Silvije Strahimir Kranjčević: Rukopis svijeta. Izabrane pjesme,
Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2025.
Prigodničarstvo je izvorište brojnih napasti u koje i najbolji među nama mogu upasti. U našem vremenu predmeti i osobe obilježavanja nerijetko postaju tek maske i povodi za samodopadno okupljanje. To je posebno dolazi do izražaja kada se prisjećamo pojedinaca iznimnog značaja. Uslijed njihovih postignuća iz vida se gube konkretni čimbenici tih postignuća, i ljudi nekoć veći od samoga života postaju tek dodatak kojim se kite pomodarci, koji ne cijene (i ne znaju cijeniti) osobu kojoj navodno pokazuju poštovanje. Nije li to konačna tragedija naših „lektirnih“ pisaca? Njihova vrijednost zamagljena je činjenicom što je netko rekao da su iznimno vrijedni, a oni koji tu vrijednost nisu vlastitim osjetilima osjetili zamaglili su je papagajskim ponavljanjem neiskrenih pohvala i sudova. Ne trebamo se zato čuditi školarcima koji pejorativno koriste termin „lektirni pisac“. Jaz između njih i književnog naslijeđa s kojim se trebaju upoznati sve je veći, i oni kojima je dužnost stvoriti most iznad njega (čast izuzecima) jednostavno nisu dorasli tom zadatku.
Pjesnik i epohalni međaš Silvije Strahimir Kranjčević žrtva je ove otuđenosti. Zvučno ime i razvikani hvalospjevi osigurali su mu visoko mjesto u priznatom kanonu hrvatske književnosti, no upravo time zamagljen je put ka razumijevanju njegova djela. Njegov je izraz za većinu suvremenih čitatelja težak, a čak i najjednostavniji motivi kojima se služi za njih su skriveni iza visokih zidova erudicije. Brojni su kritičari i priređivači nastojali su opravdati i rasvjetliti laude koje je Kranjević dobivao, no opisani status quo i dalje ostaje. Razlog tome možemo tražiti u manjku konkretnog prodora u njegovo djelo. Osnovni princip priređivanja njegovih djela uglavnom je bio kronološki, a zaključna ocjena upućivala je više na Kranjčevića međaša negoli na Kranjčevića pjesnika. S tom sviješću Tomislav Brlek poduzima pothvat priređivanja njegovih izabranih pjesama, te imamo mnogo razloga za vjerovati kako je upravo njegov izbor napravio znakovit iskorak.
Brlek za naslov svoga izbora uzima sintagmu Rukopis svijeta, što nam već puno otkriva o pristupu kojeg je Brlek uzeo pri selekciji i organizaciji Kranjčevićevih pjesama. Sintagmu nalazimo u pjesmi Lucida intervalla:
… Na afričkoj pustoj, žarkoj oazi
Suha se lubanja bijeli,
A crnijem slovom po čelu joj piše
Veliko: Benedictus!
Nekad sam znao latinskih riječi,
Danas šutim i šutim,
Al ono je tamo na suhoj glavi
Najljepši rukopis svijeta!
Blaženstvo o kojem pjesnik govori je blaženstvo smrti u kojem se pomiruju sve kontradikcije svijeta. U tom rijetkom trenutku zdrave svijesti, pjesnik priželjkuje bez željā, bez strasti, bez bola umrijeti i usnuti, odsječen od živog svijeta u kojem usnula božica Pravda hrče i strahotnom bukom / Pjesmu svemira kvari. Brlek nam tako već na početku u obrisima donosi interpretativne ključeve za razumijevanje, no ne ostaje samo na tome. Uz izbor od 63 pjesme podijeljene u četiri tematska ciklusa, Brlek nam donosi i pogovor znakovito naslovljen Vrh rasapa bršivog. Ovu sintagmu nalazimo u pjesmi Groblje na umoru:
Vrh rasapa bršivoga, poput lađe razbijene
Kapela se naže derna, kusast tornjić nad njom kima; (…)
Pjesma nam govorom o propadanju oronulog groblja progovara o kraju epohe (konkretnije prijelazu iz predmoderne u modernu) i propadanju vrijednosti koje su se smatrale perenijalnima, pa samim time i neupitnima. Povrh tog rasapa u hrvatskoj književnosti stoji Silvije Strahimir Kranjčević kao onaj0 koji definitivno zaključuje predmodernu i otvara vrata modernosti. Brlekovim riječima: Kranjčević znači konačan nastup moderne estetike (str. 176). Ovom konstatacijom započinje Brlekov pogovor koji nam prije svega donosi i preglednu sintezu postojećih promišljanja o Kranjčeviću, fokusirajući se napose na sudove pjesnika poput Krleže, Matoša, Ujevića, Kaštelana i drugih koji su u ovom pjesniku vidjeli izvorište vlastite poetike. Osnovna teza Brlekovog pogovora je kako nam tek predstoji podrobnije ući u Kranjčevićevo pjesničko djelo, te kako ga je književna kritika u tom smislu uvelike zanemarivala držeći kako je on više prorok (ili barem mistik) a manje pjesnik (str. 181). Tematskom organizacijom pomno probranih pjesama Brlek nas nastoji upoznati s temeljnim odlikama Kranjčevića i njegova pjesničkoga djela, te nam već u pogovoru donosi nekoliko opaski koje valja imati na umu pri čitanju Kranjčevića. Obraćajući pažnju isključivo na strukturalni aspekt njegova pjesništva (oblikovanje i ritam), Brlek uviđa kako je Kranjčević po tom pitanju bio eklektik koji je svjesno i metikulozno birao raznorazna pjesnička sredstva kako bi ostvario vlastiti izričaj koji se u svom konačnom proizvodu ne može poistovjetiti s izvorištima tehnika koje pjesnik primjenjuje. Jednako tako, Kranjčević se kao pjesnik ne da jednoznačno smjestiti u ovaj ili onaj povijesnim kontekstom uvjetovani tabor, kao što je to glavna struja hrvatske književne kritike iznova činila. Brlek u tom smislu želi napraviti iskorak te ustvrditi kako Kranjčević nije obilježen tek pravaštvom ili umjetničkim sentimentom koji je proročki naslutio modernu, nego da se radi o iznimnom pjesniku koji je, da se poput Brleka okoristim riječima Grabowskog, previše velik i previše pjesnik da bi ga moglo primjereno razumjeti i cijeniti njegovo vlastito društvo koje je uvelike – uvelike prerastao (str. 178). Čitatelju svakako preporučujemo da prije nego zaroni u Kranjčevićeve pjesme „krene od kraja“ i pročita Brlekov pogovor, jer priređivač nudi podrobnu i koherentnu ekspoziciju Kranjčevićeva djela.
Kako napomenusmo ranije, izbor je podijeljen u četiri dijela, i svaki je naslovljen prema stihu ili sintagmi iz nekih od odabranih Kranjčevićevih pjesama. Prvi ciklus Brlek je naslovio Na primjer – pjesništvo, po stihu kojeg nalazimo u pjesmi Na odru starog ljeta:
Tà gle, na primjer – pjesništvo,
To ludost ti je, dijete moje,
I moli Boga, da to zlo
Sad odvali od glave tvoje!
Ovu glomaznu poemu možemo čitati kao pandan Baudelaireovoj pjesmi Blagoslov, koja slavi pjesnički poziv obilježen patnjama. Baudelaire poziv i patnju pjesnika smješta u kozmički kontekst, a Kranjčević ostaje prizemljen sučeljavajući naivnog idealističnog pjesnika i svijet koji ga svojim pragmatizmom i nerazumijevanjem osuđuje. Usprkos patnjama, i Baudelairov i Kranjčevićev pjesnik zdušno prihvaćaju zadani poziv, u kojem otkrivaju utjehu i nadu. Već ovdje prepoznajemo okosnicu ciklusa, a to je Kranjčevićevo literarno poimanje osobe pjesnika. Prije svega, pjesništvo je poziv, tj. bolje reći usud kojem se pjesnik mora beskompromisno predati. Taj poziv podrazumijeva nužnu patnju koja proizlazi iz tragičnog stanja svijeta i pjesnikove (pre)naglašene tankoćutnosti, zbog koje je odmah u startu suprotstavljen svima oko sebe. On je osamljen i neshvaćen u svom pjevu, otuđen od naroda kojeg svojim pjevom želi oplemeniti i uzdići, no po svojoj naravi ne može prestati pjevati, i pozvan je da živi svoj poziv, trpeći pritom patnje i turbulencije koje s njim dolaze. To je zanos, krilo duše, koja naprijed žudi!, zaključuje Kranjčević u Svijet i pjesma, te je zato znakovito što Brlek ovom pjesmo zaključuje ciklus, koji između ostalog uključuje i pjesme kao što su Heronejski lav, Hristova slika i U ponoćje…
Drugi ciklus Brlek naslovljava Štujući čitam, po stihu iz pjesme Radniku:
Izjav suda kojim nas nebo kivno
Za grijeh prvi ù raju prvom prokle,
Na tim tvojim brazdama hrapavijem
Štujući čitam.
U ovom hvalospjevu radničke klase, koju Kranjčević izdiže do herojskog i spasiteljskog značaja, prepoznajemo okosnicu drugoga ciklusa, a to je pjesnikova dijagnoza svijeta i njegov odnos prema njemu. Dok je u prethodnom ciklusu bilo govora o pjesnikovoj osobnoj patnji, u ovom ciklusu pjesnik spoznaje kako je patnja temeljni zakon svemira. Izvorište patnji nalazimo u nepravdi koja doseže kozmičke razmjere. Pjesnik se po svojoj naravi ne može pomiriti s tim, te se u njemu budi revolt, koji predstavlja sveprisutnu odliku Kranjčevićeva pjesništva. Neutješnosti i nepomirljivost pjesnikova pozivaju na otpor i pobunu koji trebaju postići kozmičke razmjere, poput nepravde protiv koje su pokrenuti. Pri čitanju ovoga ciklusa valja imati na umu Kranjčevićevu pravašku pozadinu, ne zbog konkretnog društveno-povijesnog značaja, nego humanističkog sentimenta kojeg je taj pokret imao. Kranjčević je duboko uvjeren u ljepotu i nesavladivost ljudskoga duha, koji se mora na svom putu izboriti protiv svih tiranija kako bi postigao svoje oslobođenje, a time se i ostvario u svojoj punini. Zato u se u ovom ciklusu osim pjesme Radniku ističu i pjesme In tyrannos i Obična priča. Zanimljivo je što je u ovaj ciklus uključena pjesma Gospodskom Kastoru, u kojoj gospodski psić Kastor (u svojoj originalnoj varijanti simbolizira odanost i snagu) predstavlja beskičmenjaštvo i sluganstvo koje ide protiv zdravog ljudskog duha.
Zadnji znak naslov je trećeg ciklusa, a ovu sintagmu nalazimo u posljednjoj pjesmi ovoga ciklusa, Zadnji Adam:
A blijedim noktom, zadnje što je mako:
Napisao je u led – upitnik! – – –
– – Praminja snijeg i pokriva žurno
Taj zadnji znak, što čovjek ga je piso
Ko svjedočanstvo očito i burno,
Na zemlji da je bio i bitiso!
Ovaj ciklus čine prije svega Kranjčevićeve ponajbolje pjesme, svaka od kojih se dotiče temeljnih civilizacijskih arhetipa Zapada. Kroz Kranjčevićevu modernu reintpretaciju prolaze između ostalog prvi ljudi (Ouvertura, Zadnji Adam), proroci i zakonodavci (Mojsije) te i sam Isus Krist (Resurrectio, Eli! Eli! lamâ azâvtani?!, Hrist djetetu u crkvi), što nam otkriva još jednu bitnu Kranjčevićevu literarnu karakteristiku – njegovu unutarnju disharmoniju. S jedne strane prepoznajemo pojedinca visokih ideala i visokog etičkog standarda. Smisao ogorčenoga pjesnika patnika proizlazi upravo iz činjenice što posteje određeni ideali kojima valja krenuti kako bi se ostvarili. Međutim, ovaj pjesnik je dijete 19. stoljeća, kojeg Dostojevski definira kao dijete sumnje i nevjere. Usprkos čežnji i uvjerenju, pjesnik ne može svladati skepsu koja prodire u njegove ideale. Gonjen svojim idealima, on od njih u konačnici i umire. To je paradoks kojeg Kranjčević u Zadnjem Adamu sublimira u upitnik, jer ne postoji jednoznačan odgovor na splet kotradiktornih silnica koje se u pjesniku sastaju.
Brlek svoj izbor zaključuje ciklusom Čemu pjesnik, koja naslov vuče iz pjesme Mir vam!:
Hvatajuć ti s tople usne, vječna misli – vječna žrtvo,
Navještaje vječnog mira, nakon bura i oluja,
U krilo će past ti onda – on i harfa past će mrtvo
Čemu pjesnik nakon tvoje velepjesni: Aleluja?!
Naslov je svakako dvojak, jer istovremeno izriče upit o telosu i sumnja u njega. Napeto titranje između te dvije krajnosti ponajbolje opisuje ovaj ciklus i predstavlja posljednju bitnu odrednicu Kranjčevićeve poezije. Po svemu pročitanom, sigurno možemo tvrditi da identitet pjesnika nikako ne može biti odvojen od patnje. Osim što je on sam mora trpjeti, njegova je dužnost svojom pjesmom biti utjeha i nada ojađenom svijetu, i čim čuje spasenjsku Aleluju, završit će se služba njegova. Bilo da se nada konačnom spasenju (Misao svijeta, Moj dom, Excelsior) ili turobno promatra propadanje (Groblje na umoru), pjesnik iščekuje konačni rasplet kojem zdušno predaje (Lucida intervalla). Taj rasplet i zaključak njegovih patnji pjesnikova je najbitnija nada.
Kranjčevićeva posljednja zbirka Pjesme (1908.) izišla je u nakladi Društva hrvatskih književnika, te ovaj izbor predstavlja hommage velikom pjesniku povodom 125. obljetnice postojanja Društva. Priređivač Tomislav Brlek nije postupio prigodničarski paušalno, nego je podrobnim iščitavanjem materije čitateljima ponudio prohodan i koncizan pregled Kranjčevićeve poezije. Stavivši naglasak na Kranjčevića pjesnika, Brlek se konačno odmaknuo od mehaničkog nizanja njegovih pjesama, uputivši nas pažljivim čitanjem i smislenom organizacijom na temeljne odrednice njegove poetike. Pred nama nije tek još jedan u nizu kompilacija, nego u praktičnom smislu studija koja nam otkriva Kranjčevića kao živog i univerzalnog pjesnika čije nas djelo i nakon dva stoljeća iznova oduševljava i uzbuđuje.
