Iako je bio obrazovan tip koji je očigledno uzimao zdravo za gotovo da je nadmoćniji, ostao sam sjediti s njim do zatvaranja. Nisam imao pametnijeg posla, a nisam baš ni svaki dan mogao piti besplatno. A bio je i zanimljiv. Ili je bar svašta znao. Rijetko je pričao o sebi i nije imao teme ili priče kojima se stalno vraćao kao mnogi drugi ekstroverti i društvene osobe. Ne, njemu su stvari padale na pamet tijekom razgovora i išle u dubinu, jedna je slijedila drugu i često bi završio na nekom posve drugom mjestu, u posve drugom vremenu, a da ja uopće nisam imao osjećaj da je putem izgubio nit. Nagađao sam da je opsesivan čitatelj, da čita sve o jednoj temi, po mogućnosti mjesecima, pa je tek tada napusti, te da je tip kojega može zainteresirati bilo što. I, ne najmanje važno, pamtio je to što je pročitao.
Nije bilo teško zamisliti da je to opsesivno čitanje i nezasitna potreba za učenjem zapravo obrambeni mehanizam, ili čak supstitut kojim je htio izbjeći ili zamijeniti činjenicu da nije postigao ništa značajno. Pričati mogu svi. Postići nešto važno, to je rezervirano za rijetke. Bio je fotograf i odustao, sad izrađuje elektroničke štakore i kornjače i misli da je to umjetnost. Je li imao koju izložbu? Postoje li ikakvi članci o njegovoj umjetnosti? Koji intervju s njim?
Ja bar nisam čuo ni za kakva bitnog nizozemskog umjetnika koji izrađuje štakore. Vjerojatno je imao dobrostojeće roditelje koji su se skrbili za njega dok se on muva po toj svojoj oronuloj automehaničarskoj radionici.
Uostalom, nije točno da nije imao teme kojima se vraća. Kad sam ga tek upoznao, u istoj ovoj pivnici u kasno ljeto, umarao me pričom o tehnologiji i povijesti fotoaparata. Kad sam ga posjetio u ateljeu prije Božića, opet me pilao s istim. A sad, dobrano na petom pivu, počeo je još jedanput. Istinabog, preko druge teme, za koju je mislio da je krajnje vrijeme da o njoj netko napiše knjigu, naime o zrcalu. Koju minutu prije toga bio je na zahodu i očito su mu ondje misli odlutale.
„Vidio sam svoj odraz u zrcalu unutra“, rekao je. „Prao sam ruke i podignuo glavu: ondje je bio moj odraz. Svaki se put naježim. Ima nešto neugodno u ogledalima. Slažeš se?“
„Neugodno, ne“, odvratio sam. „Nikad to nisam pomislio.“
Htio je da ga pitam zašto on misli da je neugodno, pa to nisam učinio. No, on je nastavio sâm.
„Što to vidimo u zrcalu?“
„Sebe.“
„Ne. Mi smo u sebi. Ne možemo doći izvana. Vidimo svoj prikaz.“
„Ili sliku, zdravoseljački.“
„Da. Kad se pogledamo u oči, koga vidimo? Znamo da je to slika, odnosno svjetlo koje se skupilo na određen način na jednoj površini. Ipak je osjećaj kao da gledamo u nečije oči. Zar ne?“
„Naravno. Gledamo u sliku sebe samih. Tako da vidimo sebe kako izgledamo izvana.“
„Ali oči su žive. Netko je unutra.“
„Ma to je samo jako precizna slika. Nema nikoga u ogledalu, čovječe!“
Nasmijao sam se. On se nasmiješio.
„Recimo da si u pravu. Svejedno je to neobičan fenomen.“
„Uopće nije. Taj se fenomen da vrlo lako objasniti.“
„Ali ne i njegove implikacije. Što to znači da vidimo sebe same?“
Slegnuo sam ramenima.
„Ne znači ništa posebno?“
„Pogled ide od tebe na slici natrag na tebe, a kako je to isto, potpuno je statično. Nastaje petlja. Potpuno zatvorena. Prva priča za koju znam da sadržava zrcalo mit je o Narcisu. U njemu je zrcalo slika uma koji je pust, i kazna. Znaš tu priču?“
„Onako“, rekao sam i otpio pivo da isperem tračak nelagode koju je spomen Narcisa u meni probudio.
„Priča počinje s Eho. Ona je bila nimfa. Možemo pretpostaviti da je bila lijepa. Uglavnom, bila je poznata po tome da voli puno pričati i da divno pjeva. Napravila je nešto što nije trebala, i kazna koju je za to dobila bila je da ubuduće neće moći ništa sama reći, nego će samo ponavljati što drugi govore. Tako je jednoga dana u šumi ugledala neopisivo zgodnog mladića. Narcisa. Toliko je bila opčinjena da ga je počela slijediti. Čuvši je, on vikne: ‘Ima li koga?’ Eho, jadna, može samo ponoviti. ‘Ima li koga?’ dovikne. Da skratim tu dugu i izvrsnu priču, na kraju pojuri k njemu i zagrli ga. On je krajnje grubo odbije. Eho je ponižena i posramljena, ali i dalje zaljubljena i povuče se u osamu. Druge nimfe nagovore Nemezu da kazni Narcisa tako što će se zaljubiti u nekoga tko mu tu ljubav ne uzvraća, naime u svoj odraz. U trenu kad ugleda svoj odraz, njegov život u principu završava, potpuno staje. I Eho nestaje, na kraju od nje ostane samo jeka. Jeka je kad čuješ odjek svojega glasa, odraz je vizualni ekvivalent toga. Narcis je izvan svega, nema kontakt ni s kim, potpuno je isključen iz života. Eho također, ne može komunicirati, samo ponavlja, tako i ona propada. Zanimljivo, nije li?“
„O, da. Ali je i malo pretjerano. Nije kao da je opasno tu i tamo pogledati se u ogledalo, ne? To zapravo ništa ne znači.“
Nastavio je kao da nisam rekao ništa.
„Zrcalo se uvijek povezivalo s nečim čarobnim. Ali i tehničkim. U renesansi su bili ludi za optičkim instrumentima. Izrađivali su najdosjetljivije naprave sa zrcalima. Mnoge od najrealističnijih slika iz šesnaestog i sedamnaestog stoljeća naslikane su s pomoću zrcala. Bacala su sliku s površine na površinu dok god je nisu ocrtala na stolu ili zidu pred njima tako da je mogu preslikati.“
„To nisam nikad čuo. Istina je?“
„Pa da. To je kulminiralo tamnom sobom. Camera obscura. Mogli su pomaknuti sliku, a onda više nisu bili daleko od toga da je fiksiraju. Fotografija je samo odraz koji je fiksiran. Shvaćaš li sad zašto je to relevantno?“
„Ne.“
„Danas živimo u svijetu zrcala. Tako smo postali odsječeni od života, baš kao i Narcis i Eho. Nisi primijetio kako sve postaje sve sličnije i sličnije? Sve postaje isto. Ne radi to samo logika monopolističkog kapitalizma. Ujedno je to i logika zrcala. Dakle slike nas samih. Živimo u začaranom krugu. Da, slobodno kolutaj očima.“
„Ne kolutam očima.“
„Zakolutao si. Ali razumijem. Ipak želiš postati fotograf.“
„Ja jesam fotograf.“
„Da. Ali ja srećom nisam.“
„Jesi li zato odustao?“
„Među ostalim, da.“
„Da bi postao amaterski filozof?“
Nije odgovorio.
„Ja ću sljedeću“, rekao sam i otišao na šank prije nego što me stigao zaustaviti. Alkohol je bio na dobrom putu da izbriše brojne zidove duše; misli i emocije tekle su sve slobodnije sa svakim novim pićem, ništa više nije bilo tako precizno ‒ da, ta ideja da sa svime treba biti tako smrtno precizan, sad je djelovala jednostavno smiješno.
„Još samo jedna stvar“, rekao je kad sam se vratio i stavio pivo i votku pred njega na stol. „Jesi li vidio prvu fotografiju koja je ikad snimljena? Dobro, to su dvije blijede i mutne fotke nekog zida u prostoriji, ali ne mislim na njih. Mislim na prve fotografije koje stvarno nešto prikazuju. Daguerreove?“
„Možda. Nisam siguran.“
„Iz 1838. je. Prikazuje ulicu u Parizu. Boulevard du Temple. Po svjetlu sudeći, snimljena je ujutro. Ulica je široka i na jednoj su strani trgovine s tendama. Trebalo bi biti puno ljudi. Ali ulica je pusta. Nema žive duše. Samo stabla, kuće i trgovine. Zapravo ju je vrlo nelagodno gledati.“
„To je zbog vremena ekspozicije, zar ne?“
„Pa da. Zato. Vrijeme ekspozicije bilo je deset minuta, tako da se ništa prolazno nije zadržalo. Samo ono trajno. Ali ako se dobro zagledaš, zapravo ondje stoji jedna osoba. Sama na pločniku. Detalji nisu vidljivi, samo crna silueta. Jesi li je vidio?“
„Ne. Vidio sam ponešto Daguerreovo na faksu, ali ne to.“
„Izgleda kao muškarac. Visok i mršav, s rukama na leđima i jednom nogom naprijed. Crna sjena. Tko bi to mogao biti?“
„Nešto mi govori da ti znaš.“
„To je vrag.“
Pogledao sam ga podignutih obrva. Pogledao me u oči, ne mijenjajući izraz lica.
„Aha“, rekao sam.
„Pogledaj sliku i shvatit ćeš što mislim.“
„Hoću“, rekao sam i čekao da se nasmije, ili bar nasmiješi. Ali nije. Otpio je gutljaj piva, prošao rukom kroz bujnu kosu. Sigurno je bio pijaniji nego što se činio. Ili je pak bio sklon teorijama zavjere. Vjerojatno oboje. Najprije ono sa zrcalima, a sad vrag. Morao je znati koliko to nebulozno zvuči.
„Ima nešto tako čudno u tim najranijim fotografijama“, nastavio je. „Kako se prikazuje samo ono najtrajnije, a sve što ljudi rade i jesu previše je prolazno da bi se uhvatilo. Ne misliš li?“
„Nisam razmišljao o tome, ali da, možda.“
„Ako malo bolje razmisliš, ako postoji stvorenje kojem vrijeme prolazi sporije, izgledalo bi otprilike tako.“
„Kakvo bi to stvorenje bilo?“
„Koje stoji izvan vremena? Moralo bi to biti božansko biće.“
„Vrag?“
„Upravo tako. Pali anđeo. Samo se ti smješkaj, ali ljudi vjeruju u božanstva otkako čovjek postoji. I viđali su ih.“
„Koga?“
„Anđele. Vraga.“
„A sad su ih i fotografirali?“
„Nije slučajno vrag prisutan kad je snimljena prva fotografija. Samo to želim reći. Ne vjeruješ u to, tako da je traćenje energije govoriti dalje o tome.“
„Nitko ne vjeruje u to.“
Raširio je ruke i nasmiješio se.
„Kako hoćeš, to je tvoje mišljenje.“
„Znaš li što ja mislim?“
„Ne.“
„Mislim da previše čamiš sâm u svojoj automehaničarskoj radionici. Tako ti i najluđe ideje zvuče kao istina.“
Namignuo mi je i otpio još gutljaj.
„Kad te već častim, možeš mi bar malo podilaziti.“
Ulomak iz romana „Škola noći“, koji je objavio OceanMore, s norveškog je jezika prevela Anja Majnarić
