Maciej Czerwiński: Dalmacija: topos i idea,
Alfa, Zagreb 2025.
Cijela hrvatska obala, ako pod tim pojmom podrazumijevamo područje pripadno današnjoj hrvatskoj državi, ne ulazeći u etničke i nacionalno-kulturne definicije, leži na Jadranskom moru. Jadran je tek jedan od zaljeva Mediterana, odnosno Sredozemlja o kome vrlo opširno, iz raznih perspektiva piše Fernand Braudel na početku prvoga sveska svoje znamenite povijesne studije Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. Mada se Maciej Czerwiński ne oslanja na Braudelove ekspertize i definicije, naslov njegove knjige konceptualno podsjeća na formulaciju velikog francuskog povjesničara. Czerwiński je svoju knjigu naslovio Dalmacija: topos i idea. Braudel, doduše, ne razrađuje problematiku naslova svog djela, ali je na prvi pogled razvidno da, s jedne strane, piše o Sredozemlju kao konkretnom geografskom prostoru, dok pojam „sredozemni svijet“, dakle nešto nužno odvojeno i ne slučajno pridodano zemljopisnoj odrednici, s druge strane upućuje na sklop zamršenih civilizacijskih klastera unutar kojih se isprepliću ekonomske, geografske, demografske, filozofske, socijalne, kulturne, umjetničke i ine činjenice. Već nas Francuzova terminološka razdioba, ma koliko bila suptilna, podsjeća da je riječ o kompleksnoj i stoga nimalo jednoznačnoj činjenici. Dalmacija, kao dio Mediterana, ali i povezana s nekim drugim civilizacijskim konstruktima, pričem riječ konstrukt ovdje nipošto ne znači neku umjetnu tvorbu, nego metodologijski oslonac opisu nečega isprepletena, nejednoznačna, obuhvatna samo u svojoj nimalo jednostavnoj strukturi, Dalmacija, dakle, nije iznimka, nego paradigma Mediterana, preciznije, mediteranstva.
Czerwiński, za razliku od Braudela, nije primarno povjesničar i ono što bi se u njegovu djelu imalo povjesnički definirati bila bi povijest sjećanja, odnosno povijest pamćenja, pojam koji je svojim djelom Mojsije Egipćanin, promovirao njemački arheolog, egiptolog, povjesničar kulture i religiolog Jan Assman. „Za razliku od povijesti u pravom smislu, povijesti pamćenja nije stalo do prošlosti kao takve nego samo do prošlosti kako je ona dana u sjećanju. Ona istražuje putove predaje, mreže intertekstualnosti, dijakronijske kontinuitete i diskontinuitete u čitanju prošlosti. Povijest pamćenja ne nalazi se u suprotnosti sa znanošću povijesti nego predstavlja jednu od njezinih grana, kao i povijest ideja, povijest društva, povijest mentaliteta ili povijest svakodnevnog života. (…) Ona se koncentrira na one aspekte značenja ili relevantnosti koji su proizvod sjećanja u smislu odnošenja spram prošlosti i pokazuju se samo u svjetlu kasnijih pozivanja i čitanja.“
No, ovdje dolazimo do stanovitog skupa problema koji, bez obzira na iznimnu kompleksnost, pristupimo li mu konstruktivno, ne mora dovesti do interpretacijskog bezizlazja. Prvo svega, kada se povijest pamćenja, povijest sjećanja, kojima se bavi, po Assmanovom nazivku, „mnemohistoričar“, suoči s lingvističkom revolucijom u historiografiji, za svaki izvor, a u historijskoj je znanosti do povijesne izvjesnosti moguće doprijeti samo posredno, bilo kojim tipom artefakta, tada se svaka povijesna istina ne nužno osporava, ali svakako relativizira, a svaka verificirana činjenica neizravno ili izravno podliježe interpretaciji. U ovom kontekstu povijest književnosti može se tretirati ili kao dio povijesne znanosti ili kao dio znanosti o književnosti. No, ova dva pristupa ne moraju biti i disjunktivni. Mada mu ambicija formalno ne prekoračuje uobičajene zadanosti književne povijesti, Czerwiński svojim istraživajima ipak upućuje ne tek na interdisciplinarnost, nego i na stvaralačko prožimanje književne povijesti, historiografije, povijesti mentaliteta, u krajnjoj liniji i na povijest pamćenja. Jer književnost nije samo povijesna činjenica neke epohe, nego i dio kompleksnog mozaika od kojeg je sastavljen dijakroni konglomerat društva ustrojena od kraljeva, pješaka, društvenih ustanova, djela i događaja. Czerwiński ne traga za historiografskim naracijama, nego umjetničke naracije raščlanjuje u potrazi za slikom stvarnosti, što je posao nimalo jednostavan, a kao vječito pitanje ostaje i koliko je ostvariv. Njegov kratak uvodni opis savršeno precizno definira eksplicitni odraz slike stvarnosti, ali isto tako, što je primjetno pogotovo potonjim stranicama knjige, implicira i suodnošenje u kom književnost nije tek puko zrcaljenje zbilje. „U ovoj knjizi Dalmacija nije idealizirani Mediteran (s palmama, brodicama, i maslinom i vinom) ni poprište konflikta, klasnog ili nacionalnog, što su najčešće teme vezane uz jadranski areal, nego je prostor koji stvara imaginacije koje propituju najvažnija ljudska stremljenja: opterećenje životom, potragu za smislom, razumijevanje sebe u svijetu i svog mjesta na zemlji, prostora koji okružuje i definira, pa pretvaranja tog čitavog nataloženog iskustva u tekst, u književni tekst, uglavnom u umjetničku prozu. Zanimaju me individualni glasovi, izrečeni u artistički oblikovanu jeziku, a ponekad i u slici. Uostalom, i jezik stvara neke slike, ako i sâm nije slika.“
Kako i najavljuje u uvodu, knjigu je podijelio u nekoliko dijelova. U prvome pokušava raščlaniti suočavanje literature s apsurdom čovjekova postojanja na svijetu, uzimajući za predmet svog izučavanja Desničin roman Proljeća Ivana Galeba, najpoznatije Šoljanove romane, potom uspoređuje Kalebovo djelo Divota prašine i Šoljanov Kratki izlet te se bavi djelima koja po njegovu sudu aktualiziraju lik Prometeja. Naslov tog prvog dijela, Putovanje na Jug: Sizifov posao i Prometejev trud, precizno ocrtava egzistencijalistički utemeljenu hermeneutiku. Već u prvom tekstu, onom o Desničinu romanu, postavlja tezu koja utire put k egzistencijalizmu Alberta Camusa. Najprije, naglašava da su mrak i defetizam odjednom poraženi od optimizma, tvrdeći da ta promjena duboko korespondira s auktorovom svjesnom intencijom „pretvaranja opće atmosfere u predmetnom svijetu iz pesimističke u optimističku, iz mračne u svijetlu.“ Logičan je to korak k opoziciji Mediterana i Sjevera Alberta Camusa, u kojoj je Sredozemlje prostor istinskog života, ljepote, svjetla, Sunca, a Sjever mjesto na kome istinski život ustupa mjesto civilizaciji. U konačnici, filozofska utemeljenost razmatranja rasvjetljuje bit romana, no što je najvažnije, iščitava polifoničnost ne kao narativno višeglasje, nego kao spoj konceptualnih i senzualnih zapažanja koji nalazi svoj smisao u suncu kao simbolu života. Višekratno se u ogledima knjige baveći Desnicom, ispisao je Czerwiński, sretnim spojem pomne književnoteorijske analize i filozofskog promišljanja, neke od najlucidnijih stranica o ovom, ali i o drugim hrvatskim piscima.
S jedne strane, maestralno opisujući višeznačnost, ali i razna reprezentacijska lica Mediterana (Putovanje na Jug. Šoljanove varijacije) te sizifovsko-camusovsko negiranje apsurda buntovnim osmišljavanjem besmislene repetitivnosti, priručno analizirajući koncepte teleologije putovanja (Na putu prema cilju. Kaleb i Šoljan), Czerwiński dolazi do zaključaka o apsurdu s kojima se osobno i ne bih uvijek složio. Naime, Šoljanov Roko, ulazeći u halucinantnu galeriju vlastite prošlosti, nalazi u njoj korijene i ta „ukorijenjenost“ konačni je protest protiv egzistencijalizma – Sizif nema oca, Prometej se od svoga odmetnuo, Roko u tami prepoznaje svoje pretke i tom telurskom identifikacijom „veže“ sebe uz kraj putovanja, usuprot egzistencijalnom junaku koji smisao nalazi jedino u beskonačnom kretanju. Bitnim se, ipak, nadaje afirmacija filozofskog preispitivanja književnosti, mogućnost kojom Czerwiński potvrđuje filozofsku potku ili barem duboku misaonost suvremene hrvatske književnosti. Kao da je time ovaj auktor pomogao hrvatskoj književnoj sadašnjošti nadvladati prastaru Vodnikovu zamjedbu o nemisaonosti (stare) hrvatske književnosti.
Konceptualiziravši u nastavku lik Prometeja, problematizirajući njime pojam i mogućnost napretka, reaktualizira Czerwiński jednoga gotovo zaboravljena pisca, Nika Bartulovića, ne samo činjenicom da o njegovu romanu iz davne 1929. Na prelomu uopće piše, nego i stavljajući ga intepretativno uz bok filmu Vatroslava Mimice iz 1964. Prometej s otoka Viševice te romanu Jurice Pavičića iz 2020. Prometejev sin. Veliki vremenski rasponi u nastanku ovih djela povod su auktoru da strukturira hrvatsku književnost kao tematski živ organizam, ali i fenomen, kako argumentirano tvrdi, kojim je hrvatska aktualizacija Prometejeva lika originalna pojava u odnosu na druge književnosti. Naime, ne tek isticanjem sukoba između tradicionalista i modernista, nego Czerwiński raščlambu poantira temeljito obrazloženom tvrdnjom da je doista originalno u hrvatskoj književnosti „kodiranje tog sukoba na mentalnoj mapi otoka i kopna.“ Ovom je konstatacijom afirmirao ne tek jednu komponentu ili detalj književne pozornice, nego izvornost cijeloga književnog područja prečesto kriptokolonijalno tretirana komparatističkim odrazom tzv. velikih književnosti, pokazujući koliko distanca jednoga ne-Hrvata, no izvrsnog kroatista, može biti plodonosno sredstvo za objektivizaciju istine bez predrasuda proizišlih iz navlastito hrvatskog kompleksa manje vrijednosti ili iz kronijevskog kulturnog patroniziranja, toksična u mjeri koliko je bilo desetljećima nazočno na europskoj kulturnoj pozornici. Šteta je samo da nije uspio registrirati roman U potrazi za Kainom i Abelom Romana Pavića, objelodanjen prošle godine, koji većim dijelom sadržaja ispisuje životopis Nika Bartulovića.
Teško je kritički obuhvatiti sve dosege i nijanse sadržajno raznorodnih i tematski zaokruženih tekstova ove knjige u kojoj se stvaralački prožimlje superiorno poznavanje književnoznanstvene problematike s teorijskim ekspertizama i filozofskim uvidima. Stoga je korisna makar i taksativna pripomena da nakon spomenutoga prvoga dijela auktor u studijama drugoga dijela knjige analizira „kako književnost reflektira i oblikuje svijest o kulturnoj baštini Dalmacije“, u treći uvrštava eseje o „aktualizacijama Judite i Judite u suvremenoj hrvatskoj prozi“ te o tzv. „Zlatnoj formuli kaj, ča, što“, dok knjigu završava ogledom u kojem pokušava „razmatrati kako se može razumjeti konceptualne okvire Srednje Europe i Mediterana u situiranju Dalmacije na imaginarnoj karti nacionalne kulture.“ Inzistiranje na razumijevanju hrvatskoga kulturnog prostora kao integrirane cjeline koja se ne može razumjeti bez srednjoeuropske komponente identitetski neizostavno povezane s Jugom, ponešto pretjerano pripisuje hrvatskom imaginariju Srednje Europe atribute tranzicijske zone između Sjevera i Juga. To naizgledno pretjerivanje na kraju se, ma koliko to u prikazu knjige Czerwińskoga zvučalo logički inkongruentno, opravdava kao afirmacija složena hrvatskog identiteta u samom njenom eksplicitu gdje je hrvatska Srednja Europa imaginacijski neodvojiva od Juga. Ako je to „suprotno nego u dominantnim maštanjima Poljaka, Čeha, Mađara, Slovaka ili Ukrajinaca, koji se ipak stvaraju na ravni Zapad – Istok“, tada ovome Poljaku možemo biti zahvalni za osvještavanje biti hrvatskoga Mistva. Uz napomenu da je za Hrvate jug i Jug nerijetko blizak onom značenju koje imaginacija Srednje Europe percipira Zapad te je stoga gotovo nepotrebno iz hrvatske scene kolektivne reprezentacije izmještati transverzalu Sjever – Jug.
Uz obilje imena i opusa kojima Czerwiński opredmećuje svoje istraživanje, osobito zanimljivim nadaju se auktori sasvim distancirani od mediteranskog kulturnog ozračja, kao što je Miroslav Krleža ili auktori formalno mu ali „na drugi način“ pripadni kao što je Enzo Bettiza. Esej Dalmatinski motivi kod Miroslava Krleže metodološki je utemeljen na pristupu uobičajena naziva geocriticism ili spatial literary studies kojim se istražuje „način na koji književnost zamišlja i izmišlja prostor“. Analiza Krležina stvaralačkog identiteta, pričem se vrlo precizno definiraju njegove odrednice kao srednjoeuropskog intelektualca, neizravno, ali samo na prvi i površan pogled, problematizira mogućnost integracije hrvatske kulture, a i nacije. Kako, naime, tipičnog Srednjoeuropljanina, Agramera, pritom tvorca stožerna opusa hrvatske književnosti, uklopiti u identitetski konglomerat čija je (jedna od) temeljnica mediteranizam. Jednostavno, uvažavajući sve njegove idiosinkrazije kao hrvatske, imenovale se one ili samoimenovale ma kojim nazivkom i ma kako nam taj nazivak djelovao – kroatocentrično, kroatofugalno, kroatofobno ili slično. Neopterećen uobičajenim hrvatskim obzirima i strepnjama, Czerwiński uspijeva upravo to. Volio Krleža ili ne Mediteran, njegovu sliku iskrivljavao, doživljavao mediteranske utjecaje podložničkima, pisao antiraguzejske filipike pritom temeljito ne razumijevajući Dubrovnik, on je uvijek bitno hrvatski i kroatocentričan pisac. To proizlazi iz odlične analize Czerwińskog, možda i stoga jer samo stranac, ali izvrstan poznavalac sredine o kojoj piše, može biti meritoran u ocjeni. Pa makar se (ili čak i ako se) neke njegove rečenice komodno mogle nadovezati na polemički ogled Krune Krstića Kako piše gospodin M. Krleža.
Dovodeći, pak, u vezu dva tipično dalmatinska intelektualna profila, Bogdana Radicu i Enza Bettizu, mada nagovješćujući istraživanje iz „perspektive modeliranja dalmatinskog multikulturalizma“, dotaknuo je Czerwiński i jedan tipično hrvatski kompleks u kome se, bez obzira na podrijetlo, manjinsko društvo formira kao svojevrsna kontrakultura, usuprot življenju nacionalnog identiteta kao inkluzivne kategorije. Mada ne formulirajući tim riječima, iz njegove analize pomalja se Bettiza kao ekskluzivist izrastao na potisnutim frustracijama, proizašlim i iz svojevrsnog obiteljskog otpadništva i vrludanja pripadništva, a Radica spreman na asimilaciju kulturnih utjecaja upravo zbog neupitnog identiteta. Činjenica da je potonji drugovao s velikanima duha, za razliku od prvog koji nije imao doticaja bilo s kojim znatnijim intelektualcem, dodatno objašnjava Bettizinu poziciju trajne tjeskobe proizašle iz nemogućnosti autentična usredištenja u bilo koji identitet, čak ni, ili pogotovo ni u Saidovo odabrano nepripadanje. Nepripadati se može samo ako znaš tko si i stoga komu ili čemu ne pripadaš.
Ova epizoda u slojevitoj knjizi izvrsno pokazuje bit jednoga projekta koji je gotovo važniji po onome što sugerira od onoga što definira. Naravno, zaključci i raščlambe Czerwińskog opravdani su i duboko fundirani. Ne smeta im ni pokadšto selektivno biranje literature, mjestimičan odabir bibliografskih jedinica neadekvatnih težini njihovih pisaca. Nema, uostalom, knjige kojoj se ne bi mogla uputiti pokoja primjedba. U ovom slučaju sve njih natkriljuje činjenica da je auktor metodološki, tematski, interpretacijski kročio „po stazi netlačeni“ i da nije napravio ni jedan krivi korak.
