Kada se postavlja pitanje o svrsi, znači da smo stigli do svrhe. Naravno, nije nam do duhovitosti pod svaku cijenu pa govorimo prvenstveno o kraju, završetku, skončanju. Zapravo, dvostruke značenjske konotacije, jedna suvremena i jedna arhaična, zgodno se preklapaju u ovoj riječi. Cilj, stremljenje k nečemu, smisao našega stremljenja, neizravno govoreći – opravdanost nastojanja, no prije svega ishod nekoga projekta, bio on životni, bio on poslovni ili nešto treće, najočitiji je kada se završi, kada dođe kraju, svrsi. Taj trenutak skončanja stavlja naše djelovanje u dimenziju prošlosti, a ako je riječ o nečemu dugotrajnu, veže se i sa starošću. Književnost je svakako fenomen jako duga trajanja, dakle i star pa je to opravdanije propitivati svrhu u njenoj svrsi, ako smo do kraja došli. Starost nekog fenomena, područja ili sustava, doduše ne nužno i njegovu preživjelost, ali svakako dotrajalost do tada poznate inačice, nagovješćuje već i pitanje o naravi, identitetu, odnosno nameće pokušaj njegova definiranja.
Bene docet, qui bene distinguit – dakle, svrhovitost možemo prepoznati tek ako smo načistu s identitetom i stoga pogledajmo ima li uopće kakve precizne definicije i pouzdana opisa književnosti. Bojim se da ćemo se u ovom slučaju jako brzo susresti s onim što psihijatrija dijagnosticira kao agnosiju. Naime, mi možemo govoriti o stanovitom broju djela, o ovoj ili onoj nacionalnoj književnosti i njenom kanonu, o stanovitom naslovu, o žanru, piscu, ali definirati književnost koju je u današnjem smislu opisao romantizam, zadatak je to teži što ona potpada pod onaj notorni pojam „zna se“, što znači da se, zapravo, ništa ne zna. Za početak, dakle, suočavamo se s činjenicom da je to što zovemo književnošću ne samo staro, ali i da nije problem u starosti, nego u kontingentnosti identiteta simptom koje je problematiziranje književnih, odnosno općenito umjetničkih procedea, a nalazimo ga već u manirizmu, dakle u, slijedom definicije manirizma Jamesa Mirolla, jednom od legitimnih rukopisa visoke renesanse. Očito je da status književnosti u zapadnoj kulturi postaje upitan, uz osporavanje konkretnih procedea, uvijek kada ta kultura doživljava modernizaciju koja podrazumijeva odustanak od naslijeđenih proizvodnih modela. U novije doba samopropitivanje eksperimentalnim tehnikama aktualizira moderna, radikalizira ga avangarda, do paroksizma dovodi postmoderna da bi performatizam prije svega interpretativno nastojao „vratiti lopticu“ osmišljavanjem književnosti kao predmeta podložna logičnoj i svrhovitoj raščlambi, čime onda i sam taj predmet teorijski perceptivno ponovno zadobiva obrise nečega racionalno strukturirana.
Školnički, književnost se definira kao osobita jezična djelatnost, odnosno umjetnost koja se ostvaruje u jeziku. Svaka jezična djelatnost je osobita, svaki je jezik svojevrstan metajezik jer, ako ćemo bahtinovski, dakle ako ne postoji neki nulti stupanj jezične obilježenosti, i tzv. „prirodni jezik“ je metajezik u odnosu na druge jezike, a drugi dio netom navedene Solarove definicije sugerira umjetnost kao u sebi jedinstven i transcendentan fenomen čije se emanacije realiziraju u raznim medijima, od kojih je jezik tek jedan od mnogih. Doduše, već u nastavku Solar upućuje na podrijetlo pojma od latinske i grčke riječi koje označuju pismo, napisan tekst, odnosno vještinu čitanja i pisanja. Daljnje objašnjenje da se u novije vrijeme književnost shvaća kao institucija koja je nastala, i koja se održava, na pretpostavkama o potrebi posebnog, načelno nezamjenjivog, vida jezične komunikacije, neizravno dotiče problem jezika kao umjetničkog sredstva, osobita u odnosu na sve druge umjetničke prakse, čime se opet vraćamo u perpetuum mobile Bahtinove koncepcije jezika. Te dvojbe donekle otklanja tvdrnja Davida Lodgea da se književnost osim stilskom posebnošću jezika odlikuje izmišljenošću. Ovaj potonji pojam mislim da bi na hrvatski bilo najkorisnije prevesti kao izmišljajnost, dakle osobinu po kojoj neki tekst, bez obzira na to je li on temeljen na stvarnom događaju ili opisuje izmišljeni, funkcionira kao nešto što je možda najtočnije, relativno davno, razjasnio Radoslav Katičić koji realizacije jezičnih znakova dijeli na izraz koji se ostvaruje u govoru te sadržaj koji se realizira u situaciji, tj. u zbilji o kojoj se govori. Katičić je precizniji od Lodgea jer se izmišljenost u njega nadomješta pojmom postave, kako on definira izbor koji jezik predviđa, koja se kao književna ostvaruje u cjelokupnom životnom iskustvu svih dionika u priopćivanju književne obavijesti. „Situacija je tu životni totalitet, a ne neki izdvojeni doživljaj.“ Primjerice, poznati roman Trumana Capotea Hladnokrvno ubojstvo, mada se u svim detaljima potpuno podudara sa stvarnim događajem, doživljavamo kao književno djelo. Ono što, međutim, ni Katičićeva ni ine ekspertize ne mogu objasniti jest kako je piscu pošlo za rukom stvarni kontekst izmjestiti u, recimo tako, metodološku izmišljenost. To je onaj moment o kojemu književni teoretičari govore kao o razlogu zbog kojega se književno djelo nikada ne može do kraja protumačiti. U kontekstu u kojem govorim to znači da možemo opisati, taksativno pobrojiti djela koja smatramo književnima, ali ne možemo definirati književnost.
Razloge toj nemogućnosti pokušao je istražiti Eric Gans u članku Zašto se umjetnost ne može analizirati. Nimalo ne ohrabruje njegova konstatacija da „milijuni sati koje su tisuće inteligentnih ljudi provele analizirajući taj kulturni fenomen, nisu doveli do općenito prihvaćenog skupa modela.“ Usporedio je umjetnost s ljubavlju, s obzirom na to da se ne mogu analizirati, pričem je, za razliku od ljubavi, razmjena subjekta i umjetničkog djela nerecipročna, a taj nereciprocitet posljedica je činjenice da je umjetnički objekt analogan originarnom središnjem objektu – u generativnoj antropologiji to je izvor svetoga jer je nedostupan, a svetost/nedostupnost uzrok je odlaganju nasilja mogućem tek po osvještenju u sceni reprezentacije čiji sudionici predmet žudnje nadomještaju znakom, funkcionalno uvijek jezičnim, pa je znak ništa drugo do neuspjela gesta prisvajanja. Posljedično, naše razumijevanje umjetnosti, dakle i književnosti, nije moguće kao konceptualno prisvajanje, što znači da umjetnost izmiče tumačenju jer sve što možemo istumačiti jest naše iskustvo doživljaja umjetnosti, dakle, književnosti. Identitet umjetnosti i u Gansa je nerazjašnjen, a govoriti o osobinama djela ne znači doprijeti do njegove biti. Takav zaključak nije daleko od naslova jednog od poglavlja Compagnonova Demona teorije, koji glasi Književnost je književnost – savršen primjer tautologije u klasičnoj logici kao definicije u kojoj definiens ne kaže ništa novo.
Compagnon na sličan način, no drugim terminima tumači narav književnoga jezika kao Katičić kada kaže da o tome jesu li neki tekstovi književni odlučuje društvo, služeći se tim tekstovima izvan njihovih izvornih konteksta. Ta fluidnost konteksta, mada vrlo precizno, kao i Katičićev pojam književnosnosti postave, govori o bitnim osobinama književnoga djela, ne može objasniti njegov receptivni aktualitet. Stoga mi se, usprkos kompliciranom metajeziku, Gansova hermeneutika čini mogućom dopunom uvođenjem scene reprezentacije koja umjetničko djelo, mada se ono bitno razlikuje od religijske manifestacije, tretira svetim središtem. Sveto se ne tumači, ono se doživljava.
Biti pak ne uračunava numinoznost ne-reciprociteta, nego opisuje stvarnost u kojoj su glavni čimbenici visoka kodiranost vladajućim profilom auktorstva, odgovarajuće forme ispisivanja književnog teksta, način njegove izdavačke, grafičke i medijske prezentacije i reklame, odgojno i obrazovno posredovanje, književno-kritička i hermeneutička obradba, kanonizirani oblici recepcije – zaključujući da je, uz toliko posredništva neposredan odnos između teksta i čitateljske svijesti nemoguć.
U krajnjoj liniji, da bismo odgovorili na početno pitanje, ako već nije moguće, možda i nije potrebno definirati književnost. Dovoljno je možda propitati njene osobine, pogotovo što produbljivanjem istraživanja možemo doći samo do Bitijeva zaključka da je pojam književnosti „u suvremenoj književnoj teoriji izgubio samorazumljivost i usljed toga, zajedno s drugim sličnim ’prirodnim pojmovima’, prestao biti analitički nedodirljivim.“ Analitička dodirljivost obrnuto je proporcionalna mogućnosti jednoznačna ili možda i bilo kakva odgovora o naravi. Je li to još jedan argument da svrhu potražimo slijedeći uporabne kontekste, s obzirom na to da sve očitijom postaje nemogućnost traženja smisla književnosti u njenoj naravi. Ipak, je li ta linija oportunizam ili dobar put, pokušat ćemo odgovoriti na kraju ovog izlaganja.
Na pitanje što je književnost još 1983. pokušao je odgovoriti Terry Eagleton, pokazujući koliko je pojam književnosti povijesno kontingentan te dajući kratak pregled stavova raznih teorijskih škola o ovom problemu. Njegov prikaz je ujedno i kritika u dobroj mjeri polemična spram tretiranja književnosnosti iz vizure uporabe jezika. Konačan zaključak da „Književnost kao niz djela utvrdive i postojane vrijednosti, djela obilježenih zajedničkim specifičnim osobinama, naprosto ne postoji“ te da je aksiologija donekle stvar vlastitih predilekcija, ali i podložna ideološkim utjecajima, apsolvira probleme koje su kasnije razrađivali ovdje spomenuti auktori. Naredno poglavlje, proučavajući mijene u propedeutičkoj uporabi engleske književnosti, (neo)marksistički inspirirano, iznova svjedoči koliko kontingentnost pojma književnosti omogućuje njenu društveno i klasno motiviranu instrumentalizaciju.
Posredan, no vrlo snažan dokaz o važnosti književnosti podastire profesionalni put Gansova učitelja Renéa Girarda. Počevši kao književni hermeneutičar, izgradio je jednu od najintrigantnijih suvremenih filozofsko-antropoloških teorija. Još 1961., analizirajući velika djela zapadnoga književnog kanona, uspostavlja model tzv. triangularne žudnje, ekspliciran u studiji Mensonge romantique et vérité romanesque, kasnije ga razrađujući u nizu djela, najeklatantnije u studijama La Violence et le sacré i Des choses cachées depuis la fondation du monde. Taj model, polazeći od odnosa književnih likova, razrađuje temeljne obrasce ljudskog individualnog i socijalnog ponašanja. Plauzibilnost njegove raščlambe razotkriva književnost koja uza sve posteriorne funkcije i značenja, primarno u sebi sadrži fundamentalne istine o čovjeku i čovječnosti. Književnost je, dakle, trajno pohranjena antropološka istina i svjedočanstvo, nevidljivo na prvi pogled jer je u temeljima ljudske koliko filogeneze toliko i ontogeneze. Svjedočanstvo koje ne može komunicirati niti jedna druga jezična i pisana praksa.
Otuda i ne čudi profetska moć književnosti čije se distopije, za razliku od utopija, često ostvare. Umjesto notornog Orwella ili Huxleyja, uzmimo manje poznati primjer – film Siege, s Bruceom Willisom i Denzelom Washingtonom, nastao na temelju priče scenarista Lawrencea Wrighta. Scene vojske na američkim ulicama opako podsjećaju na prizore kojima svjedočimo danas.
Da je književnost i svjetotvorna izvrsno pokazuje Puchnerova knjiga Pisani svijet. Među mnogo ostalih primjera najzorniji je Aleksandra Velikog koji je uzor svojim pothvatima našao u Homeru. Aleksandrovo ratničko i političko ponašanje motivirano je u velikoj mjeri Ilijadom. Sam Aleksandar, nadahnut književnošću postaje književni lik žanra koga bismo danas nazvali historiografskom naracijom. Recimo, nekoliko auktora zabilježilo je njegovu bitku s kraljem Porusom na rijeci Hidasp, a najpoznatiji je Arijan. Makedonski se vojskovođa poslužio taktičkom varkom, navevši protivnika na krivu procjenu. Aleksandrov borbeni manevar pod imenom „lijeva udica“ iskoristio je tisućljećima kasnije američki zapovjednik Norman Schwarzkopf u Prvom zaljevskom ratu 1991. A sve je počelo Homerom.
Spomenuvši historiografske naracije, dotakli smo se odnosa književnosti i povijesti. Ne samo da je u određenim razdobljima i povijest, točnije govoreći povjesnica svrstavana u književnost, što je spomenuti žanr (historiografske naracije) reaktualizirao, a uz povijest/povjesnicu imamo tu i govorništvo, propovjedništvo, sve one žanrove i oblike utilitarnog modela književne proizvodnje, nego je lingvistički obrat u historiografiji pokazao da su povijesni tekstovi i književno strukturirane narativne forme, ali i da se kompletna povijest temelji na uglavnom pisanim svjedočanstvima. Jan Assman ide dalje govoreći o povijesti pamćenja, odnosno sjećanja kojom se bave mnemohistoričari. Mada upravo spomenuti lingvistički obrat problematizira kasnije Assmanove ekspertize, jedna njegova definicija aktualna je i za književnost: Za mnemohistoričara je istinitost nekog sjećanja manje u njegovoj faktičnosti, nego u njegovoj aktualnosti. Termin aktualnost bolji je od Lodgeove izmišljenosti, ali dobro sažimlje i nadomješta i Katičićev pojam postave kao izbora predviđena jezikom, te apsolvira sintagmu književnosti kao ostvaraja u cjelokupnom životnom iskustvu svih dionika književne komunikacije.
I žanrovi i teorije u konačnici dokazuju da je književna praksa bitno formativna u svim oblicima duhovnog stvaranja. Stoga ću citirati najprecizniji opis književnosti i njene uloge u ljudskom društvu na koji sam dosad naišao: „Sloboda književnosti za istraživanje beskrajnih i veličanstvenih pojedinosti, iskazivanje misli izmišljenih likova i dramatiziranje važnih tema u zamršenim zapletima čini je bliskoj stvarnom načinu ‘na koji svijet funkcionira’. Ta dimenzija fikcije iznimno je važna za stručnjake koji ne mogu, prema prirodi svojeg posla, znati sve činjenice, okolnosti i moguće posljedice situacije u trenutku kad je potrebno donijeti odluku, bili oni spremni na to ili ne.“
Ne, nije riječ o teoretičaru ili povjesničaru književnosti ni o filozofu. Ovo je citat iz knjige dugogodišnjeg američkog diplomata i savjetnika državnim tajnicima Charlesa Hilla Grand Strategies: Literature. Statecraft, and World Order, tiskane 2010., a citirane u knjizi Vodstvo, jednog od najvećih ne samo američkih, nego diplomata uopće, Henryja Kissingera.
Literatura
Assman, Jan: Mojsije Egipćanin /Dešifriranje traga u pamćenju. Prev, Kiril Miladinov. Antibarbarus, Zagreb 2010.
Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Matica hrvatska, Zagreb 2000.
Compagnon, Antoine: Demon teorije. Prev. Morana Čale. AGM, Zagreb 2007.
Eagleton, Terry: Književna teorija. Prev. Mia Pervan-Plavec. SNL, Zagreb 1987.
Gans, Eric: „Zašto se umjetnost ne može analizirati“, prev. Tatjana Pavešković, u: „Republika“, LX, br. 5, Zagreb, svibanj 2004.
Girard, René: Mensonge romantique et vérité romanesque. Pluriel, Paris, 1961.
Gross, Mirjana: Suvremena historiografija. Novi liber, Zagreb 1996.
Kissinger, Henry: Vodstvo. Prev. Vedran Pavlić. Školska knjiga, Zagreb 2023.
Katičić, Radoslav: „Književnost i jezik“, u: Zdenko Škreb/Ante Stamać: Uvod u književnost. 3. prerađeno izdanje. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1983.
Macan, Ivan: Uvod u tradicionalnu logiku. Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 2005.
Mirollo, James V.: Mannerism and Renaissance Poetry: Concept, Mode, Inner Design. Yale University Press, New Haven and London 1984.
Puchner, Martin: Pisani svijet. Prev. Snježana Husić. Ljevak, Zagreb 2024.
Solar, Milivoj: Književni leksikon. Matica hrvatska, Zagreb 2008.
