(odlomak)
Jedna od najpoznatijih vraničkih legendi, koja seže u bosansko srednjovjekovlje, čudesna je legenda o Crvenim zemljama. U gustim šumama subalpske smrče, na nadmorskoj visini od oko 1770 metara, krije se ogoljelo uzvišenje nazvano Crvene zemlje. I samo ime lokaliteta izaziva nedoumice. Zbog čega nije nazvan Crvena zemlja, u jednini? Crvene zemlje nisu iznimka. Postoje u Bosni i Hercegovini brojni slični toponimi: Bile vode, Crne stijene, Srdivode… Ime lokaliteta legendi daje dodatnu notu mističnosti, i valja pretpostaviti da su i legenda o Crvenim zemljama i ime lokaliteta nastali u isto vrijeme. Možda čak i iz iste glave? Već tada, ljudi kao da su bili svjesni latinske izreke po kojoj je ime znak, odnosno simbol. Legenda o jeseni američkog redatelja Edwarda Zwicka u svom je naslovu sažela svu tragiku filmske priče. Na sličan je način davni pripovjedač Crvenim zemljama dao aureolu mističnosti.
Putokazi su postavljeni posvuda, na svakom raskrižju putova, tako da izletnici mogu terenskim vozilima obilaziti planinu bez pomoći vodiča, osim ako ne žele zaviriti i u najskrovitije zakutke planine. Zbog toga smo na svakoj lokaciji koju smo snimali imali pored sebe iskusne vodiče. Ivan Žuljević, jedan od naših vozača, dok vozi prema Crvenim zemljama, priča kako je tjedan dana prije s dvojicom uskopaljskih planinara mapirao neoznačene putove s novotravničke strane, uključujući i put koji vodi prema Crvenim zemljama. Tog dana, po vlastitoj procjeni, prepješačili su tridesetak kilometara, sve dok nisu postavili oznake koje su ponijeli sa sobom.
Usprkos tome Ivan nije siguran kojim putom krenuti prema Crvenim zemljama. Tjedan dana prije obilne kiše pogodile su veći dio Bosne i Hercegovine i izazvale katastrofalne poplave uslijed kojih je u Jablanici, Konjicu i u još tri srednjobosanske općine koje se naslanjaju na Vranički masiv, Kreševu, Fojnici i Kiseljaku, smrtno stradalo više od dvadeset osoba. U sličnim prilikama stanje putova na Vranici dramatično se promijeni: do jučer prohodni i utabani putovi pretvaraju se u neprohodne jaruge kojima se ćudljiva bujica spustila s planine.
Odlazimo najprije u Sebešić, mjesto udaljeno nekoliko kilometara od prometnice koja iz Uskoplja vodi prema Novom Travniku, odakle ide najkraći put do Uložnice, dijela Vranice na tromeđi općina Novi Travnik, Fojnica i Gornji Vakuf-Uskoplje, na kojem se nalaze Crvene zemlje. Vozimo se uz rijeku Mutnicu, koja se nekoliko kilometara niže ulijeva u Bistričku riku, i napokon se pred nama otvara selo, smješteno u tijesni planinski džep, odakle su nekad vodili svi putovi na Vranicu s novotravničke strane.
Sebešić je mitsko mjesto ranog jugoslavenskog socijalizma jer se u njegovoj okolici nalazilo najveće šumsko gazdinstvo na prostoru bivše Jugoslavije, koja se mukotrpno oporavljala od ratnih razaranja. Šumarstvo je uz tradicionalno rudarstvo bilo ključna privredna grana u tom razdoblju. U selu, koje je pred rat imalo oko četiri stotine stanovnika, danas živi petnaestak starijih osoba, uglavnom Hrvata. Pedesetih je Sebešić bio vrlo razvijeno mjesto. Imalo je kino, ambulantu, osnovnu školu, firme za sječu i preradu drva, pa čak i željezničku postaju, gdje je pruga završavala.
Uskotračna pruga koja je iz Travnika vodila prema Sebešiću izgrađena je početkom tridesetih prošlog stoljeća, nakon što je zagrebačko poduzeće Slavija – šumska industrija d. d. Zagreb, u većinskom vlasništvu industrijalca Oskara Körnera, dobilo koncesiju za eksploataciju šuma na području gornjeg toka Vrbasa, uključujući i Sebešić na suprotnoj strani Vranice. Pruga je postala i turistička atrakcija, jer su vikendom brojni Travničani odlazili u Sebešić na izlet, što se pretvorilo u neku vrstu tradicije, koja se ugasila sedamdesetih, nakon što su uskotračne pruge stavljene izvan pogona, a zatim uklonjene.
Eksploatacija drvene građe na području Sebešića započela je 1949., kad je osnovano državno poduzeće Sebešić. Prvi direktor bio je Ljubomir Stjepanović, rođen u Varešu, koji je 1930. diplomirao na zagrebačkom Šumarskom fakultetu, koji je tada djelovao u sastavu Poljoprivrednog fakulteta. Tijekom Drugoga svjetskog rata Stjepanović je radio u endehazijskom Ravnateljstvu šuma Banja Luka, zbog čega je u poraću, po kazni, premješten u Bosanski Novi, zatim u Bihać i Jajce.
Kao vrstan inženjer i dobar poznavatelj bosanskohercegovačkih prilika, Stjepanović je svojim djelovanjem bitno unaprijedio eksploataciju šuma na području okruga Travnik. Nakon što se usprotivio bezobzirnoj sječi radi izvoza, završio je na sudu u Travniku, gdje je protiv njega vođen montirani postupak tijekom kojega je proveo šest mjeseci u istražnom zatvoru. Nakon umirovljenja, 1963., živio je u Dubrovniku, gdje je 1971. i umro.
Sebešić je ujedno i mitsko mjesto moga djetinjstva, jer je tu šezdesetih, o čemu sam samo slušao, kao sjekač radio i moj otac. Iz Grnice, sela u kojem smo živjeli, on i još nekoliko mještana odlazili su u Sebešić i vraćali se iz njega pješice. Na put, koji je vodio preko Radovana i Gusera, kretali su oko četiri sata ujutro. Glorificirana teorija o osam sati rada, osam sati rekreacije i osam sati odmora, koju je razvio sociolog i reformator Robert Owen iz Walesa početkom devetnaestog stoljeća, a koju je socijalizam preuzeo kao svoju temeljnu filozofiju, u ovom je slučaju bila tragično iznevjerena: ljudima poput moga oca život je praktički bio sveden na osam sati dnevno. U Sebešiću je radio do teške nesreće, kad mu je stablo polomilo jednu stranu tijela, od ramena naniže, zbog čega je mjesecima ležao u gipsu. Nakon dugotrajnog oporavka napustio je Sebešić i otišao na rad u inozemstvo, u Austriju pa u Njemačku. Ustrajnost, koja je krasila naraštaje bosanskih Hrvata i stoljećima bila jedini način života, od početka sedamdesetih više ne postoji, nakon što su se brojni Hrvati, poput moga oca, zaputili na rad u inozemstvo, uglavnom u Austriju i Njemačku, o čemu na najbolji način svjedoče pusta sela i sve prazniji gradovi.
Tijekom posljednjeg rata Armija BiH zapalila je i raselila Sebešić. Filijalna crkva demolirana je i opljačkana. Koliko je prljav bio protekli rat, u kojem nije bilo nevinih, uključujući i međunarodne mirovne snage, na najbolji način govori podatak koji se može pronaći na stranicama hrvatske Wikipedije, po kojem je britanski bataljun koji je djelovao u sastavu UNPROFOR-a izvodio artiljerijske vježbe na prostoru Sebešića koristeći se devastiranom crkvom kao metom.
Ulazimo u selo. Ivan vozi prema Lovačkom domu, gdje se nalazi jedino okupljalište preostalih mještana Sebešića. No Dom je zatvoren. Stotinjak metara naviše ugledamo dim. Pretpostavljamo da mještani peku rakiju, pa krećemo u tom smjeru.
Oko kotla, iz kojeg već curi rakija, vrzmaju se četvorica sredovječnih muškaraca. Prepoznajem dvojicu bivših suboraca koja su se nakon povlačenja iz Sebešića borila na uskopaljskom ratištu. Danas žive u Mostaru i u Sebešić se vraćaju povremeno, da ispeku rakiju ili obave neke druge poslove. Govore kako je put iz Sebešića prema Uložnici neprohodan zbog kiša, što smo i pretpostavljali. Predlažu put koji vodi iz P. Luke, koja se nalazi u blizini izvora Bistričke rike. Tim se putom koristi novotravnička šumarija i on se redovito održava.
Oko kotla se vrzma bojažljiv pas. Vjerojatno je riječ o psu lutalici koji je došao osjetivši blizinu ljudi. Nekad su se u kanjonu Bistričke rike mogli vidjeti brojni psi lutalice, ili štenad koju su neodgovorni vlasnici dovozili automobilima i ostavljali. Teško da postoji tužnija slika od napuštenih pasa prepuštenih ćudljivoj i negostoljubivoj prirodi. Slični prizori danas se mogu vidjeti u Koprivnici, uz dijelove magistralne ceste između Bugojna i Kupresa, gdje je početkom 2020-ih otvoren azil za napuštene pse, koji je tri godine poslije prestao s radom.
U prvom desetljeću 21. stoljeća psi lutalice bili su gorući problem. O odnosu ljudi i pasa pisao sam u romanu Crni gavran i bijele vrane. Stanje se, nažalost, ni do danas nije bitno promijenilo, jer ne postoji institucionalna briga o napuštenim životinjama:
Odvezao se do Blatuše, zapuštenog zeničkog kvarta koji je bio prekriven čađom iz obližnje željezare, koja je dvadeset četiri sata dnevno bljuvala tamnosivi dim. Snijeg po dotrajalim pločnicima imao je prljavu žutu boju, a zrak je zaudarao na pokvarena jaja. Kvartom su lutali čopori pasa lutalica koji su prevrtali kante sa smećem u potrazi za hranom. Nekoliko godina nakon rata uopće ih nije bilo po ulicama. Trudeći se uhvatiti korak sa svijetom, koji je u međuvremenu odmakao, zapravo uhvatiti privid normalnog života koji im je neprestano izmicao, ljudi su između ostalog nabavljali i pse, uglavnom pasmine kakvih tu ranije nije bilo: labradore, haskije, rotvajlere, samojede, belgijske ovčare, francuske buldoge… Bila je stvar prestiža nabaviti pasminu kakvu nitko u gradu nema ili „provjerenu marku“, njemačkog ovčara na primjer, koji je ovdje oduvijek imao status mercedesa među psima. Medeni mjesec ljudi i pasa brzo je prošao, i psi su počeli završavati na ulici. Odvezete psa na suprotni dio grada i izbacite ga iz automobila. Psi su se u prvo vrijeme vraćali, zapušteni, prljavi i gladni, umiljavali se i petljali među noge bivšim vlasnicima kad iziđu na ulicu.
Sadašnje generacije pasa, koje su zapišavale gradske ulice, bile su potomci pale pseće aristokracije iz poraća, koja je iz toplih stanova i kuća završila na ulici. Uglavnom se radilo o širokoj paleti mješanaca u čijim je venama tekla krv barem desetak različitih pasmina, i taj je broj iz generacije u generaciju predvidivo rastao.
Put kojim se vozimo besprijekorno je utaban. Nekoliko kilometara nakon skretanja nailazimo na četinarsku šumu, smještenu u listopadnom pojasu, i odmah je jasno da je riječ o pošumljenom dijelu. Stabla su, tko zna zbog čega, neobično gusto zasađena i izrasla su u visinu. Zaustavljamo automobil i snimamo taj čudesni prizor. S lijeve strane kroz šumu vodi bajkoviti put koji podsjeća na prolaze iz arkadnih računalnih igara, što je pouzdan znak ljudskog upliva. Među stablima leže gomile suhoga granja, od kojega se na pojedinim mjestima ne može zaći dublje u šumu. U Sebešiću se žale kako šumarija ne dopušta prikupljanje suhoga granja po šumi, bez obzira na to što se tako šume čiste i održavaju, što je još jedan bosanskohercegovački paradoks.
Nastavljamo i zaustavljamo se na mjestu gdje je izgrađen kružni tok, na kojem se okreću kamioni šumarije i vraćaju prema mjestu nešto niže gdje se eksploatira šuma. S okretišta puca pogled na dolinu Vrbasa i Bistričke rike, u magli. Ispred nas, na krševitoj padini koja se obara prema Bistričkoj rici, među gustim i kržljavim listopadnim grmljem rastu rijetki gigantski bijeli borovi čije krošnje dominiraju horizontom. Vidljive su i sušike. Zbog nepristupačna tla, nepogodna za eksploataciju, na tom mjestu vidi se prirodni ciklus šuma kakav je bio i prije stotinu ili dvije stotine godina, koje stare i obnavljaju se bez upliva ljudske ruke.
Put vodi dalje kroz gustu šumu, kojom se dugo penjemo, sve dok se naposljetku pred nama ne otvore široki planinski prostori Uložnice, po kojima se na više mjesta mogu uočiti zapušteni stanovi koji su već dugo prazni. Prolazimo pored neobičnog pastirskog stana: nasred prostranog pašnjaka netko je dovukao rashodovani kombi i pretvorio ga u improviziranu nastambu. Ivan poznaje vlasnika, govori nam njegovo ime i mjesto iz kojega svakog ljeta dolazi sa svojim stadom na Vranicu. Upoznao ga je prilikom ranijih putešestvija Vranicom. Nešto prije, dok smo čekali na putu da radnici šumarije natovare šleper usječenom građom, Ivan je prepoznao poslovođu radilišta, također planinara, te razmijenio s njim iskustva o prohodnosti planinskih putova.
Planinari iz naselja podno Vranice međusobno se dobro poznaju, u što sam se više puta uvjerio, jer se susreću na planini, dijele istu strast, kao da je riječ o okultnom bratstvu. Posljednjih desetak godina planinarska društva prenose Betlehemsko svjetlo između lokalnih crkava uoči Božića. U uskopaljsku crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije svjetlo se donosi iz Novog Travnika. Novotravnički planinari donesu ga preko Vranice, do pola puta, obično do Crvenih zemalja, odakle ga preuzmu članovi planinarskog društva Raduša. Riječ je o svjetlu koje potječe iz betlehemske bazilike Isusova Rođenja. Zbog tragičnih događanja u Svetoj Zemlji, Betlehemsko svjetlo doneseno je 2024. iz Beča, gdje je tijekom godine održavano živim. Uskopaljski planinari preuzeli su ga u Bugojnu, kamo je stiglo izravno iz Beča.
Prije posljednjeg skretanja prestaje uspon i blago se spuštamo. Ostavljamo automobil na mjestu odakle se Crvene zemlje, skrivene u dubokoj šumi, još uvijek ne vide, iako smo par stotina metara udaljeni od njih. Ivan nam kaže kako se ne možemo spustiti bliže jer se put na tom dijelu obara, i nije siguran može li terenac u povratku svladati uspon.
Uzimamo opremu u ruke i spuštamo se prema odredištu. Nailazimo na osobni automobil parkiran pored puta. U čudu ga promatramo. (Bio je na istom mjestu i kad smo se vraćali. Nešto poslije, nakon što smo prešli pet-šest kilometara puta, naišli smo na četrdesetogodišnjeg muškarca koji je u ruci nosio detektor za metal. Zastali smo i pitali ga treba li mu pomoć. Ispostavilo se da je riječ o vlasniku ostavljenog automobila koji je krenuo pješice, sve dok nije naišao na signal mobitela i pozvao pomoć jer se nije uspio vratiti automobilom uz strmi put iznad Crvenih zemalja. Čekao je, pažljivo ispitujući detektorom tlo oko sebe, da naiđe neki njegov poznanik s traktorom, kojim su namjeravali izvući zaglavljeni automobil. Kaže da potječe iz Novog Travnika i da živi i radi u inozemstvu. Sjetio sam se zlatne groznice otprije pet-šest godina, kad su pojedinci porijeklom iz ovih krajeva kupovali u Njemačkoj i Austriji detektore koji, navodno, otkrivaju zlato. Muškarac kojega smo susreli bio je tragično zakasnjeli lovac na zlato, izgubljen u vremenu i prostoru. Razmišljam o njihovim motivima. Detektor me u jednom trenutku podsjetio na sportske kladionice, kao „najbrži“ način bogaćenja koji bi pojedincima omogućio povratak u rodni kraj. Riječ je o beznadnoj iluziji koja je pobudila nadu kod određenog broja ljudi, a onda se s vremenom ugasila sama od sebe, što govori o položaju i stanju svijesti ljudi koji su se posljednjih desetak godina masovno otisnuli u svijet u potrazi za boljim životom, odakle se u jednom trenutku nastoje iščupati na bilo koji način. Uvjeren sam da je riječ o tome, jer me jedan poznanik prije pet-šest godina, kad je to ludilo započelo, uvjeravao kako će se zauvijek vratiti iz Njemačke kad pronađe određenu količinu zlata, što se, naravno, nikad nije dogodilo.)
Crvene zemlje ugledate tek kad dođete u njihovu blizinu sa sjeverne strane. U podnožju se u dubokoj uvali nalazi lijepo uređeno odmorište, odakle do vrha, uz stazu, vode drvene baskije koje služe kao rukohvat prilikom uspona. Uz odmorište se nalazi i izvor koji je sastavni dio legende o Crvenim zemljama, za čije se vode tvrdi da su ljekovite, da liječe oboljenja kostiju. Od izvora uz podnožje padine teče bistri potočić i nestaje u dubini, u gotovo neprohodnim šumama.
Ova nesvakidašnja golet stoljećima privlači pažnju običnog svijeta, ali i znanstvenika, jer iz zemlje ne niče raslinje, niti se na njoj zadržava snijeg. Crvenkasta boja svjedoči o prisutnosti željeznog oksida u tlu. Ovo područje u prošlosti su pohodili kopači zlata i srebra, još od rimskih vremena. Ne postoje znanstvene spoznaje koje govore zbog čega je tlo na Crvenim zemljama neplodno, niti je poznato dokle su stigla istraživanja, ako ih je ikad i bilo. Prema pričama starijih Sebešićana koji su svojevremeno napasali stoku na ovom području, a koje su ostale zabilježene, bilo je više pokušaja da se Crvene zemlje pošume. Svaki put događalo se isto: sadnice bi se nakon određenog vremena osušile. Tako je duboko u šumi ostala golet, za koju se bez ikakve sumnje može ustvrditi da je ljudskih ruku djelo. Pretpostavlja se da je uzvišenje nastalo taloženjem jalovine iz rudnika zlata koji se tu nalazio još od rimskih vremena, ali i u bosanskom srednjovjekovlju. Po nekim saznanjima, akumulacija iz koje se crpila voda za ispiranje rude nalazila se petsto metara naviše i od nje nisu ostali nikakvi tragovi. Nije se moguće čak ni probiti do nje jer je tlo na tom mjestu obraslo gustim klekovim grmljem, a stoljeća su poravnala uvalu u kojoj se akumulirala voda.
Legenda kaže kako se na Crvenim zemljama uoči turskih osvajanja iz druge polovine petnaestog stoljeća nalazila crkva posvećena svetom Iliji, kojega rimokatolici štuju kao zaštitnika Bosne i Hercegovine. Da bi je sačuvali od rušenja, vjernici su crkvu prekrili crvenom zemljom. Stotine Marija, kaže legenda, stotinu su dana u pregačama nanosile zemlju oko crkve, sve dok je nisu prekrile da je zaštite od osvajača. Matematički obrazac legende o Crvenim zemljama, stotinu podignuto na drugu potenciju, neka je vrsta lokalne, minoritske teorije velikih brojeva koja je izravno vezana uz veličinu civilizacije koja ju je stvorila.
Tko god zakopa tlo na Crvenim zemljama, kaže legenda, izaziva Božji gnjev. Nebo se u tren naoblači, a svakog tko se usudi oskvrnuti to sveto mjesto pogodi grom. Računajući na strah i praznovjerje slušatelja, drevni su pripovjedači legendama produžavali vijek te ih očuvali živima naraštajima koji su došli nakon njih, sve do danas. Svake godine uoči Ilindana, prema legendi, pred zoru, iz dubine zemlje, iz svijeta mrtvih, čuju se zvona crkve svetog Ilije.
Na samom vrhu prije nekoliko je godina postavljeno pet-šest metara visoko raspelo od nehrđajućeg čelika, koje dominira prostorom. Beton, čelik, gips i plastično cvijeće u njegovu podnožju izazivaju mali estetski šok. Kršćanstvo, u čijem su okrilju tijekom dvije tisuće godina nastala brojna arhitektonska i umjetnička remek-djela, na Crvenim zemljama pretvoreno je u vlastitu parodiju. Dvijetisućljetni kontinuitet završio je u blasfemičnom kiču koji predstavlja živu negaciju te nevjerojatne tradicije.
Fotografije: Zdravko Terkeš i Mirko Pivčević
