Dok većina Europe vapi za poštenim oblakom usred petoga ovogodišnjega toplinskoga vala, gotovo utješno zvuči činjenica da je najuglednijom nagradom za domaću pjesničku knjigu u ishodištu suvremene hrvatske poezije – Vrgorcu – ovjenčana knjiga oblačnoga naslova: kumulonimbus. No ta knjiga – ujedno drugi pjesnički podvig Matije Ivačića, izvanrednoga profesora na Katedri za bohemistiku zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta – više od „svježine“ kojom se u medijima odveć rado kite pjesnički suvremenici donosi drukčije atmosferske uvjete. Nije riječ samo o knjizi „čvrste ideje i koncepta“, kako je navedeno u obrazloženju prosudbenoga povjerenstva Nagrade Tin Ujević, nego i o napetu narativnu ciklusu koji ne izbjegava teške susrete s pitanjima smisla. U razgovoru s pjesnikom, prevoditeljem i kritičarom rođenim 1984. u Koprivnici razgovarali smo i o trajnim izazovima autofikcije i „iritacijama“ suvremenih čitatelja, ali i o nutarnjoj borbi pjesništva za istinu.
Započnimo od naslova Vaše knjige koji naspram poetizacija oblaka nudi znanstveni, meteorološki, medijski, hobistički – u svakom slučaju raščarani pojam. Je li to prognoza da je poezija već izgubila svoje oblake, a s njima i bitku s drugim oblicima spoznaje?
Nisam išao toliko daleko da naslovom određujem narav poezije. Prije je riječ o očitovanju jednoga pogleda na svijet, metafori određenoga života koji knjiga opisuje. Kumulonimbus se može tumačiti pesimistički – možda i fatalistički – ali makar su njegove konotacije negativne, on ipak nastaje iz nečega prolaznoga i raspršuje se u neku drugu prolaznost. S druge strane, tjelesnost, ranjivost i intimnost kojima se zbirka zadržava pri tlu zazivaju neku vertikalu, odnos s metafizičkim, koliko god to senzacionalistički ili neskromno danas zvučalo.
Vrijedi upitati svjedoči li naslov o nastanku knjige; je li ona plod gomilanja ili proloma?
Knjiga je nastajala dugo, pa i predugo s obzirom na broj od 36 pjesama: više od pet godina prošlo je od početka pisanja do njezina objavljivanja. No to nije nikakav znak genijalnosti knjige ili njezina autora, već odraz procesa koji je istovremeno bio i mučan i veseo. Kao u nekom fliperu prolazio sam faze od očaja do euforije, ali od samog početka imao sam jasan koncept koji me navigirao između tih krajnosti.
O kakvu je konceptu riječ?
Želio sam ispričati priču o jednom čovjeku, ali znao sam da je ne želim ostvariti u prozi, nego u poeziji. Istovremeno mi je bilo jasno da ću morati pribjeći narativnosti. I premda mi se čini da pjesme zadobivaju puni smisao tek u odnosu prema cjelini, nastojao sam da svaka pjesma bude i zasebna priča.
Na tom tragu, čini se da čak i „svijetle točke“ u priči poprimaju sjenovite tonove pod oblakom cjeline. Pada nam na pamet pjesma „kiša bu“, u kojoj jedna humorna, gotovo žanrovska epizoda iz obiteljskoga života postaje nagovještajem apokalipse…
Moguće da je tako, jer mi je bilo važno ocrtati ne samo krhotine jednoga života nego i određeni pogled na život.
Ta oblačna perspektiva povezuje Vas i s naslovnikom nagrade koju ste primili – Tinom Ujevićem, „ćudljivim oblakom što mijenja nebesa“. Najizravnija su Vaša veza ipak „Nimbusi nad vidnim poljima“, gdje pjesnik, žaleći se da su stvari „oblaci i pjene“, zaključuje: „I ja sumnjam mnogo (…) / da u mom oku iluzije kliju / i da se šire kao šarna para / što hara“…
U temeljima kumulonimbusa više od pitanja iluzije sjećanja nalazi se samo sjećanje. Svojevrsni pad kroz sjećanje osnovnom je metodom nastanka ovih stihova, ali i temeljnim iskustvom subjekta koji je u njihovu središtu. Tek u drugom planu, nakon što mu se sjećanjem otkriva život, nadaje se iluzija prošlosti, uzaludno prizivana u sadašnjosti, koja ga privlači, ali koja mu u konačnici ne donosi ništa.
U središte je, dakle, ništavilo?
Možda prije praznina. Polazeći od stvarnih događaja, pokušao sam zahvatiti jedan život koji nestaje u doslovnom smislu, čovjeka koji se bliži smrti. Konkretno, mog oca koji je na mene formativno djelovao možda više svojom odsutnošću negoli prisutnošću. Dugo me zaokupljala ideja kako da ga rekonstruiram jer ga se sjećam samo bljeskovito. Naposljetku je nastala pomalo hibridna, autofikcijska forma, iako nužno u otporu doslovnomu biografskomu tumačenju.
Ipak, neminovno je da autobiografski momenti izazovu takvo tumačenja.
Knjiga je nastala iz osobne traume, pa možda i frustracije, i na kraju mi je donijela neku vrstu rasterećenja, ali slika koju sam stvorio o ocu samo dijelom odgovara stvarnosti. Iako se slažem s time da književno djelo, pa tako ni poeziju, ne bi trebalo čitati s nakanom da se iz njega rekonstruira psihološki profil autora, ne bih baš mogao potpisati ni Barthesovu tezu o smrti autora. Tekst nikada nije samo tekst; koliko god ga se ne bi trebalo fiksirati isključivo za autora, toliko ga je od autora nemoguće i u potpunosti odvojiti, i u tom smislu on je uvijek i autobiografski.
Govorite o mjestu autora u tekstu; u pjesmama je mnogo signala stvarnosti, ali još i više distanciranja od nje drugim licem i neupravnim prenošenjem misli. Spomenimo tek pjesmu dan republike / 1983 /, narativno smještenu u Mlinarsku ulicu: izabrali su tebe / jer imao si najnježnije dlanove / a nevinost se ne da sakriti među žuljeve.
I prije nego što sam krenuo pisati, odustao sam od prvoga lica. Htio sam što je više moguće neutralizirati pjesnički subjekt, tako da sva pažnja prijeđe na osobu u žarištu knjige. Osim toga, opredijelivši se za drugo lice, pokušao sam izbjeći zamku zvanu patetika koja može biti pogubna po poeziju.
Podjednako pogubnim čini se i oprječno inzistiranje na subjektivnosti: pretjerana mistifikacija oslanjanjem na jednokratne osobne simbole. kumulonimbus tu zamku izbjegava neprestanim rekombinacijama ključnih motiva, fraza, situacija…
Volio bih vjerovati da ti povratni motivi, formulaični izrazi i situacije daju tekstu unutarnju konzistentnost, kao neka centripetalna sila koja zadržava subjekt u središtu knjige. Poigravanje povratnim motivima presudno je odredilo i raspored pjesama jer sam želio izbjeći gomilanje istih motiva na malom prostoru. Priča se dijelom i zbog toga ne izlaže linearno, kronološki, već u vremenski skokovitim bljeskovima.
Ti motivski bljeskovi promatrani s distance drugoga lica zbirci daju i poseban ton čišćenja svijesti ili svođenja računa. S jedne strane ono zvuči kao glas psihoterapeuta koji reflektira iskustvo pacijenta, s druge kao glas đavolskoga tužitelja koji razotkriva grješnika.
A možda i kao glas Boga. U svakom slučaju, posrijedi je pokušaj dopiranja do istine iz jedne prozaične, vrlo banalne ishodišne situacije: jedan čovjek čuči iza ljetne kuhinje u vrijeme svinjokolje dok mu se čitav život vraća kao bumerang. No u svemu tome on ne dolazi do epifanije niti do senzacionalnih zaključaka; možda uopće nema nikakvih zaključaka. Na djelu je svojevrsno preslagivanje u kojem slučajne pojavnosti ne poprimaju samo dublje značenje nego i drukčije mjesto: vrijeme nanovo teče, makar nije izvjesno prema čemu. Je li taj proces katarzičan ili tektonski, čini mi se manje važnim. Neki se pomak dogodio; čovjeka na kraju pronađu.
Ako proces i nije tektonski, ipak je brutalan. Knijgu presijecaju visceralni motivi obiteljskih i osobnih lomova poput rata, bolesti, gubitka djeteta, slojeviti i dokraja nerazjašnjeni…
Ali bit poezije ni nije u tome da servira čitatelju gotov smisao, nego da ga uvuče u smisao. U njoj je nerijetko podjednako važno i ono što nije izrečeno ili je tek fragmentarno, pri čemu konačan smisao u većoj mjeri ovisi o čitatelju. Naravno, istovremeno sam svjestan da ti „nerazjašnjeni motivi“ mogu i iritirati.
Takvo nas gledište upućuje da kumulonimbus nazovemo knjigom, a ne zbirkom pjesama. Svjedočimo li kraju koncepta – bolje rečeno, manjka koncepta – zbirke pjesama?
Teško bih mogao dati neki uopćeni sud o današnjoj poeziji. Meni je sama tema nametnula određeni koncept.
Kada bismo jednom riječju trebali sažeti koncept kumulonimbusa, bilo bi to čučanje, kojim se knjiga otvara i zatvara. U njemu je sažeta i atmosfera napetosti i metafizika nemoći, ali i kratki dah opkoračen sintaktičkim pauzama, kakvu se suvremena poezija nerijetko utječe…
Čučanje ovdje naglašava ukočenost i utrnutost središnjega lika, ne samo u tjelesnom smislu, nego i u smislu životnoga stajališta. Ono je znak nutarnjega stanja, koje je prije rezimiranje nego rezignacija.
Ipak, zasigurno je u čitavoj knjizi najznakovitiji lik seoskoga gatara, za kojega nikada nismo sigurni je li dio stvarnosti ili agent sila koje onkraj stvarnosti upravljaju ljudskim usudom.
Seoskoga gatara vidim više kao most kojim se iz stvarnosti jednoga konkretnoga sela zakoračuje u magiju arhetipskoga, a bilo mi je stalo da selo koje se u zbirci pojavljuje ne bude samo moje selo, nego pomalo i ono arhetipsko, svačije selo. Je li seoski gatar pozitivna ili negativna pojava u kumulonimbusu, drži li konce usuda u svojim rukama ili samo sve hladno promatra, to prepuštam čitatelju.
Čini nam se da seoski gatar nije samo most skoka u magijski realizam nego i survavanja iz egzistencijalizma u fatalizam, iz pitanja o smislu u izvjesnost besmisla.
Čini mi se da propitivanje vlastite prošlosti samo po sebi vodi osvještavanju prolaznosti. No iako ono možda nije ugodno, ne mora uvijek biti nihilistički mračno. Ako književnost i progovara o traumi, to ne znači da je samim time traumatična.
Prigovori pjesnicima za opskurnost – za tamu koliko i za nejasnoću i za nastranost – već dugo prevladavaju među čitateljima. Tko je prema Vama u krivu, pjesnici ili svijet?
Odgovorio bih protupitanjem: a kada se zapravo poezija slagala sa svojim vremenom i čitateljima? Vjerojatno nikada. Poezija je oduvijek izbjeglica u svijetu. A opet, od pjesničke istine ne bismo smjeli odustati kakav god svijet bio.
Što je ta istina za koju se pjesništvo mora boriti?
Prije svega to je istina same pjesme: istina trenutka u kojem nastaje, istina onoga o čemu želi progovoriti, istina koju nosimo u sebi. Ali tih istina ima mnogo: različitih, oprečnih, čak i sukobljenih. Postoje, naravno, civilizacijske vrijednosti koji se ni radi pjesničke istine ne mogu zanemariti.
Ako svaki pjesnik ima svoju istinu, kako znati čija je ispravna?
Naše je doba osobito po tome što nikada veći broj ljudi nije bilo pismeno niti se više pisalo, a istovremeno nikada nije bilo više nepismenosti niti se manje čitalo. U toj književnoj šikari teško se uopće orijentirati. Ali neki kriteriji postoje, i vrijeme ipak kristalizira ono što je vrijedno opstanka.
Ne možemo zanemariti još jedan znak doba – srodnost Vaše knjige „protuidili“ kakvu u stihovima njeguje niz mlađih hrvatskih pjesnika posvećenih pretapanju identiteta i arhetipa u ruralnu krajoliku, sablasnih motiva i zemljanih tonova…
Nisam vodio računa o tim tendencijama kad sam radio na zbirci. Selo je od pamtivijeka velika tema književnosti, baš kao i grad, a sada je možda ponovno u većoj mjeri u modi. Nije, naravno, presudno je li u podlozi te pojave autentično iskustvo konkretnoga sela jer snaga je poezije upravo u tome što je ne ograničava osobno iskustvo.
Kao važna suvremena točka poredbe za Vašu poeziju nameće se Čeh Petr Hruška, kojega ste i prevodili, sa svojim „oskudnim sumracima“ u kojima sve stječe „ponižavajuću jasnoću“. Je li Hruška bio u pravu kada je rekao da poezija mora „uznemiriti čitatelja, razoriti postojeća estetska zadovoljstva i stvoriti nova“? Ili je pritom sudbonosno u krivu?
Vjerojatno je tako. Umjetnost, pa tako i poezija, posjeduje rušilački moment naspram postojećemu stanju. Poezija bi trebala aktivirati čovjeka, ne u smislu da ga potiče na društveni aktivizam, nego u smislu nutarnjega buđenja: mora čitatelja pogoditi u živac. Da nije tako, sve bi pjesme bile nalik jedna drugoj. Nije riječ samo o tome da se iznađu neke nove teme i nove priče, već i novi načini kojima će one zadobiti život. U tome sam sklon prihvatiti ideju formalista o poeziji kao očuđenju svijeta. Pjesnički je jezik jezik radikalnih ograničenja, ali i radikalne slobode. Na tom sjecištu nastaju prava čuda, a čuda uvijek narušavaju čitateljevu stvarnost.
Valja nam se konačno vratiti aktualnosti naslova Vaše zbirke. Kumulonimbusima možemo zahvaliti kako već tradicionalno stradavanje ljetnih usjeva, tako i motive suvremene meteorološke panike poznatije kao superćelije. No ima li kumulonimbusa i u glavama, a ne samo povrh njih? I što protiv njih može pjesma?
Možda su najveći kumulonimbusi stvarno u glavama ljudi, a tek onda povrh njih. Ali tko očekuje od poezije da preokrene svijet, vjerojatno će se razočarati. Poezija jest na neki način rušilačka, ali njezina sila ne obrušava se na vanjski, nego na unutarnji svijet. Ona nije upućena apstraktnomu čovječanstvu, nego konkretnomu čitatelju. U njemu, i jedino u njemu, poezija nešto može preokrenuti. A to nije malo.
