Arthur Schopenhauer: Svijet kao volja i predodžba,
Naklada Breza, Zagreb 2026.
Schopenhauer prijevodima nije osobito vjerovao. U § 309 rasprave Über Sprache und Worte iz nepodudarnosti pojmovnih granica među jezicima izvodi „nužnu manjkavost svih prijevoda”; najbolji prijevod uspoređuje s transpozicijom glazbenoga komada u drugi tonalitet, a knjižnicu prijevoda s galerijom kopija. U istome paragrafu, međutim, upravo razlika među jezicima postaje sredstvo obrazovanja duha: strani jezik zacrtava nove „pojmovne sfere”, učenje jezika ne donosi samo nove riječi nego i nove pojmove, a pri prevođenju na latinski misao se mora „rastaliti i ponovno odliti”. Schopenhauer time ne povlači vlastitu osudu prijevoda: dobit izrijekom pripisuje učenju stranih jezika i prevoditeljskoj vježbi. Ali njegov opis jezične nepodudarnosti već sadrži više nego što njegova presuda prijevodu dopušta.[1]
Ta napetost sada ima i hrvatski casus. Hrvatski se Schopenhauer više od stoljeća gradio iz zasebnih rasprava, izbora i ulomaka: O ženama objavljeno je 1922., Metafizika spolne ljubavi 1925., O načelu razloga 1942., a 1996. u Suvremenoj filozofiji I prevedena su tri poglavlja iz Svijeta kao volje i predodžbe.[2] Brezino izdanje iz 2026. prvi put pred hrvatskoga čitatelja stavlja cjelinu prvoga sveska: njegove četiri knjige i Dodatak s kritikom Kantove filozofije, na 503 stranice.[3] To nije još čitavo dvosveščano djelo, ali jest ona arhitektonska cjelina u kojoj se Schopenhauerov put od spoznajne teorije preko metafizike i estetike do etike može čitati bez rezanja na reprezentativna mjesta.
Recepcijska je ironija pritom gotovo savršena. Mirjana Stančić još je 1994. objavila opsežnu monografiju Die Rezeption Arthur Schopenhauers in der kroatischen Literatur und Philosophie — na njemačkom, u Wiesbadenu.[4] Hrvatska je, dakle, već imala povijest vlastite recepcije Schopenhauera na jeziku izvornika, dok joj je prvi svezak njegova glavnoga djela na hrvatskom ostajao dostupan samo u dijelovima. Sada je prvi put moguće iskušati nešto zahtjevnije od uspjeha pojedinačne rečenice: može li cijela njegova pojmovna arhitektura izdržati hrvatski.
Talionica jezika
U § 309 problem je postavljen gotovo geometrijski. Schopenhauer pojmove zamišlja kao krugove čiji se opsezi i središta među jezicima rijetko potpuno poklapaju. Pojam koji je u jednome jeziku sabran u jednu riječ drugi jezik katkad zahvaća tek skupom približnih izraza; drugdje pak riječ postoji u oba jezika, ali se njihove značenjske nijanse ne preklapaju. Prevoditelj zato ne traži naprosto drugu riječ za istu stvar. Mora odrediti kako se pojam smješta u drukčiji sustav značenjskih susjedstava. Poteškoća je dublja od leksičkoga manjka: svaki jezik drukčije razgraničuje ono što se može reći jednom riječju, što se mora rastaviti i što se uopće izdvaja kao razlika. Iz te geometrije nepodudarnosti Schopenhauer izvodi negativan zaključak:
„Na tome počiva nužna manjkavost svih prijevoda. Gotovo se nikada karakteristična, jezgrovita i značenjski bogata rečenica ne može iz jednoga jezika prenijeti u drugi tako da u njemu postigne točno i potpuno isti učinak.”[5]
Ako je mjerilo prijevoda potpuna istovjetnost učinka, zaključak je gotovo neizbježan: drugi jezik gubi već zato što je drugi. Ali Schopenhauer nekoliko redaka poslije istu nepodudarnost opisuje kao intelektualnu dobit:
„Pri učenju stranoga jezika u duhu se moraju zacrtati posve nove sfere pojmova: nastaju pojmovne sfere ondje gdje ih prije nije bilo. Ne uče se, dakle, samo riječi, nego se stječu pojmovi.” A zatim: „Pri prevođenju na latinski misao se najčešće mora posve rastaliti i ponovno odliti; pri tome se razlaže na posljednje sastavne dijelove i iznova sastavlja.”[6]
To nije proturječje u strogome smislu. Prva tvrdnja ocjenjuje mogućnost vjernoga prijevoda, druga obrazovnu vrijednost učenja jezika i prevoditeljske vježbe. Napetost je drugdje. Iz nepodudarnosti pojmovnih granica doista slijedi da prijevod ne može biti istovjetno ponavljanje; ne slijedi da je svaka promjena samim time osiromašenje. Ono zbog čega se nešto neizbježno gubi može u drugome jeziku prisiliti na izricanje razlike koja je u prvome ostala neobilježena, razdvojiti ono što je ondje bilo sabrano ili spojiti ono što je bilo rasuto. Nepodudarnost je uvjet gubitka, ali može biti i uvjet spoznajnoga dobitka. Tek tu, a ne u Schopenhauerovoj izričitoj teoriji prijevoda, otvara se mogućnost da prijevod postane događaj mišljenja.
Zato je njegova slika talionice dalekosežnija od galerije kopija. Kopija je određena odnosom sličnosti prema dovršenu predlošku; taljenje i ponovno lijevanje pretpostavljaju da oblik ne može prijeći granicu netaknut. Ali iz toga ne treba izvesti bezjezičnu jezgru misli koja se po volji ulijeva u nove kalupe. Prevođenjem se upravo pokazuje koliko su ritam, sintaksa, tvorbene mogućnosti i susjedstva pojmova sudjelovali u onome što smo držali samim sadržajem. Izvorni tekst pritom ostaje ono što povijesno jest. Ono što se mijenja jest način na koji djelo — kao predmet čitanja, tumačenja i ponovnoga izricanja — može održati identitet kroz jezičnu razliku.
Tu počinje pobjeda jezika nad filozofijom. Ne nad mišljenjem i ne nad mogućnošću istine, nego nad filozofskom napašću da se misao zamisli kao potpuno dovršena prije riječi, a jezik kao prozirna posuda koja joj ništa bitno ne čini. Filozofijska misao može prijeći jezičnu granicu, ali ne prelazi je kao sadržaj ravnodušan prema sredstvu vlastita izricanja. Prijevod ne dokazuje da je svaka misao zatvorena u jedan jezik; dokazuje nešto zahtjevnije: ono što u filozofiji polaže pravo na općenitost mora moći podnijeti preoblikovanje bez jamstva potpune istovjetnosti. Univerzalnost se prijevodom ne proizvodi, ali se na njemu iskušava.
Jezik koji raste
Walter Benjamin prijevod ne smješta među neutralne tehnike prijenosa. U Die Aufgabe des Übersetzers izvornik ima svoje Fortleben, daljnji život, i upravo se u tome životu mijenja; čak i „utvrđene riječi” imaju svoju Nachreife, naknadno dozrijevanje. Povijest nije vanjska pozornica na kojoj izvorni tekst ostaje nepomičan dok se samo njegovi prijevodi smjenjuju. Mijenjaju se načini na koje riječi zvuče, odnosi među jezicima i jezik samoga prevoditelja:
„Kao što se ton i značenje velikih književnih djela tijekom stoljeća potpuno mijenjaju, tako se mijenja i materinski jezik prevoditelja. Dok pjesnikova riječ traje u njegovu jeziku, i najveći je prijevod određen da uđe u rast vlastitoga jezika i da u njegovoj obnovi jednom iščezne.”[7]
Benjaminov „čisti jezik” nije program nacionalnoga jezičnog bogaćenja, a njegov metafizički sklop ne treba pretvarati u teoriju hrvatskoga nazivlja. Za ovaj je argument dovoljan uži učinak njegova eseja: prijevod se zbiva u povijesti jezika i tu povijest može mijenjati. Pred završetkom teksta Benjamin zadaću prevoditelja opisuje kao oslobađanje jezika zatočenoga u djelu i probijanje „trošnih brana” vlastitoga jezika; Luther, Voss, Hölderlin i George, piše, proširili su granice njemačkoga.[8] Velik prijevod stoga nije događaj samo za djelo koje ulazi u novi jezik nego i za jezik koji ga prima.
Hrvatska povijest filozofijskoga nazivlja toj tvrdnji daje konkretnu težinu. Damir Barbarić osporio je shvaćanje termina kao vanjske oznake pridružene već gotovoj misli. „Uobičajeni znanstveni pojam terminologije kao sustava fiksiranih i načelno trajnih oznaka” u filozofiji se pokazuje bitno nedostatnim, pa je rad na filozofijskoj terminologiji „prije svega jedan nužni konstitutivni momenat samog filozofiranja”.[9] Ako je tako, traženje hrvatske riječi za Schopenhauerovu razliku nije samo zamjena etikete. Prevoditeljsko rješenje određuje u kakvim će odnosima ta razlika ubuduće moći djelovati u hrvatskome filozofijskom govoru.
Koliko je taj govor povijesno promjenjiv pokazuje Bojan Marotti na Markovićevoj Etici. Od dvjesto izdvojenih Markovićevih riječi Akademijin i Parčićev rječnik potvrđuju nešto manje od 55 posto, Broz-Ivekovićev, Šonjin i Anićev nešto manje od petine, a Jojićev nešto više od petine.[10] Ti podatci ne dokazuju da je svaka nepotvrđena ili zaboravljena riječ bila dobra niti da je treba vratiti. Dokazuju skromniju, ali važniju stvar: rječnički presjek suvremenoga jezika ne iscrpljuje povijesno iskušan raspon njegovih tvorbenih i pojmovnih mogućnosti. Ono što je ispalo iz uporabe nije time postalo dokazom da hrvatski takvu razliku ne može nositi.
Hrvatski zato Schopenhauera ne dočekuje kao prazna posuda koju treba napuniti njemačkom mišlju. Dočekuje ga s vlastitom poviješću razlikovanja, tvorbe, napuštanja i obnavljanja riječi. Jezična suverenost nije zabrana stranoga, nego sposobnost da se strano primi bez podaničkoga kopiranja njegove sintakse i tvorbe. Vjernost hrvatskomu ne sastoji se u čuvanju zatvorena inventara, nego u tome da mu se povjere teške razlike i da ih on iznese vlastitim sredstvima. Veličina jezika ne mjeri se brojem govornika nego rasponom razlika koje se u njemu mogu precizno izreći, povezati i promisliti.
Izvornik bez monopola
Prijevod ne mijenja povijesni tekst izvornika: njegove riječi nakon prijevoda nisu drukčije nego prije njega. Mijenja se, međutim, njegova vidljivost. Tek kada se isti sklop odnosa mora izvesti drugim sredstvima, pokazuje se što je u prvoj formulaciji bilo nerazdvojivo od mogućnosti prvoga jezika, a što može održati prepoznatljivost kroz preoblikovanje. Zato valja razlikovati izvorni tekst od djela. Prvi ima prvenstvo povijesnoga nastanka i određenu verbalnu građu; drugo traje i djeluje kroz čitanja, izdanja, tumačenja i prijevode koji ne mogu retroaktivno promijeniti prvi tekst, ali mogu promijeniti ono što u njemu postaje čitljivo.
George Steiner u After Babel taj povratni učinak prijevoda opisuje odjekom koji obogaćuje izvor: „Nema dvojbe da odjek obogaćuje, da je više od sjene i nepomičnoga privida. Vraćamo se problemu zrcala koje ne samo da odražava nego i proizvodi svjetlost. Izvorni tekst obogaćuju različiti poredci odnosa i udaljenosti uspostavljeni između njega i njegovih prijevoda.”[11] Tvrdnja je hermeneutička, ne fizička: kasniji tekst ništa ne dopisuje u izvorne rečenice, ali ih dovodi u odnose u kojima se mogu pokazati drukčije.
Steiner ide dalje. Djelomično neuspjela prijevodna izvedba može lokalizirati mjesta na kojima se izvornik opire; ondje gdje ga „nadilazi”, autentičan prijevod, kaže, „daje zaključiti da izvorni tekst posjeduje mogućnosti, elementarne zalihe koje on sam još nije ostvario”.[12] Važan je upravo glagol: prijevod to ne dokazuje kao činjenicu skrivenu u izvorniku, nego na temelju nove izvedbe dopušta zaključak o njegovu neiskorištenom rasponu. Kasniji tekst može artikulirati odnos koji prvi nije izveo, a da zbog toga ne postane novim izvornikom.
Derrida, čitajući Benjamina u Des Tours de Babel, tu nestabilnost izvornika zaoštrava. Ako prevoditelj ne vraća niti kopira nepomičan izvornik, razlog je u tome što izvornik živi dalje i preobražava se; prijevod je „trenutak u rastu izvornika”, koji se „upotpunjuje šireći se”. A ako izvornik traži dopunu, piše Derrida, tada od početka nije bio bez manjka, pun, dovršen, totalan i posve istovjetan sebi.[13] „Dopuna” ovdje ne znači da prevoditelj jednostavno popravlja nedovršeni tekst. Ona ruši jednostavniju hijerarhiju u kojoj bi potpuni izvornik imao sav sadržaj, a prijevod samo manje ili više uspješno ponavljao već dano. Sekundarnost prijevoda nije sama po sebi dokaz spoznajne podređenosti.
Otuda pitanje može li prijevod biti „bolji” od izvornika postaje manje zanimljivo nego što se isprva čini. Ono uspoređuje dva teksta prema mjerilu koje tek treba odrediti: bolji u točnosti, stilu, pojmovnoj razvedenosti, čitljivosti, povijesnom učinku? Radikalnija je tvrdnja preciznija. Prijevod može ostvariti mogućnost djela koju prvi tekst nije iscrpio i upravo time retroaktivno učiniti vidljivom granicu prve formulacije. Izvorni tekst zadržava prvenstvo nastanka; gubi isključivost kao jedini jezični oblik kroz koji djelo može djelovati. Prijevod ne pobjeđuje izvornik. Pobjeđuje pretpostavku da izvornik iscrpljuje djelo.
Druga domovina
Zato objavljivanje cjelovitoga prvoga sveska Svijeta kao volje i predodžbe na hrvatskom znači više od popunjavanja bibliografske praznine. Ulomak dopušta lokalni uspjeh: prevoditeljska odluka može zablistati u jednome odlomku i više se nikada ne vratiti. Cjelovit svezak traži nešto drugo — disciplinu ponavljanja kroz stotine stranica. Pojam se vraća u novim sklopovima, prelazi iz spoznajne teorije u metafiziku, iz metafizike u estetiku i etiku; rješenje prihvaćeno na početku susreće vlastite posljedice na kraju. Hrvatski je time stavljen pred Schopenhauerovu cjelinu (prvoga sveska), a Schopenhauer pred stroži ispit hrvatskoga: ne može li se prevesti jedna njegova rečenica, nego može li se održati mreža razlika koja povezuje cijelu knjigu.
Tu se može precizirati i provokacija da prijevod katkad bude „bolji” od izvornika. Veselyjev prijevod ne mora biti estetski ili filozofijski bolji tekst od njemačkoga da bi nakon njega Schopenhauerovo djelo u hrvatskoj kulturi imalo veći povijesno-jezični opseg. Njemački je izvornik njegovu misao izrekao prvi; hrvatski prijevod iskušava može li isti sklop razlika opstati u drukčijoj sintaksi, ritmu i tvorbenim mogućnostima. Dobit nije u tome što je izvornik poražen, nego što djelo dobiva još jedan način postojanja, a hrvatski još jedan zahtjev kojemu mora pronaći vlastita sredstva.
Nietzsche je u Nietzsche contra Wagner ostavio opasku koja Schopenhauerov skepticizam prema prijevodu naknadno izvrće gotovo do ironije: „U toj Francuskoj duha, koja je i Francuska pesimizma, Schopenhauer je već danas kod kuće više no što je to ikad bio u Njemačkoj; glavno mu je djelo prevedeno već dvaput, drugi put izvrsno, tako da danas više volim čitati Schopenhauera na francuskom.”[14] Nietzsche time ne odgovara na § 309 i ne nudi teoriju prijevoda. Daje nešto za ovaj argument dovoljno neugodno: primjer u kojemu kasniji, izvedeni tekst jednom vrhunskom čitatelju nije bio drugorazredna zamjena za izvornik. Sam po sebi to ne dokazuje da prijevod obogaćuje djelo, ali ruši apriornu hijerarhiju prema kojoj kasnije i izvedeno mora već zbog svoje kasnosti biti niže.
Njemački je Schopenhaueru dao prvu jezičnu domovinu. Francuski je, barem Nietzscheu, pokazao da prva ne mora biti jedina. Hrvatski mu je 2026. otvorio još jednu. Ostaje poželjeti da se taj život u hrvatskome što prije nastavi i drugim sveskom.
Pobjeda jezika nad filozofijom zato nije pobjeda hrvatskoga nad njemačkim, prijevoda nad izvornikom ni relativizma nad istinom. To je pobjeda stvarne množine jezika nad predodžbom da filozofijska misao može njima vladati kao sadržaj koji je dovršen prije svakoga izricanja. Kad prijeđe jezičnu granicu, misao se mora izložiti preobrazbi; ako u njoj ostane prepoznatljiva, nije dokazala da je neovisna o jeziku, nego da njezin identitet može preživjeti promjenu jezičnoga oblika. Djelo tada ne postaje veće od svojega izvornika. Pokazuje se većim od pretpostavke da ga prvi tekst iscrpljuje.
[1] Arthur Schopenhauer, „Über Sprache und Worte”, § 309, u: Parerga und Paralipomena, u: Arthur Schopenhauer’s sämmtliche Werke, ur. Julius Frauenstädt, 2. izd., sv. 6 (Leipzig: F. A. Brockhaus, 1891), str. 601–607, osobito str. 601–605; navodi u tekstu u prijevodu autora s njemačkoga.
[2] Arthur Schopenhauer, O ženama, prev. Viktor D. Sonnenfeld (Koprivnica: Izdanje knjižare Vinka Vošickog, 1922); isti, Metafizika spolne ljubavi, prev. Viktor D. Sonnenfeld, Knjiga ljubavi 9 (Zagreb, 1925); isti, O načelu razloga, prev. Viktor D. Sonnenfeld (Osijek: Naklada prevodiočeva, 1942); isti, „Svijet kao volja i predodžba” (pogl. 24, 39 i 44), prev. Darija Domić, u: Ozren Žunec (ur.), Suvremena filozofija I, Filozofska hrestomatija, sv. 7 (Zagreb: Školska knjiga, 1996).
[3] Arthur Schopenhauer, Svijet kao volja i predodžba: I. svezak: Četiri knjige i dodatak koji sadrži kritiku Kantove filozofije, s njemačkoga preveo Damir Vesely, uredio i pogovor napisao Goran Sunajko (Zagreb: Naklada Breza, 2026), 503 str.; ISBN 978-953-8139-89-5.
[4] Mirjana Stančić, Die Rezeption Arthur Schopenhauers in der kroatischen Literatur und Philosophie, Opera Slavica, N. F., Bd. 28 (Wiesbaden: Harrassowitz, 1994).
[5] Schopenhauer, „Über Sprache und Worte”, § 309, nav. izd., str. 602–603; prijevod autora s njemačkoga.
[6] Ibid., str. 603–605; prijevod autora s njemačkoga.
[7] Walter Benjamin, „Die Aufgabe des Übersetzers”, u: Gesammelte Schriften, sv. IV/1, ur. Tillman Rexroth (Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1972), str. 9–21, ovdje str. 12–13; prijevod autora s njemačkoga.
[8] Ibid., str. 19; prijevod autora s njemačkoga.
[9] Damir Barbarić, „Filozofijska terminologija kao problem”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 15, br. 1–2 (29–30) (1989), str. 61–98, navod str. 97; usp. isti, „Početni napori oko izgradnje hrvatskog filozofijskog nazivlja”, Prilozi 20, br. 1–2 (39–40) (1994), str. 463–481; isti, „Opadanje navlastito terminologijskih napora i ustaljenje hrvatskog filozofijskog nazivlja”, Prilozi 21, br. 1–2 (41–42) (1995), str. 301–313.
[10] Bojan Marotti, „Nazivlje u Markovićevoj Etici”, Nova prisutnost 16, br. 3 (2018), str. 487–505, DOI: 10.31192/np.16.3.5; usp. isti, „Rječnik hrvatskoga filozofskoga nazivlja”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 35, br. 1–2 (69–70) (2009), str. 123–180.
[11] George Steiner, After Babel: Aspects of Language and Translation (London – Oxford – New York: Oxford University Press, 1975), str. 301; navod u tekstu u prijevodu autora.
[12] Ibid., str. 302; navod u tekstu u prijevodu autora.
[13] Jacques Derrida, „Des Tours de Babel”, s francuskoga na engleski preveo Joseph F. Graham, u: Joseph F. Graham (ur.), Difference in Translation (Ithaca – London: Cornell University Press, 1985), str. 165–207, ovdje str. 188; prijevod autora prema engleskom prijevodu.
[14] Friedrich Nietzsche, „Nietzsche contra Wagner”, u: Volja za moć; Slučaj Wagner; Nietzsche contra Wagner, preveo s njemačkoga Ante Stamać, Filozofska biblioteka (Zagreb: Naklada Ljevak, 2006), str. 543.
