U posljednje vrijeme, hrvatskom književnom teorijom i praksom – premda ih je, dakako, bilo i ranije – počinju dominirati koncepti opterećeni prefiksima koji presudno obilježuju naše doba, a to su post- i trans-. Jedna od teza koju bi se moglo izvesti iz hiperprodukcije koncepata s prirepcima post- i trans- proteklih desetljeća jest da se u naše vrijeme manje definiramo onim što jesmo, a više onim što više nismo ili ne želimo biti – odatle post-, koji se višeznačno poima katkad kao cjelovit raskid s nečim što je bilo, a katkad kao znak ambivalentna odnosa prema tome nečemu, no rijetko kao izravno nastavljanje; taj zadatak obavljao je, kako se čini, zastarjeli prefiks neo-. Prefiks pak trans- označava nadilaženje i preobrazbu: kroza nj se alkemijskim misaonim postupkom nastoji postići suprotnost onome što mu u povijesnom smislu prethodi, a u rječotvornom slijedi. Nositelji i prisvajatelji pojmova izvedenih iz kalemljenja prefiksa post- i trans- na starije i etabliranije pojmovlje, moj je dojam, svoj identitet više crpe iz tih prefiksa negoli iz imenica koje im slijede: srž tih identiteta upravo je u nepostojanosti, mijeni. Pa bilo tako u postmoderni, postmarksizmu, postistini, posttranziciji, postmetafizici ili pak u širokom spektru pojmova kojima je zajednički prefiks trans-, od humanizma do rodnosti, temeljenje identiteta na prefiksu koji označava nestabilnost ujedno ukazuje i na neke druge vrste nestabilnosti, primjerice na neodrživost nekih od tih koncepata u znanstvenome smislu – što i ne bi bilo problematično kada neki od njihovih zagovornika ne bi pretendirali upravo na znanstvenost vlastitih polazišta. U okviru naše današnje teme – to jest hrvatske književnosti od 1990. do 2025. te promišljanja žanrova, kritike i konteksta – transevi i postovi koji se sami nameću za analizu su transnacionalno i postjugoslavensko u suvremenoj hrvatskoj književnoj teoriji i praksi.
Kao dva paradigmatska primjera za navedena dva paradigmatska pojma uzimam dvije knjige koje su objavljene u proteklih, otprilike, godinu dana. Prva, koja je inaugurirala koncept transnacionalnog barem u hrvatskome medijskom diskursu, jest Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000.-2020. Jagne Pogačnik. Druga, koja dokraja (re)etablira koncept postjugoslavenskog, jest Književna republika Jugoslavija Borisa Postnikova. Zanimljivo je što se pojavljuju gotovo u isto vrijeme, ali još je zanimljivije što je Područje signala na neki način realizacija teorijskih postavki koje donosi Postnikov. Riječ je, dakle, o pojavi ključnoga teorijskog i ključnoga praktičnog djela transnacionalne, u prijevodu postjugoslavenske, književnosti u Hrvatskoj.
Područje signala antologija je suvremene proze, ne „hrvatske“ već „u Hrvatskoj“, a kako bi zadobila teorijsku težinu autorica antologije u uvodnom poglavlju nastoji razjasniti na što je pod transnacionalnim mislila, pozivajući se na uzore iz anglosfere u kojoj se taj pojam udobno smjestio još 1990-ih, kada to u Hrvatskoj, ne samo iz političkih, nego i općedruštvenih razloga nije bilo moguće. Pogačnik ne razlaže podrobno teorijske obzore transnacionalnog: jednostavno, za potrebe njezine antologije može se sažeti kako je riječ o djelovanju književnika koji nadilaze isključivo hrvatski kontekst te objavljuju svoja djela i sudjeluju u kulturnom životu i drugih država nastalih raspadom Jugoslavije, a u pojedinim slučajevima i nisu hrvatski državljani, nego žitelji susjednih zemalja koji su svoja djela objavljivali i kod hrvatskih izdavača. U osnovi, riječ je o istom fenomenu koji Postnikov raščlanjuje znatno šire i minucioznije: „postjugoslavensko književno polje“, bez nepotrebnih mistifikacija (od kojih je za neke odgovoran i Postnikov), označava suradnju dionika književnoga života zemalja nastalih na području koje je nekoć obuhvaćala Jugoslavija u svim segmentima književnoga života, a što tvori jednu zasebnu scenu – uvijek, naravno, djelomice i fluidnu – a koja se pak, osim u samoj književnosti, manifestira i u medijima, u kulturnom životu u širemu smislu riječi te u publicističkom djelovanju ili javnom intelektualiziranju njezinih protagonista na različitim platformama[1]. Da je ovdje riječ o istome fenomenu opisanom dvama pojmovima potvrđuje i sama Pogačnik, pišući kako je umjesto postjugoslavenskog odabrala riječ transnacionalno jer joj se činilo da hrvatsko društvo možda još nije sazrelo za takav odvažan teorijski iskorak, čime je samo potvrdila stereotipe – manje o provincijalnosti čitateljske publike u Hrvatskoj, a više o autoprovincijalnosti onih koji bi tu publiku trebali opskrbljivati misaono poticajnim a estetski uzornim sadržajem.
Ne usredotočujući se toliko na vrline – a i njih, dakako, ima: Područje signala donosi mnoge vrsne prozne ulomke, dok Književna republika Jugoslavija uspješno opisuje načine djelovanja dijela književne scene u Hrvatskoj i susjednim zemljama – ono što je potrebno podvrgnuti kritici, kritici se može podvrgnuti već kroz prizmu transnacionalnog i postjugoslavenskog. Pritom se može krenuti već od činjenice da je rabiti fensi anglofono pojmovlje poput transnacionalnog stotinu godina nakon što je Andrić doživio nacionalnu disforiju i zatim prošao tranziciju iz hrvatske u srpsku književnost manje odraz intelektualnog naprednjaštva, kako to vidi Pogačnik, a više stoljetnoga intelektualnog kašnjenja za vlastitom kulturnom stvarnošću.
No jedan od glavnih problema obiju knjiga zapravo je što, neizravno a u nekim trenucima i izravno, ono transnacionalno ili postjugoslavensko pretvaraju u mjerilo kvalitete. Postnikov, primjerice, navodi kako je postjugoslavensko između ostalog i dokaz kakvoće, svojevrsni filtar svega onoga najboljeg u nacionalnim književnostima iz kojih se regrutiraju postjugoslavenski autori, dok istodobno ne bježi od postavke o neodvojivosti postjugoslavenske književnosti od konkretnog idejno-vrijednosnoga pa i političkog-ideološkog sklopa, što ga pak dovodi do apsurda poput tvrdnje da se „nacionalistički“ pisci poput Ranka Marinkovića – ostavimo zasad po strani koliko je utemeljeno Marinkovića proglašavati nacionalističkim piscem – ne mogu ubrojiti u tu privilegiranu skupinu, a što je bizarno ne samo u odnosu na kakvoću Marinkovićeve književnosti, već i u odnosu na konkretnu književnu stvarnost, k tome iz perspektive onoga što bi postjugoslavenska analitika mogla biti da nije utemeljena na uskogrudnoj ideologizaciji, budući da je upravo Marinković svoja glavna djela, poput Kiklopa, izvorno objavio u Beogradu, dok ondje i danas postoji njegova živahna recepcija, primjerice u osvrtima urednika novoga beogradskog izdanja Kiklopa, Vladana Bajčete. Čini li onda korpus postjugoslavenskih autora ideologija ili kakvoća? Prema Postnikovu, čini se, čini ih kakvoća ideologije, sa stupnjem simpatija prema jugoslavenskom komunizmu kao prešutnim mjerilom[2].
Ta teorijska nedosljednost po kojoj se postjugoslavenske autore definira čas kakvoćom, čas ideologijom do mjere da se granice između dviju kategorija počinju gubiti na zanimljiv se način odražava u Pogačničinoj antologiji, u kojoj se književnici koji se eksplicitno protive svojemu svrstavanju u okvire poput postjugoslavenskih uglavnom ne nalaze. Čak i Damir Radić, kao kritičar koji načelno nije nesklon postjugoslavenskoj vizuri, u svojoj kritici Područja signala na portalu Moderna vremena navodi neobičnost izostavljanja imena kao što su Pavao Pavličić, Ludwig Bauer, Ratko Cvetnić – a i tim imenima moglo bi se pridružiti još poneka, podjednako neuklopiva u jednosmjernu transnacionalnost prema postjugoslavenskom. Zašto jednosmjernu? Zbog toga što se baš jednoga od autora koje je Radić naveo također može tumačiti transnacionalnim, ali ne u jugoslavenskom već u folksdojčerskom, austrougarskom, hrvatsko-njemačkom smjeru, ali taj je smjer – premda ga se može dovesti u vezu s još ponekim hrvatskim piscem, recimo Slobodanom Šnajderom – za autoricu antologije očito manje poticajan. Dakle, Područje signala svojevrsna je antologija postjugoslavensko-hrvatske proze 21. stoljeća, a ne hrvatske proze 21. stoljeća.
Osim podmetanja ideologije pod književnu kakvoću, i Pogačnik i Postnikov pokušavaju argumentirati i tobožnju zastarjelost nacionalnog pristupa u znanosti o književnosti. Nacionalni pristup, dakako, nije nešto što može objasniti cjelinu fenomena književnosti, ali u klasifikacijskom – i ne samo klasifikacijskom – smislu on je znatno praktičniji od fluidnih koncepata poput transnacionalnog i postjugoslavenskog. U teorijskoj domeni i jedan i drugi pristup, dakako, mogu postojati jer svaki osvjetljuje ono što drugi zanemaruje, no paradoks je u tome što zagovornici postjugoslavenskog, boreći se protiv apsolutizacije nacionalnog pristupa, u znatno većoj mjeri apsolutiziraju svoj, u osnovi marginalni pristup negoli je to zagovornicima nacionalnog cilj ili praksa. Postjugoslavenski pristup obično podrazumijeva opravdavanje vlastite konstruiranosti te ukazivanje na konstruiranost modernih nacionalnih identiteta – kako se to ne propušta istaknuti – tek u 19. stoljeću, čime se jugoslavenski pristup želi učiniti jednako legitimnim ili u stvarnosti utemeljenim kao što je to i nacionalni pristup. Međutim, svi koji olako neprestance ukazuju na razmjernu novost modernih nacionalnih identiteta redovito zaboravljaju na dugačke povijesti pojedinih predmodernih (proto)nacionalnih identiteta, a koje upravo legitimiraju, primjerice, stabilnost samopercepcije hrvatske književnosti hrvatskom, još od Marulića i Zoranića koji je neskriveno proglašuju upravo takvom, prije petsto godina.
Jer, moguće je složiti se s postjugoslavenskim pristupom kada višeznačnost poimanja jugoslavenskog i postjugoslavenskog u dvjema Jugoslavijama i nakon njih ne koristi da bi osporio već potvrdio vlastito postojanje, ali onda se niti nacionalnom pristupu ne smije uskratiti pravo da mijene u poimanju nacionalnog – primjerice, što je značilo imenovati se Hrvatom u Planinama Petra Zoranića, što u Horvatskoj slozi Ljudevita Gaja, a što u Krležinoj Hrvatskoj rapsodiji – pojmi upravo kao dokaz dugotrajnosti, pa i evolucijski poželjne prilagodljivosti tog nacionalnog. Ako to ne priznajemo, što je kod postjugoslavenskih teoretičara nerijetko slučaj, upast ćemo u protuslovlje prema kojemu se nacionalni identitet kudi zbog njegove tobožnje monolitnosti, premda je upravo ta povijesna prilagodljivost najveće svjedočanstvo njegove autentičnosti. Naposljetku, kada bismo taj tobože zastarjeli nacionalni pristup zamijenili pseudoprogresivnim postnacionalnim, svi metodološki, klasifikacijski i ini znanstveni problemi koje postjugoslavenski teoretičari pripisuju proučavanju nacionalne književnosti ostali bi potpuno isti, osim što bi se eventualno i produbili budući da je postjugoslavenski pristup prostorno širi i kulturno diverzificiraniji, pa onda i paradoksima zasićeniji od onoga nacionalnog. Drugim riječima, postjugoslavenski pristup u znanstvenome smislu nije održiviji od nacionalnoga.
To nas dovodi do ključnog pitanja cijele knjige, a koje je poodavno postavio Svetozar Petrović, na kojega se Postnikov i poziva. Ono glasi: postoji li uopće jugoslavenska književnost (i bez onog post-)? Petrović ovdje nudi samo dva odgovora – ili je postojala od trenutka postanka nacionalnih književnosti koje ju čine, ili nikada nije niti postojala. Ograničimo li se na ove dvije mogućnosti, odgovor je jasan i glasi da jugoslavenska književnost nikada nije postojala, budući da su se nacionalne književnosti koje ju čine razvijale – počevši od hrvatske – s (kakvom-takvom) nacionalnom samosviješću, bila ona predmoderna ili moderna. Ono što postoji, klasifikacijski a dezideologizirano, jest, primjerice, južnoslavenska književnost, koja sebe nije shvaćala zaokruženom cjelinom; jugoslavenska književnost, koja podrazumijeva ideologiziranost u toj samopercepciji, naravno, kao takva nije postojala. Međutim, budući da je specifična postjugoslavenska književna scena danas konkretna stvarnost – to jest, jedna od konkretnih stvarnosti hrvatske, srpske, slovenske, bošnjačke, crnogorske, makedonske književnosti – važnije pitanje od toga postoji li jugoslavenska književnost ili ne za mene glasi: je li ta (post)jugoslavenska književna stvarnost pojam nadređen ili podređen hrvatskoj i ostalim spomenutim književnostima? Nasuprot, dakle, zaključku izvedenom iz Petrovićeva ili-ili pitanja stoji teza koju se na postjugoslavenskoj sceni ne izgovara: naime, da je jugoslavenska književnost, s prefiksom ili bez njega, postojala i postoji, ali – kao dio nacionalnih književnosti koje ju čine.
Ako je Postnikovljev pristup da je postjugoslavenska književnost nešto između navedenih nacionalnih književnosti i „svjetske književne republike“, moj je pristup da je postjugoslavenska književnost zapravo podtip hrvatske i drugih spomenutih nacionalnih književnosti. Promotrimo li ovaj problem tako, ispostavit će se da (post)jugoslavenska književnost nije nadnacionalna, nego podnacionalna književnost. Prema tom gledištu, postjugoslavenska književnost podvrsta je hrvatske književnosti – i srpske, i slovenske i tako dalje – a ne njezina nadvrsta. Nadvrsta je južnoslavenska književnost, ali njom se uglavnom nitko ne bavi i malo je kome zanimljiva. Zašto? Zato što je lišena ideološkog aspekta koji je zagovornicima postjugoslavenske književnosti ključan.
Sȃm Postnikov piše kako je cilj njegova pristupa „u sasvim konkretiziranoj i zaoštrenoj izvedbi (…) dokazati teze da je neki književni tekst, primjerice, Miljenka Jergovića produktivnije čitati usporedno s tekstom Svetislava Basare nego s tekstom Ivana Aralice, iako Jergović i Basara prema ‘službenoj’ historiografiji ne pripadaju istoj nacionalnoj književnosti, a Jergović i Aralica pripadaju; da je egzilantska pozicija Dubravke Ugrešić ‘bliža’ egzilantskim pozicijama Aleksandra Hemona ili Davida Albaharija nego pozicijama ‘nacionalnih’ pisaca koji su devedesetih ostali u Hrvatskoj; da sama ‘egzilantska književnost’ predstavlja dosljednu žanrovsku opstrukciju nacionalne književnosti ma koliko je ova uvijek iznova pokušavala uključiti u vlastiti kanon, i tako dalje“. No ono čega Postnikov nije svjestan jest da se s istom argumentacijom može potkopati postjugoslavenski pristup, budući da samo primjeri koje je naveo dokazuju ono što vrijedi i za, primjerice, banalno pitanje žanra: hrvatski autori krimića bliži su srpskim autorima krimića nego ostatku hrvatske književnosti, hrvatski autori ljubića bliži su srpskim autorima ljubića nego ostatku hrvatske književnosti; hrvatski autori postjugoslavenske književnosti bliži su srpskim autorima postjugoslavenske književnosti nego ostatku hrvatske književnosti. Postjugoslavenska je književnost, dakako, šira od običnog žanra – ali ne onoliko koliko bi to postjugoslavenski teoretičari voljeli. Ona je multižanrovska podvrsta više nacionalnih književnosti, s jasnim ideološkim sklopom, poput, na primjer, preporodne hrvatske književnosti.
Naposljetku, teško je natkriliti pluralnost nacionalnog pristupa: naizgled paradoksalno, on je pluralniji i od postjugoslavenskog, jer – kao što se može vidjeti na ovim primjerima– postjugoslavenski pristup ni u teoriji (Književna republika Jugoslavija), ni u praksi (Područje signala) ne obuhvaća cjelinu nacionalne književnosti, dok nacionalna književnost – prema rješenju koje ovdje nudim – u sebi obuhvaća i postjugoslavenski pristup. Shvatimo li ih tako, prilozi Jagne Pogačnik i Borisa Postnikova korisni su doprinos multiperspektivnom proučavanju hrvatske književnosti, ali ne uspijevaju biti nečime što je nadilazi. U najboljem slučaju, kao teorija i kao praksa, uspijevaju biti tek – posthrvatska književnost.
Dani Antuna Šoljana, 2025.
[1] Onkraj konkretnog raščlanjivanja scene, Postnikov se oslanja i na nešto apstraktnije koncepte, pozivajući se na ideju „svjetske književne republike“ Pascale Casanove, koja je za onu „jugoslavensku“ svojevrsni uzor, dok je ta „jugoslavenska književna republika“ zauzvrat nešto između svjetske i nacionalnih „književnih republika“.
[2] U tom je korpusu dopušteno sudjelovati čak i nekima koji su se donekle ogriješili o poneki od navedenih idola – recimo, Danilu Kišu – ali ne i onima koji su izravno, a u ponekim slučajevima i samo neizravno, prvenstvo davali nacionalnom.
