(iz uvidâ i pričinâ na istarskome tlu)
I.
Okolnosti su htjele, da sam Istru počeo upoznavati zahvaljujući mome ocu Anti (Antunu), koji je, kako 1944. objavljuje zagrebački Vienac u prikazu-najavi knjige Pomorstvo inž. Petra Mardešića[1] – bio, uz Adu Milohnoju, jedan od dvojice „naših najboljih pomorsko-tehničkih crtača“[2], a bio je, k tome, ilustrator i kartografski crtač i u drugim nekim Mardešićevim knjigama[3]. Da je tome bilo tako svjedoči mi i zahvalna autorska posveta značajnog pomorskog pisca i prevoditelja na očevu primjerku Riečnoga brodarstva.
U to je vrijeme došla u kućnu biblioteku prva knjiga o Istri: Ernesta Radetića Istra pod Italijom 1918-1943[4]za koju je otac, također, nešto crtao. Upustih se u „proučavanje” knjige. (Do kraja 1945. iz nje sam već štošta pročitao, ne uvijek i ne sve dobro razumio, no dosta je toga ostalo u glavi što se tek punila zahtjevnijim sadržajima. Na to me čitanje „navukao“ najavljeni očev odlazak u Istru.) Nisam požalio. Poslije sam se uvjerio da za valjano čitanje nije dostatna tek znatiželja, još manje prvi razred pučke škole; shvatio sam, naime, da empatija i emocije mogu otvoriti mnoga pa i najteža, zaključana vrata. (Otkrivam, da sam Istru zavolio, kako sam je, postupno, upoznavao. No, i to: da sam je lakše upoznavao – što sam je više volio.) Nekoliko godina potom Mardešić će biti angažiran u Krležinu Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (1952) kao „urednik za pomorstvo, hidrografiju i oceanografiju“, a postat će i pomoćnik glavnog urednika Pomorske enciklopedije te, kratkotrajno, jedan od dvojice glavnih urednika II. njezina izdanja (od 1972); nažalost, umro je već početkom 1973. On je, ne dvojim, ishodio da Krleža pozove moga oca na rad u Leksikografski zavod (1955-1957), čini se baš u vezi s Pomorskom enciklopedijom.
Mislim da je, prije toga, pod sam kraj 1945. ili početkom 1946. otac – kao kartografski crtač – bio imenovan pridruženim suradnikom Komisije za razgraničenje između Jugoslavije i Italije i tada je, koliko se sjećam, nekoliko mjeseci boravio u Istri: javljao se kartolinama istarskih gradova i manjih mjesta, koje sam marno spremao (a ni jednu sačuvao!).
U te je, svoje prve istarske dane, upoznao Božu Milanovića, Ivu Mihovilovića, prof. Josipa Roglića, ali i mnoge druge Istrane ili prijatelje Istre, što su ih poziv ili dužnost upućivali na suradnju s Komisijom.
Povremeno bi, na koji dan, otac došao kući. Za jednoga od tih dolazaka donio je i, netom objavljenu, knjigu o Trstu Ive Mihovilovića[5]. Na prvoj stranici knjige čitam: „Dragom drugu Zidiću, suradniku Komisije Ive Mihovilović“ (nadnevak: 12. II. 46).
Primaknuo sam se Istri, prvi put, kada sam u Rijeku uplovio, brodom iz Splita, s plivačima „Jadrana“; to je moglo biti ljeti 1954. Na starom plivalištu kod ušća Rječine nastupali smo na omladinskom prvenstvu ondašnje države ili, možda, Republike Hrvatske.
Nažalost, u Istru ni tada nismo zašli. Kada sam upisao studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti u Zagrebu, ujesen 1958, u Istru smo se počeli zalijetati sve češće i svaki put s više zanosa: Motovun, Draguć, Dvigrad, Rakotule, Beram, Pazin, Poreč, Pula, Vižinada, Rovinj, Sv. Petar u Šumi, Roč, Završje, Žminj, Hum… Obilazili smo freske, mozaike, posjećivali arheološka nalazišta, muzeje i crkve, gdjekad se okupali u moru. Odslušali smo poneku „gluhu“, a nerijetko i pjevanu misu (propovjedi smo znali izbjeći), kušali tolike „župnikove rakije“, ispijali supice i natakali dobro vino – da je pravo čudo kako smo se uvijek, bez gubitaka i neprilika, uspijevali vratiti kući. Primijetili smo i sami da nas je u Istri obuzimala povijest i da smo tih godina – krajem pedesetih i na samom početku šezdesetih – pomalo zaboravljali suvremeni život, a gdjekad i modernu umjetnost. Za takve propuste mladost, obično, ne odgovara pa nismo ni mi.
Anegdota, koja to stanje – a nije pogađalo samo nas – odlično ilustrira imala je za pozornicu crkvu Sv. Nikole u Rakotulama. Stigli smo do nje prelijepog, sunčanog dana 1960. godine. Bila je žuta, rana jesen. U crkvici smo zatekli marnoga kopista Šimu Perića, jednog od prvaka našeg informala! Prenosio je, vješto i precizno, na slikarsko platno, prizor gdje Sv. Nikola trima djevojkama daruje zlatnike da ih izbavi zatočeništva i – prostitucije.
– Mislio sam, rekoh Šimi, da se naša avangarda ne bavi pokrajinskom gotikom…
– Avangarda se, doista, time ne bavi, ali ubogi slikar ovako zarađuje da bi mogao dalje. Znate kako je. Da napravim deset istih ovakvih kopija – sve bi ih mogao prodati. A nove slike, vidjeli ste, stoje: nitko za njih i ne pita.
Da nas suviše ne optereti svojim tegobama završio je Perić dvosmisleno vedro:
– Neka! Ni ovako nije loše. Dok ima prošlosti – ima i budućnosti!
Istra, osobito ona kontinentalna, koja nas je sve osvojila, nije, u ono vrijeme, nudila ništa moderno, ali sve što smo vidjeli činilo se vječnim. Istarska goveda kao da su sišla sa zidova Altamire; viđali smo plugove i alate kakvih drugdje odavno nije bilo, hrana je u selima imala okus davnine, pića također.
U Motovunu, gdje smo s vidikovca promatrali čarobnu okolicu, mogao sam zamisliti kako se iza brijega pojavljuje Veli Jože, jedan od najljepših likova moje dječačke lektire. Kad sam, poslije godinâ, ondje opet naišao, Veloga Jože nije bilo ni u mislima, ali je preda me iskrsnuo nasmijan, davnašnji prijatelj Miro Šutej. I njega je, posljednjeg velikog crtača u naraštaju rođenom tridesetih – dotaknuo moj tadašnji istarski sindrom: što se više trsio participirati u modernosti to sam s više nostalgije pretraživao njegove lucidne mladenačke crteže, perocrteže s Akademije i one iz radionice Krste Hegedušića. Ne kukam protiv modernosti, nipošto. No, ne mogu se oteti dojmu da smo tako olako, tako prebrzo preskakali svoju mladost, zapostavljali neke svoje intuicije jer nas je privlačila, pa i opijala, matica; onaj razglašeni mainstream, koji nas je, u ono doba, veselio, no je li nas učinio sretni(ji)ma?
U dvije sam još prilike prokrstario istarskim kopnom i uzmorjem. Prvi put u Renaultovoj šesnaestici, uz fotografa (i vozača) Branka Balića, zimi 1972, kada smo – ondje i drugdje po Hrvatskoj – pošli ususret potencijalnim autorima i izlošcima za smotru Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost, što će u rujnu te godine biti otvorena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Drugi put, krenuli smo na kraće putovanje, s manjim brojem zastanaka, a veličanstveni, stari volvo vozio je fotograf i prijatelj Nenad Gattin. S nama je putovao i njegov fotografski pomoćnik, inteligentni i opušteni Vinko Nikolić. Bilo je kasno proljeće 1977. godine, a izložbu pod naslovom Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici otvorit ćemo (opet) u Umjetničkom paviljonu, 25. listopada iste godine.
– Koja pegula…, rekao mi je splitski prijatelj. Ča je niste otvorili u šetembru ka’ san moga doć u Zagreb?
– Ne, ne. Prin se ni’ moglo. Čekali smo da pune jesenji vitar i odnese smokvino lišće…
Ta je anegdota gotovo postala izložbeni proverbij. Ali, ruku na srce, prvi je naš obilazak Istre mogao – s istim rezultatom – biti kraći, a drugi je – za bolju sreću – morao biti duži. Vjerojatnost da nađete, u hrvatskih slikara i grafičara, skrivena ili zabačena nadrealistička ili paranadrealistička djela bila je neusporedivo manja od mogućnosti da se pod ormarima, brdima knjiga i slikarskog materijala pronađu svesci, listovi, nenapeta platna s erotskim motivima (pa i mrvu preko toga). Čovjek uči dok je živ.
Te dvije izložbe za moje su osobno istrovanje bile neobično važne: zbog njih sam obišao mnoge istarske i primorske atelijere; gotovo sve do kojih sam se uspio probiti.
Kad se sve zbroji, bile su to izložbe – elastično zamišljene i komponirane – koje su izazvale veliku pozornost. Jesam li je očekivao? Iskreno rečeno: jesam. Ponudile su javnome oku mnogo toga prešućenog, zanemarenog ili zatajenog – kojiput tek u naznakama – i poznajući, donekle, bìlo publike, a i kritike, nadao sam se da će kvalitet najboljih izložaka nadrealizmu dati legitimitet, koji neće moći ugroziti pokoji slabiji autor ili eksponat, a oni će opet, kvantitetom i širinom interesa, potvrditi ukorijenjenost toga jezika moderne, pa i kad je riječ o prokazanim „bastardnim“ djelima. Nije nepoznato da „bastardi“ teško zastupaju, u punoj jasnoći i dometu, sve teze izvornih pokreta; poznato je, međutim, da su stanovite intencije novoga, ucijepljene u neku regionalnu ili lokalnu tradiciju, obično vrlo žilave i otporne te preživljuju i u posve nepovoljnim prilikama.
Izložba Erotike dala nam je i više od toga: ona je u izložbene prostorije unijela razdraganost promatrača i radost promatranja. Publika je razumjela da joj se umjetnici obraćaju intimnim i skrovitim, ali ljudskim temama i motivima: i premda nisu gledajući izloške dospjeli do u rajske dvore, otkrili su da ih razotkrivanje, ljubav i erotske maštarije ne strovaljuju, neminovno, u dubine pakla. O tome razmišljam na pragu nove izložbe, koja se bavi erotskim u umjetnosti Istre. Nije to samo erotsko-u-umjetnosti, nego je to i (s)likovni erotizam u Istri. I ne od jučer, nego od Bečkoga kongresa do danas. Što nam to znači? Ponajprije, da osim opće, nacionalne, gospodarske (itd.) povijesti možemo imati – ako je istražimo i strukturiramo – i povijest erotizma. Ako je erotizam povijestan – onda je i stvaran; onda svjedočimo da živi s ljudima, da se (i) mijenja s ljudskim društvima, u različitim razdobljima njihova trajanja.
Ovoliko – jedva podnošljive – općenitosti možemo i moramo podnijeti kad znamo, iz uvida u raspoloživi materijal, da je granica u istraživanju erotizma u (likovnoj) umjetnosti spuštena do u prapovijest. To je pouzdan indikator da ni s novim istraživanjima ne treba stati: istražuje se nešto što je važan, sastavni dio ljudskoga života, a nije neka aberacijska nepogoda. Utoliko prije, što do danas nemamo takvog uvida, nemamo summae erotskih i erotističkih tragova u likovnome imaginariju Istre. Pa ni Hrvatske.
Ako je, pomislio sam, eros svugdje i oduvijek – valjda je i u Istri (samo ga treba naći). Da ga, kao pojavu, osobno istražujem nemam sada realnih uvjeta ni mogućnosti. Mogu tek složiti nekoliko zabilješki iz dvadeset i prvog stoljeća za neku unatražnu povijest erotskoga duha, erotske atmosfere, erotskih modela i stereotipa, najposlije: erotskih djela.
Nakon što sam svoju dionicu sveo na gotovo najmanju vremensku mjeru, reći ću i što od nje očekujem. Očekujem da bude najširi mogući poligon likovnih erotskih testova: tražimo diskretan, nježan i plemenit eros u isto tako nježnim ambijentima; moramo prepoznati i djela voajera, jer bilježe najveći postotak svih sadržaja/motiva u minulim stoljećima; moramo demistificirati i skrivene erotske jezike, kojima je umjetnost spretno ovladala[6]; pa ambivalentni fenomen lolitizma; tu su gdjekad frivolni, kojiput i društveno-kritički prizori s tržišta erotskih sadržaja, a trebalo bi, dublje kopajući, naći i – vjerojatno vješto skrivene ili simbolskim krinkama prerušene – aktere „crnog erosa“: erosa razvrata, perverzija, nasilja, mučnine. Akademski se ta „roba“ svrstava u skupni katalog Erosa i Thanatosa, ali i tako katalogizirana znači ono što znači: poveznicu erosa s ludilom, s bezbožnim opačinama, s krvnim deliktima, sa smrću (široki arsenal mogućnosti vidjeti u djelima markiza De Sadea, a modernoga deliričnog erosa u tajnim knjigama Apollinairea i Bataillea).
Mi bismo se mogli praviti da nam to nije poznato; da takve stvari – ne čitamo; da je to pornografija, a ne erotizam (kojih granicu još nitko nije posve valjano i pouzdano ustvrdio), da to ili da nešto od svega toga vrijeđa javni ukus, da unosi u savršen i skladan život cijeloga svijeta odlomke političke, rasne, vjerske ili rodne nekorektnosti, da negativno uznemiruje naciju, zajednicu, državu, Europu, katolike, Židove ili crnce (koje god vjere bili) itd., itd., no nije nemoguće zamisliti da bi dobro uvježbana psihopolicija neautorizirane prijepise tih „mračnih djela“ počela pronalaziti u školskim klupama, ambulantama, bračnim i drugim savjetovalištima, naplatnim kućicama, samoposluživanjima, ptičjim gnijezdima.
Odgoj, reći će netko, mora početi odmah, učenje i stjecanje znanja (o svemu pa i o erotizmu) dolazi poslije. Da, to je praksa. Je li baš i junačka? Ne bih rekao. Teško mi je vjerovati da bi ozbiljan pedagog i jednako ozbiljan andragog mogli odgajati neznanje, još manje da bi ikoga htjeli odgajati u neznanju. Većim mi se podvigom čini odgoj uz naobrazbu ili odgoj naobrazbom, jer se jedino tako prisilni slušač može uzdići do ravnopravna sugovornika. Da nije tako, mogao bih pomisliti da je znanje, samo po sebi, velika pogibelj. Mogao bih, naivan, pomisliti i da je znanje opreka odgoju, odnosno da je biti znalac isto što i biti neodgojen.
II.
Kao i sve lijepe i plodne zemlje, opkoljene morem i prošarane vodama, Istra[7] je, kroz cijelu povijest, privlačila razna plemena i narode, grupe i pojedince; svi su nailazili na starosjedioce, domaći ili već udomaćeni živalj i s njim uspostavljali kakav-takav odnos; prijateljski ili neprijateljski. Doticale su se – gdjekad i nametale – različite kulture, običaji, jezici. Isto tako, kao pokrajinsko, rubno tlo hrvatske narodnosne zajednice, koja se osjećala živom i povezanom i kad nije bilo hrvatske države, ta je Istra, kroz duge godine modernoga doba, većinu svoje najdarovitije djece školovala u Zagrebu, Karlovcu ili na Sušaku, premda ne i samo u njima; narodno središte – političko, gospodarsko, učilišno i kulturalno – nije, ni u slabim svojim trenutcima, gubilo privlačnu moć. Neki su se od tih studenata vraćali s diplomom i fakultetskim znanjem, spremni da pomognu napretku svoje lokalne sredine, dok su mnogi od najboljih nerijetko ostajali u Zagrebu, a gdjekad – u godinama okupacije, na primjer – budućnost nalazili i u drugim hrvatskim gradovima. U razvijenijim su sredinama, uz odlične škole, jaču konkurenciju i gostoljubiv doček imali odlične uvjete za usavršavanje i napredak. U Zagrebu, na Sušaku i drugdje djelovali su, duže ili kraće vrijeme, no dostatno da budu zapamćeni, Matko Laginja i Josip Ribarić, Matko Rojnić i Ante Ciliga, Ernest Radetić i Mate Balota, Ive Mihovilović i Zvane Črnja, Marija i Josip Crnobori, Natko Devčić, Antun Motika i toliki drugi.
Kada znamo da je poslije II. svjetskog rata – poslije 1945 – prvi val migracija iz Istre krenuo put Zapada (talijanski ezuli, hrvatski optanti) bilo je očekivati da će val novih migranata u Istru doći s Istoka: iz ostatka Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz Srbije. Pritom smo imali dvovrsne uselidbene motive: jedni dolaze u sklopu političke kampanje, kao „čvrst element“, kojim treba zapuniti praznine nastale iseljavanjem i tako homogenizirati zapadnu granicu koja se, nakon što su ispražnjena cijela sela i gradići, činila odveć propusnom, bez ljudi koji je mogu braniti, a odmah s onu stranu granične crte počinjao je „prokleti kapitalistički svijet“, za komuniste: carstvo zla. Svi su doktrinarni poučci predviđali sukob ta dva svijeta: kapitalističkoga, koji „gnjili i propada“ i proleterskoga, koji se uzdiže i, na kraju, pobjeđuje. Država se, organiziravši, dijelom, te migracije u Istru, oslanjala na nepomirljive blokovske ideje o „dva svijeta“, vođena vojničkom i partijskom logikom. Gospodarska je logika, međutim, otvarala vrata i onima koje država nije organizirano, s partijskim zadatcima, dovodila u Istru. Život je stvarao potrebe, a potrebe su vabile ljude: pekare, zidare, strojare, brodograditelje, liječnike i druge.
U prazne je kuće izbjeglica počela ulaziti, tijekom pedesetih, i treća, pokretna i, mahom, dvodomna populacija: ljudi kulture, prosvjete i umjetnosti. S papirima i bez njih zadržavali su se ljetnih mjeseci u priobalnim mjestima, a neki će tu naći i svoj drugi, doživotni dom. Dostatno je spomenuti Edu Murtića i Dušana Džamonju u Vrsaru pa Bruna Mascarellija, Slobodana Vuličevića, Zoru Matić i druge u Rovinju. Onkraj državno-političkih razloga i igara, težnja je umjetnika prema Suncu i moru bila ispunjenje kako nečijih privatnih potreba, tako i imperativa moderne umjetnosti: ta nisu li od vremena romantizma (rano XIX. stoljeće), impresionista (od treće četvrtine XIX. stoljeća) i, najposlije, ekspresionista (kraj XIX. i početak XX. stoljeća) – od Delacroixa do Van Gogha, od Muncha do Noldea – slikari stremili prema Suncu juga, prema zavičaju boje?
Iz Zagreba su, slijedom velikih primjera, na poticaj Cesca Dessantija, tadašnjega zagrebačkog studenta slikarstva, među prvima u Rovinj krenuli već spomenuti Edo Murtić, Ivan Picelj, Vlado Kristl, Josip Vaništa, Miljenko Stančić, Bruno Mascarelli, Zdenko Gradiš i Ljubo Ivančić. Od njih se u Rovinju trajno sidrio – i neprestance putovao – Mascarelli; potom je došla i ostala već spomenuta Zora Matić, slikarica, ali i utemeljiteljica Zavičajnog muzeja i galerije slika u Rovinju (1954) pa budući „gorgonaš“ Slobodan Vuličević; u Rovinjskom je Selu živio, tamo i u Rovinju djelovao domaći Marčelo Brajnović – poslije i cijeli „klan“ Brajnovićâ – nekoliko je plodnih godina ondje provela mlada i iznimno darovita Biserka Baretić, obojivši prostor maloga grada svojom osobnošću; stanovito je vrijeme u Rovinju slikao i Stipo Pranjko, koji će potonjih godina djelovati u Španjolskoj i drugdje. U Rovinju je imao kuću i ondje godinama slikao Ljubo Ivančić. Uza nj je bila i njegova supruga, također slikarica sa zagrebačkom Akademijom, Branka rođ. Korelić, a onda, koju godinu potom, i Nina Ivančić, njihova kći, istaknuta hrvatska slikarica i pedagoginja. Ljeti se – svjedoči Dario Sošić – grupa rovinjskih slikara i kipara osjetno širila: redovito su dolazili, uz već spomenute i Ante Despot, Vilko Šeferov, Ljubo Škrnjug, Vjekoslav Brešić, Branko Ružić i drugi[8]. Sošić citira i prisjećajne retke Bruna Mascarellija: „Bilo nas je tridesetsedam iz Zagreba i između osam i jedanaest iz Beograda. Bili smo mladi, puni energije, daleko od pritisaka konvencija, otvoreni prema sebi i svijetu, u ambijentu do boli inspirativnom.“[9]
Kako je bilo živjeti u Rovinju, ljeti pedesetih, otkrivamo u zapisima Josipa Vanište:
„U rovinjskoj pustoši, godine 1954. brodom u Rovinj. Rano ljeto, izrazito svijetlo, bez boje. Obala Istre mi se ukazala u jutarnjoj magli, siva, sa zelenim mrljama. Boravili smo na tavanu napuštene višekatnice. I kuće u susjedstvu bile su prazne, a mjesto sama pustoš. R. je spavala na ‘zicu’ sa starog kamiona, ja na uskoj drvenoj klupi. S malog tavanskog prozora vidio se otok Sv. Katarine.“
***
„Ivo Steiner spavao je u kancelariji muzeja u osnivanju. Na šrajbtišu. Odette na nosilima iz Prvog svjetskog rata. Sastajali bismo se na trgu, u podne, kupali na Crvenom otoku. Sjedili ispred jedine rovinjske kavane do kasnih sati. Pred zatvaranje, odlazili smo na noćnu šetnju mjestom, u mraku, bez rasvjete. Čulo se gibanje mora, zablistala bi poneka lampa na pučini (…).“
***
„Gledam crteže Ottonea Rosaia u literarnom prilogu talijanskih novina dok me izjedaju buhe u rovinjskoj čitaonici ljeta 1954 (…).“
***
„Rovinj još nije bio turističko mjesto, naš St. Tropez. Bila je to ruina od gradića, s malo preostalih stanovnika, bez vode, bez kanalizacije. Tu sam nacrtao Večernje očajanje, kuće, polja, nekoliko pogleda na more, mornarsko groblje (…)“[10].
Ti nam, komprimirani zapisi, stavljeni na papir, rukom slikara i pisca, koji je bio među zadnjim aktivnim svjedocima tih dana, sugestivno evociraju atmosferu pedesetih. Nema dvojbe da je ona bila irealna – pa i nadrealna – i da je, u nekolicine autora, pogodovala razvoju specifična oćuta, koji bih, najradije, definirao kao senso metafisico iz kojega će izroniti i prve nadrealno-metafizičke rovinjske slike i kolaži, i koji će obojiti i prva prigušeno erotska djela iz toga kruga. Asocirajući Vaništino Večernje očajanje, reći ćemo da su prve nadrealno-metafizičke slike, kao i one erotske, bile opterećene/obogaćene egzistencijalnom tjeskobom što se širila Europom pedesetih, a doprla i k nama: tek što je Gallimard, u Parizu, 1950. objavio Sartreovu La Nausée, u Zagrebu već 1952. izlazi u Zori Ujevićev prijevod Mučnine: s ovitka toga zdanja prijeti zastrašujuće crni pauk Ede Murtića.
Kako smo i naznačili, u tim se okolnostima stvarao sublimni erotikon pod maskama: trebalo je pomno sastavljati „rječnik“ njegovih fenomena da bismo ga, povezujući ispremiješane fragmente, uopće prepoznali. Kad se čini, i pod detektorom, da „ničega nema“ – možemo biti sigurni da smo na pravom mjestu: treba samo još dublje kopati, oštroumnije odčitavati – pa i demistificirati – ponuđene znakove, strpljivije vrebati latentne „prijestupnike“. Naime, gdje ima života – ima i erosa: „… uvijek se suknjica digne i vidi se komad bedra i plava čarapa.“[11]
U tim se, ranim pedesetima, razvijao, uz ostalo, egzistencijalni pa i egzistencijalistički erotizam: ako je znamenita postala sartreovska sintagma L’Être et Néant (Biće i ništavilo), iza leđa joj se već oglasila paradigmatska solucija: L’Éros et Néant (Eros i ništavilo). To je tamni erotizam, prikriven sa stotinu velova: u njemu se zadržalo nešto makabrično, sumorno, rekao bih: ratno ili traumatsko. Uostalom, nije ni čudno; vidjeli smo iz Vaništinih zapisa da se od rata i migracijskoga, turobnog poraća sve do sredine pedesetih, pa i poslije, nismo bili odviše odmakli. Utihnuli su topovi, ali su ostale ruševine. Što ne smijemo zanemariti u objektivnom razmatranju fenomena to je činjenica da se erotizam, u takvim okolnostima iskazivao sve više i više subverzivnim; opterećivale su ga i druge tegobe: nepovoljna društvena klima, lažno (ideološki obojeno) ćudoređe, nedostatak posla, egzistencijalna ugroženost, oskudica živežnih namirnica i profesionalnog, radnog materijala, nesigurna boravišta u tuđim kućama: u Rovinj se dolazilo po svoj obrok ljepote, ali se iz Jugoslavije (i Rovinja) bježalo ili putovalo po svoj obrok slobode; premda sa stalnom rovinjskom adresom, Mascarelli je godine proveo u Italiji, Švicarskoj, Francuskoj, Izraelu i Brazilu, Stipo Pranjko radio je u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj; Cesco Dessanti se, nakon Gologa otoka, skrasio u Italiji, u Rimu; o unutrašnjim seobama da i ne govorimo. Sve ono što se idealno zamišljalo 1954. nije se ni približno moglo u realnosti ostvariti. Kad je erotizam prepoznat kao subverzivan, došlo je do mučnih sprezanja, „pazi-da-ne-izgovoriš“ situacija, do gušenja; kojiput je to bilo teško, mučno suzbijanje vlastite riječi, gutanje vlastitih smrvljenih slova. Ne mogu ni sebi, na zadovoljavajući način protumačiti ne samo pojedine traumatske situacije, nego evidentnu erotsku frustraciju, permanentnu traumatiziranost „rovinjske kolonije“. Osjećam, da mnoga njihova djela pokreće plodonosni erotizam čekanja tako znakovit za ispražnjena mjesta svijeta, jedva naseljena, a ipak još živa; u kojima, od zgode do zgode, odjeknu koraci Nekoga ili Neke. Neminovno je, da se dio takvih erotskih scenarija odvija u glavama samotara; neminovno je i da se u njihovim mislima-maštarijama-mukama pomiješaju sadržaji nelagode. Ako je nešto specifično za rovinjski istarski prostor u desetljeću 1945-1955 (a, vjerojatno, i poslije) onda je to kumulacija metafizičkog slikarskog iskustva (od izvornoga: De Chirico, Carrà, Morandi do izvedenoga: Campigli) i nekih tegobnih, opterećujućih sadržaja stvarnosti: ni u Baretićeve, ni u Vuličevića, tek jedva pomalo u Mascarellija, a mogao bih mu pridodati i rovinjskoga Vaništu, možda i Matićevu – nema eksplicitnih erotskih sadržaja, kao što nema ni eksplicitno nadrealnog u tome prostoru mjere. Sve je elaborirano, „prevedeno“, prikriveno, nekim kamenom pritisnuto da se ne miče, ne glasa, da ne krikne. U opusu Biserke Baretić „otvorit“ će se, zakratko, ti zapretani zapisi o tijelu tek 1960 – i samo 1960 – u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića u Zagrebu. U Vuličevića – ženski akt ili zagrljaj – dvije su obično šifrirane teme, teško čitljive, odnosno: evokativnim formama jedva izvučene na vidjelo. Mascarelli je o sebi rekao kao da govori o svima: „Pišem ljubavna pisma, najstrastvenija na svijetu bez riječi ljubav, bez riječi zagrljaj, bez riječi duša, bez posesivnosti, bez riječi strast (…).“[12] Istina, zapisao je i ovo: „Asketska erotika (…). Nisam volio obline. Slikao sam ih s malim sugestijama, vrlo škrto.“[13]
(odlomak)
[1] Petar Mardešić, Pomorstvo, HIBZ, Zagreb 1944.
[2] vmč, Pomorstvo od kapetana fregate Petra Mardešića, Vienac, XXXV/3, Zagreb, svibanj 1944, str. 91.
[3] v. npr.: Petar Mardešić, Riečno brodarstvo, Zapovjedničtvo plovnih snaga, Zagreb 1943.
[4] Ernest Radetić, Istra pod Italijom 1918-1943, Zagreb 1944.
[5] Ive Mihovilović, Trst. Etnografski i ekonomski prikaz. Predgovor Dr. Ante Mandić, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1946.
[6] Navodim brutalan primjer iz pučke verbalne prakse: „Ne nudi mi muda pod (: kao) bubrege.“ – To razborit kupac govori, u nas, trgovcu, koji ga smjera prevariti; nevježa bi rekao da su se – kupac i trgovac – našli u krčmi, uz roštilj i da biraju što će roštiljati; oni se, međutim, odlično razumiju.
[7] Kad god u ovome tekstu spomenem modernu Istru, mislim na današnju, hrvatsku Istru – na Istru u hrvatskim državnim granicama.
[8] Usp. Dario Sošić, Između galerije i muzeja. Zbirka moderne umjetnosti Zavičajnog muzeja grada Rovinja/ Collezione d’arte moderna del Museo Civico della città di Rovigno/Modern art Collection from Rovinj Municipal Museum, Rovinj/Rovigno, MMIX, str./p. 17-18.
[9] Isto. Kurziv: I. Z.
[10] Josip Vaništa, Knjiga zapisa, Moderna galerija + Kratis, Zagreb 2001, str. 79-81.
[11] Margarita Sveštarov Šimat, Bruno Mascarelli. Mascarellijev nedavno i nekada kao Verlainov Jadis et naguère, Kontura, XX/106-107, Zagreb, ožujak 2010, str. 9.
[12] Isto, str. 7.
[13] Isto, str. 9.
