Nedavno sam odlučio kako ću – od korica do korica, od A do Ž, od početka do kraja i od rijeke do ušća – pročitati svih osam svezaka Opće enciklopedije u izdanju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, povremeno čak i nadopunjavajući pročitano korištenjem atlasa te proširenom i moderniziranom online inačicom ovog enciklopedijskog priručnika.
Jasno, većina ljudi – kad im povjerite vlastite planove koji uključuju ovakve grozničave, donkihotovske, nepopravljivo idealistički obojene intelektualne projekte – imat će nagonsku potrebu zakolutati očima. Kakvo prenemaganje, pomislit će, pa makar i oni pripadali „ljudima od riječi“. Jer, koja je uopće možebitna korist ili smisao koji bi mogao proizaći iz neselektivnog gutanja tone informacija, kad čovjeku nije moguće upamtiti niti pet posto sadržaja iz te čudovišne i zastarjele baze podataka, tiskane na mrtvoj (čitaj: „neinteraktivnoj“) papirnatoj stranici?
Do prije svega nekoliko godina, vjerojatno bih i ja prezirno frknuo nosom u smjeru gutača enciklopedija, ocijenivši ovakva nastojanja kao morbidne slučajeve čitalačke bulimije. Vjerojatno bih pomislio kako, u neku ruku, nije ni zdravo ni normalno prežderavati se informacijama poput intelektualne svinje, a sve samo da bismo nedugo zatim sve te podatke nepovratno izbljuvali iz memorije.
Pa ipak, u današnje se vrijeme svojevoljno odlučujem na ovakav dugotrajan, iscrpljujuć i na prvi pogled potpuno besmislen intelektualni projekt. Zašto? Što se u međuvremenu u meni promijenilo?
Promijenilo se to da smo kao društvo svi kolektivno i beziznimno postali žrtvama opakog čudovišta. Ovo čudovište je vampir ili zombi, pošto se prikazuje naoko živim, no posjedujući praznu svijest jednog trupla, skupa s crvljivim intelektom i neživom, zombijevskom dušom koja se održava „na životu“ samo odgrizajući i gutajući tuđe intelektualno „meso“. Jasno je da je ovo čudovište – kao takvo – potpuno impotentno za bilo koji vid intelektualnog stvaralaštva. No, ono je ujedno i krvosas, jer iz sviju nas isisava intelektualnu radoznalost, umnu snalažljivost, memoriju, kreativnost i mnogošto drugo.
Ime ovog ogavnog, smrtonosnog živog mrtvaca je, dakako, Umjetna Inteligencija.
Moj na prvi pogled besmislen, narcisistički, pretenciozan plan čitanja kompletnih svezaka Opće enciklopedije zapravo je svojevrsna simbolička gesta otpora sveprisutnoj čizmi umjetne inteligencije koja nam iz dana u dan sve surovije i teže biva postavljena na dušnik, onemogućavajući nam normalno disanje (čitaj: razmišljanje).
Slažem se da iznimno mali postotak informacija progutanih na ovaj način ima bilo kakve šanse za zadržavanje u granicama mojega bolno pulsirajućeg kranijuma. Međutim, onih jedan do dva posto iz enciklopedije usisanih informacija koje u meni ipak pusti korijenje bit će poput sočnog gnojiva na mirisnoj, plodnoj crljenici.
Jer, ljudski se intelekt zapravo samoodržava, njeguje i razvija jedino i isključivo konstantnim okopavanjem vlastitog misaonog vrta.
Digitalni zombiji i programirani vampiri u ovom su distopijskom scenariju u kojem upravo živimo zapravo jedine intelektualne svinje, konstantno samo žderući i bljujući, žderući i bljujući informacije unedogled, pritom ne stvarajući i ne postižući ništa. Bulimičari su UI programi, a ne čitači enciklopedija, budući da je umjetna inteligencija tako savršeno samodostatna u svojoj nihilističkoj neumjerenosti u gomilanju i izbljuvavanju ni na koji način probavljenih informacija. Jer, informacije koje pojede UI ne probavlja niti njegov kompilatorski digitalni „anti-um“, kao niti um bilo kojeg konzumenta digitalnog smeća koje iz ždrijela tog čudovišta biva izbacivano direktno na naše digitalne tanjure.
Jedino čovjek, nahranjen nektarom riječi, može usnuti nove zamisli, nove dojmove, ideje i svjetove. Čini se da smo to u posljednje vrijeme kolektivno zaboravili. Nije ni čudo kako smo se stoga kao društvo kolektivno počobanili i povampirili.
*
Glavni cilj ovog mog – recimo to tako – privatnog performansa, a koji se sastoji od čitanja kompletnih svezaka Opće enciklopedije, zapravo jest u tome da se pokaže i naglasi kako procesiranje informacija unutar pravog, živog ljudskog uma nikad nije ni višak, ni eksces, a bome ni gubitak vremena. Naime, ne postoji nešto kao „suvišna informacija“!
Sve što naša moždana spužva u sebe upije neminovno će nakvasiti i potaći na klijanje neku od idejnih sjemenki tko zna kad i kako zasađenih u našem umu.
No, da bi te idejne sjemenke iznikle iz tla naše podsvijesti one – osim vlage informacija – trebaju još i nutrijente nađeg analitičkog uma, kao i Sunčevu svjetlost našeg imaginativnog uma. Ako im osiguramo ova tri jednostavna preduvjeta, iz naših mentalnih sjemenki će uvis grunuti prava pravcata idejna stabla.
Ono što želim reći je: ne postoje uzaludno pročitane knjige, dok god one bivaju istovremeno čitane našim svjesnim kao i našim nesvjesnim umom, to jest našim analitičkim umom i našom imaginacijom.
Ta, tko je ono rekao da se čak i iz loše napisanih knjiga može nešto naučiti? Iz njih se, ako ništa drugo, može naučiti kako ne treba misliti i kako ne treba pisati. Ipak, ovom bih zaključku želio pridodati i iduću opasku: i dobre i loše knjige, i enciklopedije i stripovi, i žuta štampa i filozofski traktati – to jest sam tekst u svim svojim oblicima – u nama ljudima, svaki u svojoj mjeri, pritišću dva intelektualna okidača. Prvi („analitički“) okidač pokreće spor no neumoljiv mlin kritičkog promišljanja, a drugi („imaginativni“) okidač, posredstvom „razgovora“ kritičkog uma samog sa sobom, pokreće hitar i elegantan proces misaonog „štampanja“ novih dojmova, ideja i inspiracija na „novinskom papiru“ naše svijesti. Drugim riječima:
Ne postoji.
Uzaludno.
Čitanje!!!
*
Razni teoretičari, odgojitelji, profesori i sociolozi danas se čudom čude zbog toga što su generacije trenutnih tinejdžera zapravo gotovo u potpunosti neobrazovane (usprkos nikad boljem standardu društvenog obrazovanja), u potpunosti nezainteresirane za svijet izvan sebe, intelektualno impotentne do granice patetike te u potpunosti bez ikakvog zdravorazumskog životnog kompasa.
Čude se, čude – istodobno istim tim klincima dajući u ruke pametne telefone i ostale uklete predmete koje opsjeda krvosaska utvara umjetne neiteligencije.
Umjetna inteligencija posve doslovno podupire i hrani stvarnu i ljudsku neinteligenciju. Jer, zamislite što se događa s ljudskim bićem kad mu u stadiju najvećeg intelektualnog razvoja te najvećeg otpora autoritetu – u tinejdžerskim godinama – u ruke tutnete spravu pomoću koje može instantno i bez ikakvog uloženog truda doći do bilo kojeg znanja. Time se potpuno, s gotovo stopostotnom učinkovitošću, u ljudskom mozgu obustavljaju dva već spomenuta procesa ključna za osobni rast i intelektualni (a time i osobni) razvoj. Naime, ako do naših informacija ne dolazimo intelektualnim radom, traganjem, upornošću i selektivnošću, time iz sebe i iz naše djece eliminiramo mogućnost kritičkog mišljenja, a skupa s njim i mogućnost imaginativnog samoistraživanja.
Internetske majmunčine danonoćno dižu uzbunu zbog buduće „pobune strojeva“ te porobljavanja čovjeka od umjetne inteligencije. Pritom ne vide da umjetna inteligencija (ili bilo kakva autoritarna sila koja bi u budućnosti poželjela umjetnu inteligenciju koristiti za porobljavanje ljudi) zapravo uopće ne mora ništa ni učiniti kako bi u ovom naumu porobljavanja populacije i uspjela. Jer, svako doslovno porobljavanje bilo bi potpuno suvišno i apsurdno u društvu u kojem su iskorijenjeni kritičko mišljenje i imaginacija. Ljudske jedinke koje su se samovoljno odrekle kritičkog mišljenja i imaginacije već su ionako u potpunosti porobljene. A sve samo radi komocije nezamaranja vlastitog mozga „nepotrebnim radom“.
Ne samo da u današnje vrijeme ljudi bivaju samovoljno pokradeni, odričući se dviju najvrjednijih ljudskih osobina koje posjeduju (kritičkog mišljenja i imaginacije), već do informacija dolaze u njihovom procesiranom i izmijenjenom obliku. A to je otprilike jednako zdravo kao i svaki dan jesti hrenovke, čvarke, mljeveno meso i ostalo prerađeno smeće umjesto prirodno uzgojene piletine.
Jer, više nije nikakva tajna to da su svi programi umjetne inteligencije programirani prema načelima ove ili one ideologije, uz naredbu da suptilno no neumoljivo „prilagođavaju“ i mijenjaju „zastarjele“ i u današnjem dobu „nepoćudne“ informacije. A tako podešena umjetna inteligencija kreira već više od pedeset posto tekstualnog i audiovizualnog sadržaja na društvenim mrežama i informativno-zabavnim portalima diljem svijeta.
Nedavno se pisalo o tome kako su pojedini izdavači nova izdanja književnih klasika počeli „prilagođavati“ modernom dobu, i to doslovnim mijenjanjem izvornog teksta, odstranjujući iz knjiga nepoćudne riječi i ideje. Primjerice, iz Pustolovina Huckleberryja Finna izbacuje se riječ crnčuga, iz Matilde se iskorjenjuju riječi poput debeo i slično. Nadalje, u školama se, na preporuku ministarstava obrazovanja, uvodi anti-znanstveni rodno neutralni jezik, a političari, popovi i mediji relativiziraju ustaštvo i fašizam kao etički neutralne ili čak pozitivne društvene pojave.
A usprkos cijelom ovom neskrivenom procesu općeg zaglupljivanja putem eliminacije kritičkog mišljenja, nametanja moralne relativizacije te prekrajanja sveukupne ljudske misli trenutnim ideološkim hirovima – vi i dalje vjerujete da informacije koje vam servira UI bivaju izvorne i nepristrane?
Shvaćate li sada zašto ima smisla čitati enciklopedije? Shvaćate li zašto ima smisla čitati bilo što? Shvaćate li zašto bismo svi trebali čitati što više onoga što navodno više nema smisla čitati?
Kako god bilo, za mene je čitanje postalo ne samo stvar osobnog interesa već i opstanka mog ljudskog identiteta. Jer, nitko ne može pobjeći utjecaju umjetne inteligencije. Svi je koristimo – voljno ili nevoljno, svjesno ili nesvjesno te u većoj ili u manjoj mjeri. Ali je koristimo. Stoga treba aktivno raditi na saniranju posljedica ovog intelektualnog raka u našim umovima i dušama. A najbolji način za to jest pravo, ljudsko, svjesno čitanje. Što šire i što više, te s iskrenom radoznalošću koja u nama ima nanovo probuditi magiju ponovnog otkrivenja ovog starog i izlizanog svijeta koji nas neumoljivo okružuje, a iz koga – usprkos sveopćem uvjeravanju u suprotno – još nisu u potpunosti nestali ni očuđenje ni tajanstvo koje u svakodnevnom stvara (ili nanovo otkriva?) ljudska volja.
Za sad je dosta laprdanja. Vrijeme je za čitanje.
*
ABDEST, u pučkom govoru avdes (perzij. ab voda i dest ruka), posebno pranje kod muslimana pred molitvu i neke druge obrede. Gdje nema vode, u pustinji, vrši se simbolično pranje čistim pijeskom (teyemmum).
…
Pustinja… pijesak… svjetlost… Zasljepljujuće nebo… ruke… oblak prašine… ruke uzdignute u ekstazi…
Hmmm…
…
Saharska žeđ proplamsava sa zorom.
Ruke beduina žeđaju u smjeru neba.
Kolona kamila kaska bezimenim vjekovima.
Žeđ za vatrom i žeđ za svjetlom –
Samo jedno od njih utažit će vječni požar.
Pustinjskim pijeskom, tom solju zemlje,
Solimo još rumeno meso našeg bića,
Dok na ugljevlju derviških ekstaza
Dozrijevamo u smjerovima
Očaravajućih fatamorgana
Što nas ispunjaju vječnim morem.
