Rane Drugog svjetskog rata i nikad oproštene nacionalne uvrede poraća vješto smo zaobilazili uvježbanom samokontrolom i akribijom dobro upućenih osoba, isto kao što intimni pogled na kinesku politiku nismo iskreno naglas iznosili. Ne zbog nazočne posluge spuštenih očiju i zahvalna lica, nego su još mnogi akteri bili u snazi i dobrom pamćenju pa njihova moć i političko djelovanje nisu ni približno izrekli posljednju, onu ispovjednu istinu što ide s posljednjom pomasti prije društvenog usmrćenja. S iskrenim mišljenjem o zbivanjima u Kini prigodno smo kalkulirali vješto prikrivajući osobni stav. S okrajcima zatajenog svijeta vlasti trgovali smo neslužbenim informacijama nastojeći zametnuti tragove izvora i naplatiti se usput ulovljenim zrnom. Intaktna misao izrečena neoprezom najveći je mogući ulov, lahor istine u oluji poznatih činjenica. Bez uvrede i ništa osobno, „samo posao“, kako je glasila uobičajena poštapalica ceha zadrtih cinika lojalnih vlastitoj sigurnosti.
Skloni diskretnom propitkivanju, s maskom nezainteresiranog vrebali smo očaj umišljenog: prigodu trenutka da duhovitom upadicom poklopimo i zasjenimo sugovornike ne bismo li iskamčili neopreznu reakciju, možda uhvatili tek lahor ili upotpunili profil sugovornika.
Specijalni izvjestitelji uglednih novinskih kuća iz demokratskog svijeta, kao i kršćanski aktivisti na proputovanju Kinom, na diplomatskim domjencima rado su viđeni gosti i prava poslastica okorjelim „starosjediocima“ od zanata sviknutim na bezrazložni entuzijazam izletničkih pridošlica i na njihovu ambiciju da u nekoliko brzopoteznih turističkih dana upoznaju kineski teren i upiju znanje taloženo godinama. Ti instant-eksperti, zapravo putnici državnih „paket aranžmana“ i štreberi u snažnom društvenom uzgonu, teško su se mirili s činjenicom da Istok s nelagodom prihvaća misionarsko kršćanstvo i zapadnjačku demokraciju. Podjednako katolike i protestantske denominacije, jer u kršćanstvu više osjećaju sakrit nastup politike nego duhovni sadržaj i nametanje autoriteta. I nije daleko od istine; kastinski Istok u demokraciji prepoznaje podmuklo trovanje podaništva jednakošću i slobodom, iščitava kvarenje njihova tisućljetnog civilizacijskog ustroja više nego duhovnu drugačiju ponudu. To je samouvjerenost misionara Pax Americana prihvaćala s mukom neshvaćenog dobročinitelja.
Zabava, nas naizgled opuštenih dokoličara, puna zajedljiva humora nejasnih nakana ipak je barem u početku ostajala bez malicije i zadnjih namjera. Poneka prolumpana noć i usputna raskalašenost nije nam se mogla previše zamjeriti, isto kao ni dosadna partija šaha ili otmjenog bridža. Kao upućeni ljudi na dobrom glasu, s pregačama ili bez njih, neupadljivo smo postavljali mamce, uglavnom se šalili na vlastiti račun i rugali vlastitim manama, ipak najviše zabavljali ambicijom prikrivenih misionara i autora velikih reportaža da se bez većeg rizika upute u veliku igru i savladaju Kinu u nekoliko tjedana. Vizitacije iz središnjice zahtijevale su drugi pristup i drugačije ponašanje: opuštenost s dosta opreza jer nikad ne znaš što nose u torbi i ovisi li njihova odluka o dojmu koji će ponijeti na povratku.
Ni danas nisam siguran koliko smo se i po čemu mi „okorjeli Pekinžani“ međusobno razlikovali, osim po stupnju svoje autonomije i diskrecijskim ovlastima o kojima smo malokad međusobno iskreno razgovarali. Jesmo li uopće znali kome smo doista privrženi ili smo se sve vrijeme naivno zavaravali svojom suptilnom lukavošću kao spasonosnim padobranom? Možda ipak najviše lojalni svojoj naravi željnoj sjenovite moći i tihog udivljenja… potvrdi da smo dostojni i najveće igre? Ipak nas je najviše oblikovala želja da smo korak-dva ispred događaja i istovremeno opteretila samodopadnost kojoj smo usprkos radu na sebi ipak odano služili. U igru brze trijaže obilno smo i bez oklijevanja koristili alate i modus bezobzirnih isljednika. Razlikovanje brzomislećih, od pompoznih šeprtlja preodjevenih u gospodu na dobrome glasu, postala je svakodnevna rutina, vrst obveze da se nevažne figure i glumci obilježe kako se na njih ne bi gubilo vrijeme.
Najteža je uloga blentavca. Dugo traje uranjanje u lik beznačajne figure. Potrebni su mjeseci da se otupi odvratan osjećaj samogađenja, no plodovi takve metamorfoze ipak su najslađi i obilno rode. Blentavci su na cijeni i svi ih vole, oni su poželjna roba. Njihov oklop lagane tuposti može izdržati provjeru i najpronicljivijih majstora, sve do trenutka kada iza maske blenta neoprezno ne proviri lice ostrašćenog izvršitelja zaigranog poslom. Jer ponekad je teško odoljeti i ne uzvratiti šamarčinom posred lica. Može se proglasiti incidentom, obično maska popusti, u nepovrat i postavlja se novi blentavac.
Zapadna civilizacija se uspavala poput zametka, usalila i pretilost je presudila groznom sjećanju na negdašnju glad i neimaštinu poraća. Izleti i turistička putovanja zamijenila su potragu, a izletnik pustolova, prognanika, otpadnika, skitnicu i neizlječivog tumarala… Agonija je preimenovana u dekadenciju. Daleki istok je pun lažnih hodočasnika u potrazi za duhovnim začinima istočnog svijeta. Svi oni uzalud dođu i prođu, jer potraga je na samrti, čak i na Krovu svijeta sve je postalo turizam. Boce sa zrakom u boljim hotelima i premazani vodiči na svakom koraku. Stoga se putnikova sklonost pustolovini i osobnom činu, ovdje među birokratskim ustrašencima diplomatskog kora, etiketira manom i lošim kućnim odgojem, neopreznošću. Od pretjerano oprezna čovjeka čistunskih manira nikad ništa dobrog. No u našem pekinškom egzilu, osobnost je ipak znak raspoznavanja i s vremenom postaje naš biljeg. Ako se pokaže da je osobnost samo dobro zapamćena lekcija bez pokrića u tvrdoj želji naravi i ništa drugo nego dobro uvježbana predstava pritajenog hvalisavca, dogodi se da se istog trena blebetalu ureže u lice znak varalice i… bez obzira na preporuke nema mu prolaza niti postoji dalje. Za uljudnu osrednjost kostimiranu u čestite ljude (nimalo čestitih namjera) postoje uljudna preskakanja i tiha izbjegavanja.
*
Kad piše o svojim putovanjima svijetom, sada o životu u Pekingu, o kineskoj provinciji ili o „našem“ gradu Pekingu, Ilario se u svojim novinarskim tekstovima i nešto ambicioznijim knjigama trsi svoj izrazito osobni pogled preobraziti u neobičan svijet vlastite interpretacije, a pritom golicave dionice vlastite biografije prigodno zasladiti i začiniti prijateljstvima i poznanstvima s utjecajnim osobama iz javnog života, diplomacije i zatvorenog kruga pekinških intelektualaca i analitičara. Zapravo mu putopisni članci i političke analize služe da u svakoj prigodi napiše štogod o sebi, svom poslanju među neukima i tako per forza sebe na svaki način ugradi u suvremenu kinesku povijest.
Mnogi se trse ući u povijest, makar to činili svojom izbirljivošću u odijevanju ponekad i smjelim kreacijama. A opet je sve to premalo; povijest je stara rugalica, hirovita i puna iznenađenja, pogotovo prema onima što svojom neznatnošću misle da će obilježiti svoje vrijeme i zapišati dio povijesti. To je postala prava pošast među sitim ljudima, prije su se ljudi trsili kako doskočiti gladi, sada žele svoje mjesto u povijesti.
Pekinško međunarodno šarenilo dobrostojećih i uglednih Anglosaksonaca posebno mu imponira. Njihov društveni život podalje od očiju javnosti golica mu maštu i znatiželju krijepi grešnom ambicijom.
Neoprezno potiče nemirne prste na tipkovnici da počesto zanemare istinu.
Naravno, svoju ulogu u „završnim ratnim operacijama“ 1945. na sjeveru Italije Ilario nerado spominje a svog ideološkog mentora, kome je jedno vrijeme bio osobni tajnik, Curzija Malapartea, samo uzgred i u posebnim prigodama kad poželi naglasiti intelektualne sastojke svoje obilne biografije. Malokad je o njemu i njegovom pisanju donosio sudove i prilično mlako branio Malaparteovu političku prevrtljivost. Tema Malapartea kao da je bivala odabrana za priču pred odlazak, na rastanku pri posljednjoj čaši vina kad užurbanost preuzme ljude i njihovu pozornost zaskoče misli na obaveze sutrašnjeg dana. Da izbjegne izravne odgovore i očitovanje, Ilario bi samo slegnuo ramenima i nemoćno poput pravednika širio ruke…
– Velike ideje troše ljude, sve ljude pa i one najveće. Nitko nije dorastao svijetu ideja i kontroverziji u njihovom opusu. Ljudi zbog ideja gube glavu, ponekad doslovno.
Nešto ga je trebalo pokrenuti, nikad ugašena misao, i samo ponekad, lagano pospan više nego pripit, izazvan nečim gorkim iznutra, znao bi insinuirati više nego priznati da je upravo on s puškom u ruci bio među odabranim koji su u Dolomitima, u selu Dongo prepoznali, saslušali i uhitili Mussolinija, a drugi dan u Comu ispred vile Belmonte, stavili ga pred streljački vod i rafalima nekolicine presudili vladaru sramotnih fašističkih vremena. Ducevu ljubavnicu, Claru Petacci, i njenu sudbinu ponižene i silovane žene samo bi podglas spomenuo frfljajući sebi u bradu o brutalnoj osveti nužnoj da se s talijanskog naroda krvlju i jednakim nasiljem jednom zauvijek spere sramota fašizma.
– Spasili smo Italiji obraz… Da, da, i udove odsjeći i grkljane otvoriti, ako će to izbaviti Italiju iz fašističkog ponora i sačuvati zdravo tkivo nacije. Zato smo ih i objesili onako naglavačke u Milanu na Piazzale Loreto… strijeljanje nije dovoljno, nego javno, neka ih narod vidi nemoćne kao krpene lutke.
– Isti onaj narod koji je Duceu frenetično kliktao od radosti i veselja, da bi ga nekolicina „hrabrih“ doslovno i popljuvali onako obješenog? – upita Desmond izrazito britanskim naglaskom kao da mjerom kolonijalne zajedljivosti želi izmjeriti Ilarijevu samouvjerenost i raskrinkati mu samouvjerenost. – Ipak se pitam bi li taj isti narod naudio svome Duceu da su nacizam i fašizam pobijedili Saveznike… bi li možda čednom radošću oprostio poraženima i s nadom u bolju budućnost zahvaljivao nebu i zemlji na pobjedi?
Desmond zašuti i otpi dobar gutljaj sivog pinota kao da želi nelagodu izazvanu zajedljivošću progutati s primjereno rashlađenim vinom, možda samo doajenu dati vremena da se pribere i razmisli? Pustio ga je da se krčka u vlastitom oklijevanju. Toliko sam se puta uvjerio da crnom britanskom humoru nema granice, naročito u štićenika dječačkih internata. Najprije se narugaju sebi da bi potom sve uvrede upućene sugovorniku sličile šali. Nepisano pravilo da „onaj tko popije preko mjere obično gubi“ sada je postalo besmisleno, jer svi smo kao po dogovoru dotočili i otpili čekajući Ilarijevo izmicanje. Desmond, uspravan i utegnut podsjećao je na iskusnog isljednika. Nigdje mu se ne žuri, njegovo je lice ukrašeno dočasničkim brkom i smiješkom ostalo opušteno, i čekalo.
– Rulja uvijek klikće i vrišti. Masa pigra željna tuđe nesreće ne zna drugačije i s nečim je treba ustrašiti i potkupiti… najbolje velikim predstavama javnih egzekucija. Tako! – izusti Ilario svadljivim tonom prije nakon što je Britanac ispio čašu i glasno se nasmije – ili je u vas drugačije?
Kad nije imao dobar odgovor Ilario bi postao brzopleto mudar i nepotrebno zajedljiv. Ustane, odmakne se od stola i pompoznom gestom s uzdignutom čašom visoko preko svoje glave zaokruži prostorijom i pompozno nazdravi prisutnima. Potegne teatralno kao da mu je posljednja u životu. Ukočen osmijeh, kao odraz nadmoći i zatajene netrpeljivosti, ostavio je Ilarijeva usta otvorena kao da će progutati Desmonda, sve nas, i iznudi neugodan tajac.
Dosta ga buni Britančeva ničim izazvana zajedljivost i prkos. Iznenađen je i ne može proniknuti u sugovornikovu namjeru. Sve je manje sabran i pogrešno čita znakove. Ne prepoznaje Desmondovu kratko podšišanu kosu i vojničku „anamnezu“ pa u šutnji opipava i oklijeva. Ilarijev pokušaj da s općim mjestima o gomili i izlizanim poslovicama razvodni Desmondovu nakanu, kakva god ona večeras bila, očit je koliko i bezuspješan. Osjeća da je davno nešto previdio, krivo procijenio i sada mu promiče. Baš večeras kad raskošnu večeru s probranim društvom želi u tišini i ozračju blagosti privesti kraju. Zna da se pogubio u svojoj neopreznosti i čeka, ne želi progovoriti.
– Nije baš tako. Tutto mondo é un paese, zar ne…Nego smjelost slabašnih i prkos gubitka postaje neoprostiva lakrdija i loša predstava, zar ne, časni domaćine? No, u tvom domu, našem dragocjenom pekinškom utočištu, sve je pravo i na svome mjestu, dragi naš Ilario. – Tu je Desmond oklijevajući zastao, ublažio ton i fakinski odzdravio visoko uzdignutom čašom.
– E da – složi se zahvalno Ilario – tu smo nenadmašni, priznajem. Talijanska masa uplašenim očima uprtim u lutkastog Ducea obješenog naglavačke bila je istovremeno i vrlo zadovoljna i još više ustrašena, naravno. Da, doista pamtljiv prizor. Iskupljujući za one koji su shvatili da povijest hoće tako i nikako drugačije. Eeee, to ste trebali vidjeti – i sanjalačkim pogledom zaokruži prostoriju i sve nazočne – taj ushit iz bolnog olakšanja i osjećaj pristigle slobode od njihove vlastite zaluđenosti. Jer masa je takva… neprestano razočarana i željna senzacija, najviše žedna tuđe boli. S vremenom talijanski je narod shvatio i prihvatio svoju veliku zabludu, naš komunistički antifašizam. Italija je prihvatila Republiku i antifašizam kao jedinu mogućnost povratka europskoj građanskoj tradiciji.
– Sumnjam i ne bih rekao, dragi domaćine. Da, da, dragi prijatelju, nisam siguran. Umjesto iskrenog pokajanja zbog fašističkih zločina ta ushićena rulja umalo je prihvatila Palmira Togliattija: Mussolinijeva dvojnika obojenog u crvenu boju sovjetske represije i odanog Staljinova plaćenika! – ponovno zaskoči Desmond ledenim glasom isljednika. Zato silovanje Clare Petacci, ha… da se odmah pošalje poruka puku kakva će biti dolazeća talijanska vlast, nasilnička… ili je i ta komunistička svinjarija poslužila kao opomena zabludjelom talijanskom narodu?
U našim večernjim okupljanjima žestina rasprava ponekad bi na trenutak znala nadjačati uljudnost i obzirnost muškaraca na dobrom glasu. No, saznanje da smo ovdje daleko od onog što zovemo svojim domom i sa svrhom, zadaćom da ispitamo i učinimo potrebno, počesto je udaralo u najbolnija mjesta naše gordosti ne uspijevajući posve ukrotiti našu zajedljivu narav više nego pronicljivost s kojom smo se dičili. To je razlog zašto se umješno izbjegavala argumentacija slična svađi bez grubih riječi, koja je učas mogla probiti razinu uljuđene prepirke i ostaviti jedne i druge u zlom i neoprostivom pamćenju. Naše je pamćenje neugodan svjedok neoprostivih uvreda i trovatelj svake pomisli na oprost stoga bi samo ponekad bol nenadanog poniženja zaiskrila uzvraćenom uvredom ili potaknula trač sličan intrigi jačajući osvetoljubivi prkos povrh razbora i uljuđene samokontrole. Tada opakoj ravnodušnosti više ništa nije stajalo na putu da pomete zadnje mrve obzira i vlastita stida te pomno izvedenim manevrom ponizi sugovornika i privede na stup srama.
Ponukan samo njemu znanim slikama sjećanja, Ilario bi se samo ponekad poželio prisjetiti osvetničkih partizanskih vremena Mussolinijeva strijeljanja i masovnog iživljavanja nad mrtvim tijelima u Milanu na jednoj Essovoj benzinskoj postaji. Večeras je, međutim, krivo precijenio svoju nedodirljivost i autoritet domaćina. Ščepan nelagodom, orošena čela, sad je provlačio kažiprst između vrata i košulje i brzopleto pokušavao otkopčati dugmad na kragni kao da nekome u prostoriji šalje signal. Gordost mladenačkog zanosa boljševizmom ni u staračkim danima nije popuštala, a drugarska je Kina odveć revno krijepila mladenačke epizode. Još je jednom, i opet uzaludno, pogledao Desmonda ne bi li proniknuo u razloge njegove zajedljivosti i samo odmahnuo rukom.
Prepoznao sam Ilarijev pogled uronjen u davne prizore kad bi se probranim gostima obratio dubokim tonom uvaženog seniora zaljubljenog u svoje uspomene i kao da čita iz nevidljiva teksta pred sobom njegov je uspavani pogled nedodirljivog ostao nepomičan. Ponesen pričom o pobjedi svjetla nad tamom progovorio bi glasom očinske brige, a onda bi zlorabeći status domaćina pompozno nazdravio sjećanju na crvenu petokraku i kineskoj zastavi na zidu blagovaonice. Za njega svetim relikvijama i pobjednicima nad silama imperijalističkog i nacifašističkog mraka. Na koncu bi izlizanim frazama plaćeničkog eurokomunista završio svoju boljševičku homiliju o pogubnosti fašizma za prometejski ljudski rod i ganut vlastitim riječima maramicom obrisao vlažne oči.
Ponesen sobom večeras je previdio da mu Anglosaksonci preko Desmonda šalju neuvijenu poruku; javni ukor ako ne i odbijenicu njegovom neuspjelom ugrađivanju. „Nešto se promijenilo“, pomislih, „ništa mi Henry nije ni najavio ni spomenuo… ičim pokazao, a ipak se događa“. Ilario se osjeti nasamarenim i požali svoju neopreznost, ali nije zastenjao. Ali da mu se to dogodi pred pekinškim društvom, svojim poznanicima i bliskim prijateljima? Zapravo je veći dio vremena bio u zabludi i nije dobro procijenio Desmonda, mladolikog četrdesetogodišnjaka izdužena lica povelikog nosa, niti se ikad zapitao čime se taj elokventni povjesničar atletske građe uistinu bavi u Pekingu i tko su mu nadređeni i na čemu radi kad se usudi ovako provocirati ne obazirući se na činjenicu da nisu sami? Ljude mlađe od četrdeset godina Ilario smatrao je nedoraslim balavcima, a predrasude znaju biti skupe.
Partizansko silovanje Clare Petacci, od onih istih pred koje je nakon obavljenog poniženja stajala bez poveza preko očiju, Ilario je ovaj put na svaki način izbjegavao objasniti. Sa svog balkonskog prozora, pogledom uprtim u nedogledne noćne daljine velegrada, zatvorio se kao školjka pred hobotnicom i dugom šutnjom jačao početnu nelagodu. A onda je više za sebe samo trpko promrmljao:
– Nije joj teško palo, znala je da tko s vragom tikve sadi… mi smo sami sebi sudbina. To bi vaš makabristički britanski humor lišen dostojanstva trebao znati prihvatiti ili…
– Vrag je ovdje milostivi eufemizam, gotovo ispunjenje posljednje želje osuđenog na smrt, ako ćemo okrenuti na britanski humor? – nastavi Desmond odmjereno kao po zadaći. – Snaga rulje je izlika pritajenih… Zaboga Ilario, koja je uopće razlika između fašističkog i komunističkog terora ili silovanja, koncentracijskih logora i sovjetskih gulaga? – Pitanje nije tražilo odgovor. – Da silovanje prije strijeljanja… to ste valjda od braće Sovjeta naučili, eksperata iz Katinske šume ili još prije u Španjolskom građanskom ratu? Trenirajući brutalnosti na časnim sestrama, postali ste eksperti za masovna silovanja? Sve neprijatelje proždrijeti i biti proždrt, ako je to za dobrobit viših ciljeva proletarijata, tako nekako?
Na Desmondov neugodno izravan upit što se doista dogodilo nakon zarobljavanja Ducea i koliko možemo držati istinitim da je dio streljačkog voda zadovoljio svoju pohotu na Mussolinijevoj ljubavnici, Ilarijev zakrvavljeni pogled njemačke doge večeras je odbijao odlutati u tamnu prošlost i odvojiti pamćenje od pohabanih izgovora. Učini mu se da Desmond želi sramotu svesti na mjeru iskrenog svjedočenja među prijateljima i važnim poznanicima. „S kojom vražjom namjerom?“ nijemo se pitao Ilarijev pogled upućen sjenama velegrada. Pogleda uprtog u obrise grada nije se micao od velikog balkonskog prozora.
Konačno se Ilario pomakne i okrene nazočnima; podbuhlih kapaka uprtih u Desmondovo čelo iskopa lice gluhonijemog i pućne usima kao da nije prozvan pitanjem. Nije želio prokrijumčariti izgovor ili se iznova pravdati izlizanim frazama. Dok je maramicom brisao oči i čelo, kažiprstom druge ruke ukorno je opominjao i glasom zatočenim u grlu:
– Opreza nikad dosta, mladiću. Svi smo bili mladi, nije to neka novost, ali i starost treba doživjeti… i što manje se pokajati.
Samo je pokušao dobiti na vremenu, nastavivši kao da se nisu čule insinuacije slične uvredama, i začuđenim licem vratiti dobro raspoloženje. Tišina je dovoljno rječito govorila koliko je društvo ostalo zatečeno. Ni to ne potraje dugo i uskoro se žamor suprotstavio nelagodi, a Ilario je slijeganjem ramena i nijemim osmijehom čuđenja tražio ispriku. Napokon je otvorio usta pa ispuhnuo, kao da je sve vrijeme šutnje držao zrak u plućima, i odmjereno odmahnuo glavom. Shvatio je, naravno, samo njemu upućeno pitanje, ali ne i razloge Desmondoove ustrajne zajedljivosti.
Nastavio je promatrati ukočeno usko lice Britanca kao da je jedina osoba u prostoriji, kao da će na njegovom obrazu pročitati razloge ovog nenajavljenog napada. I kad smo svi očekivali nastavak, sjeo je u fotelju. Nagnu se naprijed i glavu podboči rukama uprtim o koljena. Nelagoda se mogla opipati pogledom, tajac potraje neudobno dugo i činilo se da će razgovor presahnuti na zapovijed nevidljive dirigentske palice. Žamor se gasio, a gosti se počeše pogledavati najavljujući svojim pogledima skori razlaz. Shvatili smo da je vrijeme isteklo i tihi razgovor odlaska prostruji blagovaonicom.
Ilario odjednom odlučno dlanovima lupi po bedrima i kao oparen ustane iz kožnatog naslonjača; takav podrepaški razlaz već bi se sutradan pročuo i to se nije smjelo dogoditi. Protrlja ruke kao da smjera nešto važno pokazati, ali samo progovori pomno rastavljajući riječi; svečano i državnički kao da se s balkona Quirinala obraća talijanskoj naciji:
– Nesretna vremena za Talijane, i nažalost na svaki način dojmljiva i nezaboravna za one koji su ih preživjeli. Iščekivana sloboda ima veliku cijenu napisanu s puno ništica u broju ubijenih i unesrećenih. I tu nema popusta. Nesreća nosi najveću moguću cijenu, zar ne? I nimalo se ne popušta kad su u pitanju viši ciljevi i spašavanje obraza u fašizam posrnule nacije… I zaboravimo osobnu odgovornost, mio caro fratello Desmond, jer država i demokracija u ratu na sebe preuzimaju kolektivnu krivnju za sve zločine… Nije li tako, Britanče, ili ćemo se danas i ovdje diviti engleskoj dalekovidnosti i klanjati čuvenom sarkazmu zaboravljajući sve vaše svinjarije u prošlosti i kolonizatorsku bezobzirnost. Baš ovdje, tu u Pekingu! Ili možda treba sve shvatiti kao brendirani cinizam kraljevstva opsjednuta sobom? Vaša je kolonijalna doktrina ogrezla u krvi više nego ičija druga, a kad ste prokockali svoju moć podvukli ste se Amerima pod rep i počeli ste živjeti od njihove kaubojske milostinje. Hoćemo li sad jedni drugima brojiti negativne poene i vagati počinjena zla… moram li se ovdje i danas diviti prodikama mladomisnika negdašnje kolonijalne velesile i slušati moralne poduke najvećih trgovaca robljem i opijumom na Dalekom istoku? – Završi Ilario grgoljivim glasom propovijed retoričkim pitanjem, a nakon kratke stanke i velikog gutljaja nastavi kiselo se nacerivši nazočnim licima. – Fašizam u Italiji mogao je savladati jedino protivnik koji u njegovo crnilo zadire silom jednako beskrupuloznom kao i fašizam sâm, i tu nema mjesta licemjernom humanizmu i prevrtljivoj demokraciji, to najbolje znaju oni što su bezrazložno bombardirali Dresden i osobnim razlogom bacili dvije bombe na Japan.
– Prečesto se pod višim ciljevima kriju vrlo obični, posve prizemni razlozi, a taj izgovor, to o državi koja preuzima grijehe rata, zdušno su zloporabili i compagni nacifašisti i compagni komunisti… – procijedi Desmond i nastavi kao da jedva čeka nastaviti s optužnicom – Robespierre se u ime bratstva, jednakosti i slobode svojom revolucionarnom rigidnošću zalagao za krvavu jednakost među ljudima i u toj argumentaciji izgubio je glavu, ali ne i ugled. Prgavi jakobinac dočekao je doslovnu ravnopravnost u smrti. Na kraju mu je glave došao vlastiti revolucionarni teror i fanatično bezboštvo! – uživajući u posljednjoj rečenici ukočenim licem izgovori Desmond.
Čistokrvni pulen britanskog establišmenta i osoba provučena kroz sustav vrsnih britanskih boarding schools, razgovorljiva i incidentno hirovita, puna zakučastih pitanja o kojima je društvo na Ilarijevim sijelima malokad otvoreno raspravljalo, nije se dao impresionirati domaćinovom pompoznošću i dobrom ponudom vina. Desmond staloženog oxfordskog svjetonazora ostao je izvaljen na dvosjedu od pletene trske i smireno čekao nastavak nespretnog Ilarijeva uzmicanja. Saint Anthony’s College svrsishodnom stegom kuje tvrde i prkosne štićenike, ali mu ni umjereni čudaci nisu strani i rado ih prihvaća. Njušio je Ilarijev manevar da pomacima prema općim mjestima izbjegne odgovor i pri tome osigura status vrsnog znalca,dajući tako do znanja tko je na njegovoj adresi gazda i čija bi trebala biti posljednja. No, negdašnji kolonijalni gospodari Dalekog istoka u dogovoru s Amerima kao da su bili odlučili Ilariju pokazati granicu između hvalevrijednog gostoprimstva i dobro ukorijenjene diplomacije koja na svaki način pazi da ne ispusti iz ruku kontrolu nad informacijama o kineskoj vanjskoj politici prema Taiwanu i arhipelazima u Južnom kineskom moru. I koliko god se trsio, tu je Ilariju na samom početku spuštena rampa.
Diskretno izmijenivši poglede slutili smo čemu se primičemo i shvatili da nelagodu potaknutu Desmondovim otvorenom provokacijom i Ilarijevu zatečenost ne možemo tek tako provjetriti pošalicama; istjerati napetost iz zadimljene prostorije otvaranjem prozora ili porugljivim šalama na račun Kineza poništiti nelagodu. Müllerov i Francov pokušaj da razvodne nelagodu jednim srdačnim brindisi Desmond otkloni laganim pokretom ruke. Trebala mu je publika, svjedoci, ali ne i dosjetljivi kibiceri. Postojao je razlog i opaka namjera; nisu se svadljivci spotakli o svoju narav i sada traže izlaz za nuždu. Vrijeme uljudnog uvažavanja privodilo se kraju. Desmondova smjernost nosila je jednoznačnu poruku izrečenu neuvijeno i bez imalo uljepšavanja. Njegov nadimak oštrica još se nije se lovio Ilarijeva uha.
Izgovoreni gnjev dvojice davno je premašio uobičajenu razinu obzira, rasprava je odsklizala predaleko, do samog ruba neugodne epizode i pravog incidenta. I prije kad bi netko izgovorio grubu istinu, pred njim se u nju vjerovalo, a potajno mislilo drugačije. Sve što je naopako, a može poslužiti, spada u „posao“.
– Neka svatko pomete pred svojim pragom… tako nekako. Ili smo zaboravili dobar kućni odgoj i šibu na vratima? A streljački vod je valjda ta tražena državna metla pa na taj način pokušavaš pomesti mrlju s Mussolinijeve otmice i hladnokrvne likvidacije u Dolomitima – nastavi Desmond pun neukroćene žestine. – Želiš li opravdati nove metode starog zla predvođenog vašom komunističkim ideologijom? Prilično prepoznatljiv fašistički način! Nemoj zaboraviti da ništa ne bi bilo od vašeg teatralnog antifašizma, takozvanog pokreta otpora, da naša i američka mladost nije izginula na Normandiji i Anziju. Lako se prati tuđom krvlju, mljackati fraze o pobjedama u ime pravde i velikodušno ispirati svinjarije frazama o slavno izvršenoj pravdi.
Desmondova tamna zjenica potisnula je šarenicu i Britanac otvorenim pogledom predatora počasti Ilarija i sve nazočne, dajući nam do znanja da mu je naše mišljenje nevažno. A onda kao da se nečeg sjetio nastavi neumoljivo hladnim i učtivim tonom oštriti svoj glas upućen Ilariju:
– Jer koliko god komunisti i Togliatti sebi pripisivali zasluge Mussolinijeva uhićenja i opravdavali ekspresni prijeki sud… Ha, kako to izreći, a ne uvrijediti vašu komunističku tankoćutnost i obeščastiti uspomenu na velikog i neustrašivog Staljina…
Unatoč smetenosti Ilario nije posve uzmaknuo, lupio je dlanom po stolu te s okorjelošću zlotvora i obazrivošću prefriganca uvrijeđeno se nakostriješio i smjelo progovorio:
– Ispljuni već jednom, Albionče, svi smo se pretvorili u uho… samo znaj, nisi jedini tko razumije prešućenu prošlost… ovdje svi nešto o tome znamo i časno šutimo, a ti uporno želiš da blagoslovim vjerodostojnost jedne rekla-kazala nadripovijesti samo zato jer je u cijelu konstrukciju upleten vaš Churchill. A vi ste sebi prevažni, zar ne? Što god se zbilo u Comu, bilo je i ostalo samo posao. Davno smo oguglali na moralne izopačenosti daleko većih grešnika od tebe i tvojih gospodara. Jer što inače radimo i čime se bavimo ovdje u Kini? Mlatimo po najboljem parmezanu i ločemo rashlađeni pinot… po želji chianti i ponašamo se kao da smo nekakva kulinarska sekta – podvikne domaćin i zadrhti, a kažiprstom upre prema Desmondu. Svjestan svog neopreza odmah prstom zaokruži po prostoriji.
– Nemam što ispljunuti, sve ti je jasno i vješto izbjegavaš izgovoriti istinu. Nakon toliko godina od rata i posve površna analitika pokazuje da bi nacistima bilo lakše ostvariti svoje ratne planove da se nisu oslonili na vas, paradne fašiste.
Začuvši lagani kašalj iza sebe Desmond se bez žurbe okrene. Nije pronašao uzurpatora i samo je nastavio glasom punim isljedničkog razumijevanja:
– Jer kako objasniti da su Saveznici operacijom Paperclip masovno novačili najbolje nacističke znanstvenike i visoke zapovjednike, ali niti jednog fašističkog, nekog vašeg inovatora inženjera, tehnologa, vojnog stratega… gdje se to sakrila ta vaša talijanska znanstvena i vojna dragocjenost, da je nitko ne može pronaći, to veliko vojno nasljeđe Rimskog carstva? U dobroj kuhinji, još boljem vinu i sjajnim salaminima… ali to je onda kulinarstvo? Samo mi nemoj spominjati Enrica Fermija. Čim se nađete u škripcu: Fermi ovo, Fermi ono…
Iz nepoznatog razloga Desmond je zastao kao da nešto traži po sjećanju, i zašutio. Izravan pogled uprt u Ilarija ostao je izazovan i opominjući. Možda je vještim manevrom popustljivosti i prezrive strogosti želio iscijediti ostatke istine iz pripitog domaćina i jednom za svagda brutalno raskrinkati njegovu nametljivost? Sve je teže prikrivao svoje naukovanje obavještajnog isljednika u britanskim postrojbama u Sjevernoj Irskoj i obuzdavao ćud prijeke osobe.
Ilario se Desmondovu napadu suprotstavio naizgled pospanom dugotrajnom šutnjom i pritom nakrivio glavu kao da ga odmjerava za štafelajem. Protekla je vječnost nijemih pogleda, a onda kao probuđen iz sna začuđenim pogledom proroka progovori glasom koji ne trpi prigovor:
– No, no nećemo tako strastveno i nepromišljeno kad su mnogi ljudi i događaji već hrana crvima i sve su bljeđe fusnote prošlosti. Malo pijeteta za žive i preživjele, molim; njihove nas sjene opominju da moramo svjedočiti pamćenju zapisane povijesti. A istina je odveć gola i ranjiva u svojoj uznositosti… i što imamo od nje, čemu ona doista služi i može li se kao kruna staviti na glavu ili namazati na kruh pa progutati? Istina je za slobodne, inače je bolna brnjica. Vi Englezi imate instinkt za neminovno, a obožavate svoj endemski cinizam i amblemsku zluradost. Preko svakog dobrog ukusa obožavate se baviti sobom, nevažnim vlastitim nevažnostima i neizmjerno rugati drugima. Namjerno pišete povijest po mjeri svoje umišljenosti i uvjereni ste da će vas svijet još stoljećima uvažavati i trpjeti. Neće, u Kini više ne igrate ni sporednu ulogu.
Nisam znao odrediti u kom se smjeru krećemo, samo sam osjetio lagani zagrljaj nelagode, čak nagonsku odbojnost, da bi odmah potom prevladalo drsko likovanje. Shvatio sam na koga me svih pekinških godina svojom pojavom podsjećao Ilario i u čiji se lik tako vješto uvukao: John Huston u ulozi Noaha Crossa u filmu Chinatown. S jednom velikom razlikom: Noah Cross je podmuklo zlo skriveno u nedodirljivom autoritetu oca, Ilario je ipak i samo sismijev klaun kostimiran u gentile uoma. Znao je to i Desmond, zato je išao grubo đonom na oronulog talijanskog operativca malog dometa. Nepotrebno silovito ili strogo po naputku, možda je trebalo samo ruganjem načeti njegovu ciničnu samouvjerenost i nenametljivo mu pokazati gdje mu je mjesto.
Sad je Ilario već osjetio Desmondovu ciljanu zajedljivost, očnjake čovjeka s misijom na svome vratu i shvatio njegovu nakanu da ga pred probranim auditorijem u vlastitom domu osramoti i privede krotkosti ili čak ponizi.
Ilario nadolije svoju čašu, iskorači prema Desmondu i teatralno kucne njegovu čašu. Nije bio siguran koliko je daleko operativac i lovac na krtice iz britanske vojne misije bio spreman otići neugodno predaleko. I zašto baš sada? Uputi nam pogled ispunjen upitnikom kao da nas pita kome je od nazočnih lukavaca posvećena ova isljednička predstava, možda poruka upućena nekom drugom u „publici“. Uzaludan Ilarijev pokušaj, sumnja nije skretala ni na koga od nazočnih.
Međusobno se dodirujući očima, društvo za stolom s dozom svejednosti uzvrati Ilariju svoje poglede, a Xiu nijem kao mjesečar udvorno započne nadolijevati čaše vinom. Kućni sluga je zatečen i strpljivo čeka rasplet, nešto nesvakidašnje, za trajno pamćenje. Naš Bijeli stol pretvoren u noćnu seansu, u neprestanu igru insinuacija, nadmetanja i nedorečenosti bliži se kraju, ali nije završen.
– Baš obrnuto, Ilario, pokojni su, nema ih među živima i ne mogu nas tužiti – uskačem pošalicom, pokušavam šalom ublažiti neugodan tajac i pokrpati nelagodu. Okrenuti na šalu ako je moguće, ali ne i ugasiti Ilarijevu srdžbu. Zanima me nastavak.
Domaćin je zabezeknut, u nedoumici i otvorenih očiju gleda u mene, sluša očima i guta svaku riječ. Čudi se mojoj upadici, pokušaju da se razgovor ne utrne već razgori. Traži podršku, valjanog svjedoka Desmondovoj bezobraštini i makar časno primirje među braćom. Želi da se sve ovo večeras svrši dok je smokvin list još u ustima i da se raziđemo kao da ništa nije izgovoreno. Njegov autoritet topi se svakim otkucajem, osjeća se zaprljanim a naizgled spokojni pogledi nazočnih govore o uznapredovaloj nelagodi na granici proloma. Čude se i ne odobravaju mi, kasna je ura a zasjede ne bi trebale biti naš stil i način. Slutim da će tek sada pasti teška i neoprostiva riječ najsličnija uvredi i možda svjedočim našem posljednjem okupljanju?
Zgađen uvredljivom šutnjom i mojom upadicom Ilario u čuđenju vrti glavom i proziva me rasplinutim pogledom. Šuti, prepušta mi vrijeme i mjesto. Nije siguran da li samo zabavljam društvo ili mi je izletjelo.
– Vrednovanje povijesti razlikuje se od čovjeka do čovjeka, od zemlje do zemlje i njihova povijesnog iskustva. Ponajviše podneblja, a poznato nam je koliko su ljudi skloni prevrtljivosti povodljivi za autoritetima da bi im od njih nešto pokupili i postali im slični… no, kad bijes navali i preuzme razbor onda se orgija nasilja pripisuje potisnutom gnjevu i zakašnjeloj ludosti – nastavljam pomirljivo i pokušavam krpati nelagodu.
– Naravno, naravno – prihvaća Ilario rugljivo – ako nikad ne uđemo u tuđe, krvlju poprskane, cipele ostat ćemo samoproglašeni pravednici ili prokleti sukrivci. Teško je smrtniku svjedočiti golu istinu kad je odjene u vlastite prnje, a onda iz svoje komocije na koncu ipak prigrli onu općeprihvaćenu zapečaćenu i arhiviranu u državnim pismohranama, da bi je potom zapisanu u udžbenicima povijesti prihvatio kao jedinu moguću istinu.
– A, ne, dragi Ilario, prijatelju stari i pekinški compagno – pokušavam razgovjetno i biranim riječima nastaviti gdje se Desmond zaustavio – time se pojedinac već pomirio ostati robljem tuđeg znanja i predrasuda. Ima njih još itekako na životu i dobrom pamćenju, ne toliko ljudi koliko lažnih svjedočenja u službi iščašene povijesti. Ne stoji li sada preda mnom jedan važan svjedok prošlosti i teško mu pada izustiti istinu, a ne zadrhtati? – Netremice gledam u isprano plavetnilo domaćinovih očiju. – Reci, Ilario, i neću potajno misliti drugačije.
Ilario uhvati promjenu u mom tonu, ali nije očekivao Britančev nastavak:
– Ili službena povijest želi na svaki način zaboraviti da je streljački vod Waltera Audisija, vašeg nadređenog u Comu, a poznatog pod ratnim imenom Colonello Valerio, pucao u već mrtva tijela Ducea i Clare – nastavlja Desmond kao po dogovoru – čini se da ih je noć prije likvidirao izvjesni Captain John, pravim imenom Robert Maccarone uz asistencu opet izvjesnog Bruna Lonatija, još jednog mafijaškog ubojice po diskretnom migu samog Winstona a pod visokim pokroviteljstvom britanske Službe. Ispravi me ako griješim, makar to danas i nije neka osobita tajna… ikome važno. Dokumenti i svjedočenja su zamračeni, akteri uglavnom pokojni, a tragovi izblijedjeli, ali nisu nestali ili postali beskorisni.
– Churchilla, Winstona? – u nevjerici zapita Ilario i posegne za ponuđenom cigaretom.
– No, no Ilario, možeš ti i bolje – opomene Desmond uz osmijeh te nastavi istom neusiljenošću i uglađenom gipkošću vrsnog isljednika te ga sinovski zagrli kao da želi izgladiti stvar ili mu nešto oprašta – a ne začuđeno kao smušena djevica pred prvu bračnu noć. Komunistima je odgovarala priča da je odluku o Mussolinijevoj likvidaciji donio osobno Luigi Longo, predsjednik Komunističke partije Italije, tvrdokorni staljinist, ili čak Sandro Pertini, budući predsjednik Republike Italije, no ipak…
Plesnim korakom Desmond se okrene na prstima i uzdignutom čašom nazdravi nazočnima te vojničkilupi petama. Nije namjeravao izgladiti mučnu situaciju ni poništiti pitanje, nimalo mu olakšati… puštao je Ilarija niz vodu i uživao u njegovoj utopljeničkoj srdžbi.
– Kao što bi bilo vrijeme da već jednom objaviš urbi et orbi kako je odvratna licenca poetika Curzija Malapartea, tvog nekadašnjeg prijatelja i poslodavca postala košara sa srpskim očima u Pavelićevom uredu. – Osjećam povoljan trenutak i promuklim glasom najavljujem svoju dionicu – govorim o čuvenom ulomku iz Kaputta, naravno, i molim nazočne da mi oproste ove brutalne lokalne teme naših susjednih zemalja. Razgovarali smo već o tome, Ilario. Malo previše konformistički čak i za Malaparteovu aroganciju i ideološku potkupljivost. Nije on od onih književnika što rukama do lakta uranjaju u život da bi shvatili zlo u sebi, samo je vješti trgovac dobro upakiranim lažima i priležnik svih nasilničkih ideologija 20. stoljeća, od nacifašizma do komunizma i maoizma. I nije nimalo prorok. Sve su te ideologije samo put u odvratnu distopiju prekrcanu bijedom i neobilježenim masovnim grobnicama. Osvrnimo se malo oko sebe i pogledajmo što ovaj carski komunizam nudi Svijetu: ljudski mravinjak.
Ne, nisam se prije usudio ovako izravno iskušati Ilarijevu narav, isprovocirati njegovu prošlost te s tolikim zadovoljstvom pljunuti na Malaparteove izmišljotine. Sada sam bio siguran da ga je Desmond posve namjerno načeo neočekivanim razgovorom o Mussolinijevoj likvidaciji, negdje se Ilario gadno zamjerio Anglosaksoncima. Neugodna sjena na domaćinovom licu otkrivala je podjednako solidno skrivanu nesigurnost i bolni nemir; samo što se zemlja pod njim nije otvorila i prokazala ga čovjekom mračne prošlosti. Najviše mu je zasmetala nazočnost dobrih poznanika i utjecajnih prijatelja, sve „njegovih ljudi“, braće za Bijelim stolom, a večeras ih se skupilo kao da su slutili olujne oblake na obzoru našeg pekinškog utočišta. I samo je o tome sve vrijeme bila riječ: o svjedočenju probranog društva o poniženju u njegovom pekinškom domu. Da se s dozom nelagode i kajanja izreklo u četiri oka, onako kolegijalno, bratski i bez ugriza, već bi mu sažaljivim pogledom bilo oprošteno i stavljeno ad acta. I možda se više nikad ne bi spomenulo, ali Desmond je očigledno zadaću čišćenja staja trebao odraditi bez uvijanja.
Gosti se počeše pogledavati, a prostor prazniti sâm od sebe. Kao po nekom prešutnom dogovoru i bez prigodnih izgovora, čak je i profesionalna znatiželja izostala. Ilario je odsutno odmahivao rukom u znak pozdrava i ubrzo ostasmo samo nas trojica. Trgovci mirodijama i investitori velikih zaklada skloniji su mutnim vodama profiterstva i booking komisijama u privatnim „junka bankama“ u Hong Kongu i Macau. Plaho diplomatsko osoblje i lažni boemi upućeni su kad se treba diskretno povući i nestati zbog mogućeg poligrafiranja. Što oči ne vide i uši ne čuju, poligraf ne bilježi. I svi su na miru do idućeg susreta s tom izdajničkom vražjom napravom. Srećom, ili po preporuci, tu su večer izostali sveznajući novinari. Inače ih ni metlom ne možeš istjerati i nikad nisi siguran u njihovu diskreciju i šuplje džepove. Imati posla s novinarima najgori je vid doušništva, niže od toga i neprofesionalno nije moguće.
Zažarenih sljepoočnica i nadut od prigušena gnjeva, Ilario s gađenjem pljune; bijesno udari nogom o pod i teatralno zavrti glavom kao da ne vjeruje svojim ušima. Čvrsto stisnutim ustima dao je do znanja da ne želi progovoriti.
– U čuđenju otvaraš usta kao da prvi put čuješ istinu za koju si mislio da je pokopana zajedno s leševima i vašom partizanskom omertom – bez oklijevanja preuzme Desmond ne čekajući da se izruče pozdravi na odlasku i isprazni blagovaona – ili želiš zaboraviti da je britanski premijer prije početka rata na puna usta hvalio talijanski fašizam kao protuotrov boljševizmu i nudio talijanskom Vođi velike ustupke ako Italija ostane neutralna. Naravno, trgovao je istočnom obalom Jadranskog mora kao da je njegov vlastiti posjed. To je bila cijena talijanske neutralnosti i ta pisma kompromitiraju Winstonovu povijesnu osobu i državnika, njegovu sklonost čvrstoj ruci kakvu smo jednom imali s Oliverom Cromwellom. Istina, ti su dokumenti njihova privatna prepiska, danas tek povijesni kurioziteti i golicava povijest koja bi se masno unovčila na dražbi u Christie’s ili Sotheby’s. Ipak, vratimo se nekoliko desetljeća unatrag, neposredno nakon rata kad su se pobjednici preslagivali i dijelili ratni plijen ta bi korespondencija teško teretila i kompromitirala britanskog premijera. I ne samo njega osobno, nego i germanofile iz naše domaće, britanske proizvodnje. Ucjena i pohlepa, samo je o tome sve vrijeme riječ: kako pismima izvući novac. Je li baš slučajno da je 1945. Churchill, dakle te iste godine Mussolinijeva smaknuća, ljetovao na jezeru Como i slikao sladunjave akvarele? Te je iste godine na izborima nimalo slučajno izgubio i premijersku fotelju. Prešućena istina je otrov za povijest i tu nema svetih krava.
Desmond uslužno nadolije čašu dajući Ilariju prigodu da odgovori. Domaćin prkosno nastavi sa šutnjom. Odgovara mu uloga uvrijeđenog pravednika.
– I koliko god smo danas, još od kraja rata na istoj strani, ne treba ponavljati izlizane slogane kao dokaz lojalnosti i mrcvariti našu dobru suradnju. Međusobna neiskrenost ne prestaje i nije iskorijenjena, a nikad zaboravljena povijest može se ponoviti… tada nas ni bratske službe ni uzvišeni slogani poput vašeg Arcana intellego ili našeg Semper Occultus neće spasiti od otvorenog neprijateljstva.Savezničke vojne baze u Italiji, Njemačkoj i Japanu dovoljno rječito kazuju koliko smo vam povjerovali i koliko vam vjerujemo. Tko se nagodi spašava svoju kožu, to ste vi, takozvani pobjednici prošlog rata. Nisu li poražene sile 2. svjetskog rata još su uvijek pod našom okupacijom? Sve je odavno jasno, ali nije sve za svakoga – nastavi Desmond razdražljivo istinoljubiv i toliko se približio Ilarijevom licu da je posljednjim gutljajem poprskao Ilarija. – Tada je Winstonu bilo važno uništiti tragove svojih političkih sklonosti i Mussolinijeva osobna arhiva trebala je na svaki način nestati s lica zemlje. I Mussolini sâm, naravno, kao živi svjedok nekakvog talijanskog Nürnberškog procesa. To je „galipoljskom mesaru“ u potpunosti uspjelo; kompromitirajuća prepiska nije nikad pronađena ili je zauvijek uništena? Možda nikad plaćena i isporučena pa još čeka svoga kupca? Čisti, ali nedovršeni posao… Dosta toga u ratnom vihoru postaje razumljivo, čak oprostivo.
Ilario udahne kao da će nešto reći, obraniti se, ali Desmond odsječe rukom:
– Ili je ipak posao dovršen i pisma su pokupili oni koji su poslani obaviti posao? Tome su mogli svjedočiti partijski kolovođe koji su uhitili Mussolinija. I pao je dogovor, šutnja koja do danas traje, upravo joj večeras svjedočimo. Clement Atlee, laburist, ipak je više odgovarao Amerikancima nego pobjedom opijeni Churchill. Od velike trojke ostali su samo Staljin i britanski premijer, a Truman je bio odlučio Winstonu podrezati krila i instalirati čovjeka po mjeri Demokratske stranke… nije želio da obnovu spaljene Europe nadgleda okorjeli konzervativac. Pisma je otela ista sila koja je uklonila i generala Pattona.
– U pravu si, ali Ilario dragi, iživljavati se na Mussolinijevoj ljubavnici… pa još kominternovski, s nasladom zločinca i veseljem kukavice, pucati u već mrtve ljude? Ne, to nije egzekucija, nije ni „samo posao“, to je čekistička škola, ista ona koja je smaknula Romanove u Ekaterinburgu.
Nestrpljivo, skoro s osjećajem nelagode, ispružih ruku dajući znak Britancu da zaustavi tiradu, ali je Ilario pogrešno razumio moju gestu i zarežao jecavim glasom na rubu plača:
– Ne miješaj se, Morlacco – podvikne i zaprijeti mi kažiprstom. – Izmišljotine zavidnih slugu i lažljive konstrukcije paraobavještajnog podzemlja bliskog britanskim službama. Jednako onda kao i sada ovdje na mom kućnom broju! Više vjerujete uhodama nego svojim očima… i tada i večeras ovdje! Duceovom krvlju trebalo je isprati fašističko posrnuće našeg slavnog povijesnog naroda, a to smo morali učiniti samo mi, talijanski patrioti i nitko drugi. Mi, mi smo ih žive i osramoćene strijeljali. Između okrutnosti i samožrtvovanja ponekad je samo neprospavana noć, a ti ponavljaš naručene laži pretpostavljenih… Partizani ili antifašisti, ako ti je tako draže, bila je to naša ruka pravednika. I nismo li tada bili na istoj strani povijesti ili se odjednom mi, vaši saveznici, trebamo stidjeti antifašističkog pokreta? A što se tiče Churchillovih pisama… e, e, e, tražili su ih sve vrijeme na pogrešnom mjestu. U to je bila upućena Margherita Sarfatti, danas pokojna novinarka i negdašnji arbitar mode, rođena Grassini u palači uz sâm Canal Grande, a u visoko političko društvo lansirana kao Benitova ljubavnica. Ona je autorica njegove biografije, pošteno mu se odužila. Da, vrlo vješta i emancipirana Židovka koja je kad je trebalo prešla na katoličanstvo. Sa sobom je pred sâm rat 1938. u Švicarsku, a poslije Argentinu i Urugvaj ponijela preko tisuću Mussolinijevih pisama, nisam siguran da se u tom mnoštvu pisama ne bi našlo i koje Churchillovo ili pismena potvrda da je Mussolinijev časopis Avanti primao novac od MI5 za probritansko pisanje. Margherita je i u mračnim vremenima pred rat umjela sebi osigurati zaleđe, i nakon što se Churchill odrekao Benita. Znala je koliko joj ta pisma osiguravaju slobodan i siguran prolaz pa je već 1947. osvanula u Italiji. I vlas joj s glave nije pala. Upravo suprotno: zidna freska poštovane Margherite Sarfatti i njezine kći Fiammette i danas stoji u Grand Hotel Palace, u Rimu naravno.
Ilario je očigledno imao spreman odgovor za slučaj da ga zaskoče ovakva neugodna pitanja. U dahu je sumnju spretno prebacio na pokojnu gospođu Sarfatti i stisnutim usnicama zapečatio svoj iskaz.
Osjetio sam velikodušnost prostora i vremena, pravi trenutak da mu vratim za gnusnu Malaparteovu izmišljotinu o košari punoj srpskih očiju u Pavelićevom uredu, za previše toga prešućenog i bolno progutanog u ove skoro tri godine našeg pekinškog prijateljevanja. Ipak u crijevima oćutjeh staru nelagodu i ponovljeno oklijevanje; nejasnu namjeru da izgovorim i da se ipak previše ne zamjerim te održim priključak društvu lažnih pekinških usamljenika. Svakako sam trebao u tom klubu premazanih dokoličara što ih nepozvani iz puke zavisti nazivaju „bratstvom suza okajnica“. Stoga sam nekoliko puta pokušao ugasiti vatru koju sam sâm potpalio i pomirljivo ponovljao: „Gospodo, gospodo“, pokušavajući nespretnim zdravicama prekinuti napetost.
Ilario primijeti moju zadršku i hinjeno mirotvorstvo. Već je neko vrijeme naslućivao razloge moje uljudne znatiželje, ali i uhodane suzdržanosti. Kad god bismo spomenuli Malapartea, posebno njegovu Kaputt, lagano bi umjesto odgovora provocirao sve većim lapsusima pa bi umjesto Jadranskog mora spominjao Golfo di Venezia i u nebesa uzdizao velikog talijanskog književnika, ardita D’Annunzija, pjesnikovu opsesiju talijanskom Rijekom. Znao je Ilario dobro što radi i kome se obraća; on, rođen u Cartiglioneu, osobno s Venecijom nije imao što podijeliti, ali godila mu je moja suzdržana srdžba na prisezanja iredente. Sve vrijeme našeg pekinškog prijateljevanja bez većeg revolta izdržavao sam izazove i preskakao mogućnost da uzvratim njegovim provokacijama i povijesnim predrasudama Talijana prema istočnoj obali Jadrana.
Skromnog podrijetla i nedopečenog školovanja Ilario nije osobito volio oholi otočki grad na Laguni, osjećao je Serenissimu kao klasnog neprijatelja i vrst osobnog poniženja, kao čir buržujske dekadencije na umivenom licu Republike Italije, ali i kao učinkovitu batinu za nas „morlake“ na istočnoj obali Jadrana.
– Novinarske senzacije i ništa povrh toga, dragi prijatelji! – rumen od srdžbe Ilario nastavi nestrpljivo kao da će mu misao uteći:
– Neuk i priprost svijet često zavedu laži i dokono uživanje u blebetanju. Makar mi ovdje znamo da je narod krvožedna masa, zapravo rulja, a ne ravnoteža između osobe i čovječanstva. Nismo li srditoj bezglavosti masa svjedočili na Tien-An-Menu i nismo li upravo mi svojim pisanjem upućeni u tajne zanata stvaranja javnog mišljenja, vješti u obmani i vođenju slijepe gomile na nevidljivom povodcu? U ovom zanatu bolje je savladati što više vještina, niti jedna nije suvišna, a naročito vještina slušanja. I sve može biti presudno. Toliko smo upućeni i znamo da bez razmišljanja svojatamo pravo na povijesnu istinu, ili kmetski služimo vlasti? Politika je preozbiljan posao da bi se u potpunosti prepustio izborima, strankama i pohlepnim političarima… kakvi izbori, vlast narodu i demokracija, to su nedovršeni posli ako se ne uspostavi red i drugarska odgovornost! – Ilario maramicom otare znoj s lica i pun ponovno zadobivenog autoriteta ščepa me za lakat – A vi… vi na istočnoj obali morate se pomiriti da je put u europsku obitelj dug, neizvjestan i neće se dogoditi prije nego shvatite dijaboličke osobine povijesti. Za početak u punom iznosu isplatite dugove davnih stoljeća. Pokrali ste toliko naših imanja, pobili talijanskih sinova makar bili i fašisti i još se dičite svojim divljaštvom. Prošlost je nerazoriva, a dug u kulturi isplaćuje se kulturom, a ne ratnim grabežom – teatralno završi Ilario i nastavi brisati lice obliveno znojem.
– Ništa nećemo postići prije nego se poklonimo vječnim gospodarima Golfa di Venezia? – prekinuh ga hinjenom prostodušnošću – De Michelisu i još gorima od plemenitih trgovačkih obitelji robljem, na primjer… pa da od sličnih i još gorih dobijemo dopuštenje i privolu za vlastiti mir i slobodu? – uzvraćam nagonski.
– Ništa preko noći, Morlacco, i bez uočljiva znamenja na političkom nebu, a ono vam nije previše sklono – zajedljivo dovrši štrcati svoju žuč Ilario.
– I bez da se makar kao u operi okrvave ruke, zar ne? Koračnicama i limenom glazbom do pobjede all’italiana! Bez brige, gospon compagno Fiore, mi ne ratujemo radi koračnica niti umijemo osvajati operetskim libretima i kazališnim rekvizitima… ili pizzama. Mi smo u ratu i mržnji temeljiti i poštujemo nebeska znamenja. Gnjev obično ne traži objašnjenja niti se ikome opravdava… nego tko su za vas, potomke slavnog i neprežaljenog Rima, ti ljudi i narod koje posprdno zazivaš „vi na drugoj obali“?
– Slavi! I bez uvrede, mladi kolega, tako vas europska civilizacija poznaje i prepoznaje. Pitaj ovdje Desmonda ili tvog nerazdvojnog prijatelja i mentora Henryja kad se vrati s puta… – dahće Ilario od srditosti i pogleda Britanca – ne znam hoće li on biti dovoljno iskren, i njemu je rutina posla posrkala osjećaj za mjeru.
Dvaput je nepotrebno i bez povoda spomenuo Henrya, vižljastog zrakoplovnog časnika pred umirovljenjem na službi u vojnoj misiji u Pekingu: osobu izuzetne pronicljivosti i dobro upućenog u kineske oružane snage. Čovjeka u dobroj snazi i još boljeg pamćenja koji desetljećima živi u Kini i Tajvanu. Taj vrsni govornik mandarinskog i kantonškog Ilarija žulja više nego bi trebalo, ili ga golica Henryjeva bliskost s članovima Središnje vojne komisije, činjenica da ga je više puta susreo u Zhongnanhaiju i mimoišli su se bez progovorene riječi, samo kimanjem glave? Samo povrijeđena Ilarijeva taština ili se nije snašao kad ga je Henry u nekim čudnim situacijama ošinuo svojim mutnim očima sakrivenim iza starinskih naočala… Nije uhvatio poruku, a kad bi se našli na domjencima nikad nije imao hrabrosti upitati ga o tim susretima u „zmajevom gnijezdu“ Zabranjenog grada.
Kao da odustaje ili samo odgađa, Desmond samo slegne ramenima. Još nam jednom mirnom rukom peharnika natoči i velikim gutljajima isprazni čašu, a za pozdrav miroljubivo ispruži obije ruke prema nama. Za večeras je završio i valjda ga naše lokalne teme ne zanimaju.
Kratkim „pričekaj“ odgodio sam njegov odlazak, nisam želio ostati posljednji gost i s Ilarijom zaglaviti u blatu jalovine.
– Govorim o Hrvatima. Ne „Slavima“, kako nas krsti venecijansko trgovačko plemstvo i potalijančeni hrvatski izrodi. Ne uočavajući razliku i trpajući nas u istu vreću sa Slavenima Apeninci hoće uvrijediti.
– Da, uvjeren sam da postoji razlika – zajedljivo će Ilario – samo je nama na zapadnoj obali Jadrana teško uočljiva, a nakon ovog vašeg današnjeg rata na Balkanu sve nam je teže lučiti žrtvu od agresora. Sve jedna te ista zakrvavljena morlakija bez početka i kraja. Tko bi vas razumio u vašim podjelama i mržnjama što više sliče političkoj šizofreniji nego uljuđenom umijeću ratovanja i pragmatičnoj politici.
U Ilariju ključa takvom silom da mu se kida misaona nit i srdžbom gubi ostatke prisebnosti. Samo se silinom naopake naravi izvlači. I opet oklijeva. Svi smo ovdje na neki način naslonjeni jedni na druge i ne zatvaramo vrata dupetom. U minskim poljima iščekivanja i tihe susretljivosti oprezno gazimo tlo pod nogama i samo ponekad riskiramo s težim posljedicama.
Ilario skupi usta kao da će fućnuti i zagrize donju usnicu. Uzdahne i zagleda se u strop kao da je tamo zapisana tražena riječ, a onda progovori kao u sudnici:
– I bez slavenske tankoćutnosti, molim. Moji zločesti paesani iz Lagune, upravo Venecijani, rekli bi bez uvijanja …„sempre Slavi Croati mai“, ali sada u vašoj borbi za svoju vlastitu državu to se, valjda, ne bi smjelo naglas izustiti… izreći „Slaveni“ za vječno zavađene i mrzovoljne narode zvuči istinito, no danas je to nekako pogrdno, čak šovinistički izjednačavajuće, pa vas treba pažljivo imenovati i nikad pomiješati? Ježim se na vašu neviđeno brutalnu osjetljivost i istovremeno zavidim. Danas više ne vidim moje sugrađane mamone, razmažene kilavce u nekom sličnom sukobu i zapravo bih vam trebao čestitati na borbenosti i okrutnosti. Jer u što se srozao nekad imperijalni i ratnički Rim? Prokockao je svoju tradiciju i sada živi od suvenira i vjerskog turizma.
Oblizuje donju usnicu i glas mu je sve življi, lagano podiže ton i vraća se u igru. Puštam ga da se oporavi i s prkosnim tonom prepusti odglumljenom napadu iskrenosti. Desmond je nestrpljiv na vratima, navukao je kapu i spreman se otvoriti vrata.
– No, o tome možda drugom zgodom. Društvo se razišlo zbog naše umišljenosti, a Desmond već jedva podnosi slušati naše uzaludne lekcije iz zajedničke povijesti… ha, Desmonde? Raziđimo se u ovoj noći na izdisaju i prepustimo jutarnjem snu, svojim brigama i poslu kad kasnim jutrom ustanemo. Nakon toliko rastočenih boca vina i bezbojnog pića, duga noć i visoka načela našeg zanata sve se teže slažu, čak i kad progovore uljudnim diplomatskim načinom. Na koncu i ne želeći progovorimo neotesanim uličnim jezikom.
Na vratima smo i nastavljamo dalje i ne povlačimo naše dionice niti ih prodajemo izvan našeg unutarnjeg kruga. Dakle do sljedeće erupcije otvorenog rivalstva. Možda već do sljedećeg susreta na istoj adresi? Zagrljajem na rastanku Ilario pokuša odobrovoljiti zaborav na grube noćašnje dionice i još jednom pokazati da je njegovo gostoprimstvo neupitno. Desmonda je zgrabio za ramena, okrenuo prema sebi i glasnim „vidimo se“ dao do znanja da poziv ostaje otvoren.
– Neka te ne muče Churchilova nikad u javnosti pročitana pisma i to riješi sa svojima – ne ispuštajući Desmonda okrene lice prema meni – i ostavi se Golfa di Venezia i Hadrianova mora, isto je to more. Neki ga zovu ovako, drugi onako, no ostaje činjenica da ste uzeli sebi ljepši komad njegove obale.
– Još uvijek ne znam tko ste to vi sa zapadne obale, sad i ovdje – ne dam se tek tako otpraviti – talijanski Pekinžani kostimirani u prnje zakašnjelih kolonijalista ili sljedba De Michelisa, lažnog demokršćanina i izvornog mletačkog trgovca koji trguje hrvatskom suverenošću i viče da Hrvatska ima previše mora. Oblizivanje na negdašnje kolonijalne venecijanske posjede u prekomorju neće vam donijeti nikakva dobra, a nama je borba zapisana u povijesnoj čitanci.
– …? – s upitnikom na licu odgovara znojna Ilarijeva grimasa.
– Siamo trenta d’una sorte, e trentunoi con la morte… zvuči poznato ili još priziva stare aspiracije? – Pitam sa smiješkom na licu i rukama duboko zavučenim u džepove. Ne želim se večeras više rukovati ni ceremonijalno opraštati.
– La beffa di Buccari, a Morlacco?
Bio sam uvjeren da ćemo polemiku sličnu razgovoru nastaviti sami. Mislio sam da poznajem Ilarija kao vlastitu dosjetku, i nisam griješio, no Desmond je isporučio poruku i želio ostaviti dojam neuhvatljivog. Njegova otresita šutnja odsvirala je kraj i mala noćna predstava doista je odjednom stala. Taj ljekoviti muk rastanka nas trojice dočekasmo kao spas. Bilo je to Saved by the bell, ili ruka pomirenja, ali svakako zalog naše male pekinške budućnosti odbrojenih dana. Znali smo da nema dalje ako jeziku ne stavimo uzde.
Odveć premoren i zbunjen Ilario provuče ruku kroz malo preostale kose i s olakšanjem se vrati udobnosti fotelje. Mi smo ostali na nogama, čekajući da nam Xia otvori vrata. Stjeran uza zid, Ilario je tražio častan uzmak iz situacije koja je izmakla kontroli. Završnu scenu dostojnu napornog razgovora i dobre adrese.
Nagnut prema naprijed, Ilario raširi noge i počne odvezivati cipele, a onda se dremljivo zagleda pred sebe, kihne i kao da je želio vlastitim plućima ispuhati dugu i napornu noć. Stigli smo do jedva vidljiva praga kad izgovoreno može postati sudbonosni otrov pa smo sračunatom šutnjom u foteljama odglumili zaborav, otupili oštricu i lukavo se povukli da nam pekinški suživot ne ode u nepovrat.
Nitko od nas nije spomenuli noć krvoprolića na Tien-An-Menu; uljudno smo prešutjeli gdje smo bili i čime smo se bavili te kobne noći mračne ljepote u kojoj smo konačno shvatili tko smo doista i od čega smo iskovani. Nakon pucnjave na Trgu nebeskog mira, samo su naša šutnja i pritajenost ostali donekle iskreni, ali nimalo lišeni pamćenja i pitanja. Sve izgovoreno i u izvješćima napisano pretpostavljenima nije drugo nego prilagodba naše osobnog čina i poželjan konstrukt: nedokazivo iskustvo uz tisuće nepoznatih svjedoka i vješta igra uvježbane savjesti s jasnim ciljem da na svaki način prođemo neokrznuti. I nastavimo naše kolonijalno njurganje.
Naše rivalstvo začinjeno fragmentima korektnosti malokad je narušilo naša pekinška poznanstva i susrete na domjencima. Sprega interesa i usmjerenost jedne na druge na trenutke bi postajala nekako obiteljska. Nikad prijateljska. U ozbiljnom poslu nema prijateljstva, samo očekivana lojalnost i želja da se učini više nego je potrebno za neke buduće protuusluge. I uvijek iz straha da će svega biti premalo i da su drugi veće zlopamtila od nas samih.
Intelektualno prenemaganje, bez jasno izrečenih stavova, još nakrcano beskorisnim potankostima, imalo je svoj ritam, mjeru sitničavosti i svoju privlačnost. Isto kao i naše nastojanje da ne upadnemo u podlu slučajnost udesa, u vlastitu neopreznost i pretencioznost. Nepisana pravila i nevidljive cenzore osjećali smo u ošitu, a strah u smradu vlastita znoja i agresivnoj probavi. Znali smo kad i koliko smo u zabludi ili teško griješimo i koliko nam troslojnog papira treba da makar za trenutak fiziološkog olakšanja obrišemo brigu i strah. To je razlog zašto se na kineskom „terenu“ lišeni luksuza zapadnjačkih hotela, u dubokoj provinciji, na Tibetskom prostranstvu na primjer, sapun i toaletni papir nikome ne posuđuju.
(ulomak iz rukopisa Davni dani)
