DHK
DHK

McCarthy i Epicoco: postapokalipsa i nada

-

Uvod: o arhetipskoj književnosti

Utopija i distopija danas su prisutni žanrovi, s time da je distopija prilično popularnija. Vrsta je distopije i postapokalipsa oprimjerena romanom Cesta Cormaca McCarthyja (1933. – 2023.) objavljenim 2006. godine. Malo knjiga izazove pisanje nove knjige; ovaj je roman u tome uspio. Talijanski filozof i teolog Luigi Maria Epicoco, nadahnut romanom, objavio je 2023. podulji filozofski esej „Per custodire il fuoco. Vademecum dopo l’ apocalisse“ („Kako bismo sačuvali plamen. Vodič za vrijeme poslije apokalipse“[1]). O objema knjigama vrijedi govoriti u kontekstu današnje književnosti odnosno onoga što figurira kao književnost. Nije naodmet prvo ocrtati konture književne situacije vremena.

Lice današnje književnosti proizlazi iz zaborava metafizike. Iz zaborava istine bića i bitka proizlazi nihilizam, solipsizam, redukcija svijeta na mračno i patološko, velik interes za bizarno i marginalno, što sve nerijetko karakterizira besadržajnost, nihilizam i besmislica. Često se tvrdi da pisci pišu besmislene knjige jer nisu dovoljno nadareni, no čini se da to uglavnom nije slučaj; pišu talentirano, ali ono što napišu prazno je i besmisleno. Bez uporišta u jakoj[2] stvarnosti, književnosti ostaju jedino ideologemi. Bestvarnosni mrak bez svijetla tj. bez smisla. Više je suvremenih hrvatskih književnika dobro opisalo taj fenomen. Željko Funda u svojem je romanu Dobro u metatekstualnom pasažu duhovito postavio književn(ičk)u dijagnozu. U 16. ispovijesti uvodi lik Varaždinca Želimira Fulira koji se mjesecima sprema napisati roman. Kada konačno u svojoj okolini pronađe uporište za lik kojim će povezati romanesknu strukturu, Fulir pomisli kako to nije suvremeno, jer njegov je lik nadahnut jednom običnom sugrađankom, gospođom Ratkaj, sredovječnom ženom koja osvjetljuje okolinu svojom dobrotom:

„Hmmm. Neću li tako početi propovijedati običnost kao rješenje? Nije li to nesuvremeno jer je patetično? Suvremenost zazire od patetike isto kao i od sentimentalizma, religioznosti, didaktičnosti, ruralnosti bilo koje vrste, čak od normalnosti, dok joj je jako zanimljiv konzumerizam, otuđenje, anksioznost, seksizam, ovisnosti, perverzije, hedonizam, životni materijalizam, društveni indiferentizam.“[3]

S time se više manje složio i akademik Pavao Pavličić u nedavnom intervjuu ustvrdivši da su suvremeni hrvatski pisci sami krivi za svoje probleme, i to zbog dviju pogrešaka. Prva je što se ulizuju nakladnicima i ovise o državnoj sisi, a druga je što su „pristali na to da se knjige ne vrednuju po literarnoj kvaliteti, nego po ideološkim porukama pa onda tako i pišu svoja djela i prosuđuju tuđa“.[4]

U tom je kontekstu zanimljiv McCarthyjev roman, čak pravo iznenađenje. On naime nije napisao suvremeno djelo, nego svevremeno, arhetipsko. U arhetipskim pričama (to bi se znalo i bez Junga) postoji jasna oprjeka između istine i privida, dobra i zla, života i smrti. Sukladno strukturi monomita[5], postoji junak, vrijedan cilj, junakov protivnik i pomoćnici s obje strane. Postoji slabost i patnja, ali i iskupljenje i preobražaj.

Postapokalipsa pepela i plamena

Osim apokaliptičke književnosti – koja govori o mračnim dimenzijama svijeta uoči njegova kraja – dio su distopijske književnosti i postapokaliptična djela. Ona govore o svijetu nakon pustošiteljske kataklizme, koji je bitno sužen, i u kojem je preživljavanje teško, a ljudskost na kušnji. Nadahnuće za roman autor je dobio dok je 2003. sa sinom promatrao grad El Paso u Teksasu, zapitavši se kako će taj prizor izgledati za pedeset godina. Nije mu bilo stalo napisati pravu distopiju – uvjerljiv nacrt društvenog uređenja dehumanizirane kontrole – nego simboličku odiseju o ljudskoj naravi. Radnja je smještena u neodređenu budućnost, nakon kataklizme u kojoj je požar spalio sjevernoamerički kontinent s većinom flore i faune. O kakvoj se kataklizmi radi i što ju je izazvalo nije navedeno a nije ni važno, kao što nisu važna ni imena glavnih junaka. Nije zapravo važno ništa osim ustrajnoga pokušaja preživljavanja; shvativši da na sjeveru neće preživjeti zimu, otac s desetogodišnjim sinom putuje prema jugu, prema moru. Dječakova majka već počinila je samoubojstvo, smatrajući da nema smisla živjeti jer će kad-tada dopasti u ruke bande koja će nju i sina silovati, ubiti i pojesti. Otac uopće ne dvoji da mora ustrajati i ostati sa sinom, stoga je roman i apoteoza očinstva. Ono malo hrane, pokrivača i alata koje imaju muškarac i dječak guraju u kolicima pronađenim u nekoj bivšoj trgovini. Cijela je zemlja mrlja crne vode i pepela, s nagorenim stablima i napuštenim gradovima. Nedostatak hrane gorući je izazov. Pougljenjeni leševi svakodnevni su prizor. Ljudi je malo i podijeljeni su u dvije skupine: putujuće izbjeglice i kanibalske bande koje otimaju nesretnike kako bi se nahranile njihovim mesom. Postoje male komune i izopćenici iz komuna. Ocu i sinu glavna je briga pronaći jelo, što je teška misija jer su kuće uglavnom opljačkane. Također, važan im je imperativ paljenje vatre, na razne načine. Potraga za hranom, obućom i pokrivačima prisiljava oca ulaziti u napuštene kuće, uz rizik suočavanja dječaka s jezivim prizorima neviđene okrutnosti. Sve što ih dijeli od smrti kolica su i pištolj s dvama metcima. „…tu sam sanjao svjetove bogate i strašne, kakvi bi mogli nastati, ali nikad ovaj koji jest nastao“, razmišlja otac. Iako načet progresivnom bolešću, potpuno je predan nastojanju da sačuva sina i dovede ga na jug. Njihovi su razgovori jednostavni, no temeljne istine otac je objasnio dječaku:

„Želio si znati kako izgledaju loši momci. Sad znaš. (…) Moj je posao pobrinuti se za tebe. Taj mi je zadatak dao Bog. Ubit ću svakoga tko te dotakne. (…) Još uvijek smo dobri momci. I uvijek ćemo biti. (…) Za razliku od loših momaka, dobri momci ne ubijaju i ne jedu druge ljude, i čuvaju plamen vatre koju svakodnevno pale.“[6]

Raspad jezika i vremena, ali ne i smisla

Otac zna „da je dječak sve što stoji između njega i smrti“. Govori malo i često ne može naći riječi: budući da je jezik nastajao dok svijet nije bio osiromašen, riječi gube značenje. Slabljenje komunikacije slabljenje je života a nije se moguće orijentirati ako riječi ništa ne znače.

„Pokušao je smisliti što će reći, ali nije mogao. Već se prije tako osjećao, gore od tuposti i tmurnog očajanja. Svijet se smanjivao oko sirove srži objašnjivih entiteta. Imena stvari polako slijede te iste stvari u zaborav. Boje. Nazivi ptica. Hrane“,

kazuje sveznajući pripovjedač romana. Također, vrijeme više nema težine jer planovi nisu mogući. Postoji samo sada, u kojem treba preživjeti, bez ambicioznijih misli. Međutim, briga za sina održava oca na životu; to je plan, to je budućnost, to je smisao.

„Nema popisa stvari koje treba učiniti. (…) Nema poslije. Ovo je poslije. Sve lijepe i ljupke stvari koje držimo kraj srca imaju isto izvorište u boli. Rođene u tuzi i pepelu. I tako, prošapta usnulom dječaku, ja imam tebe.“[7]

Pohvala „plamenu“ tj. bitku

Čita li se roman u simboličkom ključu, dječak je bitak, samo postojanje, ono što je samo po sebi vrijedno i što unatoč svoj bezizglednosti treba štititi; „Sjeo je pored njega i pogladio mu svijetlu, zamršenu kosu. Zlatni kalež, dovoljno dobar za Boga.“ Plamen koji dječak i otac pale i „nose“ ljudskost je, dobrota, imperativ da život prevlada nasilje i smrt. „Mi nikada nikoga nećemo pojesti…Bez obzira na to što bude. … Jer mi smo dobri momci. Da. I mi nosimo vatru“, konstatiraju otac i sin.

Otac ne razmišlja često o Bogu niti o filozofskim temama. Usredotočen je na brigu o sinu, i tek se u snovima i samoći prisjeća prošlosti, djetinjstva i žene, dječakove majke. Dječak, međutim – usprkos iskustvu okrutnosti svijeta – vjeruje u Boga, ne podnosi nikakvo nasilje i želi svoju hranu podijeliti s izgladnjelima koje susreću. Inzistira da otac ne ubije psa i vrati odjeću putniku-lopovu. Dječak je kristoliki lik; on je čisto Dijete, iskupitelj. Kada mu otac kaže „Ti nisi taj koji se treba brinuti o svemu“, dječak odgovara: „Da, jesam. Ja sam taj.“I dok drugi putnici doživljavaju tragičan kraj, otac i dječak izgladnjeli, izranjavani i u stalnoj opasnosti, uspijevaju ići dalje;

„Čovjek bi stao i naslonio se na kolica, a dječak bi nastavio hodati i onda stao i osvrnuo se i podigao suzne oči i vidio ga kako stoji ondje na cesti, gledajući ga iz neke nezamislive budućnosti, svijetleći u toj pustoši kao tabernakul.“[8]

Likovi nemaju vlastitih imena jer su simboli, arhetipi oca i sina. Pripovjedač naziva oca jednostavno „čovjek“. Za razliku od kanibala koji nisu više ljudi u punom smislu riječi, on je posljednji Adam, čovječanstvo u malom, čovjek kao takav, i to upravo zato što čuva svoje dijete, brani život od smrti. Dječak je, pak, sin koji skrbi o svima, koji želi da otac zaštiti i spasi sve ostale, poput Krista.

„Nema Boga a mi smo njegovi proroci“?

Poetski, aforističan stil romana obogaćen je tragovima biblijskoga interteksta. U jednome trenutku otac citira Jobovu ženu (Job 2,9); „Prokuni Boga i umri“. Nedugo nakon toga, međutim, u starom sjeniku nalazi jabuku a potom i ostatke voćnjaka – postapokaliptički Edenski vrt, koji utaži glad putnicima. Trenutak kada biblijska simbolika postaje najizrazitija susret je sa samotnim i slijepim starcem Elyjem, kojega otac i dječak susreću na pustoj cesti. Pomažu mu ustati i nude mu hrane. U filozofskom razgovoru o tome kako čovjek može znati je li posljednji na Zemlji, Ely izgovara tajnovitu rečenicu: „Nema Boga a mi smo njegovi proroci.“ Ely je zapravo antiprorok koji opisuje svijet nakon katastrofe, umirući svijet, svijet u kojem se čini da Boga nema, ali ljudi ga prorokuju. Ključna Elyjeva rečenica može se dvojako tumačiti. Jedna je mogućnost da u pustoši uništene civilizacije Boga nema i preživjeli prorokuju da ga nema. Drugo je tumačenje; čini se da Boga nema, ali to što smo ovdje usprkos svemu i što iskazujemo dobrotu drugome, proroštvo je da Ga ima. Uzme li se cijeli roman u obzir, drugo se tumačenje čini ispravnim. Na tom su tragu i očeve misli pri susretu sa starcem, dok razmišlja hoće li ga osloviti i nahraniti, kako dječak želi. „Promatrao je cestu. Prokletstvo, prošaptao je. Pogledao je starca. Možda se on pretvori u Boga, a oni u drveće. U redu, rekao je“, kazuje pripovjedač, referirajući se na antičke priče u kojima ljudi pomažu prerušenim bogovima.

Pravo značenje ceste

Ironično, nakon uništenja civilizacije ostala je jedino cesta. Crna, zapepeljena, ali ipak put kojim se ide. Cesta je ljudski život koji je otpočetka korak bliže smrti, bitak-za-smrt. „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti“, poznate su riječi upućene pokornicima na Pepelnicu, početkom korizme. Ocu i dječaku smrt se neprestano prikrada i njihova je sudbina – do posljednjih stranica romana – neizvjesna. Iako dvaput neočekivano bivaju spašeni pronalaskom zalihe hrane i potrepština – bolest sigurno proždire oca i njegov se rastanak od dječaka bliži.

Interpretacija Ceste: afirmacija bitka i smisla

Cesta je privukla mnogo pozitivne kritike. Njezina su čitanja, međutim, ponekad promašena. George Monibot prozvao je roman „najvažnijom knjizi o zaštiti okoliša ikada napisanom“ dok su neki analitičari vidjeli u romanu primjer „sekularne etike“ u kojoj moral proizlazi iz savjesti pojedinca, a ne od Boga. Iščita li se tekst dublje, postaje jasno da se radi o romanu filozofije egzistencije kakvu su zastupali Karl Jaspers i Viktor E. Frankl, prvi prisiljen napustiti Njemačku zbog supruge Židovke, a drugi preživjevši nacističke logore. Otac i sin ne znaju koliko će dugo živjeti, nije im ugodno i ne mogu ostvariti nikakve želje, osim brinuti se jedno za drugo… i za druge. Doista, iako kuburi u postapokaliptičkoj infernaliji, otac ne želi ubiti sebe ni sina, niti koga drugoga osim u obrani, a sin želi spasiti sve – životinje, ranjenike, starca, novorođenčad – što proizlazi iz njegove dobrote i vjere u Boga. I u najgorem mogućem scenariju moguće je očuvati „plamen“ – ljudskost, dobrotu i smisao.

Postapokalipse, naravno, vode do sadašnjosti. Kao i svaka distopija, i McCarthyjeva postapokalipsa na umjetnički način govori o stvarnome svijetu. Zato ovo nije roman o zaštiti okoliša ni o sekularnoj etici. Naš je današnji svijet besmislen svijet; crna pustoš, pusta zemlja, svijet u kojim ljudi proždiru jedni druge, svijet degradirane prirode, svijet bez djece i Boga, dublja je poruka romana. „Hladno, neumorno kruženje planeta koji umiru bez oporuke. Nesmiljena tama. (…) I negdje dvije progonjene životinje koje dršću kao lisice u rupi. Posuđeno vrijeme i posuđeni svijet i posuđene oči koje ga oplakuju“, metafora je toga svijeta. Ipak, i u tom svijetu postoje otac i sin, postoji obitelj, solidarnost i proroci Boga kojega (možda) ipak ima. Drugim riječima, i nakon katastrofe odustajanja od vrijednosti moguć je Smisao;

„Hladnoća i tišina. Pepeo nekadašnjeg svijeta, raznošen svud po praznini turobnim i nestalnim vjetrovima. Otpuhan, razbacan i ponovo otpuhan. Sve se otrglo s veza. Odriješeno u pepelnom zraku. Živo samo zbog daha, drhtaja i prkosa.“[9]

Epicoco: postapokalipsa i nada

Prema Luigiju M. Epicocu, MacCarthyjev roman prikazuje metafizički vakuum suvremenog čovjeka.  U tom vakuumu problem nije postoji li Bog, nego postoji li smisao. „Ako je prazno nebo, prazan je i život. (…) Mi smo bića koja pate za Smislom. Naš život nije život dok ne zadobije značenje.“[10]Materijalizam i konzumizam – baš zato što proizvode i nude pseudostvarnost – u čovjeku ostavljaju stvaran osjećaj bespomoćnosti i praznine. Problem nije kako eutanazirati bol, kako živjeti učiniti podnošljivim, nego kako biti sretan, smatra Epicoco. Simptom je vakuuma u romanu činjenica da riječi više ništa ne znače. Zato bi prvi korak prema očuvanju života bio vratiti riječima značenje, komunicirati. Nadijevati bićima imena povlastica je čovjeka. Kada čovjek ne zna više kako stvari nazivati imenom, postaje nasilan, piše Epicoco.[11] Otac, protagonist romana Cesta, ne može naći iskru smisla u svijetu ili u budućnosti jer ondje nema ničega, može je pronaći jedino kao skrivenu, ovdje, ispod ruševina. U Epicocovoj interpretaciji, crna opustošenost svijeta u romanu slika je dubine očaja s kojim se svaki čovjek susreće.

„Ono što se može činiti dnom svakog razočaranja, u stvarnosti je kompas koji nas može odvesti jako daleko. Moramo prestati medikalizirati svoje krize i dopustiti da nas dovedu na put. Pravi problem nije kako se osjećati bolje u odnosu na bol koju osjećamo: pravi je problem biti sretan. A vrlo često sreća je unutar stvari koje su nas ranile, od kojih nam je teško, koje su nas dovele u krizu, ogolile do kosti.“[12]

Jednostavno, stvarnost je drukčija od onoga što zamišljamo i želimo, zato je razočaranje naše temeljno iskustvo. Međutim, ono aktivira slobodu traženja smisla. Materijalizam je strategija pripitomljavanja očaja, smatra Epicoco. Duhovnost je put u njegovo središte. Ondje se, misteriozno i paradoksno, nalazi nada:

„Već dugo poistovjećujemo nadu s onim što zamišljamo da bi ona trebala biti, no kada život porekne naša očekivanja, nada se razbije i bačeni smo u očaj. Dobra je vijest, međutim, što u osjećanju očaja (…) početak je rođenja prave nade koja sada više nema korijen u našoj mašti, nego u stvarnosti. To je nada koju spoznajemo, koju ne možemo zamišljati, ali o čijem postojanju govorimo jednostavno jer nas ona slijepo privlači. Zašto bi uopće neko biće osjećalo potrebu za Smislom ako smisla nema?“[13]

Iz te nade, piše Epicoco, rađa se vjera. Vjera nije u tome da se  čovjek ima razloga oprijeti očaju, nego „imati iskustvo toga opiranja“. To je iskustvo nastavljanja putovanja onda kada se čini da je sve već izgubljeno. I upravo to čini protagonist romana Cesta. U tami na obali mora, kada više ne mogu vidjeti svoje stvari koje im znače opstanak, otac sina upućuje da jednostavno nastave hodati, dok ih ne nađu. To je priča o svakom čovjeku; ne možemo naći spas izvan stvarnosti, nego u njoj. U njoj postoji nešto tajnovito, svjetlo i oganj. Za oca iz romana to je disanje njegova sina. Sama činjenica da sin postoji dovoljna je za nastavak života. Uz vjeru i nadu, tu je i ljubav.

„Stisnuo je dječaka uza se. Tako mršav. Srce moje, rekao je. Srce moje. Ali znao je da je možda, ako i jest dobar otac, ipak bilo onako kako je ona rekla. Da je dječak sve što stoji između njega i smrti.“[14]

Kao dobar poznavatelj biblijskih tekstova, i kao dobar poznavatelj ljudi postkršćanske civilizacije s kojima radi, Epicoco u dječaku vidi inkarnaciju Smisla u stvarnosti. Dječak je Sin koji je darovan čovječanstvu. Dječak je Krist, „svjetleći tabernakul“, kako je napisao McCarthy. „Bog postoji, to jest postoji nešto što može spasiti moj život, ali ne smijem ga tražiti izvan nego upravo unutar stvarnosti“, zaključuje Epicoco zaokružujući promišljanje o romanu.

Kraj otkriva ono čemu smo se nadali

Kraj romana Cesta katarzičan je, bolan i životonosan istovremeno. Otac i sin uspjeli su doći na jug gdje je oca svladala bolest i sustigla smrt. „Moraš ići dalje. Ne mogu ići s tobom. Ti moraš dalje. Ne znaš što možeš naći dalje na cesti. Uvijek smo imali sreće. Imat ćeš je opet. Vidjet ćeš. Samo idi dalje. (…) Moraš dalje nositi vatru. (…) I ako ja nisam ovdje, još možeš sa mnom razgovarati“, govori otac dječaku. Nakon očeve smrti, dječaka pronalazi obitelj veterana koji je preživio apokalipsu. Iako ne može znati je li on dobar momak, dječak mora riskirati.

„Nosite vatru?

Što? (…)

Je. Nosimo.

Imate djecu?

Imamo dječaka i djevojčicu.

Koliko imaju godina?

Otprilike kao i ti. Možda malo više.

I niste ih pojeli.

Ne.“[15] 

Obitelj koja je preživjela, i koja nije postala poput loših momaka, ostvarenje je nade u stvarnosti, a zakon je stvarnosti da se svijet obnavlja. Tu je novi Adam, nova Eva, i njihova djeca. Čovjek ne može uništiti život a komunikacija riječima jamči održanje smisla jer logos se nastanio u kaosu. Roman završava poetskom meditacijom o bitku;

„Kada ga je vidjela, žena ga je zagrlila. O, rekla je, tako mi je drago da te vidim. Ponekad bi s njime razgovarala o Bogu. Pokušao je razgovarati s Bogom, ali najbolje je bilo razgovarati s ocem i razgovarao je i nije zaboravio. Žena je rekla da je to u redu. Božji dah, rekla je, sada je i njegov dah. Premda se od početka vremena prenosio od čovjeka do čovjeka. (…) Jednom su pastrve plivale u potocima u planini. Mogli ste ih vidjeti kako stoje u jantarnoj bujici dok im bijeli rubovi peraja lagano trepere na struji. Mirisale su na mahovinu. Glatke i mišićave i vrckave. Na leđima im zapleteni uzorci koji su bili karte svijeta kad je nastajao.“[16]

Zagrebački književni razgovori: Distopija u književnosti


[1] Knjiga još nije prevedena na hrvatski jezik pa su svi prijevodi s talijanskoga jezika moji. Prevođenje je u tijeku.

[2] Termin „jaka misao“ upotrjebljavam kao alternativu postmetafizičkoj „slaboj misli“ kako je naziva Gianni Vattimo. Usp. Gianni Vattimo & Pier Aldo Rovatti, Il pensiero debole, Feltrinelli, Milano, 1984.  Ona je provizorna, ograničena i partikularna, te stoga i nije misao u pravom smislu riječi.

[3] Željko Funda, Dobro, Ibis grafika, Zagreb, 2024., str. 71.

[4] „Prvo, pristali su pisci na laž da su oni i nakladnici na istoj strani. A najčešće nisu. Naravno, ima iznimaka. To se vidi po honorarima, tretmanima na festivalima i skupovima pa čak i doštampavanju knjiga… Pisci i nakladnici na istoj su strani samo po tome što uglas traže od države, koja je tu glavni faktor, što više love, jer bez te love, većina njih, ne mogu napraviti ni koraka. A država, nužno i neizbježno, unosi u cijelu stvar određenu mjeru ideologije. Čini to na razne načine: bilo tako što financira knjige koje i sama ideološki preferira, bilo tako što ide naruku “suprotnoj strani”, kojekakvim udrugama i lobijima koji je ne trpe, jer na taj način želi pokazati kako je napredna, demokratska, a koji put, bogme, i kako nije ustaška. E, tu smo kod druge pogreške naših pisaca. Oni su pristali na to da se knjige ne vrednuju po literarnoj kvaliteti, nego po ideološkim porukama pa onda tako i pišu svoja djela i prosuđuju tuđa. Zato se uvijek točno zna tko će kome dati koju nagradu, a tko kome stipendiju.“ Pavao Pavličić, Coolturni intervju, „Hrvatski pisci sami su krivi za svoje probleme jer su pristali da se knjige vrednuju po ideološkim porukama“, razgovarao Robert Bubalo, Večernji list, 3. listopada 2025.

[5] Usp. Joseph Campbell, Junak s tisuću lica, Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.

[6] Cormac McCarthy, Cesta, Profil knjiga, Zagreb, 2009., str. 32.

[7] Ibidem, str. 48.

[8] Ibidem, str. 78.

[9] Ibidem, 12.

[10] Luigi Maria Epicoco, Per custodire il fuoco. Vademecum dopo l’ apocalisse, Einaudi, Torino, 2023., str. 8 – 13.

[11] Usp. Ibidem, str. 5.

[12]  Ibidem, str. 15–16

[13] Ibidem, str. 22–23.

[14] Ibidem, str. 23.

[15] Cormac MacCarthy, Cesta, Profil knjiga, Zagreb, 2009., str. 200.

[16] Ibidem, str. 202.

Marina Katinić Pleić
Marina Katinić Pleić

Marina Katinić Pleić (Zagreb, 1984.) doktorirala je filozofiju i objavila pet knjiga poezije te jednu filozofsku knjigu. Bavi se publicistikom, novinarstvom i poučavanjem.

Nedavno objavljeno