DHK
DHK

U bunaru

-

Komična tragedija

LIKOVI:

Daniel-Dane Profeta – muškarac od oko trideset godina.
Buba Karambol – njegova bivša dragana, približno vršnjakinja, šašavo odjevena.
Omčilo Binebilić – Danetov prijatelj, sličnih godina.
Tutti Frutti – curica prvašica, ili malo starija, sva u šarenoj vuni.
Mama – njezina mama, može i u offu.
Vrag – krvavo crven, a ne crni, sa svim rekvizitima.

GLAZBA

Osnova je Sibeliusov „Tužni valcer“, s dvije polovice od po dvije minute, između kojih je nezaboravna muzička fraza. Prva je polovica tuga za umrlom ženom, u drugoj se budi u život. Kroz čitavu predstavu čujemo taktove prve polovice, a tek na kraju čitavu stvar, no koja sad već zvuči kao sarkazam.

SCENA

Scena ima dvije razine. Gore je platforma, postavljenja na skele. Na njoj samo otvor bunara. Ispod nje je prostor podijeljen na tri izolirane jedinice. U sredini je bunar koji se nadovezuje na otvor na platformi. Stiliziran je kao cijev od šiblja ili tankih prozirnih letvi, kroz koje se jasno vidi glumac i razgovjetno mu se čuje glas. U njemu Danijel, od početka do kraja.

Lijevo je Bubina soba, šminkerska, hipermodernistička, glupa. Desno je soba Omčilova, puna starog, šareno prefarbanog namještaja.

VRIJEME:

Radnja se zbiva potkraj Domovinskog rata.

Naputak o izvedbi. Iako je na sceni istodobno više glumaca, oni nikad ne dolaze u bliži dodir, čak su i fizički izolirani, što u doba covida nije nevažno. Iznimka je samo Vrag, no njegov je kostim, s vražjom maskom, zacijelo dovoljna zaštita. Glumci u pravilu razgovaraju s mobitelom na uhu, a on je idealni sufler. Najveći je problem mala Tutti Frutti, jer stvarna prvašica (ili malo starija djevojčica) ne može iznijeti tu ulogu. Moguće ju je, međutim, zamijeniti nekom izrazito sitnom glumicom. Kako se nikad ne približava odraslima, teško joj je usporediti veličinu. Svakako bi pomoglo i da su ostali glumci malo krupnijeg stasa. Kao drugo, ljudi tjelesnu veličinu često procjenjuju prema veličini glave. Krupna glava umanjuje tijelo, i obratno. Stoga bi ključno bilo da glumica nosi nekakvu veliku vunenu kapu, koju gledateljevo oko doživljava kao glavu. Važno je i da kraj otvora bunara što manje stoji, a da je što više nagnuta preko njega. Svjetlosni efekti također mogu pomoći.

PRVI ČIN

1. razgovor. Dane, Vrag

(Scena počinje u potpunome mraku. Sibelius.)

DANE (mumlja): Gdje sam, što sam, gdje sam, gdje sam? Vlaga. I smrad. I nekakva cijev. I mrak, mrak. Možda se ponovno rađam, u sunčani Božji svijet.

VRAG: Hihihihihi.

DANE (ustrašeno): Tko si ti?

VRAG:
Da Boga nema, to znaju već
Vrapci svi.
Budale tek vjeruju
Da išta se zbi.
Bog je mrtav, bez uskrsnuća.
Slobodno dišu slobodna pluća.

DANE: Tko si ti?

VRAG: Tvoj najbolji prijatelj.

DANE: Dakle pas?

VRAG (za se): Gori od psa. (Reflektor ga uokviruje u uzanom snopu na inače sasvim mračnoj pozornici.)

Ja slobodu donosim
I razuma luč,
Starom gadu poso kvarim
Brkam njegov truć i truć.

To što te snađe
Nije glupi peh,
Jer tek protiv sebe
Moguć je grijeh.

Griješio si protiv sebe,
Upao u vječni mrak,
Mislio si ti na druge,
Sad hvataš goli zrak.

DANE (sa zebnjom): Ti si…? Do, do-šao si po moju dušu?

VRAG: A što bih dolazio? Dolaze one i same. Jer na kraju uvide, što je bolje, bolje je.

Život je jedan,
A ti si sam:
Mislit na druge?
Budi te sram.

DANE: I što hoćeš od mene?

VRAG: Ništa. Možda te samo podsjetiti da je ovo moj svijet, a Boga da nema. Čudi me da te tome već nisu naučili. Ah, te današnje škole… (Polako se dani. Sibelius.)

2. razgovor. Dane, Buba

(Rasvjetljava se i Bubina soba, samo Omčilova ostaje u mraku. Bubina je soba u rasulu, a ona na krevetu leži poprijeko, potpuno odjevena, sa štiklama na nogama, kao da se svalila, a ne legla. Dane ju zove mobitelom.)

BUBA (bunovno, ne gledajući, u mobtel.): Idi u pičku materinu. (Prekida vezu.) Da mu pas mater, da mu jebo pas mater, zvati u ovo doba… (Telefon opet zvoni.) Tko je, da ti jebem mater. Zvati u ovo doba, a tek sam oko sklopila. (Gleda.) Dane. Danijel Profeta. O zašto ja imam posla samo s manijacima?

DANE: Mislio sam, možda još ne spavaš. Nešto si uranila.

BUBA: Dobila sam sraćku.

DANE: Jako mi je žao.

BUBA: Što hoćeš?

DANE: Mogla si isključiti mobitel…

BUBA: Nisam više znala ni za sebe, a kamoli kako to govno radi. Sad si mi razbio san. Što hoćeš? Među nama je gotovo.

DANE: Znam. Ali riječ je o životu i smrti.

BUBA: Tvojem ili mojem?

DANE: Mojem.

BUBA: Onda može pričekati. Misliš se ubiti, zbog mene? A ne me raskomadati?

DANE: Buba, u velikim sam govnima. Mobitel mi je nezgodno pao, i izbrisao sve brojeve. Samo tvoj još znam napamet.

BUBA: Usreći me i zaboravi ga.

DANE: Ti si mi jedina veza sa svijetom. Samo me ti možeš spasiti.

BUBA: Pa?

DANE: Ne znam čak ni gdje sam, znam samo da sam u govnima. Nije pao samo mobitel i sve zaboravio, i ja sam udario glavom, pa me snašlo isto. I sad znam samo da sam u nekoj mračnoj rupetini.

BUBA: I sad da te tražim po svim jamama govnjarama svijeta?

DANE: Ne znam. Ti možda možeš nešto, a ja baš ništa.

BUBA: S kim si bio, s kim si pio?

DANE: Ne znam. Ali sam sasvim trijezan.

BUBA: Kao i obično…

DANE: Da, kao i obično. I ne znam jesam li se spotaknuo i upao, ili me netko bacio.

BUBA: Iz humanih obzira prema čovječanstvu. Čuj, daj se rastrijezni, možda si pobrkao okomice i horizontale, pa ležiš u jarku.

DANE: Nisam pobrkao, i nemoj me zajebavati, jer mi nije do zajebancije. Mislim da sam u bunaru.

BUBA: I što da ti radim? Da se zbog toga ubijem? S obzirom na tekuću situaciju, to bi tebi bolje leglo.

DANE: Meni se radi o glavi, a ti se zajebavaš…

BUBA: Pa neću valjda plakati. Već si velik, ne treba ti mamica, daj se napokon nauči sam rješavati svoje probleme. (Prekida vezu. Mrak)

3. razgovor. Dane, Vrag

DANE (u mraku): Mili Bože, kud sam zašo…

VRAG: Da je bilo mili Vraže, možda i ne bi zalutao. Izlapjela stara budala voda vas ko male majmune Alsheimerovim itinererom. Njega si slijedio, on nek te i vadi.

DANE: Nisam.

VRAG: E, da, nisi, svi mi dolaze s tom pričom. A možda si i kao Jona. Možda te kit treći dan isprdi. I što ti fali? Pišaj poda se, seri poda se, liži vlagu sa zidova, dugo se tako može crkavati, možda naiđe i kakav štakor, pa da bude tko će koga, tko će živjeti, a tko na drugi svijet.

DANE: Nisi baš super-ljubazan.

VRAG: Kad za to nema potrebe, jer si u govnima do guše. No bude li oportuno, znam se ja uvući i u dupe.

DANE (brizne u plač): Ne želim biti kostur! Što bi rekla moja mama! Vraže, dobri moj Vraže, primi moju dušu!

VRAG: Crkni pa hoću, i to drage volje.

DANE (plače): Sada, sada, samo me izvuci. Prodat ću ti dušu, neću biti skup, ne tražim ni slavu ni bogatstvo…

VRAG (previja se od smijeha): Haha-haha, haha-haha…

DANE: Što sam smiješno rekao?

VRAG: Prodao bi mi dušu, haha-haha, haha-haha… Na tipski ugovor, potpisan ne kemijskom, nego krvlju… haha-haha, haha-haha-haha… pohranjen u paklu, kao da je Vrag javni bilježnik…

DANE: Možda sam malo neupućen…

VRAG: Malo neupućen? Ma ne znaš ti ni di ti je buža od guzice. Jel tebi uopće jasno kako stoji stvari na tržištu duša?

DANE: Očito ne.

VRAG: Da, očito ne. Svatko misli da njegova duša vrijedi bogatstvo, a vrijedi govno. Prekapacitirani smo, ne primamo ni kad nam ju nude mukte.

DANE: Pa kako to?

VRAG: Jer već si ju prodao.

DANE: Ma kako?

VRAG: Čim si ju ponudio, već si ju prodao. Starom su kenjatoru važni motivi, ne posljedice. Već si ju prodao. S jednom si nogom već u mome loncu. Zbogom ostaj rajsko blaženstvo.

DANE: I na to loviš ljude?

VRAG: Nisam im ja kriv što su bedasti. Nek se žale onom koji ih tako bedaste stvori. Ma Petar je pacer, ja sam pravi ribar duša.

DANE: Znači, ipak ga ima, Boga?

VRAG: Kak se zeme.

DANE: Kak se zeme?

VRAG: Za tebe ga ima, ali kao da ga i nema, jer će te Petar ključem u čelo, to ti je kak se zeme. Za pametne ga nema, za bedaste ga ima. Za jedne ga ima, ali kao da ga nema. Za druge ga nema, ali kao da ga ima. Prošlo je njegovo vrijeme, a i vrijeme mu je bilo. (Zvoni mobitel.) Idem ja.

DANE: Vraže, Vraže…

VRAG: Nisam ja za tebe Vrag, kao da smo skupa kotlove prali. Za tebe sam ja gospodin Sotona, i nemoj se zezati, jer znam se ja i prozliti. (Odlazi. Mrak.)

4. razgovor. Dane, Omčilo

(U mraku inzistentno zvoni mobitel.)

DANE (bunovno): Buba, ti si?

OMČILO: Kakva Buba, jebala te Buba. Omčilo, Omčilo Binebilić.

DANE: A.

OMČILO: Zovem te da se oprostimo.

DANE: Već te je zvala? Već ste me otpisali?

OMČILO: Tko, što, koga, čega?

DANE: Ne znaš u kakvim sam govnima…

OMČILO: Ne gorim od mene. (Uzvišeno:) Odlučio sam se ubiti.

DANE: Mislio sam da mi javljaš nešto novo.

OMČILO: Ovaj put sasvim ozbiljno. Definitivno. (Njegova se soba polako osvjetljava. S lusterske kuke visi omča, ispod nje Omčilo na šareno prebojanoj štokrlici.)

DANE: A kako drukčije? Minimalistički teatar, omča i štokrlica, šteta što ne pozoveš televiziju da sve to prenosi.

OMČILO: Ti meni ne vjeruješ?

DANE: Tko je to rekao?

OMČILO: Otkrio sam da život nema smisla.

DANE: Rano si se sjetio. Glavno da ga vješanje ima.

OMČILO: Ti si cinik. Danijelu Profeta, ti ne razumiješ moju svjetsku bol.

DANE: Omčilo, u gadnim sam govnima. Upao sam u nekakav bunar, ili me je netko u nj bacio.

OMČILO: Gdje?

DANE: To bih i ja volio znati. Pokušao sam se orijentirati po zvijezdama, kako su me učili u školi, ali su me očito učili krivo.

OMČILO: Kako ne znaš gdje si upao? Ti si idiot. Nalio se pa zaboravio.

DANE: Lupio glavom i sve mi se izvjetrilo. Iz mobitela također, izbrisalo mi sve brojeve, a samo Bubin znam napamet. A ona mi spustila slušalicu.

OMČILO: Jebeno.

DANE: Jebeno do neba. Imaš njen broj?

OMČILO: Od kud mi?

DANE: Pa veliš da si ju ševio.

OMČILO: To nije razlog da mi ga da.

DANE: Dobro, ja ću ti ga dati. Pokušaj ju nazvati, možda budeš bolje sreće.

OMČILO: A moje vješanje? Ubijaš mi i volju i koncentraciju.

DANE: Ne može to malo pričekati?

OMČILO: Ne može. (Veza se prekida. Desna soba tone u tamu.)

5. razgovor. Dane, Buba

(Zazvoni telefon.)

DANE: Daa?

BUBA: Buba. (Njezina se soba osvjetljava.)

DANE: Što će to reć?

BUBA: Razbio si mi san. Jer sad se stalno pitam gdje si.

DANE: Da me spasiš?

BUBA: Ne, nego radi oklade. Nađem nekoga, pa se okladimo tko će biti bliži. Isplata kad te nađu okosturenog. Drži mi fige.

DANE: Hoću svakako.

BUBA: Baš si zlato, uvijek si bio drug. Ponekad se pitam… Ma ne, bio si prekompliciran.

DANE: Čuj Buba, zovi policiju. Nek otkrije tko me je zadnji vidio i gdje.

BUBA: Taman posla, petljati se s policijom. Nikad ne znaš što će iz toga ispasti.

DANE: Ni da mi spasiš život?

BUBA: Ne-želim-imati-posla-s-policijom.

DANE: No ako otkrijem gdje sam…

BUBA: Ni tada im ne moram reći. Ne-želim-imati-posla-s-policijom, i točka.

DANE: I pustila bi me da krepam?

BUBA: Ah koliko ljudi umre svake minute. Treba na to gledati filozofski. Što je jedan život prema vječnosti?

DANE: Pod uvjetom da nije tvoj.

BUBA: To se razumije. Čekaj, netko mi zvoni. (Veza se prekida.)

DANE: O živote, jeben li si. (Mrak.)

6. razgovor. Dane, Vrag

VRAG (ulazi): Još si tu? Ma lijepo si se usosio. Što Bogu ne ponudiš dušu, neka ti je on kupi.

DANE: Gade.

VRAG: Kriva adresa, hahahahaha, kriva adresa.

Ti starom kenjcu
Ponudi dušu.
„Kroz prazne riznice
Vjetrovi pušu.
Platit ne mogu,
Sasvim sam švorc.“
Prodaje maglu taj stari norc.

Svijetom taj vlada
Tko ima para,
Na parama sjedi
Škrtica stara.

Tezoro svoje
Čuva taj skup.
Makar u jednom
On nije glup.

Rajsko blažensvo,
Ah, obećanja –
Plaća te zlatom
Zlaćanih sanja.

Od prazne je tikve
Glava ti gluplja.
Riječ Gospodnja za tebe su
Obećanja šuplja.

DANE: Dosta, dosta, dosta, ne želim slušati! Moj me Bog nije mogao izdati!

VRAG: A ti njega olfo nisi? Rugao se lonac loncu, a obadva Pretis. Sad kad sam te ja otkantao…

DANE: Dosta, dosta.

VRAG: Ma što dosta, dosta. Dosta tebe, a ne mene. Jer mi već počinješ ići na unutrašnje i vanjske organe.

DANE: Ja tebi?

VRAG: Da. Jer mi nabijaš komplekse, rušiš mi reputaciju najgoreg stvorenja u svemiru. Jer kraj takvih prijatelja…

Prijatelj u nevolji,
Baš puno vrijedi.
Nogom u dupe
Kad si u bijedi.

Ne oni od mene,
Ja učim o njih.
I nije to pih,
I nije to pih.

Neka ti se Bog smiluje, a neće. Slobodno crkni, njima svima ni u džep ni iz džepa.

DANE: Ti si cinik.

VRAG: Ne najveći u ovoj kombinaciji. Ja bar ne lažem, ne prodajem maglu. A onaj gore, da ima nos, svemir bi mu bio mali.

DANE: Ne huli, Sotono!

VRAG: Ma našao se tko ga brani. No radi po svojoj volji.

Trapi si tijelo,
Liži oltare,
Dok crkvena banda
Muze ti pare.

Moj poslovni ugled
Jest besprijekoran,
Što kažem, činim,
Kada baš moram.

Kraj laži je stari,
On, a ne ja.
Tek istinom čistom
Vrag natenta.

(Odlazi pjevajući. Mrak.)

7. razgovor. Dane, Buba

BUBA (zvoni): Evo mene. (Njezina se soba osvjetljava. Šeće se u visokim štiklama i s muštiklom.)

DANE: Bome je bio brz. Taj tvoj novi majmun. Ili je ostao da se skupa naslađuje mojom nevoljom.

BUBA: Baš si prost. Uopće nije bio on, nego poštar. A ako je taj moj novi, zbilja majmun, to nešto govori i o tebi. Kakav si tek ti kad ja preferiram jopca.

DANE: Stvar ukusa.

BUBA: Je, ukusa. Svi mi čestitaju što sam te napokon otpilila.

DANE: Dobro, za majmuna prekratko, za poštara malo predugo…

BUBA: Tako je mlad i zgodan, morala sam mu nešto dati.

DANE: Što?

BUBA: Dva puta.

DANE: Dva puta?

BUBA: A što si zinuo, dvadeset godina i fenomen. Do jutra ti ne bih objasnila.

DANE: Ne meni, njemu.

BUBA: Obojici je badava govoriti, a nije da nisam pokušavala.

DANE: S poštarom…

BUBA: Daj ne pilaj. I ne drži mi prodike.

DANE: Nitko ih ne drži iz bunara.

BUBA: Netko mora biti prvi. A zbog tvoje bolesne, bezrazložne ljubomore smo se napokon i rastali. Samo zbog tvoje posesivnosti, kao da živimo u srednjem vijek. Moje tijelo je moje tijelo, i što to tebe briga? Kako veli narod, moja roba, moj dućan, kome hoću tome dam. Pa sam si mislila, ako te šupiram, skinut ćeš mi se s vrata. Ako nisi mogao dobiti moju ruku, dobio si bar nogu. Ali tebi zgleda da nije jasno da više nisi više u igri, i da to nikad više nećeš ni biti. Kifeli, kifeli.

DANE: Kifeli. I što sad?

BUBA: A ništa, malo me zabavljaj, budi bar jednom od nekakve koristi, ali ti očito misliš samo na sebe.

DANE (uz duboki uzdah): Jel te nazvao Omčilo?

BUBA: Tko?

DANE: Omčilo Binebilić.

BUBA: Prva vijest.

DANE: Veli da te je ševio…

BUBA: Pa? Velik razlog za formalno upoznavanje. Ja držim do sebe i ne družim se sa svakim. I što bi htio, repete?

DANE: Spasio bi mi život.

BUBA: Pa neka ga spašava, tko mu brani, no što ja imam s tim? I kakvo mu je to glupo ime? Omčilo?

DANE: To je od Momčilo.

BUBA: Momčilo? Srbin, fuuuuuuj. Ja se borim za prava američkih crnaca, to je sad u điru.

DANE: Morao je promijeniti ime.

BUBA: Pritajiti se, gad. Da sam znala…

DANE: Ne bi se s njim fukala?

BUBA: Ma zapravo je bolje da mi nije rekao. Ja sam otvorenih pogleda.

DANE: Pogleda? Pa gdje ti to imaš oči?

BUBA: Stvarno si bezobrazan. Tako razgovarati s jednom damom. (Zvoni.) Na, opet zvoni. To bi mogao biti on.

DANE: Tko?

BUBA: Moj majmun. Ti si bio moj veliki majmun, a on moj mali majmun, a to je velika prednost. Ajd bok. (Veza se prekida. Mrak.)

8. razgovor. Dane, Omčilo

(Telefon zvoni i zvoni. Omčilova se soba osvjetljava. Sjedi na štokrlici ispod omče.)

OMČILO: Ti si?

DANE: A ne, ima nas pedeset. Jesi što zbavio?

OMČILO: Jok. Ta me se prepotentna pičkulja uopće ne sjeća, a bio sam sedmi u redu, nije nas bilo više od deset.

DANE: Bit će bila pijanija od tebe.

OMČILO: A može bit. Ali to znači da sam ju silovao, ali nemoj nikom reć.

DANE: Neću nikom reć. I što veli?

OMČILO: Da joj se skinem. Da sad ima stalnog dečka, i da mu je vjerna u granicama svojih mogućnosti. Nego kako si ti to sve mogao podnositi?

DANE: Nisam ni znao. Kad bih ju što pitao, samo bi rekla: Što te briga, ne pleti mi se u život. A kad sam doznao… A sad čuj veliku mudrost. Kad ti to prvi put napravi, sruši se svijet, pucao bi si u glavu, kako si mogla, kako si samo mogla…? A kad se dogodi drugi put, shvatiš da je mogla, i to itekako.

OMČILO: I onda?

DANE: Nastaviš ju guliti, ali na nove note. Kud svi Turci, tud i ćelavi Mujo. Ima kod nje za svakoga, naći se nešto i za tebe.

OMČILO: A treći put?

DANE: Kako znaš da ima i treći put?

OMČILO: Zato što ga uvijek ima. Empirijska činjenica.

DANE: E, treći put ti postane smiješna, i onda je gotovo. Ševiti možeš i drolju, no kako ševiti klauna? I tako smo se rastali.

OMČILO: Dal si joj nogu na njeno inzistiranje?

DANE: Dala mi je nogu na moje provociranje. Dala mi je nogu na moje maltretiranje. I u takvim prilikama pravi gentleman ostaje gentleman.

Reci joj da srce ti
Za njom trepti, silno pati.
Da što prije skupi prnje,
Mlati je i mlati.

Nek uživa nad još jednim slomljenim srcem, ma puca mi…

OMČILO: Srce?

DANE: Je, je, srce. U ženske bi magazine uz slomljena srca trebalo staviti i mušku varijantu.

OMČILO: Pa dobro, sve si to znao…

DANE: O jasno, jasno, muž uvijek prvi dozna. Čuj, Omčilo, nisam znao ni od kud joj to čudno ime, mom malom nimfomanskom klaunu. Mislio sam da je to buba, kao auto, a koji se, s obzirom na njen temperament, stalno karambolira.

OMČILO: A nije to?

DANE: Jok. Buba je zato što je Folks-vagina, za najšire narodne mase, a karambol zato što se kara do boli.

OMČILO: A tako? Idem se još malo vješati.

DANE: Idi. I sretno. (Mrak.)

DRUGI ČIN

Scena kao i prije. Gornji se nivo osvjetljava, donji ostaje u mraku.

1. razgovor. Dane, Tutti Frutti

(Na gornji nivo doskakuće Tutti Frutti i počinje skakutati i pljeskati ručicama. U beskraj ponavlja narodnu pjesmicu.)

TUTTI FRUTTI:

Ja se popeh na jabuku
Da naberem šljiva.
Dođe gazda čij je oras
Pa me s duda sriva.

DANE: Tko je? U pomoć, u pomoć!

TUTTI FRUTTI (naginje se nad okno): Tko si ti?

DANE: Tko si ti?

TUTTI FRUTTI: Ja sam prva pitala.

DANE: Jadnik, nevoljnik, bijednik. Upao sam u bunar i ne mogu van.

TUTTI FRUTTI: Znam tko si ti. Ti si veliki, zločesti zmaj koji jede malu djecu. Sad ću zvati svetog Juraja na konju da te proburazi.

DANE: O majko moja, gdje sam?

TUTTI FRUTTI: U začaranoj zemlji. Zato i jesi zmaj. Inače s tobom ne bih ni razgovarala.

DANE: Ima li ta zemlja i nekakvo ime?

TUTTI FRUTTI: Ima. Čiribu-čiriba.

2. razgovor. Tutti Frutti, Mama

MAMA (iz offa): Tutti Frutti! Tutt Frutti! Gdje je opet nestalo to dijete? Tutti Frutti!

TUTTI FRUTTI: To je zato što sam postala nevidljiva. Samo mahnem čarobnim štapićem…

MAMA: Ja ću poludjeti. Kao da ovaj rat sam po sebi nije dovoljno lud. Smjesta kući!

TUTTI FRUTTI: Čim spremim zlato u riznicu.

MAMA: Makni se od bunara!

TUTTI FRUTTI: On je moja škrabica. Unutra bacam sve dukate, srebrnjake, dragulje i dijamante koje dobijem.

MAMA: Tutti Frutti, rekla sam, kući. I nemoj da ponavljam.

TUTTI FRUTTI: Mama, striček je u bunaru.

MAMA: U tvojoj glavi.

TUTTI FRUTTI: Gleda me kao žaba.

MAMA: Gledat ćeš ti mene kao tri žabe, ako ti dođem! Smjesta kući!

TUTTI FRUTTI (u bunar): Ako budeš dobar, neću te tužiti svetom Juraju. (Otrči kući. Mrak.)

3. razgovor. Dane, Omčilo

OMČILO (zove. Njegova se soba osvjetljava.): Dane, spasi me, spasi me!

DANE: O jebote. Ja tebe.

OMČILO: Završit ću na robiji!

DANE: Kako? A misliš se objesiti?

OMČILO: Sud će biti brži. Naši hrvatski sudovi…

DANE: Dobro, shvatio sam, želiš umrijeti prirodnom smrću.

OMČILO: Spasi me! Ne želim u zatvor! Oduzet će mi i omču i stolicu, kako ću se vješati!

DANE: Žali se u Haag zbog povrede ljudskih prava.

OMČILO: Tebi je to smiješno! Tebi je do zajebancije!

DANE: Vidi, u bunaru sam, a pomoći niotkud…

OMČILO: Osudit će me zbog silovanja! Svemu si ti kriv!

DANE: Jer sam te silovo da siluješ?

OMČILO: Jer si mi stavio bubu u uho. Ona je bila za nijansu pijanija od mene, znači – silovanje. Osim toga, kako se bila natrčila, nije mogla ni vidjeti tko ju praši, pa kako je onda mogla dati svoj pristanak?

DANE: Nije te ni zapamtila.

OMČILO: Možda se nađe neki zlobnik, pa me prijavi po nacionalnoj liniji.

DANE: Daj, molim te, shvati to kao moderno slikarstvo.

OMČILO: Molim?

DANE: Od svega si vidio samo pozadinu. U klasičnom slikarstvu, portret ima pozadinu. U modernom je pozadina portret. The medium is the message.

OMČILO: I kakve to ima veze?

DANE: Nikakve. Samo si mi se popeo na kurac. (Mrak.)

4. razgovor. Dane, Buba

(Osvjetljava se njezina soba. Leži na krevetu i mlatara nogama.)

BUBA: Buba. Da li te buba?

DANE: Ma dođe mi da te izbubam.

BUBA: Samo bez obiteljskog nasilja. Ja te lijepo pitam da li patiš, a ti…

DANE: Skačem od veselja. Napokon malo mira sred stresnoga svijeta.

BUBA: Ne to, to je nevažno. Pitala sam te da li još patiš zbog mene.

DANE: O Buba, Buba, zašto si me ostavila?

BUBA: Zato što mi nisi imponirao. Ipak moram paziti s kim se družim, nisam ja tamo nekakva…

DANE (za se): Nego si amo nikakva.

BUBA: Shvaćaš. Ugled. Reputacija.

DANE: Shvaćam. Ugled. Reputacija.

BUBA: A taj bunar, to je efemerno. Samo je ljubav vječna.

DANE: Shvaćam. Samo je vječna ljubav vječna. Dokle je vječna. Buba, što hoćeš?

BUBA: Malo mi je dosadno. A ti si uvijek znao tako lijepo pričati. Mislim, samo pričati, samo pričati.

DANE (za se): Kamol sreće da je na tome i ostalo.

BUBA: Fale mi tvoje priče.

DANE: Majmuna si izabrala, majmunicom budi.

BUBA: Možda bi i on od tebe koješta naučio, pa postao zabavniji.

DANE: Još da ga i educiram?

BUBA: Bilo bi mi draže da on educira tebe, hoću reći njega, kad bi to bilo moguće.

DANE: Čuj, da bi to postalo moguće, moraš me prije odavde izvaditi.

BUBA: Pa ja da te vadim? Znam ja tebe, snaći ćeš se nekako i sam.

DANE: Buba…

BUBA: Joj što volim muškarce koji cvile. Male plačipizde kojima treba mamica da im briše suzice. Vitezovi spašavaju djevice, a ne obratno.

DANE: Koliko si ti djevica, toliko sam i ja vitez.

BUBA: Pomalo si odvratan.

DANE: Vaš sam sužanj, gospo.

BUBA: Osim toga, ja sam još djevica. U duši. Važno je kako se čovjek osjeća.

DANE: I ja sam u duši ubojica. Samo u duši zato što sam u bunaru. Ali ja ću se već nekako izvući, znam to. Pojavio se tračak nade.

BUBA: Nade tračak je obično hračak.

DANE: Apetitlih kao i obično.

BUBA: Neka druga?

DANE: Da, neka druga.

BUBA: A meni pričaš o vjernosti. Takvi ste vi muški. Daj prvo pogledaj sebe. Je li mlađa od mene?

DANE: Što nije baš teško biti.

BUBA: E sad je stvarno dosta. (Prekida vezu. Mrak. Handel, Mesija, „I know my Redeemer liveth“.)

5. razgovor. Dane, Vrag

VRAG (ulazi):

Tutti Frutti
Nešto muti.
U glavi joj zvrk,
U nogama trk.       (Refren.)

O počesto ti
Baš pade na glavu.
Nje se samo čvrsto drži,
Našao si pravu.

Od nebeskih vrata
Ta ti drži ključe.
Od kad puče, otkad puče
U njezinoj glavi
Baš sve je moguće.

Drži zlatne ključe raja.
Aoj smijeha, nu belaja.
Do jaja, do jaja.

U djetetu samo
Ti spas sebi traži.
Baš u Tutti Frutti
Toj tvornici laži.

Bujna joj mašta
Blebeće baš svašta.
Ti ćeš najebat,
Al njoj se prašta.

DANE: Sam Bog mi je poslao svog anđela.

VRAG: Da si pri pameti, prešao bi na moju stranu. Ali ti još nisi ni opernatio, nisi još ni poletarac. Ispao iz gnijezda između zvijezda. A njoj treba pomoć više nego tebi.

DANE: Apage, Satanas!

VRAG: O, idem ja, idem ja. Već me zovu s drugog kraja svijeta. Moj naklon, i dobru zabavu želim. (Ode.)

6. razgovor. Dane, Tutti Frutti

TUTTI FRUTTI (doskakuće):

Vile su svuda
I vilenjaci.
Tko ih ne vidi,
Nek oči baci.

Pod nebom sve lete,
Pod zemljom ruju,
Zlato i srebro
Za mene kuju.

Rijetki tek vide
Začaran svijet,
Nije baš svatko
Stvoren za let.

(Naginje se nad bunar.) Buuuu!

DANE: Tutti Frutti! Znaš što sam smislio? Vrisni i negdje se sakrij.

TUTTI FRUTTI: A zašto?

DANE: Mama će izletjeti i pogledati da nisi pala u bunar.

TUTTI FRUTTI: Pa da mi, zločesti zmaju, pojedeš mamu? Zločestom vuku nije bila dosta bakica, pa je pojeo i Crvenkapicu. Znam ja kako to ide.

DANE: Neću, na časnu riječ. Pa i sama si joj rekla za stričeka u bunaru.

TUTTI FRUTTI: Jer mi za zmaja ne bi povjerovala. Ali sam se predmislila.

DANE: Vidi, Tutti Frutti…

TUTTI FRUTTI: Osim toga, hoću imati svog zmaja. Moji mi nikad ne daju držati nikakvu životinju.

DANE: Pa na selu? Ni psa ni mačku?

TUTTI FRUTTI: Htjela sam da mi za rođendan kupe medvjeda, ali vele da puno jede. Njima je sve skupo. A što bi tek rekli za zmaja?

DANE: A da ipak prepustiš mami da ona o tome odluči?

TUTTI FRUTTI: Moja mama nije ovdje.

DANE: Kako sad to?

TUTTI FRUTTI: Moja mama i tata su na Mjesecu, pa mi mašu.

DANE: Pa sad je bila tu.

TUTTI FRUTTI: Ponekad svrati, ali samo nakratko.

DANE: Ali i zmaj mora jesti…

TUTTI FRUTTI: Donijet ću ti jednu jabuku. (Otrči. Mrak.)

7. razgovor. Dane, Buba

(Bubina se soba osvjetljava. Buba u poludivljem stanju. Mobitel.)

BUBA: Gade! Gade kvarni!

DANE: O, što to?

BUBA: Znala sam da si gad, Danijelu Profeta, ali toliki gad… Nisam to mogla pomisliti ni u snu.

DANE: Svatko ima svoj stil. A mislila nisi ni na javi.

BUBA: Gade! Svima ću ispričati kakav si gad! Nećeš se smjeti ni pojaviti među ljudima!

DANE: Moj trenutni problem nije hoću li smjeti, nego hoću li moći.

BUBA: Zagreb će ti biti mali!

DANE: U svakom slučaju veći od bunara, a i to je nešto. Nego, jedina moja Buba, hajde da ti predložim nešto konstruktivno…

BUBA: Crkni. To je jedino konstruktivno što još možeš učiniti.

DANE: Buba, ljubavi, a da otkriješ taj bunar, pa da ljudima pokazuješ nakazu?

BUBA: Samo u formalinu.

DANE: Onda ću se među tvojim prijateljima morati početi pojavljivati samo u liku vampira, a takvo će mi biti i djelo.

BUBA: Dosta si mi se krvi napio i dok si bio živ. I po danu i po noći. Vampir sedam dvadeset i četiri.

DANE: Bilo pa prošlo.

BUBA: I tvoj kolac, ma ne glogov? Da je bio ikakve pažnje vrijedan, možda se ne bismo rastali. I to ću svima ispričati.

DANE: Komodojte se. Ljudi znaju tvoje kapacitete, a u životu, sve je relativno.

BUBA: I ti to samo tako?

DANE: Ne, ja to samo onako. U bunaru sam, i ne znaš gdje sam, i možeš mi ga napuhati…

BUBA: Gade! Pobjegao si i sakrio se! Misliš da te neće stići moja osveta?

DANE: Prvo me treba naći. (Pjeva poznatu dječju pjesmicu.)

Mila naša majčice,
Ti nas tražiš svuda,
A mi smo se sakrili,
Bilo kojekuda.

BUBA: Samo se ti zajebavaj, no naći ću ja tebe, pa da si se sakrio na dno pakla.

DANE: Nisam daleko.

BUBA: A onda me se čuvaj.

DANE: Usro sam se od straha, stara droco. (Prekida vezu.) Možda upali. (Mrak.)

8. razgovor. Dane, Omčilo

(Osvjetljava se Omčilova soba. On sjedi na štokrlici u pozi Rodinova mislioca, s mobitelom u ruci.)

OMČILO: Ako se ubijem, koliko je to stranica u novinama?

DANE: Nijedna manje jedna. Osmrtnica, ako se tko smiluje. Shrvani bolom, javljamo radosnu vijest, da nas je neprežalni Omčilo Binebilić, naš neprebolni čičak u dupetu, zauvijek napustio. Pokop milog nam pokojnika obavit će se u pola noći na Jakuševcu. Molimo za tihu sućut, to jest bez tarantele i kazačoka. Umjesto mise zadušnice odslužit će se sveti vatromet.

OMČILO: Stvarno nemaš milosti. Dok ja pravim ozbiljnu studiju isplativosti.

DANE: I?

OMČILO: Da se postaviš na glavu, nije rentabilno. Ubiješ se ni za partu.

DANE: Skupi dobrovoljni prilog. Mnogi bi dali puno da te više ne moraju gledati.

OMČILO: Tebi je do zajebancije.

DANE: Za razliku od tebe. Pizdo, ja se zajebavam s tvojim suicidom, ti sa svojim, i tko je onda veći zajebant? Nego slušaj, shvati to artistički. Nakon svih mogućih teatara, ti otvaraš novi. Predstava koja ima same generalke, premijeru, i poslije ništa. Kakav Ionesco, kakav teatar apsurda. Ulaziš u povijest kao najveći kazališni pisac svih vremena.

OMČILO: Misliš?

DANE: Tvoje mi lude glave, da. Nego imam ideju, u ovoj memli množe se kao gljive. A znaš zašto kao gljive?

OMČILO: Ti mi reci.

DANE: Gljive su saprofiti. Uzimaju tuđe i prodaju pod svoje. Jesi čitao knjigu Velike ideje i mali plagijatori?

OMČILO: Ne.

DANE: Nisam ni ja, no trebalo bi ju napisati. U međuvremenu, napiši oproštajno pismo, možda se ljudi zainteresiraju. Kakav samoubojica umire sa mnom. Čuj, ili još bolje, roman. Roman mog života, tako bi se mogao zvati. Deset tisuća stranica najmanje, da svako povijesno sranje i pišanje dobije svoje dolično mjesto.

OMČILO: Ali ja nikad nisam pisao roman! Kako se to uopće radi?

DANE: Jednostavno. Pišeš dok ne napišeš.

OMČILO: Pa kako?

DANE: Prvo prvu rečenicu, pa drugu, pa treću, pa…

OMČILO: Pa četvrtu?

DANE: Vidiš kako znaš, brzo učiš, čudo od djeteta. Danijelova škola pisanja, prdi, seri, moj golube bijeli. Što nečitkije, to pitkije. Jer budala ionako od svega ne razumije ništa, no šmarn se čita mnogo lakše. Čito, ne čito, isti ti kurac, zbog čega deset tisuća stranica i nije bogzna što. To je prvo.

OMČILO: A drugo?

DANE: Vidi kako znaš. Da iza prvog obično dolazi drugo, iako je ponekad i obratno. Ubiješ se, i naklada do neba, napisao si bestseler. To ti je tako.

OMČILO: Zašto?

DANE: Književne karmine.

OMČILO: Ali što ja imam iz toga, kad sam već mrtav?

DANE: S neba se diviš vlastitom geniju, i svi anđeli s tobom. Književni susret u oblacima, prodaješ maglu, a ne moraš ju ni donositi, vrlo praktično. Ali ima i drugi i bolji način.

OMČILO: Ti sve znaš.

DANE: Skoro sve. Ne znam samo kako da te skinem s kurca. Vidi, ima pisaca koji umru, a žive. Onda ih poštuju kao mrtve pisce, dakle klasike.

OMČILO: Pa kako?

DANE: Bedasti pisac piše do smrti, i tek na Mirogoju postaje klasik. Ali pametni pisac prestane pisati, umre za literaturu, i uživa u svojoj posmrtnoj slavi. Tek kad prestaneš pisati, počinju te shvaćati ozbiljno. Znači da si rekao sve što se može reći. A ako crkneš pišući, reći će: Još se trudi, znači, nikako da zgotovi posao i napiše nešto pošteno.

OMČILO: I što da radim?

DANE: SMSSK.

OMČILO: Molim?

DANE: Skini mi se. To su prve tri riječi. A za ostale napregni svoju spisateljsku maštu. SMSSK. (Mrak.)

9. razgovor. Dane, Tutti Frutti

(Gornji nivo i bunar se osvjetljavaju. Tutti Frutti ulazi hopšući.)

TUTTI FRUTTI (pjevuši parafrazu poznate dječje pjesmice):

Leti cura malena
Posred svijeta šarena
Niti staje, niti sjeda,
Kao baka sijeda.

Hihihihihi. Donijela sam ti jabuku, zločesti zmaju, da ne jedeš više djecu. Neprskana je, jer ima crvi više nego jabuke. (Baca ju u bunar, gađa ga u glavu.) Iz mog voćnjaka.

DANE: Sama si ju ubrala?

TUTTI FRUTTI: Ne, za to sam još mala. Nego mi je ju ubrala zmija.

DANE: Kakva sad zmija?

TUTTI FRUTTI: Koja živi u krošnji, tko bi se verao. Samo joj pokažeš prstom, daj mi ovu, i ona ti ju ubere i donese.

DANE: Prilično praktično. Nego, Tutti Frutti, ti si već odrasla djevojčica, je li uz put bio i nekakav putokaz?

TUTTI FRUTTI: Je.

DANE: I što je na njemu pisalo?

TUTTI FRUTTI: Ne sjećam se više, odnijeli su ga četniki. Ali su zato napisali nešto na zid, nakon što su nam spalili kuću.

DANE: Spalili vam kuću?

TUTTI FRUTTI: Valjda su se igrali sa šibicama, a nije bilo mame da ih zašpota kao mene moja.

DANE: Dobro, i što je pisalo na zidu?

TUTTI FRUTTI: OBO. A dalje su bila neka slova koja nismo učili.

DANE: Ma da nije bilo Ovo je Srbija?

TUTTI FRUTTI: To je rekla moja mama, a tata je rekao a ovo je Kalašnjikov.

DANE: Pravilno, drugarice. Tutti Frutti, pa gdje onda živite?

TUTTI FRUTTI: U začaranom dvorcu. Na tavanu su vile i vilenjaci, da mogu kroz dimnjak, a u podrumu vukodlaci i vampiri, koji idu van kroz kuhinju. Ali tata veli da će ga srušiti, jer da nema građevnu dozvolu, čim nam država napravi novu kuću.

DANE: Aha, shvatio sam, dvoraca ima svakakvih.

TUTTI FRUTTI: A ja kažem, ako ju već prave, neka ju naprave od kolača.

DANE: Pa da ju pojedeš.

TUTTI FRUTTI: Napravit će novu.

DANE: Zašto?

TUTTI FRUTTI: Mama kaže da sam ja ementalerna nepogoda, a za to se isto dobiva nova kuća.

DANE: Tutti Frutti, a da ipak odeš tati i mami i kažeš im za mene?

TUTTI FRUTTI: Pa da te tata iz Kalašnjikova, zločestog zmaja? I gdje da nađem drugog?

DANE: Vidi, Tutti Frutti, a da mi ubaciš nekakve ljestve?

TUTTI FRUTTI: Odnijeli su ih četniki, morali su nekog vješati.

DANE: Ubaci mi bar konop!

TUTTI FRUTTI: I njega su odnijeli. Ne znam za što im je trebao.

DANE: Pa kako vadite vodu?

TUTTI FRUTTI: Nikako, kad je nema.

DANE: Presušio davno?

TUTTI FRUTTI: Sve popili dinosaurusi.

10. razgovor. Tutti Frutti, Mama

MAMA (iz offa): Tutti Frutti, makni se od tog bunara! Koliko ti to puta moram reći!

TUTTI FRUTTI: Moram izvaditi dukate.

MAMA: Kupit ću ti škrabicu. Ne tanji mi živce, pred sam polazak! A i u škrabici sve sami srebrnjaci i zlatnici. Miči-se-od-tog-bunara. Što si se zaljubila u nj? I u kuću! Spremi svoje stvari! Što bi rekao Ivica, da te vidi tako neurednu? (Tutti Frutti odlazi. Mrak.)

11. razgovor. Danijel, Omčilo

(Osvjetljava se njegova soba. Zove mobitelom.)

OMČILO: Pomozi, pomozi, u takvom sam bedu, u takvoj sam bedari. Samo si vrtim crnjake, to mi je najdraži hobi.

DANE: Suicidalna se stanja najbrže liječe suicidom.

OMČILO: Vidi, zbilja. Da se onda ipak objesim?

DANE: Samo na doktorski recept.

OMČILO: Blago tebi, blago tebi.

DANE: Blago meni?!

OMČILO: Ti si u bedu tek jedan dan, a ja već deset godina.

DANE: Otkad?

OMČILO: Otkako sam pročitao self-help knjigu Kako mrcvariti sebe i druge, svjetski bestseler. Mislim, kako će svi pričati o vama i kako ćete postati popularni. A čitav je trošak samo malo konopca.

DANE: Ekonomično. Meni je trebao čitav bunar, pa opet me nitko ne šljivi ni pol posto. Uključujući tebe.

OMČILO: Je li to predbacivanje? Svatko je sebi najvažniji.

DANE: Ne i meni.

OMČILO: Malo altruizma ne bi ti škodilo. No ja sam ovdje javni norc. Nazvala me Buba.

DANE: A jel?

OMČILO: Kao da nemam i svojih problema. Kaže da si joj se tako zbluvao u uho, da te mora naći i reći ti koju.

DANE: A jel? (Za se:) Znači, upalilo je.

OMČILO: Molim?

DANE: Vele, ljubav je jača nego smrt, no čini se da je mržnja još jača. I što ti je još rekla?

OMČILO: Nije me se mogla nahvaliti.

DANE: Kao olimpijskog prvaka u vješanju na duge staze?

OMČILO: Ne nego kao jebača.

DANE: Opa.

OMČILO: Da me se jako dobro sjeća, sedmog u osmercu, mi veslamo, a ona kormilari. Da se poslije raspitivala kako se zovem, ali da joj iz čiste ljubomore nitko nije htio reći. I da je rekla, ili ja, ili nitko.

DANE: Do sljedeće žurke.

OMČILO: To se ne računa. Jeftinije od teretane, malo rekreacije.

DANE: Da je išla u teretanu, već bi bila bilder.

OMČILO: Veli da te moramo naći, da učinim sve što je moguće, da zovem policiju, ali da nju ne spominjem. Uzalud joj govorim da ju ne moram zvati, da će doći i sama kad me kroz prozor vide kako se zibam. Neću da dođu prerano, neka se iznenade.

DANE: A njezina vječna ljubav?

OMČILO: Ako se objesim, bit će još vječnija. Moram se objesiti prije nego što shvati tko sam i što sam.

DANE: Onda moraš požuriti.

OMČILO: Ne znam. Tako bih ju rado još jednom kresnuo.

DANE: To umjesto posljednje pomasti?

OMČILO: Ne širi mračnjaštvo. I imam dojam da me ne shvaćaš ozbiljno.

DANE: Omčilo, kako si to mogao i pomisliti!

OMČILO: Idi u pičku materinu! (Prekida vezu.)

DANE: Tko kaže da ne možeš ševiti klauna? Itekako možeš, ako si to i sam. (Mrak.)

12. razgovor. Dane, Tutti Frutti

TUTTI FRUTTI (doskakuće na pozornicu): Došla sam se samo oprostiti…

DANE: Tutti Frutti, reci mami…

TUTTI FRUTTI: A ne, ti si moja mala tajna.

DANE: Tutti Frutti, kamo idete?

TUTTI FRUTTI: U Indiju, maharadži, kao i svake jeseni. Uvijek mi da puno zlata i dragulja.

DANE: A zašto?

TUTTI FRUTTI: Procurila nam cerada na dvorcu.

DANE: Tutti Frutti, idete li autom, znaš li mu broj?

TUTTI FRUTTI: Znam. Ima puno brojaka, ali se ne mogu sjetiti. To ti je Rolls-Royce sa šoferom u livreji.

DANE: Tutti Frutti, zaklinjem te Bogom, baci mi bar nekakvo uže. Ili ću sve reći Ivici.

TUTTI FRUTTI: Što ga se to tiče? Još bi mogao dobiti i po nosu.

DANE: Tko ti je taj Ivica?

TUTTI FRUTTI: Moj dečko.

DANE: Već hodate?

TUTTI FRUTTI: Da. On misli na mene, ja mislim na njega, što znači da smo već zaručeni i sigurno ću se za njega udati.

DANE: Kako znaš da na tebe misli?

TUTTI FRUTTI: Jer mora, da ne dobije po nosu.

DANE: O majko, još jedna Snjeguljica s dvanaest patuljaka.

TUTTI FRUTTI: Tko?

DANE: Znam još jednu takvu.

TUTTI FRUTTI: Je li lijepa?

DANE: Ko ovrha na minimalac.

TUTTI FRUTTI: Je li ljepša od mene?

DANE: Nitko nije ljepši od tebe. Ali baci mi nekakav konopac! Kome treba za smrt, ima ga, kome treba za život, nema ga.

TUTTI FRUTTI: Da nisi malo popio? Ništa te ne razumijem.

DANE: Nije ni važno.

TUTTI FRUTTI: A ta druga Snjeguljica… Patuljci za nju kopaju zlato i dijamante?

DANE: Kopaju, kopaju, kopaju i ruju, samo sumnjam da što i iskopaju.

TUTTI FRUTTI: Pa kako to?

DANE: Mnogi su kopali prije njih, pa nije ništa ostalo.

TUTTI FRUTTI: Pa zašto onda kopaju?

DANE: Valjda zato što vole kopati. (Pa zapjeva brigadirsku pjesmicu.)

I uzmimo kramp,
I krampaj cijeli dan.
Jer Titova smo omladina
Koja voli rad.

TUTTI FRUTTI: A ti si četnik? Tata ih baš ne voli. Odmah bi ti bacio bombu.

MAMA (iz offa): Tutti Frutti! Samo se još tebe čeka!

TUTTI FRUTTI: Ajd bok. (Otrči.)

DANE: Konopac, konopac. (Lomi se, pa u suze.)

13. razgovor. Dane, Vrag

VRAG (ulazi):

O ako je curica,
Jedan mali vrag,
Što će od nje nastati
Kad malac joj posta drag?

Ah, maleni rodić
Postati će tek roda.
Nijedan na četiri
Noge baš ne hoda.

Od jabuke jabuka,
I od kruške kruška.
Krzno često mijenja se
Ali ne i njuška.

Iz malenog vraga
Rađa se tek veći.
O krilima bijelim,
Vole, ne klepeći.

Raširit će crna krila
Tek šišmiša kobnog,
Crna sila prostrujat će
Iz tog stvora zlobnog.

(Odlazi. Mrak.)

14. razgovor. Danijel, Buba

(Njezina se soba osvjetljava. Kaos. Očito je razbacivala i razbijala stvari.)

BUBA: Pizda ti materina! Već si me zaboravio!

DANE: Nikada, ljubavi, PTSP obično traje doživotno.

BUBA: Ti si životinja! Onaj će se majmun ubiti!

DANE: Novi majmun ili stari majmun?

BUBA: Stari se već ubio.

DANE: Moolim?!

BUBA: Za mene je mrtav. Ali onaj tvoj…

DANE: Ne tupi me sa svojim majmunima.

S majmunom se spetljala.
S majmunom i budi.
Tko majmuna traži,
Što će njemu ljudi?

Kupila si ormar,
Ne čovjeka s dušom.
Što će tebi razgovor?
Zabavljaj se pušom.

Mrtvoga si čovjeka
Dovela u dom.
Sada sretno s njime živi
Već u grobu svom.

Ista meta, drugo odstojanje,
Jedan od njih majmun više,
Drugi malo manje.

Gledala si Tarzana,
Sve shvatila krivo:
Majmun posta tiha patnja,
Za njim čezneš živo.

U prašumu, moja vilo,
Penji se na granu,
Od dragoga svoga
Zatraži bananu.

BUBA: Ti si odvratan!

DANE: To smo već konstatirali.

BUBA: U ovakvoj situaciji, tebi je do zajebancije.

DANE: A što mi drugo preostaje?

BUBA: Ti si ciničan!

DANE: Živimo u doba sentimentalnog cinizma, blagoglagoljive nemuštosti, načitane nepismenosti… Što mi drugo preostaje?

BUBA: On će se objesiti! Moramo spasiti čovjeka!

DANE: Pardon, tvog novog majmuna.

BUBA: Idi u pičku materinu! (Mrak.)

15. razgovor. Omčilo, Vrag

(Osvjetljava se Omčilova soba. Nailazi Vrag.)

VRAG: A ti, što još čekaš?

OMČILO: Čekam da se objesim.

VRAG: To čekaju drugi, ti ne moraš, to ti je velika prednost.

OMČILO: Vidi, zbilja.

VRAG: I onda? Omču na vrat i hop!

OMČILO: Prvo skoči, onda reci hop.

VRAG: Ne znam hoće li to u tvom slučaju biti moguće.

OMČILO: Dobro, a poslije?

VRAG: Kod mene imaš smještaj. Vodeni krevet i kuhinju za bogove.

OMČILO: Zbilja?

VRAG: Zbilja.

OMČILO: Onda sve super. (Na trenutak zastaje, da se koncentrira na posljednje riječi.) Kakav mrtvi pisac umire sa mnom! (Skoči.)

VRAG (tare ruke): Bogu Božje, Vragu Vražje. (Mrak.)

16. razgovor. Dane, Tutti Frutti

TUTTI FRUTTI (dotrči na pozornicu s debelim konopcem u ruci.) Hihihihihi.

DANE: Tutti Frutti!

TUTTI FRUTTI (baca ga u bunar i odjuri): Hihihihihi.

DANE: Je li bar vezan? (Polako ga poteže i on čitav pada u bunar. Dane ostaje skamenjen, s konopcem u ruci.)

Sibelius, napon i drugi dio. Ako se mora kratiti, nek ostane sačuvana bar centralna jezgra. Sve se osvjetljava. Nepomični Danijel s konopcem u ruci. Nepomični Omčilo s konopcem oko vrata. Nepomična Buba, svaljena na krevet. U toj općoj nepomičnosti, sve vrlo sporo, skoro neopazivo, tone u mrak, dok se nebo ne ospe zvijezdama ili ga, točnije, čitavog pokrije neka silno uvećana astronomska fotografija. Sibelius, završni akordi.)

KONAC RUKOPISA

Predrag Raos
Predrag Raos

Predrag Raos rodio se 1951. u sedmom mjesecu trudnoće. Zato ga stalno šalju na dvomjesečnu doradu, dosad bezuspješno.

Nedavno objavljeno