Početak dvadesetog stoljeća označava kapitalnu promjenu u svjetskoj književnosti, lom kojim se raskrštava s dugom tradicijom koja se oblikovala od početka novoga vijeka, i nastanak novoga doba. Ovaj zaokret u književnosti, otklon od prethodnog poretka te negacija dotadašnje tradicije – u užem smislu riječi realizma, naturalizma i pozitivizma – podrazumijeva mnoštvo pojedinačnih pokreta i ostvaraja čiju raznolikost sabire termin modernizam. Ono što se pod tim pojmom razumijeva počelo se u europskoj književnoj tradiciji formirati sredinom devetnaestog stoljeća. Prvi moderni pjesnik – prema klasičnoj knjizi Huga Friedricha Struktura moderne lirike – jest Charles Baudelaire, a na modernizam su utjecali i pojedini ini devetnaestostoljetni književnici i mislitelji – poput Nietzschea i Dostojevskog. Pojavom modernizma uspostavlja se nov kanon, a kapitalna modernistička djela nastaju u dvadesetim i tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, u stvaralaštvu prvaka poput Thomasa Stearnsa Eliota, Jamesa Joycea, Alfreda Döblina i inih književnika i pjesnika.
Modernizam uspostavlja novo razumijevanje umjetnosti. Umjetničko djelo sada je samostalna, autonomna cjelina koja sama određuje svoje zakonitosti. Modernizam krasi izraziti esteticizam i formalna pomnja oblikovanja djela. U susretu s društvom, modernist se okreće samom sebi i stvaranju svojega djela. Takva čista umjetnost teži uspostaviti idealan svijet koji se može suprotstaviti realitetu, dok se u sljedećem koraku unutar istoga nastoji i realizirati. U tom pogledu, modernizam se razvija u bliskoj svezi s avangardom te su oba pokreta u uzajamnom djelovanju nastojala uspostaviti nov položaj i prvenstvo umjetnosti pred silnicama otuđenog društva, u konačnici spomenuto nastojanje stapanja zbiljnosti i umjetnosti, uz prevlast potonje.
Budući da su se usporedno razvijali, termini modernizam i avangarda ne mogu se – naročito u formativnim godinama obaju pokreta – ishitreno odvajati jedan od drugoga, pa se počesto tumače kao bratski pojmovi. Pojedine za nju regresivne modernističke principe avangarda odbacuje, dok one druge, za nju pozitivne, produbljuje i intenzivira. Za razumijevanje avangarde značajna je knjiga Petera Bürgera iz 1974. godine – Teorija avangarde – unutar koje autor najprije identificira povijesne avangarde, djelotvorne od desetih do tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Nakon što su izgubile sapu, pojedine njihove tendencije ponovno su, u susretu s novonastalim povijesnim i društvenim okolnostima, oživljene u pedesetim i šezdesetim godinama; njih Bürger imenuje neoavangardom. Na koncu te neoavangarde ili neomodernizma, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, nastupa nov obrat koji podrazumijeva ponovno napuštanje dotadašnje hijerarhije i modernizmom uspostavljenih pozicija. Promjene sedamdesetih objedinjene su terminom post-, pa govorimo o post-modernizmu, post-avangardi ili post-strukturalizmu. Ti i takvi postizmi potvrđuju kraj modernističkih i avangardnih pokreta koji prestaju biti živi aktualiteti i postaju povijesne činjenice. Dok je početkom dvadesetog stoljeća modernizam funkcionirao kao činilac stvaranja jednoga novog reda i rušilac stare tradicije, od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća on postaje jedna od postaja u povijesti književnosti. Njegove implikacije stvorile su ipak – velikim dijelom i uslijed predominantnog formalnog prosedea – kriterij kanona koji je s vremenom postao breme i – od strane prvaka moderne uspostavljen – ideal, koji postmodernizam dobrim dijelom samosvjesno napušta.
U hrvatskoj književnosti modernizam se najprije veže uz termin moderna. Poetski modernizam i u Hrvata nalazi svoje preteče u nasljeđu romantizma, napose u poeziji Silvija Strahimira Kranjčevića, a razdoblje moderne začinje se 1891. godine u književnosti Janka Leskovara i Antuna Gustava Matoša. Ubrzo se modernizam i u nas nastavio razvijati paralelno s avangardnim tendencijama, koje sredinom tridesetih gube snagu, dok modernizam nastavlja svoj razvojni luk. Pojava neomodernizma vezuje se uz 1952. godinu i termin druge moderne, koja započinje izlaskom prvog broja časopisa Krugovi te u njem objavljenim programatskim tekstom Vlatka Pavletića Neka bude živost. Koncem šezdesetih godina dolazi do konca druge moderne pa u hrvatskoj kao i u svjetskoj književnosti nastupa spomenuti preobraćaj: kraj modernizma i početak postmoderne.
Upravo u vrijeme svršetka druge moderne, na pjesničku scenu stupa i Josip Sever. Svoju prvu zbirku Diktator objavljuje 1969., dok je njegova druga i posljednja zbirka Anarhokor izašla 1977. godine. Upravo u razmaku između tih dviju zbiraka ocrtava se preudezba hrvatske književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća, od modernizma koji zamire do postmoderne koja se rađa. Dok Diktator stoji na kraju druge moderne i zaključuje doba modernizma, Anarhokor se već nalazi u razdoblju postmoderne. Ta paradigmatska smjena u svojoj osnovi nije samo književna, već i šire kulturna, a potom i duhovna, preoblika u mišljenju.
O tome poetskom skoku izvrsno govori sada već klasičan tekst Dubravke Oraić-Tolić Na kraju avangardnog raja, objavljen 1988. godine u zborniku Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Govoreći o tome obratu sedamdesetih godina, Oraić na primjeru Severova pjesništva pokazuje implikacije prelaska iz modernog u postmoderno stanje. U svojemu pjesništvu – piše Oraić-Tolić – Sever tumači i oživljava avangardu, nasljedujući poetiku ruskih futurista – pjesmu Hljebnikova, Kručoniha i Majakovskog – čije postupke i ideje prenosi iz ruskog u hrvatski jezik. Budući da u Diktatoru tematizira avangardne ideale – čije bi konačne implikacije bile brisanje granice između umjetnosti i zbilje, to jest realizacija umjetnosti u takozvanom zbiljskom životu – zbirka sadrži utopijski naboj, s još uvijek prisutnom nadom u mogućnost ostvarenja smisla. U Anarhokoru pak, smatra Oraić-Tolić, dolazi do posvemašnjeg izostanka utopijske perspektive, forma zbirke se razbija, a pjesnik se prepušta rasapu i krhotinama razbijene iluzije. Autorica kaže: „Ako je Sever u Diktatoru još vjerovao da može diktirati novi, distopijski prioritet zvuka u susretu sa smislom, u Anarhokoru je izgubio tu i svaku drugu nadu, a njegovo se pjesništvo rastočilo u anarhiju strukture.“ Anarhokor je dakle znatno razvedenija, formalno manje ujednačena zbirka u kojoj se pjesnički jezik u velikoj mjeri zadržava u vlastitoj materijalnosti pa se iz njega rijetko iščitava konkretan smisao. Jezikom strukturalizma, narušena je čvrstina povezanosti označitelja i označenog, sveza jezika i izvanjezične zbilje na koju riječi upućuju. Prema Oraić-Tolić, Anarhokor je raspršena zbirka sastavljena od fragmentarno povezanih dijelova: namjesto takozvanog avangardnog raja, ideala ili ideje, stoji fragment, krhotina smisla, izostanak hijerarhije, neuređen pluralizam elemenata.
Premda je neosporno da se Severova prva i druga zbirka razlikuju po mjeri čvrstoće veza između materijaliteta jezika i značenja ostvarena jezičnim elementima – pa se na primjeru njegovih dviju zbiraka zbilja ocrtava povijesni skok od modernizma do postmodernizma – prijepornim ostaje autoričin zaključak prema kojem pjesnik odustaje od avangardnih uporišta i dokraja se prepušta distopijskome rasapu.
Mnogo godina kasnije, u tekstu Pjesništvo Josipa Severa i problemi proučavanja neoavangardne književnosti, objavljenom 2015. godine u časopisu Umjetnost riječi, Lujo Parežanin se u svojoj analizi nadovezuje na tekst Oraić-Tolić te donosi novo tumačenje Severova stvaralaštva. Parežanin afirmira pojedine autoričine postavke, primjerice da je Anarhokor formalno razvedeniji, a pravilnosti su u njem labavije, dok je fragmentarnost izrazitija – pa zbirka u svojoj kompoziciji funkcionira kao skup manje povezanih atoma, što narušava koherentnost kako na razini pjesme, tako i na razini cijele rukoveti. Smanjena je i razina estetizacije, što pridonosi labavijoj formalnoj organizaciji zbirke – i ponovno potvrđuje Severovo stupanje u post-stanje, odnosno svojevrsnu dehijerarhizaciju elemenata.
Ipak, za razliku od Oraić-Tolić, Parežanin ne smatra izvjesnim da pjesnik u Anarhokoru odustaje od avangardnih pretpostavki. Parežanin tvrdi da Sever promišljeno koristi svoje postupke, svjestan povijesnih mijena i vlastite uloge u vremenskom tijeku. Kako bi dodatno potkrijepio svoje teze, Parežanin se odmiče od Diktatora i Anarhokora te poseže za Severovim pjesmama objavljenim u periodici, pri čemu u obzir uzima ne samo tekst pjesme, nego i kontekst objave pjesama. Pjesme koje analizira svojim naslovima – primjerice Poslanica proleterskim piscima – datumom objave – a objavljene su kao prigodne pjesme, povodom pojedinih za avangardu ključnih momenata (primjerice, na obljetnicu Oktobarske revolucije) – ili direktnim obraćanjem uzorima (između ostalih, Majakovskom), ukazuju da je Sever svjestan povijesnih implikacija kraja avangardnog procesa – s kojim sada uspostavlja dijalog, ali ga se ne odriče. Pjesnik zato u pjesmama tvrdi: Historija se ponekad krvavo zafrkava/ Deder, radije se mi zafrkavajmo s historijom, pa zatim kaže i: More Revolucije/ Često ima neveru, a odmah potom da kada korugva (…) ne ćuhta – tj. kada zastava ne vijori – Gremo mi puntari!, tj. buntovnici i dalje ustraju. Kada se obraća Majakovskom, nedvosmisleno zaključuje: Majakovski je/ sjahao s Pegaza/ i odmara se/ na Visini Povijesti. Sever time jasno potvrđuje da je svjestan poljuljanih avangardnih težnji i rasapa avangardne poetike – postajanja avangarde povijesnom činjenicom i njena prelaska u postavangardu – što nipošto ne znači da sām odustaje od avangardnih principa. Štoviše, tri od četiri pjesme koje Parežanin analizira Sever je objavio 1979. godine u časopisu Oko, dakle dvije godine nakon objave Anarhokora, što dokazuje da u svojim nastojanjima ustraje i nakon objave druge rukoveti.
Dapače, da Josip Sever ne odstupa od svojih avangardnih načela ne pokazuje se samo u Diktatoru, Anarhokoru i pjesamama objavljenim u periodici, nego i u njegovim postumno objavljenim pjesmama. Svjesnost o povijesnom vremenu, ali i samosvijest o vlastitu stvaralaštvu usred novonastalih i galopirajućih povijesnih promjena, u njegovu je djelu sve vrijeme prisutna. Već u Diktatoru, u poemi Pjev za feniksa pokazuje anticipaciju promjena, pa pjeva: u dubini je glas/(…) vidno polje/(…) u kom se sluti obris dalekog/ antisvijeta, čime najavljuje nadolazak post-doba. U istoj pjesmi obraća se feniksu, ptici koja simbolizira uvijek novo rađanje onoga što propada, pa je oslovljava: besmrtna ptico vječitog svitanja. Par redaka ranije također zaziva: o čisto nebo čista riječi čisti račune, i kaže: misao se ne dā o misao se ne dā, što upućuje na suprotstavljanje i ponovno rođenje onoga što zamire. U istoj zbirci, u pjesmi Začudni međuvladar spominje stanovitog vladara koji očito stoji na razmeđu dvaju razdoblja, kad zaključuje: riječ mora da se uništi/ da se uništi oblik. U pjesmi Poema o prostoru s naricanjem pak ustvrđuje: krha se hijerarhija/(…) tamo se jošte gradi put/ o žalosno je gledat put, što iznova potvrđuje tematizaciju sloma poretka, da bi u Proroku od veselja rekao: imam duboki smijeh/ u nutrini epohe, čime iznova potvrđuje vlastitu svijest o povijesnim mijenama. Svoje modernističke – i idealističko-utopijske – tendencije naočigled iskazuje u pjesmi Dobra stara muzika, gdje ponovno navještava mogućnost novog početka: ah kad se drveni/ gradovi spale/ sa zgarišta se izvija/ kameni grad.
Na sličan način Sever nastavlja u Anarhokoru, pa u jedanaestoj pjesmi ciklusa Dnevnik Josipa Severa u noći s ponedjeljka na utorak zaključuje: Odroniše se usta od riječi/ Riječ! Ona uspravno stoji/ Historija je vječni plač, dok u šesnaestoj pjesmi istoimenog ciklusa identificira novonastalu mijenu: Kakva pogreška olovke!/ I dim njenoga kova/ Sa žarkom rudom njegovan/ Klone kao stabljika u sljedeći red/ Milimetarskog milenija. U osamnaestoj pjesmi ponovno se referira na ono prošlo, pa kaže: Predče, ti ležiš u laži/Svoje vlastite smrti/Dok oko potomka traži/Tvoj škrti povijesni spas, da bi u poemi Tajga zaključio: a mi u klancu koji je sada/ sva naša nada i naš očaj/(…) O, hoćemo li smoći snagu/ da stignemo do prvog predaha/ i da smognemo mirno misliti/ na latinskom mozgu naših predaka. Navedeni primjeri mahom upućuju na čak i produbljenu svjesnost povijesnih mijena u odnosu na zbirku Diktator, na prisutnost novog i propast onoga prošlog kojem se obraća. Da tematizira ono sada dovršeno i prošlo dodatno je potkrijepljeno u poemi Zaštitni opis kuge, gdje stoji: o otvori se ludo/ svojim čistim prstima/ svojim srcem/ svojem pretku/ što leži u zemlji/ propalih vremena.
U pjesmama neuvrštenim u zbirke – primjerice, u pjesmi Plakat, objavljenoj 1979. godine – govoreći o svojim avangardnim pretečama, Sever ustvrđuje: Otvara se nova stranica Povijesti. Potom u poemi Kisikova djeca objavljenoj 1981. godine spominje (…) rupe/ Kroz koje ulaziš i vraćaš se u/ Suncem divno ofarbanu povijest, pa u Predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, pjesmi objavljenoj iste godine, govori o hladnom vjetru historije, dok u Zavjetnom kovčegu iz 1984. kaže: Uopće, razne kopče/ Drže taj divni svijet/ Da se ne rasprsne. U postumno sačuvanim pjesmama, primjerice u Štitovima iznosi: Dušu su uzeli pjesmi/ u kojoj žarki zidovi se/ hlade, a u pjesmi Uskoro stiže žestina pjeva: Pokreni se/ uskoro stiže milenij. U pjesmi Marx + Krist iznosi: Dio epohe, eho historije/ tako se diže i spušta, a u jednoj od nenaslovljenih pjesama kaže: Dozidat treba stare dvorce, nakon čega spominje drijemež ustaničkih duša. U pjesmi Sonet o bivšoj kućici od kolača govori: I ništa više nije kao nekad ljupko u uhu/ već je neki tupi muk, ružan i mračan kao lišaj, da bi u pjesmi Neronov spjev zaključio: I nova kriza u željeznoj brzini/ otkriva staro kamenje ko povijest. Svi ovi primjeri egzaktno ukazuju na pjesnikovu svijest o povijesnom obratu – također i o mogućnostima odnošenja prema onome prošlom – a u stihovima jasno utvrđuje kojoj se tradiciji priklanja. Cjelokupna njegova poetika i strogost spram vlastita pjesničkog poziva, svjesnost važnosti pjesničke riječi, vrsno se potvrđuje u pjesmi Ujutro, kad se tvoje tijelo budi, kada deklarativno kaže: Stih je historija. Najveću pak potkrepu nadmetanja između modernizma i postizma, zapravo dviju njegovih zbirki – već objavljenog Diktatora i Anarhokora koji tek dolazi – nalazimo u njegovu tekstu objavljenom u časopisu Oko 1975. godine, kada kaže: oni nikad neće pasti jedan drugom kao braća u zagrljaj/ ne oni će se uvijek paklenski mrziti.
Ovi navodi vraćaju nas ne samo Parežaninovu tekstu, nego i Bürgerovoj studiji. Kada je tumači, Bürger ustvrđuje da avangarda išće srušiti dotadašnju tradiciju i postići da njene pretpostavke zažive u okrilju građanskog društva. U sljedećem koraku, što je ujedno i najradikalnija postavka njegove teorije, avangarda namjerava ukinuti i samu instituciju umjetnosti, čime se njezin zadatak dovršava, a dotadašnja hijerarhija raspada. Jednom kada nastupi postavangarda, povijesne avangarde prestaju djelovati, historiziraju se i postaju dio povijesti književnosti koju se dotad nastojalo zbaciti. To se događa upravo šezdesetih i sedamdesetih godina, kada neoavangardni i neomoderni pokreti zamiru, a nastupa post-stanje. Ta preudezba u jednom smislu potvrđuje uspješnost avangardnog pokreta – jer dotadašnji vrijednosni sustav zbilja je zamijenjen novim – a u drugom zaključuje njegov neuspjeh – jer u svojem glavnom cilju, svrgavanju same institucije umjetnosti i preobrazbi zbilje na način umjetnosti, nije uspio.
Parežanin na tome mjestu ukazuje na nedostatke Bürgerove studije: jednom kada avangarda prijeđe u svoju post-fazu, njezin se razvitak okončava, a ona postaje okaminom, dijelom sada promijenjene, ali ipak nedokinute povijesti književnosti, kanona koji je pomogla prevrednovati. Nakon što je svoje teze potkrijepio na primjeru Severovih pjesama, Parežanin naglašava – i u tom koraku stupa dalje od Bürgerovog teksta iz 1974. godine – da povijesni kraj avangarde nužno ne znači nemogućnost ponovnog oživljavanja njezinih pretpostavki ili – parafrazirajući njegove riječi – da revolucionari mogu ponovno paliti plamen revolucije jer on nikada dokraja ne gasne pa se i postulati mogu iznova usvajati. Okamenjenost povijesnih avangardi dakle ne znači i konačan kraj avangardnih nagnuća.
Ova tvrdnja vodi nas k pojmu postmoderne i promišljanju njezinih dominantnih odrednica. Postmodernizam kao preobrat ne označava samo smjenu u književnosti, već i obrat u mišljenju koji dovodi do formiranja nove paradigme. Napušta se dotadašnja modernistička poetika, a u velikoj mjeri i cijeli sustav povijesti književnosti koji je imao svoje navlastito kretanje. Dolazi do fragmentacije stila, decentralizacije umjetnosti, rušenja važnosti kanonskih djela, a pozornost se u većoj mjeri daje onomu rubnom, dotad neproučavanom. Taj se obrat poklapa i s brojnim političkim i društvenim promjenama te kulturnom revolucijom, što uključuje odmak od logocentrizma. Istovremeno se napušta i strogi modernistički princip i kriterij formalne udezbe djela, pa post-stanje s vremenom počinje generirati golemu količinu sadržaja. Iako je pluralizam postao predominantnim obilježjem epohe postizma, ostaje otvorenim pitanje je li on doveo do istinske ravnopravnosti ili su na mjesto starih vrijednosti samo postavljene neke druge – bolje ili lošije.
Modernistički stav uto postaje ne samo regresivan i nesuvremen, već i efemeran i neosnovan, a zajedno s njim odbačeni su i u modernizmu zacrtani ideali i težnja k ostvarenju idealnog svijeta na način umjetnosti. Nakon svoje uspostave u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, postmoderna se nastavlja u osamdesetim i devedesetim godinama, kada naizgled prestaje biti dominantna, iako je razvidno da se njezine postavke nastavljaju i u dvadeset prvom stoljeću pa i danas živimo u postmodernom stanju. Slično kao što je modernizam nastupio kao alternativa onom prošlom – dakle realizmu – tako je i postmoderna nastala kao pojava koja uništava svu prethodnu hijerarhiju i nakon koje ništa drugo ne bi trebalo biti moguće.
Kako bi se odnos napetosti između modernizma i postmodernizma mogao dolično uspostaviti, valja promisliti o pojmu duge pjesničke suvremenosti, koja kao pretpostavka u hrvatskoj književnosti traje od momenta uspostave druge moderne – dakle od 1952. godine – pa sve do današnjeg dana. Modernizam bi se tako – kao termin koji u širem smislu riječi označava početak suvremenosti ili modernog vremena – mogao definirati kao predominantan prijelom u dvadesetom stoljeću koji svoj produžetak nalazi u avangardi, neo-avangardi ili neo-modernizmu, a ukinuće u post-modernizmu, post-avangardi i post-strukturalizmu. Korak dalje, postmoderna nužno ne funkcionira kao neutralizacija, već kao tek jedna od postaja u razvoju modernizma, njegov negativni moment kojega prevladavanje vodi do ponovne uspostave nekog novog modernizma. Izlaz iz takvog, takozvanog post-stanja, pokušava se postići posljednja tri desetljeća.
Kao što smo vidjeli na primjeru Severova pjesništva – koji avangardu nasljeduje i nakon objave Diktatora – duhovni pokreti modernizma i avangarde u svojoj povijesnosti jesu dovršeni, ali je nasljeđivanje njihovih premisa itekako moguće. Taj i takav pothvat treba roditi jedan novi estetski obrat, za nastanak kojega je potrebno ne samo oživljavanje modernističkih postulata, već i njihov istinski susret s postmodernom, što bi dovelo do preispitivanja pretpostavki obaju pokreta, a modernizam bi zadobio svoj novi oblik. To podrazumijeva promjenu na književnoj sceni i pobunu protiv dosad prevladavajuće estetske i književne tradicije koja se počela oblikovati sedamdesetih godina, a djelatna je do danas. U tome duhu, rodit će se jedan novi modernizam koji se u hrvatskoj književnosti može imenovati terminom treća moderna.
Ta nova moderna nagovješćuje dolazak nove poetologije, istovremeno i prekid s onim dosad naizgled normalnim i samorazumljivim, pa tako i s pojmom pluralizma u sadašnjemu značenju. U vremenu između objave dviju Severovih rukoveti (1969. – 1977.), hrvatska književnost počinje se račvati u dva pravca: onaj dominantni – postmoderni – i onaj drugi, otada subverzivan, koji neprestance ište svoje mjesto. Treća moderna nastavlja tamo gdje je Sever stao, na mjestu postmoderna zaokreta, i ne libi se susreta sa svime što se pred njom nalazi. Na tome tragu, Severovo pjesništvo stoji kao vatra na kraju modernizma. Ono ukazuje na duhovno kretanje epohe, a u povijesnom smislu označava kraj jednog i početak drugog, što nipošto ne znači da novi plamen modernizma nije moguć. Upravo suprotno, na nama je – suvremenicima – da ga ponovno oživimo.
