Nedavno su se po pitanju Kaštelan navršile dvije velike obljetnice: 18. prosinca 2024. nastupilo je sto pet godina od rođenja, a 24. veljače 2025. trideset i pet godina od smrti ovoga kanonskog pjesnika (1919–1990). Budući da su godišnjice protekle bez odjeka, na nama je sada ga evocirati, u suvremenost i sjećanje prizvati kaštelana hrvatske pjesme druge polovice minulog stoljeća. Istovremeno se možemo ovlaš osvrnuti i na našu pjesničku današnjicu jer razvidno je da se danas – u 2026. godini – nalazimo pred početkom jednoga novog doba unutar duge pjesničke suvremenosti.[1]
Jure Kaštelan baštinik je modernističke tradicije. Taj se modernitet – unutar kojega su u prvoj četvrti dvadesetog stoljeća uspostavljena klasična djela hrvatskog pjesništva – iznova oživotvorio pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada i Kaštelan doseže svoj puni stvaralački potencijal. Modernistička se poetika – zajedno s njenim formalnim i sadržajnim pretpostavkama – s vremenom potrošila, te se do konca sedamdesetih godina dokraja iscrpila. Time je otvoren prostor mnogoj drugoj poetici, što sve, u tome kolopletu i izmjeni različitih struja, vodi do mjesta na kojem se počinje oblikovati današnja pjesnička scena, i to u drugoj polovici devedesetih, nakon Kaštelanove smrti, a onda i nultih godina 21. stoljeća.
Kada se otvori knjigu poezije i pogleda se pjesmu, ono što se najprije, prije svake dalje raščlambe, zamjećuje, jest njezin grafički izgled: ta su slova u stihovnim redcima razmještena po papiru, čine neku, ponajčešće kraću, cjelinu. Uvriježeno je da je kriterij po kojemu se neki tekst danas smatra poezijom upravo grafički oblik, prisutnost slova pjesme na način stihovnoga retka na papiru, od početka do neumitnog kraja pjesme. Tek u sljedećem koraku dolazi daljnje razmatranje: promatramo naslov, tražimo granice retka, zamjećujemo strukturu strofa ili strofoidā; započinjemo s čitanjem pjesme, osluškujemo njezinu zvučnost, razlučujemo metafore, interpretiramo je i proizvodimo značenje. Nakon što zamijetimo vanjštinu, možemo krenuti s ulaskom u unutrašnjost pjesme.
Ti su elementi – slova, riječi, sintagme, rečenice – materijalna datost koja svojom organizacijom čini formu: pjesma ima glasove, slogove, stihovne retke i strofe. U različitim književnim razdobljima, već prema ukusu i duhu vremena, pri formalnom oblikovanju, prevladava prisutnost jednih, a odsutnost drugih obilježja. Tako je, primjerice, do 20. stoljeća prevladavao dobro poznat, tzv. tradicionalni način oblikovanja pjesme. Zaživjevši pod utjecajem talijanske renesansne kulture, poezije zasnovane najprije na broju slogova i cezuri, bješe skoro tisuću godina djelotvoran u svojim raznovrsnim manifestacijama, a svoj začetak ima u jedanaestom stoljeću u provansalskoj lirici. Ono što je u njem bilo dominantno obilježje stiha – primjerice, prisutnost metra i rime, povišena estetizacija, istaknuta eufonija ili specifična tematska i motivska orijentacija – napušteno je zajedno s kulturnom i povijesnom mijenom, pa današnja pjesma pretpostavlja drugačije načine oblikovanja. Jedna značajka poezije ipak, bez obzira na različita poetička uporišta, ostaje prisutna kroz razdoblja književne povijesti i konstanta je njezine definicije: poeziju definira ponavljanje značajki i elemenata unutar stiha, ponavljanje koje se u organizaciji stiha stavlja u odnos spram početka, sredine, a naročito kraja pjesme.
Upravo je Kaštelan pjesnik u kojega se ponavljanja ostvaruju na složen i razgranat način, kako na zvukovnoj-metričkoj tako i na sintaktičkoj ravni. Na miljokazu spomenutih poetičkih preudezbi, Kaštelanovu pjesmu motri se na trima razinama: najprije na razini metra, potom na razini zvuka, a onda i na razini teme ili motiva. U sljedećem, sintetskom koraku, vrsnom organizacijom elemenata i poigravanjem sintaktičkim granicama, naslijeđeni stihovni alat Kaštelan upotrebljava na inovativan način, stvarajući originalan stih, ritam i kompoziciju pjesme.
Pogledajmo stihove Kaštelanove pjesme Čarobna frula iz zbirke Pijetao na krovu (1950).
Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.
Ova kratka pjesma, ispjevana u dva katrena, dobro reprezentira Kaštelanovu poetiku iz ranije faze njegova stvaralaštva. U svojem metričkom ustroju, pjesma počiva na izmjeni triju i četiriju udara po retku. Ovisno o početnim uzmasima i tipu klauzule ili završetka stihovnoga retka, ona dolazi u redcima dužine osam i devet slogova (osim prvoga retka koji – muške klauzule i bez uzmaha – broji sedam slogova). Rima je prisutna u šest od osam redaka, dok se i dva nerimovana završetka retka podudaraju u vokalu i naglasku (rijȇč – svijȇt). Rime su redom prave, ženske (živa – skriva, zvoni – goni) i muške (zvuk – luk). Premda je rima nekoć bila ključnim elementom poezije (redovito se koristi od kasnoga srednjeg vijeka), povijest književnosti nas uči – mahom antička poezija, a i sadašnjica to pokazuje – da ona nipošto nije nužnost, već samo jedan od načina ostvarivanja spomenute pravilnosti i ponavljanja.
Rima pomaže uokviriti pjesmu i doprinosi njenoj ritmičnosti. Kaštelanova rima, osim što ponekad klasično zaključuje redak (kao što je to slučaj u prethodnoj pjesmi), također se nalazi i izmještena, u unutrašnjosti stiha, kao leoninska rima, dakle na kraju članaka u stihovnom retku, na različitim mjestima unutar strofa i strofoidā. Ona može biti ostvarena pravilno – što je češća tendencija u Kaštelanovim ranijim zbirkama – i samo fragmentarno – kao u kasnijim pjesmama. No ritam pjesme Kaštelan ne gradi samo na rimi. Ritam stiha stvaraju i druge vrste ponavljanja, kombinacije glasova i riječī koje se zasnivaju na različitim vrstama zvukovne sličnosti.
Kod Kaštelana je blagoglasje najprije postignuto brojnim aliteracijama i asonancama. U prethodnoj pjesmi prisutna je aliteracija glasa z (izvor – zvuk – zvjezdano – zvoni), kao i ponavljanje po zvukovnosti bliskih sonanata m i n (Ne znam mu izvor. Ne znan zvuk/ zvjezdano u meni zvoni). Sveza je ostvarena i ponavljanjem korijena riječi, etimološkom figurom (Ne znam – neznan), što je kod Kaštelana česta pojava. Zvukovno je vrlo efektan niz: zvuk – zvjezdano – zvoni, u kojem se spajaju vizualna predodžba i slušna zamjedba. Njegov stih u sebi nosi bogatu zvukovnu jezgru, što ga potvrđuje kao zvukovno ustrojen govor, dok su poigravanja zvukovnim sastavnicama riječi vrlo inovativna. Kao primjer pogledajmo tri stihovna retka pjesme Skopje u tvojim očima iz istoimene grafičke mape (1964):
Kao krošnja puna plodova nadsvodit će se nebo
Zora će doći i imat će tvoje oči
Doći će jutro svjetlosnih seoba
Iako se riječi nebo i seoba u ovim redcima ne rimuju, njihove se glasovne sastavnice pretežno poklapaju, što zajedno s obilnom asonancijom glasa o, ali i aliteracijom glasova s i č/ć, tvori impozantnu zvukovnu cjelinu. Provodni nositelj ritma je glas o, prisutan 14 puta. U gornjem i donjem retku prisutna je aliteracija glasa s (pet puta), koja u središnjem retku izostaje i vraća se na kraju donjeg retka, što doprinosi glasovnoj izraženosti njegova kraja. Kraj stihovnog retka po svojoj je prirodi izdvojeno mjesto, a ovdje se pojedini glasovi s kraja gornjeg retka, iz riječī nadsvodit i nebo ponavljaju u riječi seoba u donjem retku, dodatno istaknuti prethodnim aliteracijama i asonancama, ulančavaju se po zvučnosti i pojačavaju njen intenzitet pa dobivamo: nadsvodit – nebo – svjetlosnih – seoba. Kaštelanovo pjesništvo obiluje sličnim kombinacijama pa se glasovi, dijelovi riječi, slogovi ili korijeni riječi u pjesmama ponavljaju ostvareni unutar drugih riječi, primjerice u mramorna i mora, vječnost i djevičanstvo, noći i nemoći, a često je i ponavljanje čitavih riječi pa se vezuju oči i zločin, oko i široko, lice i ogrlice, umu i drumu i tako dalje.[2] Njegov stih ostvaruje brojne igre riječi pa se aliteracija i asonanca udružuju s rimom, ponekad i na način da je simuliraju.
Takav Kaštelanov stih, definiran u svojoj osnovi kao zvukovna i ritmička struktura, u svojevrsnoj je opreci s današnjim tendencijama, kada je stih često deritmiziran – u njem tada prevladava aritmija – u svakom slučaju nemetričan, a najčešće i nije zasnovan na zvukovnosti glasova. Ako u današnjem stihu i ima elemenata zvukovnog harmoniziranja, ono najčešće ima isticajnu, ludičku ili funkciju oneobičavanja, jedan je od sporadičnih elemenata pjesme, njena povremena sastavnica, ne i početna pretpostavka ili „uvjet“ njezina biti, dočim se ritam ponajprije postiže sintaktičkim ustrojstvom stiha: njegova nemetričnost omogućava mu slobodnije ulančavanje prozodijskih i slogovnih struktura. Takvo stanje u većoj mjeri odgovara poznijem Kaštelanovu stvaralaštvu, kada se i njegov pjesnički govor posve otvara slobodnomu stihu i postaje blizak govornomu ritmu, dok u ranijim zbirkama prethodno spomenute elemente obilato koristi u kompoziciji pjesme.
Takva unutarnja stihovna organizacija oblikuje estetsku dimenziju stiha i njegovu formu. U Kaštelana je istaknut naglasak na formi kao estetskoj strukturi, u skladu s modernističkom težnjom ka ostvarenju pjesme kao autonomne i samostalne cjeline, u konačnici nezavisne od izvanjskoga svijeta. Sve to potvrđuje da mu stih još uvijek u velikoj mjeri nasljeduje tradicionalne stihovne elemente iz doba vezanoga stiha, što i jest tipično za pjesnika tzv. druge moderne poput njega, a donekle je u suprotnosti s danas relativno čestim figuralnim minimalizmom. Pjesma za njega nije prvenstveno vizualni i značenjski, nego i auditivni i estetski proizvod.
Pogledajmo stihove pjesme Najezda slika koja otvara zbirku Malo kamena i puno snova (1957).
Ako zatvorim oči –
vidim smrt.
Ako rastvorim oči –
život me gleda.
Ja ću rastvarati i zatvarati
kao dan i noć
kao noć i dan,
svoje oči.
Prva dva strofoida pjesme funkcioniraju kao dvije antitetične cjeline koje pripremaju treći, sintetski strofoid. Pritom se javljaju opreke, kako po pitanju glagola i imenice (zatvorim – rastvorim, smrt – život), tako i pri pozicioniranju lirskog ja na način subjekta i na način objekta (vidim – gleda me). Paralelizam sintaktičkih struktura ostvaren je metrički pravilno (Ako zatvorim oči/ Ako rastvorim oči). U posljednjem strofoidu dolazi do sintetskog ponavljanja dvaju glagola (u infinitivu) i imenice oči, dok njegov središnji dio ponovno čini paralelizam, ostvaren unakrsnom zrcalnom strukturom i novom izmjenom oprečnih pojmova (dan i noć – noć i dan).
Korak dalje, pogledajmo stihove pjesme Uspavanka vremena iz istoimene zbirke.
Ne zaboravi
da pod zvijezdama ništa ne umire.
Ti koji ubijaš,
mrtvac je jači za svoju smrt.
Ti koji voliš,
znaš mirisne lastavice i cvrkutave ruže.
Ne zaboravi
da pod zvijezdama samo jedanput živiš.
Znaš mirisne lastavice i cvrkutave ruže,
ti koji voliš.
Ne zaboravi
da pod zvijezdama samo jedanput umireš.
Mrtvac je jači za svoju smrt,
ti koji ubijaš.
Ne zaboravi
da pod zvijezdama ništa ne umire.
Ova je stihovna organizacija bliža suvremenoj pjesničkoj pojezi. Pjesma se temelji na ponavljanjima rečeničnih cjelina. Prvi strofoid (Ne zaboravi…) funkcionira poput refrena koji se ponavlja, kako u sredini tako i na kraju pjesme, čime učvršćuje formu pjesme i ističe sadržaj ponovljenih redaka. Drugi i treći strofoid (Ti koji ubijaš… / Ti koji voliš…) zrcalno se ponavljaju u donjem dijelu pjesme. Kada se refren u središnjem dijelu pjesme ponovi, dovršetak njegovog drugog retka je izmijenjen. Sadržaj tih stihova središnja je poruka pjesme, ponovno izražena kroz oprečnost: samo jedanput živiš i samo jedanput umireš. Na primjeru potonjih dviju pjesama razvidno je kako slobodni stih svoju ritmiku i kompoziciju gradi prije svega na rasporedu i ulančavanju sintaktičkih struktura, radije nego na metru ili vezivanju glasovnih sastavnica riječi.
U ovoj je i prethodnoj pjesmi zvukovnost kao temeljna odrednica pjesme nadomještena obilatim ponavljanjima rečenica ili sintaktičkim paralelizmima temeljem kojih pjesma dobiva svoju pravilnost i formalni ustroj. Ipak, ritam svoje poezije Kaštelan ne temelji samo na jednom pravilu, primjerice, samo na metru ili zvukovnom ponavljanju, nego ga postiže i organizacijom rečeničnih cjelina, na sintaktičkim granicama, zrcalnom strukturom pjesme. Kaštelanova pjesma vrsno je oblikovana i horizontalno i vertikalno: dok mu ritam u retku definiraju aliteracija i asonanca, ritam redaka određuju sintaktička ponavljanja i rima. U kasnijim zbirkama, njegov se stih sve više udaljava od tradicije vezanoga stiha i otvara se slobodnomu stihu.
Naposljetku, dolazimo i do treće stavke Kaštelanove pjesme – pored metričke i zvukovne – a to je ona tematska, dakle sadržajna. Kao što je razvidno iz priloženih pjesama, Kaštelan pjeva o takozvanim „velikim“ temama, a njegove su pjesme upravljene spram pitanja kako o miru i ratu, tako i o životu i smrti. One tragaju za počelom i ontološkim smislom čovjeka. Središnja suprotnost – između živiš i umireš – iskazana je i u potonjoj pjesmi. Kaštelan je nastoji nadići tako što ište uvažiti obje sastavnice dihotomije. Njegova poezija temelji se na binarnim suprotnostima, a najčešće korištene riječi njegove poezije su imenice san, smrt, sunce, zora, nebo, mrak, krv, ljubav, zvijezda, svjetlost itd.[3] Kaštelan se ne libi – na originalan način – zagrepsti u spoznajni okvir metafizičkih pitanja. Tomu je zasigurno pridonijelo i njegovo ratno iskustvo. Kod njega je još uvijek, u njegovu esteticizmu, prisutna vjera da je umjetnost sfera u kojoj moderni čovjek može promišljati vlastitu metafizičnost. Upravo se u modernizmu pokazuje nastojanje da se estetska sfera, u svojoj čistoći i uzvišenosti, istakne kao iznimna i zaniječe trošnu i varljivu realnost, okaljanu tržišnim zakonima koji joj postupno oduzimaju svu ljepotu, i dušu. U takvoj estetiziranoj umjetnosti čovjek nalazi posljednje utočište i smisao pred zbiljom koja pokleca.
Njegov stih niti je podređen onomu referencijalnom i označenom niti je zaključan u upućivanju na samoga sebe i svoj jezik. Drugačije rečeno, niti forma njegova stiha robuje sadržaju i onome stihu izvanjskomu, niti je njegovo retoričko kako izjednačeno s njegovim referencijalnim što, nego upravo služi da bi se ono ispjevalo. Sveze njegovih riječi – vrsnom spregom sadržaja i forme – upućuju na izvanjski svijet. Karakteristike njegova stiha donekle se razlikuju od stila pjevanja današnjega stiha, ali se ne može zanijekati utjecaj njega i njegovih postupaka na današnju poeziju: svi ovi postupci poznati su i današnjemu stihu, samo što ih današnji stih koristi na drugačiji način i u inu svrhu, što dakako utječe na čitateljeva očekivanja i na način zaprimanja pjesme. Kaštelan se nadovezuje na tradiciju koja prethodi, njome se služi, pa na temelju zakona, kao pravi umjetnik i vještak riječi, upravo u odmaku od pravila, u vlastitom doprinosu i kreativnom odmaku od baze od koje odskače, pjeva novinu. Njegov poetski jezik ne niječe vlastitu referencijalnu ulogu, ali također zadržava kriterij stvaranja estetskoga dojma, u formi ispleten zvukom, ritmom, graničnim obilježjem. A upravo je vrsno ostvarenje reda u pjesmi ono što u čitatelju budi osjećaj zadovoljstva.
U Kaštelanovu se pjesništvu na taj način spaja ono tradicionalno i suvremeno, vezani i slobodni stih, a motrenjem razvoja njegova pjesništva tijekom skoro pedeset godina pjesničkog djelovanja (1940–1989) raspoznaje se i kretanje hrvatske pjesme druge polovice 20. stoljeća, što je preduvjet razumijevanja naše suvremene pjesničke pozicije.
Kaštelan je bio dalmatinskim partizanom, što je zasigurno pomoglo recepciji njegove pjesme nakon Drugog svjetskog rata. No, Kaštelan je 1968. s Bonaventurom Dudom suurednik najznačajnijeg izdanja Biblije na hrvatskome jeziku. I na taj način ovaj naš pjesnik spaja dvije, zasad još uvijek suprotstavljene, strane iste kovanice.
[1] Termin duga suvremenost može se pronaći u tekstu Branislava Oblučara, U velikim potezima – osvrt na dugu pjesničku suvremenost, objavljenom u 67. broju časopisa Croatica (2023).
[2] Ovi su i brojni drugi postupci kojima se Kaštelan služi vrsno prikazani u knjizi Prostor pjesme (1999) Branka Vuletića.
[3] Frekventnost pojavljivanja riječī detaljno je izložena u već spomenutoj Vuletićevoj knjizi.
