Marina Vujčić: Sigurna kuća,
Fraktura, Zaprešić 2024.
Roman književnice Marine Vujčić pukim slučajem započeo sam čitati na Međunarodni dan žena (8. ožujak). Dan kada se obljetničkim žarom podiže i raspiruje rasprava o feminizmu, pravima žena i femicidu. Zanimljivo je kako alat kojim se služim prilikom pisanja ovog teksta ne prepoznaje riječ femicid te ju podcrtava kao grešku. Dugo će još vremena proći da se termini i instituti suvremenih politika uvriježe u društvu. I naravno to proizlazi iz činjenice da se državno-pravni sustav, a kamoli društveni ne da mijenjati preko noći. U postizanju tog cilja i u društvenim raspravama općenito književnost i knjiga dolaze kao alat kojim se borimo, kojim se zalažemo, pomoću kojeg progovaramo. Tako su poznate i stare izjave o najoštrijem oružju čovječanstva – o peru. Može se reći da je i naša društvena rasprava o ženskim pravima, o nasilju nad ženama i u konačnosti o onom najgorem – o femicidu, dobila svoje literarno naoružanje.
Neki će se sjetiti Krležinog stava o angažiranoj književnosti (u utilitarnom smislu književnog djela kao angažirane političke polemike) kao o lošoj književnosti per se. Zato će mnogi reći kako je roman „Sigurna kuća“ Marine Vujčić, rođene Ciciliani roman koji probija čitavu društvenu raspravu i u svojoj književnoj i duhovnoj vrijednosti dotiče same korijene književno-umjetničkog smisla i estetike. Oni će nekritički govoriti: „to je roman puno veći od trenutnih medijskih izvještavanja“ ili „puno važniji od podsjećanja na slučajeve obiteljskog nasilja“ ili pak „on je upozorenje, ne samo ženama, nego svima u svakom sustavu svugdje“.
O tome se ne može suditi bez sagledavanja samog teksta. Nije dovoljno tek namirisati o čemu roman govori pa zaključiti kako se radi o najvažnijoj temi i da se tih dvjestotinjak stranica treba strpati u lektiru. A postoji čitava kolonada takvih neotesanih čitatelja koji odgovorno tvrde da se pamfletne ili loše romane treba inaugurirati u kurikulum. Takvima doduše nije za zamjeriti jer ne bi bio prvi put da se među tisućugodišnji kanon svjetske i stoljetni kanon hrvatske književnosti instaliraju suvremeni hrvatski autori kojima se u pravilu kvalitetno književno djelo dogodi više nego što ga njihov talent ili doraslost proizvedu.
Tako možemo reći da se ovaj roman autorici više dogodio nego što je proistekao iz stvaralačkog zanosa i umjetničkog nadahnuća.
Tekst pisan u drugom licu jednine postiže dojam da se protagonistica (koja zapravo govori sama sebi u formi dnevničkog zapisa) obraća čitateljima, bolje rečeno čitateljicama. Oblik koji je dijelu publike bio odbojan izveden je koherentno, uredno i uvjerljivo pa se čini da kritike usmjerene na taj aspekt romana uglavnom proizlaze iz nenaviknutosti čitatelja. S druge strane već ionako auto-dokumentaristički stil biva prekidan nizom kurziviranih zapisa protagonistice usmjerenih nasilnom mužu. S potencijalom produbljenja i osnaživanja temeljne ideje ti umetnuti ulomci izvedeni su nespretno i ometaju glavnu naraciju što upućuje na slabiju kvalitetu autorskog pisma.
Problem romana i jest u naraciji kojom je priča ispripovijedana naknadno s redukcijom svake napetosti i iščekivanja. Od protagonistice Žrtve (molim da se uvaži veliko „Ž“ – kao što se autorica suviše jednostavno i ponegdje banalno igra sa slovima i pojmovima) dobivamo zapravo dosadne podatke o kaznioničkom prozoru ili pravilima postupanja. Dosada se između ostalog očituje i u autoričinoj suhoparnoj faktografiji. Suhoparni su i strše sasvim suvišno svi ti citati raznoraznih pravilnika i brošura. Odaju nam dojam autorskog pristupa „pogledajte kako sam ja to sve istražila i sada znam o čemu pišem“. U svojoj srži, a uz sve pokušaje autorice da ih literarno oživi, oni ostaju i dalje dosadni, monotoni i zamorni paragrafi birokracije. A to nije prvi slučaj da suvremeni autori ne shvaćaju da je birokracija jedan stvor često toliko neintuitivan i čovjeku odbojan da ju se vrlo, vrlo rijetko može dobro literarno oživjeti.
O pogubljenosti naracije govore i stereotipni, pseudomeditativni pasusi o književnom liku koji se vozi tramvajem. Vozila bi se tramvajem unedogled i promatrala svijet i samo bi se vozila i vozila… Jedan od najjeftinijih pokušaja tobožnjeg umjetničkog produhovljenja svakodnevnice. Treba reći da, kao prvo, ne bi se vjerojatno vozila u navodni meditativni arkadijski spokoj u kojem bi doživljavala poniranje u dubinu svojeg bića, kako sugeriraju i mnogi drugi poetski i prozni majstori naše suvremene književnosti (kao da su tramvaji neki posebni portali za Parnas) već bi iz tog tramvaja izašla čim bi ušao nekakav napadni skitnica ili pijanac. Općenito ispada da se čitava suvremena hrvatska književnost u svojoj kvazipoetici vozi tim tramvajima u nedogled.
Uvjerljivo najveći, a možda i najviše prikriven indikator lošije napisanog romana su autoričina ponavljanja. U naraciji se nailazi (kao da je tekst zaobišao urednika ili bilo kakve vrste korektora) na ponegdje i komičan fenomen triplikacija.
Vjerojatno s namjerom da tekst djeluje dubokoumno Vujčić izvodi trostruka ponavljanja nasumično i bez ikakve logike. Ponavlja tako riječi nikad ili zvijeri koje bi i mogle imati suvislog učinka u pojačavanju težine. Ali isto tako naprasno i neobjašnjivo ponavlja riječi kao što su trpaju, snijeg, dotrajalo, riga, ispiranja, mnogi… Takvih je ridikuloznih ponavljanja preko trideset! Biblija je imala „Zaista, zaista (kažem vam)“, ali Marina Vujčić će ih imati preko trideset i to trostrukih.
Zato sada imamo roman, roman, roman koji je predstavljen kao da je vrhunski, vrhunski, vrhunski samo i isključivo jer govori o ozbiljnim, ozbiljnim, ozbiljnim (i preozbiljnim) temama, a zanatski i stilski nema, nema, nema kvalitete. Kao kada se od šume ne vidi drvo tako se ovdje od rukopisa ne vidi roman.
