Nedavni odlazak Veljka Barbierija (1950. – 2026.) zaslužuje više nego jedan epitaf „carskom gurmanu“, kako bi se naslovom romana moglo točno okrstiti njegova autora. Nedugo nakon Tonka Maroevića i Luka Paljetka, bardova sredozemne kulture, s očiju je iščeznuo još jedan hrvatski umjetnik za kojega smo naivno mislili da je stalni dio inventara. Njegov odlazak intenzivirao je pitanje što je zapravo vrijeme jer – u pozadini fascinacije Sredozemljem i plovidbom – Barbierijev je opus osebujna filozofija vremena. Pažljivim iščitavanjem njegovih tekstova otkriva se misao da vrijeme zapravo ne postoji, odnosno, da je prostor komprimirano vrijeme.
Vrijeme, kulinarstvo, sloboda
U posljednjem Barbierijevom objavljenom djelu, fragmentarnom romanu Zlatni brod (2026.), protagonist-pričalica dide Ivan drži da „vrime ne postoji“ pa njegov leut nosi ime Paloma po davnoj meksičkoj ljubavi koja i jest i nije i dalje ovdje, živa. Svojim čakavskim štorijama strastveni moreplovac Ivan dodaje fantastične elemente koji oživljavaju u ulančanom pripovijedanju. Jedino pitanje na koje ne zna odgovor jest „od čega zapravo bježi“. Sklonost mitskom i fantastičnom, na neodredivoj granici sna i jave, ubrojila je Barbierija u generaciju hrvatskih fantastičara ’70-ih, kojoj se pridružio zbirkom novela Novčić Gordijana Pia. Makaranin podrijetlom i Splićanin rođenjem, arheolog i hispanist strukom, Barbieri je ostao trajno fasciniran antikom i kulinarstvom kao vezivom koje spaja drevna vremena sa sadašnjošću. Tako se u lirskom „romanu“ Sfinga (2019.) kroz niz fantazmagorija javlja Dioklecijan, čovjek od praha, koji pripovijeda o sfingi sa splitskoga Peristila koja je neka vrsta božanskoga duha ukotvljena u materiji, i koja svojim bićem spaja obrise Mediterana – Egipat, Rim i Dalmaciju – u jednu trajno živu cjelinu.
Fascinaciju Dioklecijanom Barbieri je pretočio u još jedan roman, Ja Dioklo Jupitrov sin (2008.), ispisavši carev životopis. Bez sumnje je ipak najpoznatiji kao gastroliterat; njegova četverosveščana enciklopedija Kuharski kanconijer i niska TV-emisija „Jelovnici izgubljenog vremena“ pričaju priču o povijesti sredozemne kulture prateći trag hrane. Hrana je okosnica kulture; svaka namirnica ima svoje osebujno podrijetlo i simboliku. Pored malostonskih kamenica, otkrio je Barbieri, stari su Dubrovčani, a među njima i Držić, bili kulinarski konzervativni pripremajući uglavnom jela od mesa dok je riba smatrana sirotinjskim jelom. U Pometovom hvalospjevu nalazi se tako pečeni kopun, prepisan iz jedne od najpoznatijih renesansnih kuharica, a ne kakva riblja delicija. U jednoj od epizoda svojih „Jelovnika“, Barbieri poručuje da tradicijski recepti svjedoče o vremenu koje se nikada neće vratiti, no u danas pripremanim jelima od istih plemenitih sastojaka poput domaćega ulja, vina, rakova i začinskoga bilja, ta vremena i dalje sjaje svjetlošću i ljepotom, kao i vale i zidine iz kojih su iznikla.
Izvanzemaljcu bi se najlakše objasnilo što je Mediteran pričom iz Povljane na Pagu: skuhamo rakovice, sjednemo za stol u tri popodne i jedemo ih do šest popodne. Upravo takav doživljaj dokumentirao je Barbieri u svojim djelima. Mediteranski način života sa svojom sporošću, plovidba s obećanjem beskraja i kulinarstvo šarolikošću kombinacija tri su strane iste prizme slobode i ljepote karakteristične za Sredozemlju, kolijevku zapadne civilizacije.
Epikurejskom ljepotom protiv totalitarizma
Opiranje totalitarizmu, koji je u biti redukcija života na mjerljivo i „korisno“ te redukcija pojedinca na njegovu funkciju u zajednici, tema je više Barbierijevih djela. U distopijskom romanu Trojanski konj (1980.) Aron mora ući u obelisk i pobijediti Glas, izvor represije. U Barbierijevom blago humorističnom distopijskom romanu Epitaf carskog gurmana (1983.), koji je Slobodan Prosperov Novak ubrojio u pet najvažnijih hrvatskih romana druge polovice 20. stoljeća, činovnik zaposlen u tvornici papira odolijeva totalitarnom režimu kuhanjem ekstravagantnih, visoko estetiziranih jela. Vodeći dnevnik, kuhar-gurman otkriva kako je postao metom režimskoga progona, jer režim ne odobrava aktivnosti koje nisu korisne za zajednicu i koje besmisleno rasipaju resurse, a njegovo kuhanje procjenjuje upravo takvim. Moderni epikurejac samo želi kuhati za sebe i u tome doživljava spas od monotonije, kao i povezanost s dalekim vremenima i krajevima.
„Hrana je naime, po meni, duboko moralan čin. Kuhajući i uživajući predano, potvrđuješ samoga sebe. Jelo me blagoslovilo i ispunilo me blaženstvom“, zapisao je u svoj dnevnik. „Dok se društvo trudi i tovi piliće, gospodin puni trtice ukiseljenim iznutricama i povrćem“, govori šef istražne policije na sudu, optužujući gurmana. „Zbog čega, slavni sude, ne bih punio trtice povrćem? Zbog čega ne oplemenjivati taj inače najmasniji dio kokice? Zar je to zločin uperen protiv poretka?“ uzalud se brani gurman. „Oni me žele slomiti i ostaviti da crknem u jednoj od podrumskih ćelija. Nadaju se da ću moliti za neku milost i prezreti ono najsvetije u životu. Ljubav prema ljudima, ljubav prema kokicama i pilićima, zelju i povrću, ribicama i kruhu. Ljubav prema seoskim bunjištima, šumama i livadama, moru i dalekim otocima. Misle da ću priznati da život ne vrijedi ništa i nestati u sivilu pašteta iz konzerve“, zapisao je protagonist, odlučan da se ne pokori.
Barbierijev lik ipak nije pravi antički epikurejac; on užitak u kuhanju i jelu doživljava kao ljepotu, nešto što nije korisno ni razumno, ali oplemenjuje ljudski život. Naravno, pored raskoši okusa u kulinarstvu, prostor je slobode i erotika, pa je Barbieri 1984. objavio Odisejev erotikon, vlastitu inačicu Odiseje u kojoj opisuje povijest Uliksovih lutanja – ovaj put ne raskošnim jelovnicima, nego raskošnim susretima u posteljama koje je posjećivao.
Fantazija i realnost
„Zagrizeš u more, ne osjećaš sol. Samo broncu bradatih božanstava“, kaže Barbierijeva pjesma Prva voda. Njegova filozofija prepoznala je paradoksnu narav zbilje. Suprotnosti uvijek dolaze zajedno; jadranske vale prostori su i nemogućega i mogućega, i jave i sna, i antičkih bogova i Krista. Mirisi i okusi prošlosti i jesu i nisu ovdje, njihovo je vrijeme komprimirano u prostoru, mi sadašnji zajedničarimo s prošlima, svi smo neraskidivo povezani u koloplet kulture. Ne iznenađuje stoga, uz kozmopolitizam, Barbierijevo domoljublje i osjećaj za povijesnu realnost. 1991. profesionalni se književnik kao dragovoljac pridružio obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, a kao vojnik je umirovljen 2001. sa činom bojnika.
O bivovanju na bojišnici, osobito u obrani Pakraca, objavio je dnevnik Tko je sa mnom palio kukuruz (1996.) 2021. poručio je novinaru Borisu Dežuloviću, koji je u naslovu kolumne javno psovao Vukovar, da zaslužuje batine: „Gade, treba te prebiti, ali ja sam pod uvjetnom. Ima vremena…“ pisao mu je Barbieri. Potonji je naime „pod gasom“ pucao u čempres ispred svoje kuće u Makarskoj i zbog toga je priveden i osuđen na deset mjeseci zatvora. Taj groteskni i kažnjivi čin te naglost reakcije mogu se čitati i kao sinegdoha Mediterana kojem je Barbieri pripadao: dremljiva sporost uživanja u trenutku i vatra koja, izazvana, brzo plane i zahvati i raslinje i onoga koji je planuo.
Pitanje na koje dide Ivan iz Zlatnoga broda nije znao odgovor – naime od čega to bježi na more, u daleke zemlje – našlo je odgovor u Epitafu; carski gurman bježi od monotonije, ružnoga i banalnoga, besmislene i dosadne svakodnevice tehnoznanstvene civilizacije koja je u svojoj biti totalitarna. Mjesto Veljka Barbierija u hrvatskoj književnosti mjesto je leuta koji, jednom otisnut, svojim se motriteljima pokazuje kao zlatni brod koji spaja jedan trenutak i krpicu obale s vječnošću u kojoj ništa nepovratno ne bježi.
