Ulomak iz zbirke u nastajanju
Alapača
Kad mi je bilo šest godina, malo je falilo pa da izazovem ozbiljan incident među odraslima. Spasila nas je sve skupa samo puka sreća. Jednoga dana sjedio sam na klupici pred kućom i držao u ruci veliku žutu dunju, oklijevajući da je zagrizem. Naišla je tada naša prva susjeda Ivka, pa me upitala odakle mi taj plod. Ja sam odgovorio da mi ga je dala teta Alapača.
– Tko? – ciknula je Ivka, kao da sam nešto opsovao.
A ja sam prstom pokazao na kuću preko puta, gdje je kroz kapiju upravo izlazila žena na koju sam mislio. Tada me je Ivka zgrabila za ruku i odvela me u naše dvorište, pa dozvala moju majku. Ispričala joj je što se dogodilo, a na to su se majci počele ruke tresti.
Jer, ta žena, ta Alapača, bila je naša susjeda, a ja sam tek nedavno bio čuo da je odrasli tako zovu, i razumio sam o kome se radi samo zato što bi pri tome očima pokazali na kuću preko puta. U njihovu govoru nije bilo gnjeva, tako da sam ja čvrsto vjerovao da Alapača mora biti ženino ime, a ako ne to, onda nešto poput zanimanja. Majka i Ivka ispitale su me sad jesam li još kome sve to kazao, a kad su čule da nisam, vidljivo su odahnule, pa je potom Ivka otišla vrteći glavom. A majka je mene posjela sebi nasuprot i stala mi objašnjavati.
Rekla mi je kako alapača nije ime one žene (a njezino pravo ime, gle čuda, ja danas više ne pamtim), nego da je alapača pogrdni naziv za ženu koja mnogo i glasno govori, po mogućnosti pred što širim krugom slušatelja, pri čemu uvijek govori o nekome poznatom i govori o njemu ružno. A budući da je naša susjeda doista mnogo boravila na ulici i sa svakim razgovarala, lako je zamisliti da je izašla na glas kao alapača. Ja sam, naravno, odmah upitao odakle taj naziv dolazi, a majka se zamislila, po čemu sam zaključio da se o tome nikad prije nije upitala. Rekla je otprilike:
– Ako sudiš po zvuku, sjetit ćeš se riječi kao zaimača ili savijača. Ali, zvuk nije dovoljan, jer kod drugih je riječi jasno o čemu se radi, a kod ove nije. Zaimačom se zaima, savijača se savija, a što se ovdje događa, to se ne zna. Jer, alapati ne znači ništa. I, mora biti da je upravo to ništa ono što je važno: alapačin govor nema smisla, pa je onda pravedno da i njezin nadimak bude besmislen. Čak i ako je preuzeta iz kojega dugog jezika (recimo: mađarskoga), to ništa ne mijenja na stvari, jer se podrijetlo riječi zaboravilo.
Tako sam nekako smirio svoju znatiželju, možda i zato što me je iznutra još grijala ona sreća koja nas je sve spasila od diplomatskog incidenta do kojega je moglo doći. A ipak, nakon nekog vremena opet sam se vratio tome problemu – vraćao sam se, zapravo, svaki put kad bih susreo susjedu preko puta i pristojno pozdravio – pa sam vrtio po glavi onu čudnu riječ. Prvo sam zapazio da se kvalifikacija alapača daje samo ženama, a pri tome sam bio svjestan da i te kako postoje muškarci koji po cijeli dan ne rade ništa drugo nego samo naklapaju o tuđim poslovima. Zašto da i njima ne prikvačimo kakav zgodan nadimak?
A onda sam shvatio da on već postoji. Doista, otac je za nekoga čovjeka u svom poduzeću rekao da je obično laprdalo, i to je rekao preda mnom, jer nije bilo opasnosti da ja to negdje izvalim. Kad sam upitao što je laprdalo, kazali su mi da je to onaj tko mnogo i neumjereno govori. A to je uvijek muškarac, pa ne postoji žensko laprdalo, kao što ne postoji ni muška alapača. A s vremenom sam razabrao i odakle dolazi taj naziv: čini mi se da je on srodan glagolima sprdati se i prdoklačiti, gdje u temelju leži troslov prd, pri čemu se besmislen govor – ili govor koji treba da se nekome naruga – prispodobljuje puštanju vjetrova, jer je podjednako bez smisla i bez sadržaja.
Naravno, u godinama u kojima sam bio, nisam mogao izbjeći da sebi postavim i neka sasvim besmislena pitanja. Jedno od njih glasilo je ovako: znam li ja slučaj da su bračnom vezom spojeni alapača i laprdalo? I ustanovio sam da ne znam, a nisu znali ni drugi koje sam pitao. Iz toga sam onda zaključio da su i alapače a i laprdala zapravo dogmatici, i da priznaju samo monolog, pa u jednome kućanstvu ima mjesta samo za jednu takvu osobu. Sve drugo dovelo bi do eksplozije, kao dodir materije i antimaterije.
I tako, budući da sam se s tim riječima susreo vrlo rano, imam još i danas oko za njih i njihovu sudbinu. I, mogu konstatirati ovo. Čini se da alapača ima sve manje, jer taj se naziv sve rjeđe čuje; laprdala, naprotiv, stoje i dalje vrlo dobro, pa ljudi jedni druge često tako nazivaju, osobito u Saboru. Ili se samo radi o tome da se laprdala nitko ne boji, dok se alapačama nitko ne usuđuje reći da su alapače?
Bezveznjak
Jedan je mladi Latvijac učio hrvatski. Učio ga je iz knjiga, pa je njegovo znanje bilo uglavnom teorijsko, ali je zato i vokabular i sintaksu savladao savršeno. A onda mu se pružila prilika da otputuje u Zagreb, pa je tako stigao jedne večeri i smjestio se u studentskom domu. Kad je pokucao na vrata, cimer je već bio u postelji, pa se Latvijac ispričao što dolazi tako kasno. A cimer je rekao: Nema veze.
Tu se gost zamislio. Jer, znao je i što je veza i što znači nema, ali nije mogao razabrati što to dvoje skupa poručuje. Je li mu cimer uputio dobrodošlicu, prijekor ili nešto treće, sasvim neutralno?
I, kao da ni sve to nije dosta, začulo se opet kucanje na vratima i pojavio se prvi susjed koji se upravo vraćao iz kina, te ga je cimer upitao kakav je bio film. A susjed je rekao: Bez veze.
Tako je Latvijac, kad je napokon legao, imao priliku razmišljati o toj jezičnoj zavrzlami. Razumio je odmah da se u oba slučaja radi o frazama, ali nije mogao dokučiti odakle te fraze dolaze i što znače. Šteta što nije bilo prilike da se obrati meni, jer ja bih mu to znao objasniti, bar donekle, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što se točno sjećam kad je nastala sintagma nema veze i za što se rabila.
Bilo je to pedesetih godina, kad smo već imali prva iskustva s telefonima, i kad je dobra veza mnogo značila u komunikaciji. Zato je izraz nema veze brzo dobio metaforično značenje. Lako ga je bilo primijeniti u konkretnim situacijama: jednom je učenik mogao ustvrditi kako on osobno nema veze s razbijanjem prozora, dok je drugi put rekao kako ono što netko odgovara, nema veze s onim što je profesor predavao. Napokon, mogao je i na sebe primijeniti taj izraz, ako nije imao pojma o nečemu, pa bi rekao da o tome (a ne s tim) nema veze.
Postupno se izraz sve više širio i dobivao sposobnost da izrazi sve više i više različitih značenja. Kad se reklo nema veze, onda je to moglo – kao onda kad je to izustio Latvijčev cimer – značiti da nešto nije važno, da je sitnica, da to treba zanemariti. Ali, isto tako je moglo značiti da neka stvar nema smisla, da je promašena, bezvrijedna, kao što je onaj susjed rekao da je film koji je gledao bez veze. Ponekad – ali rjeđe – za nešto što ima smisla reklo bi se da ima veze.
I, tako pomalo dolazimo do riječi koja stoji u naslovu ovoga napisa. Ukazala se, naime, potreba – ili tek mogućnost – da se nekako karakterizira čovjek koji o nečemu nema pojma, jer je nevježa u dotičnom poslu ili je općenito nepametan. Za takva se čovjeka onda reklo da je bezveznjak. On je bez veze kao onaj film, jer je loš, ali je isto tako i društveno nevažan. Pa kad se za nekoga kaže da je bezveznjak, onda to znači da manje-više nije ni za što.
Nisam posve siguran koliko je čvrsta veza toga izraza s pojmom veze u društvenom smislu riječi. U društvenim je odnosima, naime, veza isto što i protekcija, nepotizam, korupcija; imati vezu, znači moći nešto dobiti preko reda i nezasluženo. E sad, je li se kod stvaranja riječi bezveznjak mislilo i na one ljude koji takve društvene veze u principu nemaju (dakle, na ljude poput vas i mene), ili se mislilo da su bezveznjaci samo oni koji su sami krivi za svoje stanje, to vam ne bih znao reći. Uostalom, u jeziku su stvari ionako prepletene i zamršene, pa postoji daleko više mogućnosti – daleko više skrivenih značenja – nego što mi uopće i slutimo.
To je brzo shvatio i onaj mladi Latvijac. Osim što je besprijekorno govorio standardni hrvatski, on je brzo pohvatao i većinu žargonskih izraza, pa se i formulacijom bez veze služio gdje je god stigao, i to sasvim pravilno, pa i kreativno. Pa, čujte, nije on bio nikakav bezveznjak.
Zato mi je žao što sam za njega i njegov slučaj čuo prekasno, kad je on već bio otputovao. Jer, dobio sam želju da mu pružim još jedan dokaz o jezičnoj kreativnosti našega svijeta te da mu navedem pjesmicu (točnije, parodiju narodne pjesme), koja je također nastala pedesetih, a u koju je uključen i izraz koji nas ovdje zanima. Pjesmica kaže:
Čuvam ovce, nije važno,
dođi, dragi, nema veze.
Bljuzga
Ne znam hoće li se teoretičari književnosti naljutiti ako im ja, kao autsajder, predložim da uvedu jedan novi pojam u klasifikaciju stilskih figura. Pojam bi se zvao semantička onomatopeja. Što je obična onomatopeja, dobro je poznato: to je ono kad riječ pokušava svojim zvukom oponašati šumove iz prirode, kao šuštati, bućkati, cvrčati i tako redom. E, ova semantička onomatopeja čini nešto slično, ali ipak i nešto drugačije: kad neko zbivanje u zbilji nema nikakva smisla, onda riječ nastoji reproducirati taj besmisao besmislenim nizom glasova u riječi. Ipak, taj niz glasova nije sasvim slučajan, i u tome i jest čar cijele ove zagonetke. A to se može najbolje promotriti na primjeru.
Odnedavna, doista, imamo riječ bljak, koja je i pridjev, i prilog, i imenica, i uzvik, pa čak i glagol. Označava ona nešto odvratno, najviše u prehrambenom smislu, ali se pojam može proširiti i na druga područja. Kažem, imamo tu riječ odnedavno, a uvela su je djeca i mladež, a pri tome je važno što su i stariji – koji nisu upućeni u omladinski sleng – odmah lako razumjeli smisao toga izraza.
E, tu se vraćamo na tvrdnju da u takvim riječima baš i nije sve slučajno, nego je ponešto i zadano. Čini mi se – a kad kažem da mi se čini, onda opet prelazim granice svojih kompetencija – da pojedine skupine glasova imaju sposobnost da izazovu stanovite asocijacije, pozitivne ili negativne. Tako skupina blj (koju imamo i u tome bljak) podsjeća na nešto odvratno i gadljivo. Možda se radi o tome da ona priziva u pamet riječi poput glagola bljuvati ili pridjeva bljutav, pa nam je to onda nekako samorazumljivo. Isto nam je tako samorazumljivo da skupina blj (inače sama po sebi potpuno nedužna) izaziva takve asocijacije onda kad se nađe na početku riječi, ali ne i onda kad se nađe u sredini: riječi kao rublje, zublja, sablja, ne podsjećaju nas ni na što odvratno.
A ne podsjećaju nas zato što se skupina blj u njima pojavila iz tvorbenih razloga, a ne iz onomatopejskih: te riječi, naime, ne pokušavaju svojim zvukom oponašati nešto u zbilji. To pak pokušavaju one riječi koje imaju blj na početku. Prisjetimo se zato još nekih. Svima im je zajedničko to što nastoje izraziti nešto bezoblično, a ono što je bezoblično automatski je i odbojno.
Uzmimo, na primjer, naslovnu riječ bljuzga. Ona označava ono što nastaje kad zajedno padaju kiša i snijeg, pa se na tlu stvara nekakva mješavina kroz koju se gazi kao kroz blato, a koja se u cipele uvlači kao voda. Tu riječ razumiju svi govornici našega jezika, pa i oni koji žive u krajevima gdje bljuzge nema. A to kao da svjedoči kako zvuk riječi ipak ima sposobnost da – barem ponekad – prizove i zbilju na koju se odnosi.
U vezi je s tom riječi i imenica bljezgarija i glagol bljezgariti. Bljezgariti znači lupetati koješta, i to bez ikakva vidljivog razloga, tek toliko da se nešto govori. A bljezgarija je rezultat koji iz takva govora nastaje, dakle besmislica, ali još i s prizvukom nečega uvredljivog za slušatelja.
I ovu riječ svi dobro razumiju, a ja se pitam – kad sam se već latio te teme – jesu li bljuzga i bljezgarija nastale iz iste temeljne riječi, kako god ona glasila. Meni se čini da su mogle nastati, i to tako što je najprije bila bljuzga, kao opis jedne meteorološke pojave, a onda se pojavilo ono što na tu pojavu podsjeća, naime bljezgarija. Ne bih dao ruku u vatru da se sve baš tako dogodilo, ali, priznajte i sami da je zabavno zamišljati – pa i raspravljati – o podrijetlu tih riječi i o tome zašto je razvoj išao baš tako kako je išao. A da se takav razgovor ne bi pretvorio u bljezgariju, dobro mu je dati neku mudru svrhu, kao što je uvođenje nove figure, pod nazivom semantička onomatopeja.
