DHK
DHK

Lutka koja nije htjela naučiti slova

-

kratki zapis o Papuszi Božice Jelušić

U knjizi Božice Jelušić Neke moje žene… i nekoliko kavalira (Beletra, Zagreb 2025.) dvadeset je kratkih eseja o znamenitim ženama svjetske i hrvatske književnosti i kulture. Iznenađenja u selekciji ipak ima. Među glasovitim ženama hrvatske književnosti i umjetnosti (Ivana Brlić Mažuranić, Vesna Parun, Nasta Rojc, Slava Raškaj) i svjetske baštine i umjetničkoga i književnoga kanona (Frida Kahlo, Ana Ahmatova, Marina Cvetajeva, Marguerite Yourcenar, Sylvia Plath, Emily Dickinson, neizbježna Virginia Woolf), uz svjetsku ikonu i prototip pustolovnoga tipa žene (Amelia Earhart), našlo se i ime hrvatskoj pa i europskoj javnosti slabije poznate poljske pjesnikinje romskoga porijekla i izraza Bronisławe Wajs, poznatije s nadimkom Papusza („Lutka“).

Koliko nam je znano, ovo je jedini tekst na hrvatskome o ovoj pjesnikinji. Iako je u Poljskoj odavna prepoznata kao izvoran pjesnički glas, a u romskoj književnosti njezin je kanonski status nedvojben, u nas se za nju nije znalo. Pa tko je Papusza? Evo najnužnijega biografskoga konteksta: rođena je 1908. u poljskom selu Sitaniec, na jugoistoku zemlje, u široj okolici grada Zamośća, u društveno i običajno homogeniziranoj skupini poznatoj pod nazivom Polska Roma, najvećoj etnički i jezično definiranoj romskoj skupini oblikovanoj na teritoriju Poljske. Poljska znanost o Romima, njezin etnografski krak koji se bez pejorativnoga prizvuka naziva ciganologijom (recentno, međunarodni je termin romistika), desetljećima već istražuje jezik, običaje, pisano i usmeno stvaralaštvo ove skupine, djelovanje koje se u poljskim krajevima može pratiti sve od 16. stoljeća.

Bronisławi je materinski jezik bio dakako romski i nije pisala na poljskome, iako je, koliko se zna, po majci bila dijelom Poljakinja. Nije se školovala, udala se u svojoj 16. godini za 24 godine starijega Dioniza Wajsa (bio je glazbenik, nomen est omen). Možda neobično, ali par nije imao djece. Samouka u čitanju i pisanju, kako ističe i Božica Jelušić, to što je u djetinjstvu „učila slova“ smatrala je svojom najvećom životnom nesrećom. Za Drugoga svjetskoga rata njezina se skupina neprestano morala kretati i mijenjati boravište, izložena stalnom nacističkom progonu. Od polovice 1950-ih nastanila se u gradu Gorzów Wielkopolski, ne po svojoj volji i izboru, nego po službenoj odluci tadašnje poljske vlade, netolerantne prema migracijama romskoga stanovništva. Posljednje godine života, 1980-ih (umrla je 1987.), provela je u Inowrocławu u središnjoj Poljskoj, teško bolesna, pa i duševno.

Poljskoj kulturi Bronisławu je otkrio Jerzy Ficowski, poljski pjesnik i književni povjesničar koji se bavio manjinskim književnostima, napose židovskom i romskom (znatan je doprinos dao i kao proučavatelj književnoga kanona na poljskome, osobito opusa Bruna Schulza). Znalac romskoga jezika, i sam vrstan pjesnik, pjesme Bronisławe Wajs poslao je Julianu Tuwimu, jednomu od najprominentnijih pjesnika poljskoga modernizma, koji je posredovao u njihovu ranom tiskanju i predstavljanju poljskoj javnosti (u časopisu Problemy, 1950. i potom 1951. u utjecajnom varšavskom tjedniku Nowa Kultura te u časopisu Twórczość, najvažnijem poljskom književnom periodiku). Njezina biografija odražava procese koji nam nisu novost u kontekstu položaja žene spisateljice u patrijarhalnom, k tome i rubnom manjinskom okruženju: u romskoj je zajednici njezino pisanje bilo posve apartna pojava te je bila stvarni društveni, ali i simbolički izopćenik već u mladosti.

Njezina suradnja s istraživačima romske kulture, osobito pojava njezina imena i stihova u središnjoj struji poljske kulture 1950-ih (od početka 1960-ih bila je članica i Poljskoga društva pisaca), u populaciji kojoj je neposredno pripadala naišlo je na posvemašnje odbijanje i osudu. Ne znamo kakvim je zapravo životom živjela unutar svoje najuže zajednice; znamo da je duševno oboljela i da su ju i šira plemenska zajednica i uža obitelj zapravo odbacile. Za života objavila je dvije knjige (obje u prijevodu Ficowskoga): Pieśni Papuszy (Wrocław, 1956.) i Pieśni mówione (Łódź, 1973). U međuvremenu pjesme su joj prevedene na sve „velike“ europske jezike. O njoj je snimljen (1974.) dokumentarni film, postavljen joj je (2007.) spomenik u Gorzówu Wielkopolskom, a ponajviše je njezinoj popularnosti pridonio igrani dugometražni film Papusza (2013.) po scenariju i u režiji Krzysztofa Krauzea i Joanne Kos-Krauze, istaknutih poljskih filmskih redatelja.

Sve je ovo zacijelo poznato Božici Jelušić, koja u relativno strogom izboru žena kojima posvećuje napise izabire poljsku Romkinju, u nas posve nepoznatu. Piše o Bronisławi kao o znatiželjnoj ženi, samoukoj spisateljici rođenoj u sredini u kojoj nema knjiga, nema škole, nema učitelja. „Slova“ uči skupa s lokalnom djecom, više u igri nego u svjesnom učenju. Živi životom svoje zajednice, lutajući, uvijek u brizi, osobito za rata, tko ih slijedi i od čije će ruke nastradati. Naposljetku joj je najveći neprijatelj bila vlastita obitelj, okruženje koje ne uspijeva prihvatiti širinu njezina duha, a stihove kojima je posvjedočila i o svojem materinskom jeziku i o načinu života svojega plemena, u to se doba, a nismo sigurni da bi danas bilo drukčije, smatra izdajom koja zaslužuje progon i izopćenje.

Iz eseja saznajemo kako je Božica Jelušić naišla na Bronisławu, otkud zna za njezinu sudbinu. S njezinim se imenom i djelom upoznala radeći na kalendaru o slavnim Romkinjama, u suradnji s Romkinjom Adaletom (o kojoj saznajemo da je i sama prošla sličnim putem, odrastajući u čergi, izborila se za akademsku naobrazbu). Božičina Papusza primjer je žene kojoj su „darovi mladosti u kasnoj dobi izašli na prokletstvo“, jedna u nizu mnogih žena spisateljica kojima je došla glave njihova nestandardnost. Višak talenta kažnjavao se u pravilu i u progresivnijim sredinama, nekmoli među pripadnicima romskoga plemena s jugoistoka Poljske, u doba Bronisławina rođenja još uvijek razdijeljene i neslobodne.

Kakve je dakle životne i spisateljske šanse imala mlada Bronisława, rođena koju godinu prije Prvoga svjetskoga rata, na periferiji nekadašnje poljske države, u kraju koji je tada živio pod tiranijom posljednjih godina ruske carske vlasti? Sve i da je usred Varšave rođena, kao poljska plemkinja, a ne plemenska Romkinja, njezina, Božičinim riječima, „prevelika pamet“ bila bi potpuna subverzija, ženskost koja je, kako Božica ističe, navodnom poštenom svijetu sumnjiva. Romkinja nerotkinja, usto s darom za pisanje, to je u svakom vremenu i na svakom prostoru subverzivno i, kako naglašava Božica, neoprostivo. Odrastala je i živjela na prostorima i u doba kad je njezin narod trpio najstrašniji progon, kad je u stotinama tisuća umirao u koncentracijskim logorima.

Bronisława ima samo zaštitu svojeg muža, brata svojeg poočima, postarijeg harfista (zacijelo bi i život toga romskoga muzikanta, koji svira baš harfu, tumarajući nizinama poljskoga jugoistoka mogao biti zasebna filmska i književna priča), ali, osim možda povremenoga zajedničkoga skloništa i krova, njih dvoje malo toga zajedničkoga dijele. Ne znamo stoga kako je i gdje pisala, čini se da je većinu svojih stihova, kako i jest u tradiciji njezine zajednice, naprosto pamtila. Bez posredovanja i istraživačke upornosti Ficowskoga, njezina bi sudbina nestala za nas, a njezini bi stihovi bili znani samo promjenjivu svijetu, uvijek na rubnost osuđene, njezine jezične i obiteljske skupine. Nemajući svoje djece, što je unutar njezina društvenoga kruga nosilo specifičan položaj među drugim ženama, nimalo povlašten, dočekala je ipak vlastitu knjigu u svojim rukama. Slijedeći tradiciju i svoj odgoj, vlastite je stihove kadšto i uglazbljivala jer to je bio jedini put da ih podijeli sa svojim narodom, koji pjesništvo poima i danas dominantno kao usmeno kazivanje, koje se pjevanjem uz glazbenu pratnju pamti i tako prenosi naraštajima.

Božica Jelušić u svojoj je erudiciji i znanju o svjetskoj književnoj i umjetničkoj baštini hrvatskom čitatelju ponudila pripovijest o ženi koja je prebrodila dva ponajveća izazova za svaku ženu koja se laća pisanja, pa i danas: Papuszom nije upravljao kolektivni duh ni muški autoritet, kako je to pregnantno i istinito opisala Jelušić. Kao i mnoge njezine posestrime po peru, i ovu je pjesnikinju društvo naposljetku ipak slomilo. Utihnula je Papusza, negdje u dubinama šuma kojima je nekoć kročila, „zaputila se u tihe predjele snijega, nalik na logorski pepeo, lagan kao uzdah i ugodan kao najdublji ljudski zaborav“.

Ovom kratkom bilješkom zahvaljujemo Božici Jelušić na tome što ustrajno piše o ženama koje je u naše doba mjestimice već prekrio veo kulturnoga zaborava. Hvala joj i na tome što je među Neke svoje žene uvrstila Papuszu, iznimnu poljsko-romsku pjesnikinju Bronisławu Wajs.

Tea Rogić Musa
Tea Rogić Musa

Tea Rogić Musa leksikografkinja je, književna povjesničarka, kroatistica i polonistica. Urednica je književnosti u izdanjima Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.

Nedavno objavljeno