Na prvu – nepoetičan dizajn naslovnice i solidan naslov – doduše, ne baš originalan – srpski pisac Branimir Šćepanović svoja je Usta puna zemlje napisao 1970. – možda je u pitanju kakav homagij? Odmah na prvoj stranici vrlo čitanog i hvaljenog romana Usta puna mora Jurice Pavičića saznajemo da je glavni lik Goran Najev novinar, i to onaj čija je „navika žilava“ i koji se u novine „udubio orno“ (str. 7) – iako više nije bio novinar. Čitatelj bi vrlo brzo mogao postaviti pitanje – kako se to, ili kad, prestaje biti novinarom, i je li Pavičić prestao biti novinar i postao pisac kad je gradio svoj lik (lik svojega?) Gorana Najeva – ili se ta dva svijeta, nasreću ili nažalost, isprepleću?
U uvodu romana saznaje se da je pronađeno tijelo nepoznatog utopljenika, ali od čitatelja kao da se očekuje da se više udubi u samosažaljenje Gorana Najeva koji „više nije bio urednik. Više nije bio ni novinar“ (str. 8). A poglavlje završava stereotipnim, emfatičnim „O“, nakon pomisli da će Najeva lice toga utopljenika vratiti u život. „O, više nego vratiti“ (str. 9). Usprkos klišejiziranu početku, Usta puna mora u svojoj će narativnoj strukturi teći pitkije od hvaljenih Žigica, ponajviše jer je Pavičić ovdje dobrano suspregnuo svoje spisateljske erose predugačkih opisa meteoroloških prilika koje obilno sudjeluju u zločinima i sažeo ih na prihvatljivu razinu, u kojoj čitatelj vidi u što se pisac razumije ili što ga zanima, ali ga time ne guši toliko da razvučen početak romana doživljava kao pokoru. Što su u Žigicama planina i opis smjerova vjetra koji će rasplamsati kobni požar, to je ovdje opis broda, plovila za koje je i površnu poznavatelju žanra od početka jasno da će postati poprište zločina.
Najevu su, usprkos povremenim rupama na putu na kojima herojski tek ovlaš zapne istražujući, vrata čeprkanja po jezivu i uzbudljivu slučaju većinom širom otvorena. On kao bivši novinar, umirovljenik bez redakcije, ulazi u obdukcijsku sobu lako kao da mu je to dnevni boravak, pozivajući se na članak koji (ne)će napisati, patolog je već obavio obdukciju jer se zna uzrok smrti (pluća puna mora), a mrtvac je još uvijek „odjeven točno onako kako je u novinama pisalo“. Kako je patolog preko odjeće napravio obdukciju, pregledao pluća i želudac i ustanovio ktome da je utopljenik pred smrt jeo blitvu, a zatim mu na nogu valjda pro forma vratio jednu sleđenu tenisicu, ne zna se. Vidljivo je više pukotina u trokutu autor-pripovjedač-lik, gdje je moguće da se fikcija sudara i s autoreferencijom (Pavičić je od 2000. novinar i kolumnist), a pripovjedni glas bez uredničke intervencije miješa različite pozicije fokalizacije. Pripovjedač kao da se ne može odlučiti je li mu lik istovjetan, blizak ili udaljen, zbog čega ga čas oslovljava imenom, a čas prezimenom pa je „Najev shvatio da je prošla ponoć“, a u istom paragrafu „Goran je gleda s nekom novom nježnošću“ (kurzivi M. M).
Ono što izdvajamo kao prednost, naprosto zato što nije svatko fan iščitavanja stotina stranica krimića prije prvoga traga, činjenica je da čitatelj preko posrednika Najeva rano saznaje da je pokojni Razmilović, brat nekadašnje djevojke glavnoga lika, u čije samoubojstvo ona sumnja i želi preko Najeva pokrenuti privatnu istragu, bio svjedok ratnog zločina.
Susret s novinarkom Zoricom Bizjak otkriva još jedan logički paradoks – ona tekst koji spominje Razmilovića „uzima u ruke s izrazom čuđenja, (…) kao da se s teškom mukom trudi prisjetiti o čemu je tu uopće riječ“ (str. 47), zatim ga naziva „davna roba“, a tri rečenice nakon toga ta ista Bizjak kao ChatGPT izgovara „preduvjet da se otvori poglavlje pregovora broj 23, Pravosuđe i temeljna prava“ i živahno se referira na tu odjednom ne tako „davnu robu“ staru dvadeset godina, kao da je sinkopa ili amnezija netragom odnesena. Nije bilo ništa nelogično u mogućnosti da je Bizjak ta priča u magli ili da je želi zaboraviti pa da se „kao“ s mukom pokušava prisjetiti, ali njezin skok u diskurs sveznajućeg pravnika-robota šokantan je. Najev joj je pritom, u opisu pripovjedača u er-formi, poželio zalijepiti trisku, ne šamar. Jer se pripovjedač spotiče o dijalekt glavnoga lika.
Iz refleksija o liku tužitelja Duplančića dobiva se informacija da je „i njemu djed bio partizan“ (str. 51) i da se „u ovom novom klerikalnom i konzervativnom svijetu morao osjećati kao strano tijelo, kao što se sve vrijeme osjećao i Najev.“ Za primjere toga klerikalnog i konzervativnog svijeta koji ih toliko guši nije bilo prostora, oni su kod Pavičića stalno mjesto, oni se podrazumijevaju. Tek će se kod lika bivšeg vojnika Sopića kratko otvoriti slika vjerski preporođena „proroka u dolčeviti“ koji hoda po antivakserskim mitinzima i Hodu za život.
Najev je u istrazi uvijek korak ispred istražitelja zbog svoje posebne vještine – poznavanja brodova. Potraga za identitetom utopljenika uzbudljiva je, Najev riskira više nego što je realno, ali tijek je radnje u tim dijelovima atraktivan jer je protagonist stalno na rubu da ga uhvate, a dosje mu je, barem onaj novinarski, već okaljan. Kao pravi Sherlock, Najev pametno ulaže svoj istraživački honorar u putovanja na lokacije vezane za pokojnika. Jednog od antagonista i čovjeka s glavnog traga – ratne fotografije na kojoj su i pokojni utopljenik i Razmilović – spomenutog Jakova Sopića, Najev ugleda banalno preslučajno – u televizijskom prilogu o promociji memoarske knjige.
Fiktivno poprište tragedije, selo Pavlovići između Kijeva i Knina, u kojem je pronađeno šest tijela srpskih civila, propucanih pa spaljenih radi prikrivanja tragova, ta je mitska sramota o kojoj se šuti i zbog koje, čini se, razgovorljivi likovi sa slike hrvatskih vojnika nestaju. Ono što je na prvi pogled izgledala kao fotografija junakā pred Najevom će se slojevito početi otvarati kao slika šutnje i zametanja tragova zagonetne Razmilovićeve smrti. Mreža uzročno-posljedičnih sumnja oko smrti (ubojstava, samoubojstava?) suboraca otpočetka se plete iz te mračne epizode u Pavlovićima. Zanimljivo je i Najevljevo istraživanje interventnog voda koji je ušao u selo Pavlovići, gdje je svaki od spomenutih likova, živih i mrtvih, polazište za dobru priču. Posebno je dobro, s razlogom koji je poznavatelju žanra odmah jasan, opisan Edi Glavurtić, današnji vinar, a i njegova kći koja je sumnjičava prema Najevu. Ispovijest jedine borkinje u spornome vodu otvara stare rane koje, kao i u Crvenoj vodi, apostrofiraju problem šutnje o zločinu. Hrvatskim se vojnicima spočitava panika pri ulazu u sporno selo, prekriveno zloslutnom tišinom, koja rezultira nepotrebnom pucnjavom i neshvatljivo krvavim prikrivanjem tragova, uz nekoliko naturalistički snažnih rečenica poput „Priroda najednom zašuti i tek tada shvatiš kolika smo mi ljudi gamad“.
Ono što u jezičnom smislu valja pohvaliti zasigurno su upečatljive sintagme, negdje zvučne, negdje brutalne, negdje duhovite: udarci su valova u stijene meteorološki teatar (str. 38), knjižničarka prima narudžbu s „gardom hramske vestalke“ (str. 82), granična su planinska područja „dva svijeta leđima okrenuta jedno drugom“ (str. 94), brod je otoku „pupčana veza“ (str. 121).
Međutim, u širem jezično-stilskom smislu romanu je bila potrebna čvršća urednička i lektorska ruka. Čitatelji s crvenim kemijskama, oni koji zaokružuju lijepe sintagme i aforizme, ali primjećuju i nelogične strukture, labavo shvaćanje gramatičkih pravila i logičke propuste zbog kojih se knjigu prije objave (u našim rukama drugog izdanja) trebalo detaljno pročešljati još dva-tri puta, imali bi što bilježiti. Miljama smo daleko od jezičnog čistunstva, ali na dijalektološkoj se razini poigravanje leksemima iz različitih idioma previše razmahalo i ostavilo dojam nedosljednosti i aljkavosti. Samo nekoliko primjera – Najev u jednoj rečenici u smjesu umače kist, a već u sljedećoj izvlači pinel (str. 11). Goranova ljubav iz mladosti, Maja Razmilović, kaže da je njezin pokojni brat imao malo dijete (str. 22), a na sljedećoj stranici u razmaku od dvije rečenice govori Volila bih da pristaneš (ikavica pa standardizirani aorist glagola biti?) (…) Ne mogu živit s tim avetima, (…). Ne bi ni ti na mom mjestu. Taj miješani refleks jata, gdjekad s jakim dijalektizmima, gdjekad s aoristom koji takav kakav je valjda ne govori nitko živ, bode oči i ometa govornu karakterizaciju likova. Kad se uhvati za kakav neobičan pridjev ili prilog, Pavičić ga drži noktima i zubima, nesvjestan kako u tekstu izgledaju ponavljanja aseptički (ledene dvorane, str. 30) i aseptičke klinike (str. 114), ili brutalističkih visokogradnji (str. 61) s brutalističkim parapetom (str. 62).
Muke po pripovjedaču očituju se u tomu što pisac ne zna ili barem ne promišlja koliko želi otkriti čitatelju. Na trenutke se, usprkos pripovijedanju u trećem licu, čini kao da čitatelj dobiva onoliko informacija koliko Najev vidi, a na trenutke ih Najev bez ikakva narativnog opravdanja prešućuje, pa tako odjednom naprasno, u trenutku kad shvati da nije sam na svojem brodu, štoviše, da je s ubojicom, on „zna već neko vrijeme“. Problem je u tomu što je i dobar poznavatelj žanra već mogao naslutiti u kojem smjeru ide rasplet, sa svim eliminiranim sumnjivcima osim jednog „sporednijeg“, ali to ne uzimamo za zlo – netko tko s krimićima nema mnogo utakmica u nogama vjerojatno je doživio „wow“ moment. Najev je, doduše, pred sam kraj upravo neshvatljivo neoprezan u svojim nepotrebnim noćnim isplovljavanjima brodicom za nekoga tko sumnja da ga prate, a o raspletu u kojem ga je vezanog i polusvjesnog spasila tramuntana i ubojičino nesnalaženje na brodu koji se ljulja bespredmetno je i raspravljati. Naprosto – nije mogao umrijeti još jedan bitan lik.
Pavlovići ne postoje, kaže Jurica Pavičić, dodajući i da su događaji koji su se u selu dogodili djelo pripovjedačke mašte. Veselimo se njegovim budućim djelima jer u krimićima očito spretno plovi uz povoljan vjetar, a ostaje vidjeti hoće li i njegova pripovjedačka mašta, osobito ona koja se tiče političko-ideoloških aspekata knjiga, i dalje ploviti uvijek u istom smjeru.
