Povijesti hrvatske književnosti u svoje prikaze druge moderne uključuju nekolicinu autora koji su živjeli u Bosni i Hercegovini, pri čemu najviše pozornosti dobivaju Vitomir Lukić, Veselko Koroman, Anđelko Vuletić i Mehmedalija Mak Dizdar, svrstani među razlogovce. Najviše se piše o Maku Dizdaru i njegovim pjesničkim zbirkama inspiriranim srednjovjekovnom bosanskohercegovačkom tradicijom. Prikazi Vitomira Lukića i Veselka Koromana začuđujuće su kratki i općeniti. Primjerice, uz navođenje njihovih djela, o njima su napisane samo opaske poput ove o Koromanu: „Svojevrstan spoj impresionističkog i ekspresionističkog izraza bitna je karakteristika njegova poetskog izraza“[1]. Nešto bolje prolazi Anđelko Vuletić, za kojeg se ističe zaokupljenost egzistencijalnom tematikom i „lirski odnos prema životu i svijetu“[2], uz produktivnost i vezanost za rodni kraj. Od ostalih pisaca, po imenu se spominju Vladimir Čerkez, Zaim Topčić i Zvonimir Šubić, a od mlađih uvršteni su Vladimir Pavlović, Ivan Lovrenović, Veselko Tenžera, Mile Pešorda i drugi. No, o odnosu ovih hrvatskih pisaca i tzv. glavnih tokova hrvatske književnosti indikativan je i stav Dubravka Jelčića:
Iako nisu djelovali u hrvatskom književnom životu, kao ni Šubić, Topčić ili Čerkez, jer su rođeni u Bosni i Hercegovini i živjeli, pa i objavljivali uglavnom u Sarajevu, Vitomir Lukić (1929. – 1991.), Anđelko Vuletić (1933.) i Veselko Koroman (1934.) nepobitno pripadaju hrvatskoj književnosti, kao i neki drugi, manje značajni bosanskohercegovački Hrvati koji su se javljali u književnosti.[3]
Osim onoga što iznose povijesti hrvatske književnosti[4] o hrvatskoj književnosti u BiH u ovom razdoblju (iz čega se ne mogu razaznati značajke po kojima je ona nedvojbeno posebna) nije se pojavio sintetski prikaz, onaj koji bi osim bio-bibliografije naznačio i poetička obilježja ovog književnog sustava (onako kako primjerice Šicel u Hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća opisuje noviju hrvatsku književnost). Ipak, sustavnijem opisu primakao se Veselko Koroman u predgovorima svojim antologijama hrvatske proze, poezije i drame u Bosni i Hercegovini, a najprije u eseju Bilješke o pismu, jeziku i književnosti Hrvata Bosne i Hercegovine.
Iz proznog stvaralaštva Koroman izdvaja pripovijetke i novele koje u ovom razdoblju pišu Vladimir Čerkez, Vitomir Lukić, Stjepan Džalto, Anastazija Šubić i drugi. Od zajedničkih značajki ističe zaokupljenost „akutnim traumama pojedinca“, odnosno „o njegovoj zebnji, htijenjima, društvenom statusu, duhovnim provalijama u koje ga gura tehnička civilizacija“[5], a na planu stila primjećuje prodor esejističkog izraza. O romanu piše dosta opširnije, pri čemu prepoznaje nekoliko grupacija, od romana ratne tematike (Jure Galić, Vladimir Čerkez), dječjih romana (Ivan Kušan[6], Zdravko Ostojić), povijesnih (Tomislav Ladan i Ivan Lovrenović). Posebno izdvaja skupinu romanopisaca koju čine Vitomir Lukić, Stjepan Džalto, Anđelko Vuletić i drugi. Iako je riječ o piscima bitno različitih poetika, on u njihovim romanima prepoznaje nekolike zajedničke značajke, a to su obitelj i obiteljski odnosi s obilježjima mita postavljeni kao središnja os pripovijedanja, zatim referiranje na aktualne povijesne događaje (samo referencijalno ili da im „namaknu znak nadrealne stvarnosti“)[7], a žanrovski ih definira kao spekulativne ili neorealistične romane.
Od diskurzivnih književnih vrsta izdvaja putopis i književnu kritiku. U ovom razdoblju putopisom se bave Lukić, Nikola Martić, Stjepan Kljujić i Stojan Vučićević, a kritikom Vuletić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović, Krešimir Šego i drugi. U prikaz kritike Koroman uključuje i pisce književnopovijesnih i književnoteoretskih rasprava poput Ignacija Gavrana, Franu Čalu, Borisa Ćorića, Zdenka Lešića, Josipa Tabaka, Predraga Matvejevića, Tomislava Ladana i Peru Šimunovića (posljednja trojica bavila su se i tekućom književnom kritikom). Općenito, za suvremenu književnu kritiku ističe komunikaciju kako sa zapadnoeuropskim i angloameričkim književnim teorijama, tako i s vlastitom književnoznanstvenom baštinom.[8]
Dok poeziju ranijih razdoblja Koroman prikazuje sintetički, moguće je da brojnost pjesnika koji su živjeli i stvarali tijekom druge moderne i poslije nje (navodi ih oko šezdeset, koje dijeli na pjesnike starije životne dobi, srednje i mlađe) i tehnička ograničenja predgovora nisu dopustili da razdoblje u kojem je i sam stvarao predstavi kao cjelinu u kojoj su pisci, svrstani u manje ili veće grupacije, povezani stilskim, tematskim ili kojim drugim obilježjima. No, općenito o njima Koroman tvrdi da je tradicija s kojom komuniciraju puno šira pa nije moguće prepoznati neku zajedničku poetiku, odnosno „imaju pred očima opći književni mozaik (…), ne slijede nikakve zajedničke programe, ili ne barem takve koji bi bili prepoznatljivi na prvi pogled“, a „određene sličnosti na formalnom i teorijskom planu javljaju se kao posljedica baštinjenja iste duhovne kulture“.[9] Najbitnija opaska koju izriče jest ta da su navedeni pjesnici „nastavljači“[10], čime čitatelju daje bitnu interpretacijsku uputu.
Većina dramatičara druge moderne koje Koroman uvrštava u Antologiju i čije opuse predstavlja praizvela je svoja djela u Hrvatskoj, najviše u Zagrebu (Pero Budak, Ivan Kušan, Tomislav Bakarić). Iznimka je jedino Radovan Marušić koji dvadesetak svojih realističkih drama piše i postavlja u Zenici. Za razumijevanje onodobne hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini čini se puno bitnijom pojava Nikole Šopa kao dramatičara (Pompejanska balada, 1961.; Drijada, 1964; i druge), pogotovo s bosanskohercegovačkom tematikom posljednjih tekstova (Bosanska triologija, 1980.). Kako Koroman piše, ova su djela bila ili tiskana ili emitirana kao radio-drame, po rodu bliža lirici negoli drami, a osnovni je Šopov postupak da „žive ljude, konkretne događaje (…) pretvara u simbole, filozofske prispodobe; miješa stvarno sa nestvarnim“[11] (čemu je blizak Krleži u, primjerice, Areteju). Posebno je znakovita Koromanova interpretacija dvaju posljednjih dijelova trilogije (Kroz vrevu stećaka, I Bosna šaptom pade):
Šop razmatranim poemama doziva na okup cijelu novodomovinsku prošlost i budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i dramatičarskim postupcima izriče misao (koju nije moguće ni dobro do kraja slijediti) da samo poniznost, trpnja, samozatajni život i dugo, svetačko strpljenje donose (i zemaljski) spas.[12]
Po navedenim poetičkim značajkama i preokupacijama očito je da hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini, premda osobita, korespondira s hrvatskom književnošću kakvu su stvarali pisci iz Hrvatske. Posredstvom časopisa poput Mogućnosti, Foruma, Republike i drugih baštine iste suvremene književne utjecaje, pritiješnjeni istim problemima postojanja u nepovoljnom vremenu, odnosno tjeskobom, osjećajem neslobode i rezignacijom, što je u Bosni i Hercegovini kao „Jugoslaviji u malom“ pogotovo dolazilo do izražaja, ovi književnici pišu djela koja su neodvojiv dio hrvatske književnosti, pa bi prema tome i sami autori u književnopovijesnim pregledima trebali imati ravnopravan status s piscima poput Šoljana, Mihalića, Gotovca, Dragojevića i drugih, što dosad nije u potpunosti ostvareno, pogotovo s obzirom na živost i produktivnost hrvatske književnosti u BiH poslije razdoblja Krugova i Razloga. Odnosno, kako piše Pero Šimunović:
Povijest hrvatske književnosti na samome kraju 20. stoljeća ipak će se pozabaviti djelom Veselka Koromana, no svrstat će ga, kao i cjelokupnu hrvatsku književnost u BiH, u književnost hrvatske dijaspore ili izvandomovinsku književnost. Time se, moguće je, uz razloge političke provenijencije, pokušava zaobići evidentna književno-historijska činjenica: nakon ‘Krugova’ i ‘Razloga’ najvitalnija stvaralačka strujanja suvremenog hrvatskog pjesništva izbijaju, daleko od ‘kulturnog središta’, na prostorima što ih nastavaju bosanskohercegovački Hrvati, kroz djela pisaca kao što su Veselko Koroman, Anđelko Vuletić, Nikola Martić, Vladimir Pavlović i drugi.[13]
Stoga, činjenica integralnosti hrvatske književnosti čitatelju daje bitnu interpretacijsku uputu po kojoj svaku individualnu poetiku pisaca poput Koromana, Vuletića, Martića i drugih može smatrati jedinstvenim pjesničkim projektom, dakle ne imitatorskim, već ravnopravnim u odnosu na slične pokušaje, primjerice Mihalićev, kakvim je književna kritika prepoznala i Koromanov.[14]
Naposljetku, vraćajući se na početnu tezu da hrvatska književna historiografija još nije u cijelosti dala dužnu pozornost svojoj bosanskohercegovačkoj sastavnici, možemo zaključiti da je takav poduhvat ne samo nužnost, već i prilika za književnoznanstveni poduhvat koji bi po svome književnom, kulturnom, ali i političkom značenju bio velik iskorak k integraciji cjelokupnog hrvatskog kulturnog prostora, koji bi i u same, kako već rekosmo, „glavne tokove hrvatske književnosti“ unio i širine i svježine u odnosu na današnje shvaćanje po kojem povijest hrvatske književnosti, odnosno njezin kanon, od pedesetih godina minulog stoljeća završava eventualno Šoljanom, uključuje njega, Slamniga, Marinkovića, Mihalića i ostale, dobrim dijelom starije pisce poput Božića, Kaštelana, Parun itd., dok je sve poslije nediferencirani popis autora.
[1] M. Šicel, Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str. 250.
[2] D. Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 1997., str. 545.
[3] Isto. str. 544.
[4] Usp. Perina Meić, Izazovi (hrvatska književnost u BiH i druge teme), Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2015., str. 11. – 41., gdje autorica u uvodnoj studiji naznačuje probleme koji se u književnoj historiografiji vežu uz hrvatsku književnost u BiH te daje prikaz zastupljenosti hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine u povijestima hrvatske književnosti.
[5] V. Koroman, Sabrana djela, knjiga III., Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2016., str. 282.
[6] Dubravko Jelčić i Miroslav Šicel daju prikaz Ivana Kušana u svojim povijestima, ali ne kao predstavnika hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, jednako kao što ne prikazuju ni Antuna Branka Šimića iz razumnih razloga što su obojica svoje književne opuse i učinke na hrvatsku književnost ostvarila živeći i djelujući u Hrvatskoj.
[7] V. Koroman, Isto, str. 284.
[8] Isto, str. 280. i 287.
[9] Isto, str. 296—297.
[10] Isto, str. 296.
[11] V. Koroman, nav. dj., knjiga IV., str. 346.
[12] Isto, str. 347.
[13] P. Šimunović, Kritičari o Veselku Koromanu, Hrvatsko kulturno društvo HUM, 2001., str. 10.
[14] Isto, str. 8.
