Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja nedavno je najavio kako će se standardni esej iz hrvatskog jezika na državnoj maturi moći zamijeniti esejem na temu iz svakodnevnog učeničkog života. Društvo hrvatskih književnika i Matica hrvatska su u svojim priopćenjima (opravdano) sa zabrinutošću reagirali na ovakav razvoj događaja. Alarmirani bi svakako trebali biti, no ne i iznenađeni. Nemalo nakon sporne najave stiglo je priopćenje iz Stockholma kako je Nobelovu nagradu za književnost osvojila kanadska autorica Anne Carson. Osim što je vrhunski stručnjak za klasičnu grčku književnost, ona je jedna od najintrigantnijih suvremenih književnica koja se vrsno igra s formom, bježeći od strogih žanrovskih odrednica i stvarajući djelo koje izmiče jasnoj interpretaciji, ali opet poziva čitatelja da uđe u njezin literarni svijet.
Kako su ove dvije obavijesti povezane? Zašto spominjemo najnoviju Nobelovu laureatkinju i esej za državnu maturu u istom kontekstu? Spominjemo ih jer nam u svojevrsnom suglasju potvrđuju kako književnost kao takva više nije općedruštvena datost. Nobelova nagrada i dalje nosi težinu i predstavlja iznimno postignuće, no laureatkinja Anne Carson poznata je tek revnim pratiteljima suvremene književne produkcije i onima koji su to pretvorili u profitabilno zanimanje. Time naravno ne želimo reći da je djelo Anne Carson snobovsko ili neopravdano elitističko, nego da jednostavno izmiče široj publici. Ono je rezervirano za probranu subkulturu koja će ga proučavati i konzumirati. S druge strane učenici koji pristupaju državnoj maturi, ali i učenici općenito, otuđeni su od književnosti kao fenomena.
Složeni su razlozi koji to uvjetuju, no nama će biti dovoljno ustvrditi stvarnost tog otuđenja. Suvremeni učenik ili učenica nemaju razvijen mentalitet i osjećaj koji su potrebni za pristup književnom djelu. Estetsko i kvalitativno vrednovanje svodi se skoro pa isključivo na afektivne dojmove, a ono što kolokvijalno nazivamo „opća kultura“ praktički više ne postoji. Mimo prepoznavanja osnovne fabulativne ili idejne mehanike, prosječni učenik/ica često puta ne može doživjeti književni tekst, niti ga imalo dublje raščlaniti. Novo digitalno okruženje i laksacija obrazovnog sustava dijelom su uzročnici, no moramo biti svjesni kako mi kao društvo, štoviše kao civilizacija, doživljavamo sličan problem. Ovo stanje na terenu u suštoj je suprotnosti sa (pomalo anakronim) stavovima postojećeg sustava i institucija. Njih je ovakav razvoj situacije uhvatio na prepad. Postojeći društveni konsenzus pretpostavlja i smatra očiglednim opću važnost književnosti, međutim on je nesposoban uvjerljivo i dojmljivo to artikulirati. Bolje rečeno, on to i artikulira, međutim ne postoji više nepobitna potvrda proživljene djelotvornosti. Velika književna imena i kapitalna djela pisane riječi svedeni su na puke oznake tobožnje učenosti i često ne predstavljaju ništa više od perja kojim će se tobožnji intelektualci nakititi. Zato se danas sa skepsom promatra zaljubljenika u književnost, jer možda se upravo radi o podvali!
Može li se ovo stanje popraviti? Može li se povratiti dostojanstvo književnosti i obnoviti opća čitateljska publika? Na kraju krajeva, je li takvo što uopće realistično? Poimanje književnosti, kulture čitanja i kanona proizvod je društvenog konteksta 19. stoljeća. Nastanak masovnog društva pospješio je razvoj masovnog obrazovanja i masovnog tiska. Književnost je prestala biti isključivo za učene i privilegirane i postala je pojava u svakom kućanstvu. Koliko nam god danas to bilo teško pojmiti, književnost je u društvu 19. i ranog 20. stoljeća predstavljala ono što danas predstavljaju društvene mreže i streaming platforme – oblik zabave i razbibrige. Usprkos tome nastajala su velika književna djela, u rangu onih iz predmodernog doba. Ova široka i obrazovana čitateljska publika bila je rezultat nade u opći ljudski kapacitet za učenost, a time i visoku moralnu kvalitetu. Pojava novih masovnih medija poput radija, televizije i pametnih telefona dovode u pitanje tu viziju. U svjetlu sadašnjice, situacija iz 19. stoljeća djeluje kao iznimka u širem tijeku povijesti. Kroz većinu prošlosti ljudi su mahom bili nepismeni, a oni pismeni su većim dijelom bili pismeni do mjere koju su njihov zanat ili struka tražili. Danas se, uz veću mogućnost pismenosti, očituje manjak interesa za čitanjem.
Iako možemo reći da je to odraz nekakvog „barbarstva“ ili skučenog razmišljanja, moramo uzeti u obzir nekoliko stvari. Čitanje i iščitavanje iziskuju vremena i napora te od nas traže određeno predznanje i razvijen senzibilitet koji ne nastaju preko noći. Potrebno je također biti ekonomski i društveno situiran kako bi literatura bila dostupna i kako bi joj se moglo pravilno posvetiti. Zato se ne trebamo čuditi što nema previše knjiških moljaca i što su oni grupa za sebe. Pretjerana izloženost digitalnim sadržajima koji su po sebi probavljiviji od ukoričenih knjiga dijelom je okaljala ugled književnosti, međutim naš društveni kontekst koji je obilježen i tjeskobnim kapitalizmom pretvara čitanje i iščitavanje u svojevrsni luksuz. Može li se onda reći da je književnost univerzalno dobro, kada po svojoj naravi ne predstavlja univerzaliju u ljudskim aktivnostima?
Osvojivši Nobelovu nagradu 1957. francuski književnik Albert Camus zapitao se u svom laureatskom predavanju Umjetnik i njegovo vrijeme – je li umjetnost luksuz i laž? Njegovo pitanje, kao i njegova filozofija, proizlaze iz uvjerenog humanizma koji mora osmisliti položaj čovjeka nakon što mu je oduzeta transcendencija. Ovo nastojanje u pozadini je njegova predavanja, kao i traumatska iskustva 20. stoljeća. U tom kontekstu Camus stavlja veliku odgovornost pred onoga tko želi biti umjetnik:
U svakom slučaju ova epoha ne dopušta da se za nju ne zanimamo. To današnji pisci znaju. Ako govore, već se eto kritiziraju i napadaju. Ako pak postanu skromni te zašute, govorit će im jedino o njihovoj šutnji koju im bučno predbacuju.
„Usred te buke pisac se više ne može nadati da će ostati po strani baveći se mislima i slikama do kojih mu je stalo. (…) Danas je sve drukčije, čak i šutnja ponekad poprima zastrašujući smisao. (…) Danas je svaki umjetnik ukrcan na galiju svoga vremena. On se s time mora pomiriti čak ako mu se čini da galija zaudara na haringu, da je na njoj previše onih koji nadziru robijaše i da je još k tome galija krenula u lošem smjeru. Nalazimo se na pučini. Umjetnik poput ostalih mora veslati kad na njega dođe red, pokušavajući pritom ne skončati, to jest pokušavajući i dalje živjeti i stvarati.“[1]
Prema Camusu, danas više nego ikada umjetnik ne smije biti po strani, nego mora biti u službi čovjeka – mora biti onaj koji će ga svojim stvaralaštvom oplemeniti i povezati ga sa svim ljudima. U svjetlu te dužnosti, on ruminira o stanju suvremenih stvaratelja koji su suočeni s tim da im se djelo svodi ili na puko zabavljanje ili na hermetični larpurlartizam. U svakom slučaju, umjetnost se sterilizira i gubi na djelotvornosti i zato Camus inzistira na tome da umjetnost mora biti oslonjena na zbilju, na ono što je u domeni ljudskog iskustva. Naravno, ovo podrazumijeva svojevrsni paradoks. Umjetnik se mora oslanjati na zbilju, ali istovremeno je mora nadilaziti, jer je svjestan da zbilja nije konačno stanje u kojem želimo ostati. Kako Camus tvrdi, umjetnost je autentična i djelotvorna ako proizlazi iz delikatne napetosti prihvaćanja i odbacivanja zbilje. Prihvatiti tu paradoksalnu napetost znači izmaći zamkama larpurlartizma koji niječe ljudsku nesreću i socrealizma koji na njoj parazitira.
Camusov pogled na umjetnost proizlazi iz ideje pobune koju podrobno artikulira u svom Pobunjenom čovjeku. Pobuna prema njemu predstavlja osnovno ljudsko nagnuće koje proizlazi iz svijesti da svijet nije onakav kakav bi trebao biti i odluke da se čovjek ne miri s tim. Camus to ne vidi kao problem individualca, nego kao temeljno ljudsko stanje, iz čega proizlazi podloga za međusobnu solidarnost. Ono što je zajedničko svim ljudima je svijest o općoj ljudskoj izmještenosti i sukobljenosti sa stvarnošću u kojoj žive. Zaključujući svoju analizu pobune i njezinih devijacija u vidu revolucija, Camus vidi umjetnost kao jedini stvarni način da čovjek (ograničen, ali neponišten) ostvari svoju pobunu i odupre se besmislu, a da ne skrene u samouništavajući totalitarizam. Mogli bismo nadugo i naširoko raspravljati o krajnjim zaključcima Camusove filozofije, međutim smatram da su ponuđeni uvidi nepobitni.
Umjetnost (pa tako i književnost) postoji kao jasno definiran fenomen. Umjetnost kao takva predstavlja stvarni pokušaj odgonetavanja egzistencijalnih i ontoloških otajstava koja nas obuzimaju te s lakoćom možemo razlikovati autentično umjetničko stvaranje od lukrativnih ili larpurlartističkih fantoma koji nam se nude. Međutim, radi li se o univerzaliji među ljudskim djelatnostima? Jel li ovaj Camusov optimizam opravdan? Zaista, postoje ljudi koji imaju istančan senzibilitet za autentično stvaranje, a koji su pritom svjesni općeg ljudskog stanja, no oni nisu prosječni ljudi. Dapače, u našem vremenu sve ih je teže prepoznati. Je li onda univerzalnost književnosti (pa i umjetnosti kao takve) svojevrsni anakronizam, ili postoji pokriće za ovaj camusovski optimizam?
Drugi esej koji bi nas mogao zanimati u ovom kontekstu jest Socijalna funkcija poezije Thomasa Stearnsa Eliota. Esej je gust, isprepleten raznim konceptima i idejama, međutim moramo se ograničiti na njegove riječi o socijalnoj funkciji poezije. Braneći neraskidivu povezanost poezije i jezika, Eliot tvrdi kako svaki jezik vrijedan čuvanja mora imati vlastitu poeziju pri čemu šaljivo zaključuje kako „najveću socijalnu ulogu pjesnika“ vidi u ljudima koji ne čitaju njegovu poeziju. Pjesnikovu svrhu Eliot tumači u njegovu odnosu prema jeziku i onima koji taj jezik koriste te izdvaja sljedeće:
„Prvo, dužnost mu (pjesniku) je da čuva taj jezik: upotrebljevajući ga ne smije ga oslabiti, ogrubiti ili degradirati. Drugo, dužnost mu je da razvija taj jezik, da ga modernizira, da ispituje njegove mogućnosti. Dok god izražava u svojoj poeziji ono što drugi ljudi osjećaju, on također utječe na to osjećanje, čineći ga svjesnijim. dajući ljudima riječi za njihove osjećaje, on ih uči nešto o njima samima.“[2]
Slično kao i po Camusu, pjesnik ne može biti odvojen od društva u kojem stvara. Njegova vitalnost i djelotovornost njegova djela uvjetovani su upravo time koliko je uronjen u društvo u kojem djeluje, koliko ga razumije i koliko ga uspješno artikulira. Uz to, potrebno je stalno upražnjavati taj jezik. Novi pjesnici uvijek su dobrodošla pojava, jer prema Eliotu mora postojati živi odnos s jezikom. Jezik se mora koristiti, inače će okoštati, a s time će degenerirati sposobnost društva da se artikulira. Iako je Eliot ovo opisao kao posebne odlike poezije (posebice u odnosu na ostale književne rodove), smatram kako se ovi zaključci, u najgorem slučaju, mogu analogno transponirati na književnost općenito. Ta svjedočimo postojanju nacionalnih bardova koji su svojom vještinom i stvaralaštvom artikulirali i oblikovali duh zajednice iz koje su proistekli, i njihov utjecaj prepoznatljiv je među svim njezinim članovima. Nije li možda i ovo preoptimističan zaključak? Daje li se pretjerana uloga književnicima u oblikovanju našeg jezika, posebice u svjetlu fragmentiranosti i marginaliziranosti današnje književne scene?
Prije nego probamo ponuditi konačni odgovor na ovo i ostala nametnuta pitanja, valja naglasiti kako književno stvaralaštvo kao takvo nije uvijek bilo fragmentirano i marginalizirano kao danas. Doista, opća pismenost i masovna čitateljska publika novi su fenomen, međutim književnost je prisutna skoro jednako dugo kao i samo ljudsko društvo. Ta prisutnost očituje se u junačkim spjevovima, narodnim pjesmama i kultno-religijskim tekstovima koji bi se na razne načine pjevali te izvodili. Sofistifikacijom društva sofistificirala se književnost, razvivši se u razne oblike i rodove koje danas prepoznajemo i proučavamo. Možda društvo u cjelini nije iščitavalo tekstove poput Ilijade, Biblije ili Veda, ali je u svakom slučaju razmišljalo i promatralo svijet u njihovom svjetlu; slično kao što mi danas promišljamo u svjetlu koncepata Orwella, Kafke ili Dostojevskog. Poučno bi bilo za daljnju raščlambu promotriti sljedeću Eliotovu misao:
„Dovoljno je, u jednoj zdravoj i homogenoj civilizaciji, da način osjećanja najprofinjenijih i najkompleksinijih pojedinaca ima nešto zajedničko s osjećajima najgrubljih i najmanje obrazovanih, što ne dijele s osobama svoje vlastite kulturne razine koje govore drugim jezikom. Vjerujem da je točno da u zdravom društvu sunarodnjaci s najnižega, kao i oni s najvišeg stupnja kulture moraju djelomično razumjeti svog zaista velikog pjesnika. Ali njegova najopćenitija društvena uloga ne će biti toliko u odnosu prema čitatelju koliko prema jeziku onakvom kakvim svi oni govore.“[3]
Kontekst ovoga pasusa ne dotiče se konkretno naše problematike, ali svakako nam može poslužiti u njezinu rasvjetljavanju. Prema Eliotu, nužni preduvjet za društvenu svrhovitost pjesnika je zdravo i homogeno društvo. Odnosi koje on pretpostavlja socijalnoj funkciji poezije podrazumijevaju svjesnost i upućenost svih članova zajednice jednih na druge, kao i svijest o zajedničkom smislu i svrsi – što nas dovodi do ključnog problema. Književnost kao takva vrijedi i može se vrednovati jedino u kontekstu društva. Književnost nije samosvojna kategorija – ona ovisi o zajednici u kojoj se stvara i njeguje. Književnost postoji od zajednice, zbog zajednice i za zajednicu. Ona je nerazumljiva i nespoznatljiva bez konteksta društvenog suživota – suživota kojeg danas praktički nema.
Masovno društvo u kojem živimo bilo bi prikladnije nazvati masovnom amalgamacijom, jer naše društvo ne funkcionira na temelju čvrstih organskih zajednica, nego na temelju skoro pa ugovornih odnosa. Nas povezuju zapravo brojne usluge i ograničenja na kojima naše društvo funkcionira. Ukratko rečeno, samointeres je temelj odnosa. Zato više nismo zajednica povezana krvlju i obvezama koje su veće od života, nego skup pojedinaca koji je primoran međusobno funkcionirati. Čim je pojedinac vrhunaravni sudac, nemoguće je razviti zajedničku referentnu točku iz čega proizlazi relativizam našeg vremena. U takvom stanju nemoguće je uspostaviti kanon, kao i dosljedno se držati bilo kakvog standarda, a pogotovo je nemoguće govoriti o objektivnom ili zajedničkom estetskom iskustvu. Ovo sve recept je za propadanje književnosti, a pad književnosti tek je simptom šireg društvenog propadanja. Bezidejnost i mlakost u književnosti simptom je šire društvene bezidejnosti i mlakosti. Razlog tomu nije tek zamor književnošću, nego manjak vjere u transcendentnost čovjeka. Književnost i umjetnost kao takva djelotvorni su jedino pod pretpostavkom da je čovjek više od nagona i materije koji ga čine. Nažalost, to je datost naše epohe.
Može li se onda književnost „spasiti“? Može li je se učiniti ponovno relevantnom? Kako smo vidjeli u ovoj analizi, književnost se ne može promatrati u vakuumu. Ona proizlazi iz društva, i to zdravog društva ako govorimo o kvalitetnoj i djelotvornoj književnosti. Zato se najprije moramo zapitati koja je krajnja svrha književnosti. Intuitivno prepoznajemo njezinu važnost i intuitivno nas boli tolika nezainteresiranost, no ipak moramo prvo provjeriti opravdava li ona povjerenje koje imamo u nju. Osnovna ideja književnosti (kao i svake umjetnosti) je da oplemeni čovjeka i podigne ga u prostor koji nadilazi isključivo materijalno. Književnost je potvrda naravne izmještenosti čovjeka i potrebe da se nadilazi, da se hrani i nadahnjuje onim što nadilazi ljudsko pojmovlje. Koliko god to nijekali ili ne, on osjeća poziv ljepote koji nije samo u afektu ili zadovoljstvu, nego osjećaju da je svijet oko njega dobar, i da postoji nešto što daje egzistenciji njezin smisao. Mi smo kao društvo zaboravili na taj poziv, no morat ćemo se već jednom trznuti iz toga. Kada osvijestimo tu činjenicu o nama, nužno će prije ili kasnije književnost naći sebi dostojno mjesto.
Volio bih zaključiti ovaj ogled jednom poticajnom Chestertonovom mišlju: „Književnost je luksuz, priče su nužne.“[4] Ne trebamo se zanositi idejom da svatko naizust zna Dantea ili da može raspravljati o realističnim romanima. Nije nam nužna masovna dobro načitana publika, niti je takvo što moguće. Dovoljno je da njegujemo duh koji će osjetiti nagnuće prema tim stvarima, koji će znati gdje u svoj život smjetiti pjesmu, priču, roman, dramu i tako dalje. To je u konačnici potvrda naše ljudskosti i čim se to niječe kao danas – tu počinju pravi problemi!
[1] Albert Camus, „Umjetnik i njegovo vrijeme“, iz Albert Camus. Nobelova nagrada za književnost 1957. (pr. Jere Tarle), Školska knjiga, 1995., str. 316.
[2] Thomas Stearns Eliot, „Socijalna funkcija poezije“, u: T. S. Eliot. Pusta zemlja i druga djela, Školska knjiga, Zagreb, 2009., str. 348.
[3] T. S. Eliot, „Socijalna funkcija poezije“, str. 348.
[4] https://www.gutenberg.org/files/12245/12245-h/12245-h.htm, Gilbert Keith Chesterton, The Defendant (05.11.2026.)


