i kitajskog nose u sebi jedinstvo roda ljudskog i svjetski mir. Za Kitaj i Indiju napredak kulture sastoji se u oplemenjenju i profinjenju Zo-a; borba i rat njoj su akulturni. Žuta rasa silnom potencom svoje krvi konstantno i mirno. Amerika je od polovice 21. stoljeća latentna kolonija Azije. U žutoj je rasi utjelovljen kontinentalni karakter u svojoj najizrazitijoj formi. A ona je na Pacifiku!“.[3]
Na drugom mjestu u knjizi navodi se kako Kina „nikada nije mozgom sašla s tračnica klice“[4], odnosno nije, za razliku od Zapada, dopustila racionalizmu da uništi tradiciju i vitalističke impulse. Polagano propadanje Zapada pod industrijskom civilizacijom Šufflay je usporedio s velikim stradanjima američkih domorodaca u susretu s euroazijskim patogenima. Jedina je razlika što Europljanin „pod teretom prebujne tehnike (sic) kulture gine doduše polaganije“.[5] Ono što je Zapad odbacio, Azija je, paradoksalno, sačuvala usprkos porazima u ratovima. U romanu Azija pobjeđuje ne vojno, nego demografskom snagom, duhovnošću i religioznošću. To je pacifizam koji pobjeđuje rat, unutarnja čvrstoća koja nadvladava civilizaciju iscrpljenu vlastitim sukobima. Šufflay govori o postupnom slomu Zapada čija su obilježja dekolonizacija, rat u SAD-u i konačni slom britanske monarhije.
U svijetu nakon raspada industrijske civilizacije Budarh postaje svojevrsna „oaza“ u moru barbarstva, kao što su to bili samostani u srednjem vijeku. On čuva ezoterično znanje, spaja religiozne i znanstvene elemente i time postaje temelj nove civilizacije. U SAD-u, zanimljivo, Budarh ulazi i u sukob s epigonom Ku Klux Klana, koji simbolizira bijelu rasističku reakciju na gubitak utjecaja, dok Budarh predstavlja globalističku elitu sa svojim predstavnicima u svim krajevima svijeta.
Kroz Budarh Šufflay vjerojatno projicira vlastitu vjeru u nužnost elitne, ezoterične obnove društva i društvenog poretka. Naravno, ne u globalnoj formi, već za različite civilizacije i nacije. Naime, iako Šufflay u svojim tekstovima uvijek govori iz zapadne perspektive, on izražava često divljenje prema stranim civilizacijama, posebno indijskoj ili kineskoj, a možemo reći kako smatra da je potrebno neke obrasce preuzeti i prilagoditi vlastitoj civilizaciji.
On ne vjeruje u masovnu demokraciju ni liberalni poredak. Naprotiv, smatra ih odgovornima za dekadenciju. Budućnost pripada zatvorenim strukturama znanja, hijerarhiji i tradiciji. Iako je Šufflay griješio u detaljima, primjerice, u predviđanju savezništava tijekom Drugog svjetskog rata, iznenađujuće je točna njegova projekcija dekolonizacijskih procesa. On piše da će nakon rata europski imperiji izgubiti prevlast, što se i dogodilo nakon 1945., osobito u slučaju Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske.
U romanu se navodi: „Četvrto doba nalikovat će na drugo; povijest bijele rase zatvorila je svoj krug.“ Ta rečenica zorno pokazuje koliko je autor bio svjestan cikličkih obrazaca povijesti. Njegova vizija nije samo reakcija na događaje vlastitog vremena, nego pokušaj da ih smjesti u dugi ciklus civilizacijskih uspona i padova, nasuprot teleološkom prosvjetiteljskom – i liberalnom i marksističkom – shvaćanju povijesti. Na kraju romana pripovjedač objašnjava da mu se sve o čemu je govorio „javilo u snu“. Taj motiv upućuje na tada popularni frojdizam, ali i na autorovu potrebu da svojim projekcijama da legitimitet izvan sfere fikcije. Na zadnjoj stranici autor piše: „Za temeljnu tvrdnju sna, da se nalazim u četvrtom dobu tako zvane ‘svjetske povijesti’, koje će biti nalik na drugo, misli autor da više ne treba ni takove potvrde.“[6] Time Šufflay zapravo izlazi iz okvira naracije i uspostavlja vezu između književnog i političkog diskursa.
Ciklička povijest i ideološka funkcija znanstvene fantastike
Kada roman Na Pacifiku god. 2255. promatramo ne kao književno djelo u uskom smislu, nego kao ideološki spis, otvara nam se čitav sloj značenja: predviđanja, strahovi i civilizacijski pesimizam koji su prožimali Šufflayevu misao jasno se zrcale u tekstu.
Njegova fascinacija cikličkim shvaćanjem povijesti proizlazi iz čitanja i promišljanja o knjizi Propast Zapada koje je duboko utjecalo na intelektualce međuratnog razdoblja. Šufflay, poput Oswalda Spenglera, vjeruje da civilizacije prolaze kroz predvidljive cikluse rađanja, uspona, dekadencije i pada. Zapad je, prema njemu, već ušao u fazu dekadencije: izgubio je religioznost, tradiciju i etički temelj, a industrijska civilizacija ubrzala je taj proces. Ako Zapad ne pronađe način da uspostavi ravnotežu između znanosti i tradicije, njegova je sudbina, kako to Šufflay vidi, već ispisana.
Roman je stoga istodobno i distopija i utopija: distopija za Zapad, koji propada, i utopija za nove nositelje moći, azijske civilizacije i ezoterične elite koje čuvaju kontinuitet znanja. Taj spoj proročanstva i ideologije čini Na Pacifiku god. 2255. jedinstvenim spisom za proučavanje hrvatske političke i književne povijesti.
Zagrebački književni razgovori: Distopija u književnosti
[1] O Šufflayevim ideološkim pogledima opširno sam pisao na drugom mjestu. Više o tome vidi: Kardum, Tomislav. „Ideološki pogledi Milana Šufflaya. Časopis za suvremenu povijest 52 (2020), br. 3: 899–932.
[2] Milan Šufflay, Na Pacifiku god. 2255., Zagreb: Prosvjeta, 1998., str. 255.
[3] Milan Šufflay, Na Pacifiku god. 2255., Zagreb: Prosvjeta, 1998., str. 55.
[4] Milan Šufflay, Na Pacifiku god. 2255., Zagreb: Prosvjeta, 1998., str. 27.
[5] Milan Šufflay, Na Pacifiku god. 2255., Zagreb: Prosvjeta, 1998., str. 218.
[6] Milan Šufflay, Na Pacifiku god. 2255., Zagreb: Prosvjeta, 1998., str. 335.
