“How can less be more? More is more.”
Yngwie Malmsteen
Rijetko koji pisac je pisao tako „maleno“ u literarnom pogledu, a zbog te „malenosti“ postao tako cijenjen. Ta Carverova „malenost“ je ono o čemu ćemo nešto ukratko reći. Naime, Raymonda Carvera često se uzdiže u literarno općinstvo svetih zbog njegove izražajne jednostavnosti, minimalizma, promišljene jezične ekonomije i ogoljelosti, nekakve tobožnje hladnoće, „prljavog realizma“ koji se čitatelju može opravdano činiti kao nešto posve drugo i vrlo negativno a to je bezličnost, banalnost i izostanak pripovjedačkog dara. Smisao stila pri pisanju nekog teksta ponajčešće je pokazati čitatelju kako autor ili kako njegov lik vidi svijet, a uz pogled na svijet mogao bi, eto tako, stajati i nekakav motiv. Nije uvijek potrebno i učinkovito ulaziti u biografije autora ne bi li one bila nekakva pomoćna štaka za tumačenje opusa, no Carver je uz mnogo razigranijeg tinejdžerskog sveca Bukowskog poznat po iskustvu s alkoholom i motiv alkohola često se provlači kroz njegove tekstove. „Poetika čaše“ prisutna je u gotovo svakoj književnosti i začudno je što je Carver i u tom polju ostao toliko poznat dok se onome tko je čitao njegove kratke priče može doimati kao da je, ako je već morao piti, „popio premalo“ jer, naime, svi znamo kako alkoholičari ili oni koji s njim imaju problema znaju pričati itekako zanimljive dogodovštine bile one duhovite, nemoguće ili tragične naravi. Dakako, znaju biti i itekako glupi, jednolični i dosadni. Tzv. „slice of life“ pristup koji Carver njeguje kroz svoje priče zbog čega ga se, po mojem sudu, svetogrdno naziva „američkim Čehovom“ može se također shvatiti i kao „poetika nesadržajnosti“. Na potencijalno zaprepaštenje ne namjeravam uspoređivati Carvera s drugim američkim piscima s kojima on dijeli tematsku srodnost i vremensko djelovanje upravo iz razloga što se on tako često u književnosti ističe kao jedan od prvaka stilski jednostavno pisane proze uopće pa ću ga usporediti upravo s istinskim velikanom stilske jednostavnosti i minimalizma, mnogo probranijim pijancem, a to je Samuel Beckett. Iako sam kanonski vrlo okrutan, iako radim žanrovski vrlo neobičnu usporedbu, premda ih obojicu povezuju teme gubitka, razočarenja, otuđenosti i nemogućnosti ostvarenja odnosa i komunikacije, imam plemenit cilj: ukazati na to kako je jednom patuljku podignut odviše velik spomenik i skinuti ponešto nataložene prašine s jednog giganta.
Beckettov vrhunac, a što je dobro znana tajna, nisu njegove drame već njegova takozvana „trilogija“, ponajviše roman Molloy. Beckettov motiv za jednostavnim stilskim pristupom koji je odlika njegove zrele i kasne faze bio je odraz duboke krize, namjere da autor nestane, da se prestane s pisanjem, da se zašuti što je ujedno i pokušaj cijele „trilogije“. Beckettov minimalizam i pisanje na stranom, francuskom jeziku omogućila mu je da pokuša samog sebe zaboraviti i da „počne ispočetka, poput stare budale“ (ako ćemo si dopustiti izvaditi iz konteksta jednu „misao“ iz Molloya i staviti je u kontekst kojemu ona savršeno odgovara). Iako je Beckett sklon više ili manje ironično koristiti učene termine, povremeno se posve zaključati u samoga sebe i stoga se izražavati izrazito hermetično, ili se, pak, referirati na Dantea, njegov izraz počiva na ogoljelosti koja ima za cilj pokazati retardaciju, nemogućnost izražavanja, nakanu da se jezik razbije što je, dakako, uvelike prisutno i u njegovim dramskim djelima. Eh, postavlja se pitanje što je motiviralo Carvera da piše tako jednostavno ili, možda bolje rečeno, bez stila?
Moramo razbiti jedan mit koji je još uvijek tek napuknut, odnosno glasnije dati do znanja kako podosta pokorni Carver nije pisao kako je pisao jer je doista želio tako pisati već je izbijao „suvišne“ riječi iz svojih rečenica pod velikim utjecajem uredničkih savjeta i zahtjeva. I dok je Samuel Beckett majstor pustinjačke bezdogađajnosti, Carver pokušava dati taj nekakav „slice of life“ iz nečijeg života, ali, pitamo se, da bi nam pokazao zapravo što? Kako je život njegovih likova dosadan i kako je on dosadan pisac? Valja se dobro zapitati je li Carver, izuzev supruga iz začuđujuće kvalitetne Katedrale, stvorio ijednog lika u pravom smislu? Je li taj neki njegov… recimo, propali John koji… što ja znam… vara svoju bolesnu Mandy i pije viski na balkonu u jeftinom motelu doista netko s kime bi se čitatelj „povezao“? Ako bi ga možda približila slična životna situacija, zacijelo se ne bi dublje poistovjetio s Johnom shodno Carverovoj „vještini“ koja onemogućava subjektu da postigne onu potrebnu dozu karaktera ne bi li to autorovo kreirano biće bilo dostojno teksta. (Ovo namjerno ističem upravo zbog toga što je prečesta „naredba“ američkih pisaca koji se ponekad opravdano, a ponekad posve neopravdano kunu u svoju prokušanu tradiciju spisateljskog zanata ta da se s likovima moramo „povezati“ što, osobno smatram, baš i ne moramo.) Ili smo baš svi mi ti Johnovi? Možda je pisao za đonove?
No dobro, jesu li Carverovi likovi zbilja prava slika onih koji su na margini? Nije li, dakako retorički, upravo Beckett majstor u prikazivanju onih koji su na margini? Koji doista ne znaju kamo, kada i kako? Sudbine i životi Carverovih likova nisu niti toliko tragične niti toliko tužne već, iz jedne kritičke perspektive, prečesto besmisleno prezentirane i dozlaboga dosadne pri čemu Carver ponajčešće daje nekakve komadiće tih egzistencija što je u takvoj izvedbi izrazito kontraproduktivno pa stoga rezultira ispraznim, bezličnim i nedorečenim tekstovima. On daje „slice“, ali ne daje „life“. Uz par iznimki poput već spomenute Katedrale on ne uspijeva ispričati priču u pravom smislu te riječi. Je li tada čitatelj, osuđen na kriminalne rečenice i na konverzacije u stilu: – John, dodaj mi pivo – rekao je Vance. – Evo, ali imaš i hladnije u frižideru – rekao je John. Vance je otvorio frižider i uzeo najhladnije pivo. – Ovo mi je dovoljno hladno – rekao je Vance, (Iako izmišljene za potrebe ovog teksta, ovakve rečenice koje su uvelike karakteristične za Carvera također su karakteristične i za Becketta, posebice pri njegovim ciljano dosadnim naklapanjima kojima zamara sebe i čitatelja dajući time na znanje kako nema što za reći pa tek nešto baljezga trudeći se pričati nekakve priče pri iščekivanju svoje smrti kao što se to, primjerice, zbiva u njegovom drugom dijelu „trilogije“ Malone umire.), osuđen na tekst koji prečesto nema zaključak niti nešto što bi na njega moglo ukazivati i ono što je najgore osuđen na prečesto pomanjkanje konkretne radnje, a svi znamo da postoje brojni pisci-majstori na području pomanjkanja radnje, zbog čega bi čitatelj morao sam upisivati značenje i puniti prostor do te mjere da sam iznova „napiše“ novu, cjelovitiju, slojevitiju, životniju priču, a Carverov tekst tada doživi gotovo kao poluprazan list koji nije ni trebalo čitati. Nečiji život nerijetko može biti ništa, ali cilj pisca je tome ništa dati nešto ili se, poput Becketta, poništavati i poigravati do Beznine.
Iako su Carverova tema obični, svakodnevni ljudi koji bi nam, iz svakodnevnog životnog iskustva, trebali biti bliži od Beckettovih nerijetko izgubljenih klošara, upravo je Beckett taj koji astronomski uspješnije stvara bliskost s čitateljem. Beckettov ključ je, dakako, humor. Humor koji daje i živost i jezu tekstu, humor koji čini još očitijim objektivni idiotizam upravo takvog pretjerano jednostavnog i neliterarnog izražavanja, humor koji je, nakon što se dobro nasmijemo nad nekom njegovom egzistencijalnom primjedbom, duhovno realističniji od te „kultne“ Carverove nestilske distance kojom je on dobio nekakvu etiketu izrazito realističnog, pa čak i mračnog autora. Dakako, netko bi me sada mogao „dobronamjerno potapšati i poučno mi dati do znanja“ kako ipak moram uzeti u obzir kontekst Carverovih priča. U tome leži još jedan problem. Ako se Carverovi tekstovi u pogledu tumačenja reduciraju na egzistencije „običnih ljudi“ s kraja sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina u Americi onda oni unaprijed i još više gube na svojoj univerzalnosti, a time možda i na vrijednosti što je paradoksalno ako je za Carvera karakteristično tematiziranje svakodnevnice koja bi trebala biti pokazatelj „naših“ univerzalnih problema, naspram Becketta koji je bezvremenski, odnosno vječan autor kao i hrpa drugih kanonski priznatih ili neopravdano nepriznatih autora bez obzira na povijesno-društveni kontekst njihovih djela.
O fami vezanoj za Carvera ne namjeravam trošiti riječi, ali bjelodano jest to da on u suštini nije ništa redefinirao i unio ništa novo na razini proze. On je samo oduzeo. I mnoge druge naveo da oduzimaju, a ništa ne daju natrag. Ni sebi ni čitatelju. Podjednako je pogubno čitati većinu njegovih tekstova u originalu i u prijevodu. Kada mu se i zalomi kakav opis, dosjetka ili „uvid“ na vidjelo izlazi najobičniji literarni početnik koji kao da se nije nikada pokušao dublje zamisliti nad nečime. Sa zadovoljstvom strahujem na to što bi Nabokov, s obzirom na majstorove estetske stavove, rekao za Carvera da je imao prilike čitati njegove uratke. Valja se pitati što smo to naučili od Carvera? Što smo to zapamtili? Čime nas je obogatio? On nije nikakav „gamechanger“ u tradiciji kratke priče. On se ne igra i ne zna se igrati. On se, u najboljem slučaju, ne želi igrati. On je, čini se, „partybreaker“ a ono što je također problematično jest to što je Carver vrsta autora koji nadahnjuje mnoge koji tek počinju nešto pisati na to da samouvjereno pišu bilo što pa se prečesto događa da suvremena proza boluje od toga da se u njoj tematiziraju objektivno neinteresantni i odviše banalni događaji prema kojima su pravi „slice of life“ kao, primjerice, razgovor dvoje ljudi na tramvajskoj stanici jedna mnogo veća literatura, nerijetko pravi „prljavi realizam“, a sve češće nam se „zalomi“ i pokoji Beckett. Dakle, kakav je Carver uopće pisac čija je „gola i realistična“ književnost bezveznija od „golog i realnog“ života?
