Ulomak iz romana
Susret sa Jacquesom Glembayem na Pariškoj izložbi (1889.)
Neka neobična, slatka nesvjestica omamljuje mi tijelo dok mi srce tuče tako ludo brzo da ga, sigurna sam, ne bi mogla izmjeriti ni ova čudesna sprava koju s upravo grandioznim respektom analizira markantni gospodin pored mene. Gospodin silne energije, manira i elegancije, bečki i marsejski đak, brodovlasnik s međunarodnim vezama, nasljednik glasovite tršćansko-bečke firme Glembay Ltd.Comp., predsjednik industrijalne banke, posjednik svilara, sapunara, pivovara, tkaonica, parnih pilana, glavni akcionar D.D.G., i ponosni vlasnik voznog parka od desetak luksuznih kočija, fijakera i četveroprega.
Zadivljeno slušam ushićenu uvjerljivost njegove rječitosti koja djeluje tako impresivno, tako sugestivno, da me hvata neopisivi osjećaj kako se njišem na nestvarnoj visini od tri stotine metara iznad tla.
– U europskim našim periferičnim civilizacijama, sve se oduvijek uglavnom samo imitira: strojevi, kišobrani, dućani, soneti, uređaji, sablje, topovi, stihovi, sve se to imitira, gospodo moja draga, ali zapravo je to dobro i u redu jer najposlije i nema na svijetu takve stvari koja se ne bi dala imitirati, primijeniti ili naučiti na pamet po boljim uzorima. Ali, draga moja gospodo, u ovom povijesnom momentu, na vrhu čudesno sagrađenog Eiffelovog tornja, imamo čast ekskluzivno se upoznati s genijalno originalnim izumom, izumom čovjeka poteklog s jednog malenog poluotoka u srcu razbuđene Europe, rođenog u Istri, zemlji krasnoj gdje nauk žari kano krijes, u civilizaciji drevnoj i suvremenoj, hrvatskoj i europskoj! Čestitam od srca na ovom ingenioznom originalu, dragi profesore Belušić!
– Hvala najljepša na lijepim riječima, uvaženi gospodine Glembay, no samo Bog zna kakvu će mu budućnost podariti.
– Uvjeren sam da je budućnost ovog stroja osigurana. Jeste li mu nadjenuli ime?
– Velocimetar, molim lijepo, a na natječaj pariškog municipija prijavio sam ga pod dodatnim imenom „Controllore automatico per vettura da nolo”. Želio sam naglasiti njegovu višenamjensku funkciju.
– Znači, još nešto mjeri osim brzine?
– O dakako! Precizno mjeri vremensko trajanje vožnje, stajanje vozila, vrijeme ulaska i izlaska putnika čak i broj prevezenih osoba.
– Mon Dieu! Pa, kako ste to uspjeli?
– Tako što se ispod sjedalice ugradi brojčanik koji se na težinu putnika zaustavlja, a kad putnik ustane brojčanik se ponovno pokreće. Jednostavno.
– Formidable! Vous etes une persone formidable! A zna li se ishod natječaja? Imate li vi kakvu informaciju, monsieur Eiffel?
A monsieur Gustav Eiffel, sasvim polako, milimetar po milimetar vrteći ledenu bocu Veuve Clicquota, duhovito namigne samozatajnom izumitelju, jednim jedinim potezom palca naglo otvori šampanjac i glasno uzvikne:
– Zlatna medalja, dame i gospodo!
I puneći nam čaše pjenušavim roseom, nazdravi šokiranom Belušiću:
– Čestitam, dragi Josipe! Od prijavljenih sto i dvadeset uređaja, dobiti glavnu nagradu čista je senzacija, a senzacionalno će biti i proglašenje pobjednika u Galerie de Machines!
– Bože moj mili i dragi! Nadam se samo da se moj Velocimetar neće izgubiti u onoj gomili motora, dinamo-strojeva i transformatora, što mislite, gospodine Glembay?
– Što se mene tiče, izgubiti se neće jer ja ću odmah naručiti dva komada: jedan za otvoreni Milord, a drugi za Viktorija četveropreg koji upravo stiže u moj vozni park. Mogu samo zamisliti kakav će to spektakl biti kad u njih ugradimo ovo čudo!
– Dogovoreno, ekscelencijo, Bog će vam otplatiti!
– Ha, ha, ha! Felicitations, professeur!
– Živio!
– U zdravlje, profesore Belušić!
– U zdravlje!
– Živjeli, dame i gospodo!
– Sante!
Između uzbuđenih uzvika nazdravljanja, čestitki i glasnog smijeha, iskoristim trenutak bliskosti, okrenem se odlučno svom naočitom susjedu i prozborim intimno i vrlo direktno:
– Gospodine Glembay, kad već kupujete mjerače brzine, mogli biste na brzinu pogledati i jedan ljetnikovac, bez obaveze, čujem da ste zainteresirani za ulaganje u francusku rivijeru.
– Ljetnikovac?
– Cote d’Azur. Netaknuta priroda. Bogata aristokracija. Rusi i Englezi.
– Potencijali?
– Veliki i ozbiljni. Plantaže limuna. Parfemi. Ili samo savršeni odmor.
– Lokacija?
– Menton.
– Zanimljivo.
– Raskošna lepeza opojnih i ljekovitih mirisa.
– Blizina obale?
– Prvi red do mora. I tri stotine i dvadeset sunčanih dana u godini.
– Koliko?
– Tri stotine i dvadeset tisuća. Puta pet.
– Vrlo zanimljivo.
– Gospođa Ljubov Andrejevna Ranjevska rado će organizirati obilazak ljetnikovca kad god vam odgovara. Pod vašim kondicijama, naravno.
– Imam samo jedan.
– Što?
– Uvjet.
– Da?
– Otputujte sa mnom i osobno mi pokažite taj raj na zemlji.
I kucne svojom čašom o moju vrebajući me kao što lav vreba lavicu i sa strpljivošću sfinge, osluškuje joj otkucaje srca. A meni se bilo penje u grlo i ne razabirem obuzima li me silna panika zbog izvjesnog napada ovog grabežljivca kraljevskoga garda ili silina uzbuđenja zbog magnetski privlačne opasnosti koja čuči u njegovoj iznenadnoj, nemoralnoj ponudi.
San
Prošla su puna tri dana od nadrealnog doživljaja na Eiffelovom tornju.
Budim se u pariškom stanu Ljubov Andrejevne i kako prolaze dani, noći, sve više i više nestvarnim mi se čini taj ludi događaj: nevjerojatan skup nevjerojatnih ljudi na nevjerojatnom mjestu, na vrhu svijeta, na oblacima.
Što se, za Boga miloga, uistinu dogodilo u onom metežu silnih uzbuđenja, neočekivanih susreta, impresija, čestitki, slavlja, prijedloga, ponuda i konačno, indiskretnog Glembayevog uvjeta?
Kao da se realno i nije dogodilo, kao da je sve to bila samo moja mašta, privid, san. Zasigurno je bio san, jer taj kraljevski lav s Tour Eiffela sasvim je utihnuo. Zapravo, nestao.
Rasplinuo se, baš kao san.
Pošiljka
Još jedno uznemireno buđenje.
Jaša priprema kupaonicu, a nemirni koraci Ljubov Andrejevne odjekuju po parketima od salona do sobe, od sobe do blagavaonice, od blagavaonice do predsoblja, u krug. Ona je već sasvim izvan sebe jer „nikada neće prodati ljetnikovac, jer je bogati Glembay u zemlju propao, jer se datum licitacije višnjika neumoljivo približava, jer se nerazumni ljubavnik ponovno pojavio i svakodnevno prijeti iznuđivanjem, ucjenama, neshvatljivim objedama i ljubomornim scenama.“
Samu sebe proklinjem što momentalno nisam prihvatila neočekivanu Glembayevu ponudu i isti čas otputovala s njim u Menton. Nisam odgovorila ništa. Otkucaji bila u grlu, ostavili su me bez riječi.
I to je bilo sve.
Hitro odbijajući dimove jedan za drugim, Ranjevska je puna gorčine i uzrujano mi govori o luđaku koji neprestano zove, piše, uništava joj život, a iznenadna zvonjava telefona, zaustavlja ju u pola rečenice. Histerično se zalijeće, podiže slušalicu i ne dočekavši glasa s druge strane žice, nekontrolirano zaviče:
– Ne, ne, ne, ne, ne, i ne! Ne dam ti više ni rublja, ni kopjejke, je li ti to jasno? S nama je gotovo, čuješ li me, go-to-vo!
Čujem iz slušalice kako ovaj mahniti tip uzvraća isto tako povišenim glasom, prijeti nekim nevjerojatnim argumentima i svojim urgentnim dolaskom, ali ga ona odlučno prekine:
– Ne želiš li da me ovdje na licu mjesta dokrajči tvoja imbecilnost, onda me pusti na miru, jesi li me razumio, zbogom, razumiješ li me, zbogom i makni mi se s očiju jednom zauvijek, dosta, dosta, dosta!
Završila je razgovor snažnim udarom o metalni stalak, trgnuvši ruku od slušalice kao da se otresla neugodnog, otrovnog insekta. A onda ju je ponovno naglo podigla i svom snagom tresnula natrag na telefon. Kružeći nervoznim pogledom po stropu, po knjigama, po čitavom prostoru salona, čvrsto stišćući slušalicu na stalku kao da se boji da ovaj gadni insekt ne izleti van, nastavila je svoj započeti monolog i sva zadihana od emocija, prekidala ga kratkim staccatima:
– Utuvio je u svoju bo-le-snu gla-vu da me mora vidjeti! Svi će mi nervi zakazati bude li se ovdje pojavio taj kreten! Bože moj dobri i jedini, ne znam ima li itko na svijetu tko bi mogao pojmiti kako sam sažaljenja dostojna od svoje najranije mladosti, nikada, ni-ka-da, ni jedne jedine sekunde nisam mogla poživjeti svojim vlastitim životom, uvijek na raspolaganju nerazumnim ljudima i neshvatljivim očekivanjima. Ali ti muškarci! Pa oni su tisuću puta slaboumniji od bilo koje slaboumne seoske babe! Nisam srela još ni jednoga od njih koji bi imao toliko intuicije, toliko pameti koliko ima svaka druga histerična žena na planeti!
U isti taj čas zazvonilo je na vratima i dok se nismo snašle, Jaša je potrčao otvoriti misleći da je stigao očekivani telegram iz Rusije.
– Ne otvaraj! – živčano je uzviknula Ranjevska, no bilo je već kasno. U nervozi iščekivanja širom je otvorio vrata udarivši krilom snažno u štok, a pred vratima, stajala su dva zadihana, tamnoputa mladića.
Jedan od njih, vidno šokiran naglom Jašinom gestom, ni ne pozdravivši, upitao je prestrašeno:
– Madame la baronne Castelli est ici?
Dojurila sam čuvši svoje ime i preduhitrila razočaranog Jašu prije nego li je zalupio vrata mladićima pred nosom.
– Oui, je suis la baronne Castelli.
– C’est pour vous, Madame.
I pruži mi ljubičastu kovertu na koju je bio zataknut mirisni limunov cvijet. Dok sam otvarala pismo, onaj drugi mladić polako je unosio
jedan po jedan,
dva,
tri,
četiri,
pet
elegantnih, naočigled skupocjenih kofera i slagao ih pažljivo i uredno na pod do mojih nogu.
U nevjerici razaznajem da je to najnovija kolekcija Louis Vuittona s kojom je prošli tjedan na Exposition Universelle, izazvao senzaciju i trijumfalno osvojio Zlatnu medalju.
Zapanjena momentom u kojem ta spektakularno izdizajnirana putna prtljaga s otiscima smeđe i bež šahovnice, taj luksuzni Damier, sada uslužno leži pod mojim nogama, pročitam pismo i trenutno na lice razvuče mi se osmijeh:
Ma chere amie,
prionite pakiranju, savjetujem samo najnužnije. Čim budete spremni, krećemo put Mentona.
Vaš Jacques Glembay.
