Zdravko Zima rijedak je sugovornik koji u jednoj rečenici može povezati nogometnu strast, visoku književnost i političku zbilju, a da pritom ostane dosljedan svome raskošnom stilu uglađenoga i građanski pristojnoga „melankoličnog čuvara sjećanja“, stilu kojim uporno i dosljedno opisuje i analizira naše društvene i kulturne nedostatke, ali ističe i njihove vrijednosti kad za to nađe razloga. Matoševski je fanatično posvećen stilu i retorici premreženoj citatima, referencama na povijesne događaje, filmove i klasičnu literaturu. Autoritet kojim Zimina esejistika i kritika obilježavaju hrvatski kulturni prostor traje već desetljećima, toliko da ga mnogi upravo obožavaju, a onima drugima lagano ide na živce njegova upravo elitistička pozicija i beskompromisna društvena dijagnostika kojoj – ipak – niti oni ne mogu poreći zavidnu arheologiju znanja i izvorni pristup predmetu obrade.
Umjesto uskog fokusa na jednu temu, razgovor sa Zdravkom Zimom neizbježno se pretvara u mapiranje različitih aspekata hrvatske stvarnosti, od kulture koja se bori za opstanak do politike koja bjesomučno kroji zajedničku trpljenu svakodnevicu.
Ako je esej po definiciji „pokušaj“, što danas „pokušavate“ dokučiti o svijetu koji je, čini se, odustao od intelektualne znatiželje u korist ideološkog svrstavanja? Je li moguće danas biti „nesvrstan“, nezavisan, svoj… i koju cijenu pri tome plaća taj tzv. nezavisni hrvatski intelektualac?
Vaše pitanje implicira nekoliko potpitanja. Ali da ne bi bilo zabune, uzet ću u obzir ono zadnje koje se tiče nezavisnog hrvatskog intelektualca. U načelu, intelektualci su nezavisni isto onoliko koliko i mediji. Većina ih se diči takvom ili sličnom atribucijom, a ako čitate njihove priloge o gospodarstvu, kulturi ili tko zna čemu nemate dojam da čitate novinarski, autorski tekst nego diktiranu litaniju nekog ministra zaduženog za stanoviti resor. Televiziju, pogotovo državnu, da i ne spominjem, ne znam zbog čega je plaćamo, to bi trebala biti obaveza onih koji na televiziji objavljuju selfije, da se tako izrazim, za promociju svojih epohalnih ideja.
Što se pak nezavisnih intelektualaca tiče, uvijek ih je bilo malo. To je i logično, jer ono što je dobro i hvalevrijedno uvijek je u manjini. Nezavisnost ima svoju cijelu i to ne bilo kakvu. Mnogi se diče svojom nezavisnošću, premda iza toga ne stoji ništa više osim praznih parola. Mnogi se isto tako i kad treba, a pogotovo kad ne treba pozivaju na Boga, pa je i iz Vatikana došlo upozorenje šefu Bijele kuće da se ne razbacuje tek tako Božjim imenom. Živimo u svijetu korporativnog kapitalizma, dakle, u svijetu koji je preko svake mjere obilježen materijalizmom, profiterstvom i bezočnom pljačkom, a sama ta činjenica u dubokoj je suprotnosti sa svim onim individuama koje se teatralno križaju na nogometnim stadionima i u drugim javnim prilikama ili neprilikama. Dopustite mi da u tako prezentiranu vjeru debelo posumnjam.
Često se u Vašim esejima osjeća fina „zinfadelovska“ sjeta za srednjoeuropskim kulturnim krugom. Je li esejistika, kao tradicionalna refleksivna forma, danas jedini preostali prostor u kojem se može dostojanstveno tugovati za nestalim vrijednostima, a da to ne zvuči kao anakronizam i zanovijetanje razmaženog intelektualca?
Što se mene tiče, esej jest prostor u kojem se može tugovati za izgubljenim vrijednostima, jer je esejistika spisateljska forma kojom sam se u svom profesionalnom vijeku ponajviše i bavio. Ali kad ste već upotrijebili glagol tugovati, to se može prakticirati na različite načine. Čovjek može skladati pjesme, može trošiti hektolitre alkohola, može otići u samostan i zavjetovati se na šutnju. Svatko ima svoj izbor. Volim pisanje jer je to jedino što znam raditi. A možda ne znam ni to. Za takvu vrstu angažmana nužna je koncentracija, koju je danas teže postići nego u nekim bivšim vremenima, kada nije bilo ni mobitela ni struje, kad je čovjek osluškivao vjetar ili kišu i kad se živjelo u skladu s prirodom. Kad pišem, gubim osjećaj za prostor i vrijeme. I to je dobro, iako su takvi privilegirani trenuci rijetki, sve rjeđi. Ako kanim pisati moram biti sam, a to nije lako jer nemam na raspolaganju vilu s pet soba i dva balkona. Pisanje je isto što i disanje, barem za one koji nisu konfekcionari i koji se nisu odali tom zanatu s unaprijed zadanom sviješću da će smisliti blockbuster.
Volim esej, jer je posrijedi forma koja lavira na granici između književnosti i znanosti. Istinu za volju, uvijek sam volio ono što je na granici, negdje između, u teško definirajućem prostoru u kojem se spajaju stvarnost i san. Granični prostori u pravilu su izazovni, rizični, ali zato vode prema slobodi. Granice postoje da ih se prijeđe, one su rub stvarnosti ili tijela, kao margina ispisanog lista, na kojem se naše biće ili naš centar izlaže svim mogućima izazovima. Uostalom, sloboda koja ne podrazumijeva rizik nije nikakva sloboda. Pitati se o granicama, ne znači ništa drugo nego nastojati na permanentnoj budnosti. Minulih osam godina bio sam glavni urednik časopisa Novi Omanut koji izdaje Židovska općina u Zagrebu. Pripremao sam ga u suradnji s Tamarom Jurkić Sviben, umnom gospođom, pijanisticom, pedagoginjom, izvanrednom profesoricom na Učiteljskom fakultetu i što sve ne. Okupio sam izvrsnu ekipu autora, među kojima su biti Snješka Knežević, Željka Čorak, Koraljka Kos, Žarko Paić, Boris Perić, Jaroslav Pecnik i mnogi drugi. Tamara i ja zdušno smo radili na svakom broju, brinući se oko naslova, opreme, fotografija i svih mogućih sitnica. Časopis ima skromnu nakladu i ne prodaje se u javnoj distribuciji. Jednom prilikom zapitao sam Tamaru gotovo zdvojno: a za koga mi to zapravo radimo? Za sebe, lakonski je odgovorila. Tako to biva. I ja svoje eseje pišem za sebe ili zbog sebe. A ako se nađe poneki čitalac ili čitatelj, kako hoćete, nemam ništa protiv. Samo naprijed!
S jedne strane imamo, recimo to tako, kritiku lege artis, a s druge strane „buku“ i njezine megafone u medijskom javnom i kulturnom prostoru. Kako, kao kritičar, gledate na transformaciju kritike iz analitičkog čina u „preporuku“, „rating“, „PR objave“? Je li moguće da autoritet kritičara preživi u digitalnoj kakofoniji gdje su svi kritičari, a nitko nije odgovoran za izgovoreno ili napisano?
Književni kritičari danas nisu važni, jer se iz temelja promijenila kulturna paradigma. Živimo u društvo spektakla, kako je to u svojoj istoimenoj knjizi, objavljenoj prije više od pola stoljeća, definirao Guy Debord. A u takvom svijetu, svijetu glamoura, parade i celebrityja, u svijetu u kojem je kapital identificiran sa slikom, a slika s kapitalom, svejedno, kritičari su zadnja rupa na svirali. Mogu se još prodavati kao kurve, za lovu koja je za njihove pojmove možda pristojna, ali koja njihov ionako srozan ugled pretvara u prašinu. Tamo gdje je dobro ono što se dobro prodaje i gdje je kapital jedini ili isključivi argument, kriterijima je očito odzvonilo. A ako je odzvonilo kriterijima, odzvonilo je i kritičarima. To što se nešto dobro prodaje, samo po sebi nije argument. Ponekad je posve suprotno. A dvojbe o „nerazumljivosti“ kritičara, najbolje je u svoje vrijeme razriješio dobri stari Matoš. U posveti za knjigu Umorne priče, publiciranoj 1909. godine, zaključio je doslovce: „Ako nas masa neće htjeti ili moći razumjeti, možemo se dičiti da joj nismo slični“.
Bili ste urednik u zlatnim i onima manje zlatnim vremenima nakladništva, poznate su Vam sve faze toga teškog i odgovornog rada. Kako tumačite paradoks da nikada nije bilo lakše objaviti knjigu, a nikada teže doprijeti do čitatelja koji je spreman na istinski dijalog s tekstom? Zar je krivica samo na nezainteresiranim čitateljima, što je s kulturnom politikom, resornim ministarstvom, jer bez pomoći države, naravno, ne ide?
To što danas svatko može objaviti knjigu, samo po sebi nije razlog za neku pretjeranu euforiju, to je samo znak da su tiskarske usluge radikalno pojeftinile i da sveprisutnost tehnike, povećava dojam, među amaterima posebno, da svatko može biti pjesnik, ako mu se to prohtije i ako za to ima dovoljno živaca. Ali, pardon, ako smo svi pjesnici, onda više nitko nije pjesnik. Onda nam oni više ni ne trebaju. A trebaju nam Rimbaud, Baudelaire, Ujević, Srečko Kosovel, Dragojević i tako dalje. Zašto nam trebaju? Zato jer su jedinstveni i neponovljivi, a današnji svijet, amerikaniziran i merkantiliziran, inzistira samo na ponovljivosti novca. „Samo to, i ništa više“, reče gavran, dakako Poeov.
Hrvatska je dio EU-a već godinama. Jesmo li prebrzo usvojili europske administrativne obrasce, a zapostavili europske kulturne vrijednosti (skepticizam, dijalog, pa čak i još uvijek potrebno prosvjetiteljstvo)?
Europa, kako to gordo zvuči. Kao onaj vic o braku: tko je vani, taj bi unutra i obrnuto. Ako ćemo povijest brojiti od 1990. godine, kako to hoće neki pametnjakovići, Hrvatska je u Europi trinaest (zlosretnih) godina, ali moram priznati da Europu u svojoj blizini rijetko vidim ili osjećam. Osim kad pohodim Marka Grčića u njegovom trešnjevačkom domu ili kad slušam Mahlerovu Prvu simfoniju pod ravnanjem Niklasa Benjamina Hoffmanna, kao što se to dogodilo početkom travnja u Lisinskom. Zagreb manje sliči na Europu, a više na slučajnu nakupinu kuća kojom jurcaju tramvaji bez voznog reda i biciklisti koju su trotoare shvatili kao trkaće staze. Kavana Corso zatvorena je više od 35 godina, Vjesnik je desetljećima prepušten propadanju, a odgovornost za kaos i požar elegantno je prebačena na leđa trojice maloljetnika, Prvostolnica se obnavlja bez kraja i konca, što možda i nije presudno jer crkva ionako računa s vječnošću, Dolac ne funkcionira, a zašto bi i funkcionirao, Hrvati ionako pate od pretilosti, ni Mirogoj ne služi svrsi, iako Zagrepčani i dalje umiru, ne vodeći računa o arkadama koje su prema Bolléovim nacrtima završene prije oko 100 godina, a sad će proći još barem toliko dok ih netko eventualno ne obnovi. Uglavnom, svakog dana u svakom pogledu sve više „napredujemo“, samo što tu istinu nismo dovoljno osvijestili. Zagreb je glavni grad Hrvatske i morao bi već zbog svog statusa biti uređeniji i reprezentativniji od drugih gradova, a u gradu desetljećima vlada kaos koji je s jedne strane posljedica neusklađenog djelovanja lokalne i državne vlasti, koje se međusobno gledaju kao pas i mačka, dok je s druge žrtva terora interesnih lobija koji iz sve snage participiraju na kapitalnim objektima od kojih poslije silne buke i bruke ostaje samo kapital. Dakako, u njihovim džepovima.
Zagreb je Europa ili je nekoć bio. Pogledajte Ljubljanu, pogledajte Bratislavu, to su gradovi s kojima se Zagreb može uspoređivati. Prije 30 i više godina, Ljubljana i Bratislava gledali su Zagrebu u leđa. Danas je stanje posve suprotno, a građani tom propadanju sekundiraju ili, štoviše, aplaudiraju.
Kao savjetnik predsjednika Republike Hrvatske, nalazite se na sjecištu visoke politike i kulture. Je li u Hrvatskoj ikada kultura bila išta više od „ukrasa“ na reveru politike koji se koristi za proslave državnih praznika, dok u stvarnosti ostaje na razini incidenta (primjerice, slučaj oduzimanja nagrade Milku Valentu)?
Je li kultura ikad bila više od ukrasa? Nemojte se šaliti. Naravno, da nije, osim u nekim rijetkim i kratkotrajnim trenucima, revolucionarnim, prevratničkim i očišćavajućim u toj mjeri da se kulturu nije shvaćalo kao parazitski fenomen nego kao integralni dio svakodnevice. Danas se o kulturnjacima govori kao o uhljebima (termin je lansirao jedan rođeni uhljeb), što je odvratna imenica koja podsjeća na najgora razdoblja socrealističkog dogmatizma. Doduše, u kulturi vjerojatno i ima uhljeba, takve treba jasno distingvirati od autentičnih umjetnika i stvaralaca, ali simptomatično je da nikada nitko nije spominjao uhljebe u gospodarstvu, sportu, da ne spominjem političku ili ne znam koju još sferu. Paraziti su samo u kulturi, naravno, pogotovo među piscima koji pišu knjige za honorara od jedne prosječne (dakle, mizerne) plaće, koji objavljuju tekstove i eseje u časopisima i za to ne dobivaju nikakve honorare ili dobivaju honorare na koje bi svaki špengler ili vodoinstalater revoltirano odmahnuo rukom. Inutile parlare. Samo neka mi još tkogod prigovori da podcjenjujem špenglere i vodoinstalatere. Jasno da ih ne podcjenjujem, jer ne podcjenjujem nikakav zanat i nikakav pošteno obavljen posao. Usput, priznajte, jeste li dobili račun kad Vam je vodoinstalater zadnji put pozvonio na vrata?
Godinama ste pisali o „močvari“ i „kompromitiranoj profesiji“, a onda ste postali savjetnik predsjednika Milanovića. Je li to bio trenutak kada je esejist kapitulirao pred politikom ili ste doista vjerovali da se iz „purgatorija“ Pantovčaka može popraviti hrvatska kultura?
Mislim da pitanje nije precizno artikulirano jer se kultura iz vizure Pantovčaka ne može, pa i ne smije „popravljati“. I sami znate da je takvo što u domeni Ministarstva kulture i njegovih činovnika. Vi kažete da sam kapitulirao? Uzmimo, na primjer, da sam doktor medicine, specijalist za gastroenterologiju i da radim u uredu predsjednika Republike kao savjetnik za zdravstvena pitanja. Ili kao predsjednikov osobni liječnik. Biste li i onda tvrdili da sam kapitulirao? Imenica kritičar potječe od grčke riječi „krino“, što znači „biram“, „lučim“, „očitujem“, „sudim“. Kao što sam svojedobno u novinama i časopisima birao između dobrih i loših naslova, tako i sada na Pantovčaku u krajnjoj liniji radim to isto. Kako? Tako što iz gomile poziva koji danomice stižu na predsjednikovu adresu, a tiču se kulturnih događaja, kazališnih predstava, filmova, knjiga, festivala i tako dalje biram ono što mislim da je najvažnije. Onda predlažem predsjedniku da ode na neku premijeru, ili da ugosti nekog skladatelja, slikara, pisca. Moje prijedloge predsjednik prihvaća ili ne prihvaća i u tome nema nikakvih tajni. Naravno, ponekad odlazim na kulturne događaje kao izaslanik, jer je predsjednik zauzet drugim obavezama. To je moj posao, a sve drugo su mistifikacije. A kako obavljam ulogu savjetnika, o tome neću i ne mogu suditi. Ako hoće, neka to čine drugi.
Vaš književnički opus stoji umnogome na razmeđi dvojica velikana – Matoša, aristokrata duha u siromaštvu i progonstvu, i Krleže, koji je bio institucija i autoritet unutar samoga sustava, čak i kada tome sustavu nije formalno pripadao. Kome ste bliži kad se ugase svjetla – Matoševu prkosu ili Krležinu komforu moći?
Matoš i Krleža su naše književne karijatide. I ne samo to, svojim knjigama i svojom ostavštinom oni nadilaze okvire strogo pojmljenog spisateljskog ceha. Ako želite suditi o svojoj zemlji, o Hrvatskoj, o Balkanu, priznavao netko da živi ili ne živi na Balkanu, što je njegov problem, ako mislite o Jugoslaviji, onoj prijeratnoj, Karađorđevićevoj, ili Titovoj, pa i onoj kojom je tako zlosretno i zlokobno manipulirao jedan Milošević, kažem jedan jer Miloševića je bilo mnogo i mnogo boljih od ovog, upravo apostrofiranog, ako se pitate o ovom dijelu svijeta, o jugoistočnom kutku starog kontinenta gdje su se dodirnuli Mediteran, Balkan i Mitteleuropa, a onda posljedično Venecija, Turska i Austro-Ugarska, napokon, ako sudite o našem glavnom gradu, Zagrebu iz perspektive književne, sociološke, historijske, etnografske i ne znam kakve, ne možete a da ne konzultirate Matoša i Krležu. Makar se s njima i ne slagali, zaobići ih se ne može, a ako to netko i učini, bit će to na njegovu štetu. Rekao sam da su Matoš i Krleža karijatide. Ali, strogo uzevši, muški potporni stup zove se telamon, ne bih htio da me netko pogrešno shvati, tim više što su feminističke ideje u velikoj modi. Na fasadi Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevu trgu nalazi se bogata skulpturalna dekoracija s figurama koje funkcioniraju kao telamoni. U tom krasnom zdanju u stilu art nouveaua, koju je projektirao Rudolf Lubynski, naručivao sam knjige i provodio davne studentske dane. Dakako, u zgradi je u to doba bila smještena Nacionalna i sveučilišna knjižnica. I kako da onda čovjek ne bude nostalgičan?
Teško se opredjeljivati između Matoša i Krleže jer obojica su važni, obojica su telamoni (!), ali moj intimni izbor ipak je onaj prvi. Krleža je u mnogočemu slijedio Matoša, ne samo iz generacijskih razloga, a njegova kritika hrvatstva i hrvatskog nacionalnog mentaliteta, komprimirana u knjizi „Deset krvavih godina“ nezamisliva je bez Matoša. Prema svom velikom prethodniku Krleža je nerijetko bio nepravedan i nekorektan. To je svakako poznato, takvo ponašanje spada na sajam taština (na sajam na kojem je redovno sudjelovao veliki i vazda namrgođeni Fric), koji je u nas imao, a ima i danas, poprilično zamjetnu prođu. Prošlo je gotovo 200 godina otkako je Thackeray objavio roman pod naslovom Sajam taštine ili Vanity Fair. Taština je stvorila mnoga djela, čak i velika, ali je možda još više onoga što je pokopala i uništila. Jedna nevjerojatna taština danas stoluje u Washingtonu. Ne znam kako se uopće uspijeva ugurati, mislim, ta taština, u Bijelu kuću koja ima 55 tisuća kvadrata i šest katova, što će reći da je pedesetak puta veća od inače prostrane i komforne kuće. A zašto mi je Matoš bliži i draži? Zato jer je vagabund, jer je alternativac, zato jer je putovao bez kraja i konca, doduše, više zbog nužnosti nego zbog slobode, zato jer mu je ljepota prva i posljednja instanca, zato jer je duhovit, što i nije tipična hrvatska osobina, zato što ljubav prema domovini nije suspendirala njegovu kritičarsku svijest i savjest, zato što je svoj život i svoju riječ identificirao s muzikom, premda mu stvarnost nije ponudila odveć mnogo razloga za muziku. Ili za sreću.
Dugo sam u Matošu tražio ono na što ne mogu pristati i o čemu sudim bitno drukčije. Matoš je indiferentan prema moru, u kojem nije vidio ništa više nego odveć zasoljenu vodu, dok je za mene more sve. Opsesija. Nešto najljepše i najneshvatljivije.
Vi i Miljenko Jergović, kad vas stavim u vezu, a to mi ima smisla zbog važnosti obojice za hrvatsku književnost u posljednjih 30-ak godina, funkcionirate kao neki paralelni slalom: jedan je onaj koji piše iz širine epskog zamaha, a onaj drugi piše iz dubine esejističke doživljajnosti. Čini mi se ipak da je vaš odnos bio obilježen, barem jedno vrijeme, nekom vrstom naoružanog primirja. E sada, je li to zato što je ovaj hrvatski prostor previše skučen za dvojicu značajnih autoriteta, pa ste jedan drugome ogledalo koje možda ne želite vidjeti, ili je vaša povremena bliskost neki vid prešutna pakta dvojice „posljednjih preživjelih“ u svijetu koji sve manje čita, pa vam je zapravo svejedno?
Ne znam kako ste uspostavili paralelizam između Jergovića i moje malenkosti, kako je nerijetko govorio Mandić. Jergović je mnogo mlađi od mene i piše neusporedivo više nego ja. Jergović je romanopisac, pjesnik, esejist, kolumnist, ja sam samo esejist i kolumnist, romane nisam nikada pisao, niti sam za takvo što imao hrabrosti, stihove sam pisao u davnim danima, ali tko ih nije pisao u ranoj mladosti kako bi na taj način privukao neku zgodnu curu. Količina tekstova i knjiga koju producira Jergović bez sumnje je impresivna, a jednako je važna spoznaja da kvantiteta ne ide nauštrb kvalitete. Kako to uspijeva, ne znam. Ali možda znam, Jergović izgleda kao isposnik, što će reći da je cijelim bićem posvećen literaturi. Kako pak ja izgledam, nisam siguran, oni koji me vide s veće ili manje distance, ako me uopće vide, znaju to možda bolje nego ja. Jergović je avion, a ja sam stara željeznica ili lokomotiva koja stoji na pruzi prema Rijeci, ali koja više ne vozi ni u Rijeku ni u Fiume.
Jergović i ja imali smo svojevremeno jedan sudar, posredan, u koji sam se uključio kao svojevrsni medijator. Ali bilo bi naporno i zahtijevalo bi odveć vremena da objašnjavam sve detalje te nekadašnje epizode. Što da još kažem, kad ste već uspostavili korelaciju između nas dvojice? Jergović je rođen u Sarajevu, ja sam u tom gradu proveo velik dio vojnog roka, a neke od prvih novinskih tekstova objavio sam u sarajevskom Oslobođenju, Jergović je vezan za Split, a i ja imam različite veze sa Splitom. Ne želim biti previše intiman, ali jedna od njih tiče se svakako Hajduka, nogometnog kluba koji desetljećima tavori u sjeni svoje nekadašnje veličine. I nisam siguran da će je tako skoro uspjeti obnoviti. Kad smo već kod nogometa, meni je u mladosti jako puno značio Jurica Jerković, Hajdukov plejmejker, nogometni majstor bez premca ali isto tako krasan čovjek. Bio je dite Radunice, prerano je otišao na drugi svijet, a njegova obitelj zabranila je predstavnicima službenog Hajduka da dođu na njegov ispraćaj na Lovrincu. Zašto, iluzorno je objašnjavati. Danas pijem kavu s njegovom kćerkom Anom koja živi u Zagrebu. Onda lamentiramo o Splitu, o Hajduku i lopovima koji toliko vole klub da žele srušiti Magašev stadion. Vole oni nešto drugo ali, naravno, svima su puna usta ljubavi za klub. I upravo zato, zbog njihove ljubavi, klubu i ide tako fantastično. Eto, ni Jergović nije imun na nogomet, a između Jerkovića i Jergovića ispriječilo se samo jedno slovo. Driblao je Jurica, ali dribla i Miljenko. Naravno, Jergović i ja živimo u Zagrebu. Ako smijem govoriti u njegovo ime, čini mi se da on respektira Zagreb, ali da prema njemu istodobno gaji stanovit otpor. Nešto slično mogu zaključiti i za sebe sama.
Iskreno smatram da ste jedan od rijetkih preostalih erudita koji spajaju glazbu, slikarstvo i literaturu u jedinstven tekst, u mnogim ste esejima bliski, po širini zamaha i intrigantnoj misli, Marku Grčiću ili Ivanu Rogiću Nehajevu, da izdvojim ono najbolje što imamo u zadnjim desetljećima… Osjećate li se kao „posljednji čuvar knjižnice“ dok se oko nas širi digitalna pustinja? Je li u vremenu AI-ja znanje doista postalo teret?
Osjećam li se kao posljednji čuvar knjižnice? Ne, osjećam da me boli kičma, a moji bližnji tvrde da sam sâm zaslužan za to. Jer previše sjedim i premalo vježbam, premda uopće ne vježbam. Ivan Rogić Nehajev? Čovjeku se mile pohvale, iako su komplimenti opasni kao i ono što im je suprotno. Rogić je moj lancman, kako bi rekli Zagrepčani, Primorac, rođen u Senju, točnije, u blizini Senja, dok je Grčić rođen u Sinju. Senjanin i Sinjanin, idealna kombinacija. Rogić je svom prezimenu dodao još jedno prezime ili pseudonim koji se doima kao posvojna zamjenica. On time želi reći da pripada Nehajevu, ovjeravajući na taj način odnos prema jednom zavičajnom predšasniku i jednom brdu, ili tvrđavi, ozakonjujući na taj način kontinuitet, odnos između prošlosti i sadašnjosti ili, kako bi rekao Eliot, između tradicije i individualnog talenta. Nešto slično poduzeo je njegov slavni prethodnik Milutin Cihlar Nehajev, koji se rodio u Senju, u doseljeničkoj obitelji češkog podrijetla, a i ja sam jednim dijelom svoga bića, ako smijem primijetiti, isto tako Čeh. Milutinov otac prijateljevao je u Pragu sa Šenoom koji ga je nagovorio da se doseli u Kraljevicu. Djevojačko prezime Milutinove majke bilo je Polić, što će reći da je Milutin bio u srodstvu i s Jankom Polićem Kamovom. Veze su naizgled nevjerojatne, ali logične, treba ih samo znati otkriti. Ivan Rogić je sociolog i pisac, znanstvenik i pjesnik prvoga reda. Dakako, njegovo drugo prezime vodi prema Milutinu Cihlaru Nehajevu, ali i prema tvrđavi Nehaj, koju su Senjani koristili da bi branili grad od Turaka i Mlečana. Tako to biva. Kao što je Rade Končar bio heroj naš koji se u ratu borio i u keks pretvorio, tako se Nehaj od ratne tvrđave pretvorio u pozornicu na kojoj se uslikavaju dokoni turisti.
Marko Grčić? Pisac, pjesnik, esejist, prevoditelj, medijator, urednik i što sve ne, intelektualac i erudit kakvih je malo i u mnogo većim i razvijenijim kulturama nego što je naša. Ponekad odlazim Marku u pohode, u Kučerinu ulicu, a svaki taj pohod doživljavam kao dar. I on bi svom prezimenu mogao dodati još jedno, recimo, Aurelije, jer njegov opus karakteriziraju spoznaja i trajnost, sve ono što simbolizira zlato. Marko je čudo, ravno vojskovođi i filozofu Marku Aureliju koji u knjizi Samom sebi objašnjava od koga je naslijedio blagost, od koga skromnost i muževnost, od koga strah od prljavih djela i prljavih misli, od koga potrebu da apstinira od ništavnih radnji. Kad odem kod Marka, ne onog rimskog, kojeg nisam vidio, ili sam ga vidio u brončanoj verziji na Piazzi del Campidoglio u Rimu, na konju, s rukom koja ne prijeti nego pozdravlja, dakle, kad odem do Marka osjećam se kao da sam ušao u saunu poslije koje izlazim obnovljen i preporođen. Marko Aurelije je napisao da su bogovi besmrtni i da se nikada ne ljute zato što oko sebe moraju podnositi bedake i idiote. Takav čovjek, koji se ne žesti na bedake i idiote, koji ih svojom mudrošću tek lagano draška, kao maestral, takav je naš neponovljivi Marko Grčić – Sinjanin!
AI može sintetizirati tisuće stranica, oponašati recimo upravo Vašu sintaksu, pa čak i Vašu sklonost prema citiranju Krleže ili Matoša. No, što je ono „nešto“ u Vašoj rečenici – možda neka specifična sjena, slutnja ili trag melankolije – za što ste apsolutno sigurni da niti jedan algoritam nikada neće moći „uhvatiti“ i replicirati?
Ne znam što bih imao reći na temu umjetne inteligencije, a da prije i poslije svega ne završim s upitnikom. Za mene je već suton Gutenbergove galaksije i procvat jedne nove, digitalne, bio dovoljan potres, za mene je prijelaz s pisaćeg stroja na kompjutor ili laptop bio dovoljno velika revolucija u kojoj sam se jedva snašao. Ako sam se uopće snašao. Kad vidim nove naraštaje na mom otoku koji se dive ljepoti mog i njihovog rodnog mjesta, uglavnom šutim, sve u strahu da me nakon mojih primjedaba ne proglase pasatistom ili nečim još gorim. Njima se sve naprosto pijaža i naravno da im se pijaža, zapravo sviđa, kad svojim očima, osim na fotografijama, nisu vidjeli one stare kuće s portunima, ukrasnim štukaturama i metalnim petešićima na krovu, kad nisu vidjeli mandraće i drvene kaiće nego su navikli na plastične glisere koji su se naredali u portu kao kakva fregata za brzopotezne diverzije na susjednom otoku. Ono što nisi vidio kao da i nije postojalo, ali u mojoj memoriji žive „malena mjesta srca moga“, kako je pjevao Tin, potom Arsen, a onda naravno i ja. U prekrasnom eseju U pohvalu sjene, nastalom 1934. godine Jun’ichirō Tanizaki piše: „Moral današnje mladeži sasvim je drugačiji nego nekoć. Kad sam to pročitao, pomislio sam kako stari ljudi u svakoj zemlji pričaju istu priču i imaju iste pritužbe. Što smo stariji sve smo skloniji mišljenju da je prije bilo bolje no što je sada. Prije stotinu godina starci su uzdisali za vremenima od prije dvjesta godina, oni od prije dva stoljeća tužili su se kako je bilo mnogo bolje prije trista godina. Ukratko, nema generacije zadovoljne postojećim stanjem stvari.“ Ove riječi sam naveo kao vrstu kritike na vlastiti račun. Slažem se s Tanizakijem, uz jednu malu napomenu: ja nisam star, ja imam puno godina!
Tanizakija sam citirao zbog dalekosežnosti njegovih zaključaka, ali i zato što ste, spominjući moje eseje, govorili o specifičnoj sjeni. Nadam se da nisam previše tašt, ali sa sjenom ste pogodili u metu. Od svih dijelova dana najviše volim predvečerje, ono spokojno razdoblje na granici dana i noći, kad se priroda smiruje, kad su ptice sve tiše i kad se gase uzavrele strasti. Usput, rado podsjećam na Sjenu, zaključnu novelu iz Matoševih Umornih priča, sročenu u maniri Calderóna de la Barce. Ali da se vratim na Vaše pitanje. Ako će umjetna inteligencija uspjeti fingirati onu sjenu iz mojih tekstova, onda to znači da sam ja, kakav bio da bio, naprosto suvišan. Ali nevolja je u tome da će zbog umjetne inteligencije i mnogi drugi postati suvišni. Točnije, svi će postati suvišni, osim onih koji nisu inteligentni i koji baš zbog toga što nisu inteligentni, nisu svjesni svoje insuficijencije i svoje demencije. Budale će dugoročno pobijediti ali, kako vidimo, već su ionako na postolju. Ispričavam se na prostodušnosti, ali s permanentnim napretkom tehnike, čije dosege ne možemo, srećom, ni slutiti, ja vidim samo sve rapidniji deficit društvenosti i sve frapantniju plimu nasilja, privatnog i državno promoviranog. A tlapnje o umjetnoj inteligenciji i koječemu umjetnom ili istinski lažnom, uvijek me vraćaju na Heideggerove projekcije o oskudnom vremenu svjetske noći. Ako ćemo pravo, to i nisu projekcije. To je zbilja naša zbílja! Portal Društva hrvatskih književnika, za koji me intervjuirate, zove se Suvremenik, a početkom 20. stoljeća to isto društvo izdavalo je časopis koji se zvao Savremenik. Razlika je tek u jednom vokalu, mala, za neke možda fatalna. Časopis su uređivali Milan Begović, Milutin Cihlar Nehajev i drugi, a prestao je izlaziti 1941. godine, u kojoj je ionako sve prestalo. Ipak, vječna na ovom svijetu samo mijena jest.
