Mirko Ćurić: Svirači čarobnih frula,
Naklada Bošković, Split,
Gradska knjižnica, Kaštela 2025.
Na Književnom natječaju knez Trpimir za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman koji raspisuje Gradska knjižnica Kaštela, u 2025. godini pobjedu je odnio roman Svirači čarobnih frula uglednoga književnika Mirka Ćurića (Đakovo, 1964.). Ćurić se dugo bavi književnosti – do sada je objavio dvadeset i sedam samostalnih knjiga, tekstovi su mu prevođeni na nekoliko jezika, dobitnik je nagrada za književni, stručni i društveni rad. Dopredsjednik je Društva hrvatskih književnika i predsjednik jednoga od njegovih najaktivnijih ogranaka – Slavonsko-baranjsko-srijemskog.
Kad se čita ovaj roman, prvo što se zapazi jest činjenica da je brižljivo napisan te da je i stilski i jezično izbrušen (čak su i imena likova koji se spominju u njemu pohrvaćena). Također, razvidno je da je autor dugo radio na rukopisu i pažljivo istraživao povijesne izvore. Ovo djelo odlikuju i životnost, dinamičnost te napetost radnje, ali i lijepi i poetski opisi. Zanimljiv je i zbog teme koja je, kao što se kaže u podnaslovu, i povijesna i ljubavna i glazbena. Dodala bih i biografska, što potvrđuje dodatak naslovljen Važniji povijesni likovi u romanu. U svakom slučaju, svi se ovi žanrovi uspješno isprepliću.
Svirači čarobnih frula ljubavni je roman sa sretnim završetkom (ljubavnica spletom okolnosti ipak postaje supruga) u kojemu je u prvom planu romantičan odnos jednoga para. Čitatelj se susreće s osjećajima, čežnjama, strepnjama i strahovima koji prate tu vezu. Također, u njemu se opisuje širi društveni kontekst te donose panoramski prikazi bečkoga i đakovačkog društva, što je jedna od odlika povijesnog romana.
No, prije svega, u njegovih 37 poglavlja pratimo sudbinu glavnog junaka, austrijskog skladatelja i tenora Jakoba Haibela (Graz, 1762. – Đakovo, 1826.). Daroviti sin suknara ženi se ženom krhkog zdravlja, a ni s djecom nema sreće – umiru jedno za drugim. Život mu se mijenja kad upoznaje Sofiju Weber s kojom doživljava strastvenu vezu. Nakon suprugine smrti, vjenčaju se u Đakovu. Sofija je Bečanka i jedna od četiriju sestara Weber od kojih je Konstanca udana za slavnog Amadeusa Mozarta. S njim ima šestero djece.
Jakobova i Sofijina ljubav je od samog početka fatalna. Premda joj ni po čemu ne odgovara, ona ne zna i ne želi znati ni za koga drugog: Ni sebi nije mogla objasniti što se tada dogodilo. Samo zna kako je počela voljeti. I još ga uvijek voli. Njegovu snagu, slobodu i tugu u očima. Voljela je život koji je osjećala u njemu (str. 14). Premda je svjesna da oženjen muškarac s djecom nije baš najprikladniji za zajednički život, Sofija se ipak prepušta zabranjenoj ljubavi zbog koje se navodno nikada nije pokajala. Upravo uvjerljivim opisima snage te postojane ljubavi, Mirko Ćurić ispisuje ponajbolje stranice u ovome svom djelu.
U njemu se prate i životi četiri obitelji – Mozart, Weber, Schikaneder i Haibel u jednome povijesnom razdoblju – kraj 18. i početak 19. stoljeća. Govori se o glazbi i glazbenom stvaranju, ali i o egzistencijalnim problemima s kojima se umjetnici toga doba susreću. Primjerice, Emanuel Schikaneder, Jakobov kum, slavni libretist i impresario, umire u bijedi: Izgradio je kazalište, a sada su jedva skupili novac za sahranu. Supruga je platila pogreb treće klase. Ispratilo ga je do rake pedesetak ljudi. Nitko nije držao govore, samo su ga spustili u grobnicu, a svećenik je rutinski izmolio sve propisane molitve, kojima se duša prati negdje gdje nije zaslužila (str. 76).
U to je doba Beč bio središte glazbenog života. Glazba i stvaralaštvo u kulturnom su fokusu, ali uživa se i u kazalištu, te, općenito, u zabavi. Mozart, dakako, ima istaknutu društvenu ulogu. No, kad je glazbeni život u prijestolnici utihnuo, mnogi su glazbenici i umjetnici bili prisiljeni krenuti u razne dijelove Monarhije kako bi pronašli posao. To je učinio i Jakob koji je, zahvaljujući biskupu Antunu Mandiću, postao katedralnim zborovođom u Đakovu (Diakovaru) gdje je skladao crkvenu glazbu. Također, autor je rekvijema u Mandićevu čast.
Bračni je par Haibel u slavonskom gradu vrlo uvažen i poštovan. Neprestano ih pozivaju na neki događaj jer: … u Slavoniji se stalno nešto i negdje slavilo ili tugovalo (str. 104). Osobito se tu vrlo ugodno osjeća Sofija, ali ni Jakobu nije loše. Nakon njegove smrti i pokopa u Đakovu, vraća se u Beč gdje živi sa svojom sestrom Konstancom. Ona je također postala udovicom – po drugi put. Nakon sestrine smrti, Sofija, simbol jednog razdoblja, ostaje sama: Sofija je ostala zadnja žena jednog vremena i divne epohe, divnih ljudi koji su baš svi propali u životu, jer nisu bili od ovoga marcipanskog svijeta, već bezbrižno nadareni, divni, nemarni za ovozemaljsko (str. 126).
Ostaju joj samo uspomene na supruga i druge umjetnike, uključujući i Mozarta, s kojima je obilježila određenu epohu.
Premda je protagonist ovoga romana Jakob, ne može se izbjeći važnost Mozartova lika koji izaziva posebnu pozornost. Zahvaljujući epizodama vezanim uz genijalnog glazbenika i njegovu suprugu Konstancu koja je to postala nakon što ga je odbila njena sestra Alojzija, Ćurić se pridružuje ostalim velikim autorima koje je nadahnuo: Eduardu Mörikeu (Mozart na putu u Prag), Marianne Westerlind (Besmrtni Mozart) ili Stephanie Conwell (Udati se za Mozarta).
Zaključno, roman Svirači čarobnih frula istodobno je posveta jednoj epohi, glazbi koja ju je obilježila i ljubavi koja nadilazi povijesne okolnosti. Njegov autor uspješno uspijeva spojiti dokumentarnu utemeljenost s lirskom sugestivnošću, ispisujući roman koji se čita kao povijesna freska i kao intimna priča o sudbinama umjetnika. Upravo ta višeslojnost čini ovo djelo vrijednim pozornosti ne samo u okviru hrvatske književnosti nego i u širem srednjoeuropskom kontekstu.
Budući da tematski, kulturno i prostorno pripada (i) Austriji, svakako bi ga trebalo prevesti na njemački.
