Antun Pavešković: Književnost i povijest,
Leykam International, Zagreb 2025.
Antun Pavešković, književni povjesničar, esejist, novinar, urednik, književni i kazališni kritičar, autor velikog broja znanstvenih i stručnih knjiga, knjiga proze i pripovijedaka, prošle je godine objelodanio knjigu Književnost i povijest (Leykam, 2025.), koja je doista značajan doprinos kroatistici i filologiji, književnoj povijesti, književnoj teoriji, ali i esejistici. Precizni znanstveni metodičar voli svoje teme, mahom iz dubrovačke književnosti, raslojavati i fenomenološki, stavljati ih u živ, dinamičan društveni i kulturni kontekst. Drukčije kazano, Pavešković je pedantni analitičar s književno-znanstvenim katalogom, ali i esejist sa višedimenzionalnim uvidima u određenu temu. Ova knjiga donosi i sasvim nove načine interpretacije nekih naših klasičnih djela (npr. Gundulićeva Osmana), u sklopu u nas nedovoljno produbljenih antropoloških analiza književnih kanona, što ovoj knjizi daje i znatnu istraživačku vrijednost i dopunjuje (gledano stručnim okom) cijelu književnu povijest. Kako sam autor u uvodu kaže, tekstovi u ovoj knjizi mogu biti tek uvodom u neku novu disciplinu, „nešto između sociologije i psihologije književnosti“.
Pavešković-znanstvenik nije zasjenio Paveškovića-pisca, pa ovo djelo, puno multidisciplinarnih studija i analiza, obiluje i osobnim šarmom pisanja što mnogim tekstovima daje literarnu draž (poput teksta Prolegomena Marinkovićevu mediteranizmu, koji je jedan od najboljih ikada napisanih tekstova o duhu Mediterana).
Krenimo od svršetka knjige, koji može biti i početak. Bez obzira na posebne geopolitičke okolnosti, dubrovačka je književnost neodvojiv dio jedinstvene hrvatske književnosti. Želimo li učiti od Frangeša kojega Pavešković iznimno cijeni, naša trojezičnost, zemljopisna rascijepljenost i različiti modeli književnosti nisu nešto nejedinstveno, nego, naprotiv, to je srž osobitosti hrvatske književnosti.
Držić i Vetranović, dva lica Dubrovnika
Prvi tekst pod nazivom Dubrovačka pri(povijest), povjesnice sadrži brojne podteme, a započinje od opće uvriježene fascinacije Dubrovnikom koji „umjetnike plijeni svojom ljepotom, romantične duše tajnovitošću, rafinirane putnike skladom“. Iza tih kulisa živi svojim životom hrvatska državica, specifičan zavičajni i politički prostor koji predstavlja sve ono što rascjepkana Hrvatska u povijesti nije mogla biti. Dakle, već na početku Pavešković nas slikovito uvodi u dubrovačku vanjsku ljepotu i krijepost, da bi potom otvarao zavjesu po zavjesu kako bi nam pokazao duhovnu reprezentativnost Grada pod Srđem te načine na koje se u njemu zaigrano prožimlju politika i poetika. Gotovo svaku temu Pavešković provlači kroz razne naše književne „povjesnice“ (kako naziva povijesti književnosti), nalazeći ponegdje histroriografske zamke koje valja razriješiti, nedostatke koje treba dopuniti, a i „rupe“ koje uz stručno znanje i alat treba „popuniti“ novim pristupima.
S obzirom da je autor doktorirao radnjom Mavro Vetranović na tromeđi stilskih formacija, logično je da se ovdje njime bavi, i to u gotovo napetoj dihotomiji dum Marin i fra Mavro. A opozicije su čitatelju uvijek mile jer jedan karakter izoštrava drugi, posve različit, i obratno, što daje i pomalo teatralnu notu ovome kompleksnom tekstu. Pavešković analizira ta dva književna arhetipa, njihove živote, duhove i sudbine, uvlačeći nas zorno na šaroliku pozornicu dubrovačkoga književnoga i kulturnog života u doba renesanse. U doba manirizma, točnije rečeno, jer autor inovativno oba pisca stavlja u kontekst te stilske formacije koja je post-renesansa i još-ne-barok. Manirizam objašnjava s različitih aspekata, navodeći razne definicije manirizma (od one Nikice Kolumbića do one Pavla Pavličića), pa nam daje punu sliku te poetike koja je puna improvizacija, atotematičnih postupaka, igara zbilje i fikcije, stilskih bravura, propitivanja tradicije itd.
Pavešković fenomene produbljuje policentrično (prepliće kulture, pisce i perspektive) i višedisciplinarno (povezuje književnost, dramu, politiku i kazalište), piše čas smirenim, znalačkim književno-znanstvenim perom, čas razigranim, široko i dramski kontekstualizirajući svaki fenomen. Koliko god su Paveškovićeve studije/ogledi višeslojni, oni su i sadržajno živi i edukativni, jer autor uz temeljite analize nečega istodobno nudi i priču o nečemu. Tako nas lijepo podsjeća na dosadašnje školničko tumačenje Držićeve dramaturgije kao izvora renesansne vedrine i razigrane fabule sa sretnim svršetkom, a potom se odmiče od interpretacijskih šablona i smjelo nastavlja na novija filološka istraživanja koja u Držićevoj poetici vide manirizam, kao i u opusu Vetranovića.
No, krenimo od njihovih osobnosti i općih odrednica njihova djela. Jer ova je knjiga puna sočnih sadržaja, pa ju je šteta recenzirati kao „štreberski“ prikaz s općim spekulacijama. Dok čitamo tekst, gotovo da uživamo u suprotstavljanju Držića-usamljenika koji prezire dubrovačko plemstvo i Vetranovića koji štiti kršćanske misli te tolerira i dubrovačku politiku spram Turaka. Pobunjenik Držić, pak, ne podnosi ulizivanje kao nadomjestak za nedovoljno jasan politički program dok Vetranović više razumije kolektiv kao sigurno utočište, iako je figura kneza tek ljuštura moćnika, posve nerelevantna u političkoj praksi Grada. Taj „socijalni psihizam“, kako ga naziva Pavešković, jest potiskivanje straha od napada i opsade.
Autor pažljivo tumači manirističke postupke obojice, pa nam tako pokazuje kako Držić u Tireni i drugim dramama, osobito u prolozima, briše granicu između zbilje i kazališne fikcije, usložnjava tekst dok Vetranović u svojoj poeziji ispovjednim tonom potire granicu „između poezije i metapoetskog svijeta – on je prvi naš pjesnik u čijem opusu izranja velika količina psihičke građe“. Vetranović je manirist osobito u alegorijskom epu Pelegrin. Držić je, opisuje dalje Pavešković u manirističkom duhu, „moderator umjetnosti i zbilje“, koji snažnim likovima na sceni iskazuje i svoj ego, a nasuprot njemu ugledni monah i prilagodljivi Vetranović ima drukčiji „koncept umjetnosti koji na razini metapoetske akcije ne vidi nikakav individualizam“.
Pavešković u spletu veoma zanimljivih komparacija izvodi dramski zavodljiv zaključak, tražeći u hrvatskoj političkoj zbilji metafore osobnosti dvaju klasika. Dubrovnik je bio država, dok je Hrvatska „pustu hrid vidjela upravo u Dubrovniku koji je bio simbolički imperij usuprot hrvatskom, srednjoeuropskom i europskom kaosu“. S obzirom da nije imala uređene državne i nacionalne institucije, Hrvatska je njegovala mit velikoga pojedinca iznimne geste. Držić je, zaključuje Pavešković, postao figura Držić (prema Matku Sršenu) – on je arhetipski Hrvat, a Vetranović, etnički osvješteniji, poklonik zajedništva, odnosno vlastele, ostat će zauvijek Dubrovčaninom. Pavešković premješta priču u noviju povijest, stvarajući dva slična antipoda u likovima Ante Starčevića i biskupa Strossmayera – prvi je ostavio u politici ideje i temperamentne govore dok je drugi „vjerovao u institucije i po tome je bio zadnji veliki Dubrovčanin“.
Dakle, Pavešković pristupa problemima književnopovijesno, komparatistički, književnoznanstveno i kulturološki. Radi književno-tematske, stilske i sadržajne analogije, filološko-jezične raščlambe, spominje mnoge autore koji su definirali neki pojam, autora ili stilsko razdoblje, odnosno bogato se referira na našu znanstvenu povijest. Knjiga je sinteza znanstvene predanosti i gotovo kazališne razigranosti – otuda iz ovih tekstova izvire hrpa stvarnih i književnih likova, od komičnih do tragičnih, na rubovima imaginacije i zbilje. Naime, sve je književne probleme Pavešković stavio u političku stvarnost u kojoj oni korespondiraju sa zbiljom i fikcijom u isto vrijeme. I tekstovi su Paveškovićevi stoga dijelom maniristički – oni su ugodni labirinti različitih perspektiva, puni su intertekstualnosti, vrve kontrastima, problematiziraju stvarnost, pisani su znanstveno i književno raskošnim, ornamentiranim rečenicama itd.
U prvom dijelu knjige Pavešković analizira razne fenomene (veze Vetranovića i hvarskog kruga, Dubrovčane i pučku dramu 19. stoljeća, pri čemu rado podcrtava Kombolovu povijest književnosti s poglavljem Posljednji predstavnici staroga Dubrovnika. No iznimno je važan i istraživački originalan tekst Gundulićev Osman kao antropološki problem, koji je nadopunjen sljedećim tekstom Baštinsko prigovaranje, au kojem se autor osvrće na pastoralu Dubravka, također u duhu antropoloških interprertacija. A one su zanimljive i širem čitateljstvu s obzirom na gotovo mitske, a opet i okrutno realne odnose politike, društva i individualne žrtve koja iskupljuje sve grijehe kolektiva.
Novi, antropološki pristup Osmanu
Analizirajući Osmana, jedno od najvažnijih djela hrvatske književnosti prije i poslije narodnog preporoda, Pavešković ne ponavlja uobičajene filološke analize, on propituje još nepropitano. S obzirom na svoje sustavno znanje o ovoj temi, osvrće se na naratološke i žanrovske analize Dunje Fališevac, neosporne stručnjakinje za ep, na teze Zorana Kravara, Antuna Barca i na duge tumače ovoga baroknog djela. No Pavešković ne pristupa Osmanu prvenstveno književnopovijesno, nego prvi ga puta temeljito tumači iz kuta kulturne, odnosno generativne antropologije, na tragu Renéa Girarda.
Eksplicitni narator, objašnjava Pavešković, prikazuje nesposobnog mladog sultana kao ludo dijete koje nije doraslo svojem položaju. U tom liku on prepoznaje tradicionalnog pharmakosa tj. lik koji ima „ulogu žrtvenog janjeta ili slučajno izabrane žrtve“. Pavešković stoga otvara mogućnost čitanja Osmana kao ironijskog djela. Poziva se na Girarda i generativnu antropologiju koja dokazuje ritualno žrtvovanje u gotovo svakom ljudskom društvu – svako ima progonitelja koji nastupa uime cijele zajednice i žrtvu, a proganjanje je odraz naše kolektivne nasilnosti. U epskom pjesništvu glas kolektiva jest eksplicitni narator. Gundulić je progonitelj, a žrtva je Osman. Gundulić je vlastelin, dakle glas kolektiva koji je nagrdila tzv. Velika zavjera, neslaganje oko Turaka, a to je rascijepilo i Gundulićev rod. Čitava konstrukcija epa, smatra Pavešković, leži na animozitetu Gundulića i Osmana, jednodušne žrtve koja postaje odgovorna za sve loše što je snašlo kolektiv. Gundulić, primjećuje Pavešković, kritizira i samovlašće monarha, tj. sultana, što je sasvim suprotno dubrovačkoj vlasteli koja je bila harmonična zato što je bila kolektivna, jer vladar nije bio individualiziran, jer je knez tek figura vlasti zatvorena u Dvoru. Umjesto „ja“, lijepo sažimlje, vladalo je u Dubrovniku jedno „neidentificirano mi“.
I Dubravka je alegorijska priča o narušavanju vlasteoskoj jedinstva, a taj je problem, smatra autor, Gundulić u ovom slučaju riješio puno spretnije. U tekstu Baštinsko prigovaranje, Pavešković analiza Dubravku također u kontekstu generativne antropologije, čija je jednodušna žrtva Grdan, simbol osuđenoga bjegunca. Pavešković nam podastire interpretacije Dubravke iz pera Branka Vodnika koji uzdiže Dubravku, Mislava Ježića koji joj zamjera blijede i pasivne junake, Mihovila Kombola koji joj također ističe papirnatu fabulu, Franje Šveleca, Ive Frangeša, S. P. Novaka, koji je ovo djelo o slobodi i lijepom životu u Dubravi opisao kao „stroj za proizvodnju idile“.
Pavešković uvijek razmatra i povezuje dramatologijske, teatrološke, društvenopovijesne, književnopovijesne i druge aspekte. Pišući o Dubravci, tom „sjaju“ prilagođenu uhu dubrovačke vlasti, spominje mudru Kunčevićevu režiju iz 1973., koja je pokazala pozadinske društvene mehanizme ove pastorale te progovorila i o svom vremenu na šifrirani način.
Slijede izazovni tekstovi o Miloradu Mediniju, čovjeku brojnih znanja koji je napisao Povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, potom tekst Matoš i Dubrovnik u kojem se vidi kako je polemični bjegunac iz naše zatucane sredine s poštovanjem prosuđivao dubrovački locus.
Mediteranizam u sjajnoj esejističkoj lepezi
U drugom dijelu knjige Pavešković piše o recepciji Krležina Areteja, o Augustu Cesarcu, o Marinkoviću i Mediteranu.
U esejističkom tekstu Recepcija Krležina Areteja Pavešković posljednju Krležinu dramu radije naziva „dijalogiziranim ogledom“ te problem ovoga teksta izjednačuje s problemom cijela Krležinog opusa, a to je da dijalogičnost zapravo postaje neka vrsta unutarnjega monologa kojim Krleža „neprekidno provjerava sama sebe“.
Pavešković se stavlja na stranu onih koji se baš ne dive Krleži i koji mu pronalaze i argumentiraju mane. Tvrdi da je Krleža gušio čitateljsku slobodu pretjeranim proznim „metanarativnim opsima psiholoških stanja likova“, kao što je mnoge svoje drame stavljao pred recepcijske i redateljske dileme. Nedostatak „punokrvnog djela“, kako je Krleži zamjerao A. B. Šimić, Pavešković vidi kao autorov strah od drugoga, od prepuštanja, zapravo strah od slobode, što podcrtava kao njegov veliki paradoks. Stoga ga on vidi prvenstveno kao sjajnog i uvjerljivog publicista, polemičara i kritičara.
Slijedi već spomenuti, sjajan tekst Prolegomena Marinkovićevu mediteranizmu koji bi se mogao proširiti i u opsežniji esej o tome kako je propao duh karnevalskoga Mediterana.
Paveškovićeve izvrsne poetsko-prozne opservacije o Mediteranu napisane su u elegantnom esejističkom zamahu u relativno kratkom tekstu. I ovdje vidimo maniristički postupak – zbilja Mediterana u autorovom oku jest i teatralnost, stalna „igra pretvaranja“. Autor scenično opisuje tisuću „nevidljivih binokla“ dokonih zlobnika, škrte babe na prozorima sa krunicama, čangrizavost kao otrov životne izolacije i anonimnosti, što dočarava i Marinkovićevim čudnim, ciničnim i grotesknim likovima. To je mediteranski teatar okrutnosti, zaključuje Pavešković, to je ona teatralnost mediteranskog trga na kojem dominira „progonstvenost“, a što dijelom potvrđuje i spaljivanje Princa karnevala, koji je nadomjestak za stvarnu žrtvu.
Mediteranski trg, taj teatar koji nikada ne prestaje, ipak je utišan globalizacijom u kojoj, slikovito opisuje autor, nema više onih sporih brodica na kojima su se rojile priče i zapleti, nema više druženja u betulama, nema više starih jedrenjaka. Kantuni i kale nastanjeni su sada potpunom prazninom, ne više onom marinkovićevskom osamom u kojoj bride tjeskoba, paradoks i strah. To je praznina nebivanja, zaključuje Pavešković, zalazeći u pravu filozofiju mediteranskoga postojanja.
Ovaj tekst čita se gotovo kao bajka u kojoj na koncu iščezava bajkovitost te imaginacija prelazi u suhu realnost. U toj pustoj zbilji više nema ni priče ni pripovjedača, šume tek tišina i sjećanje na priču koja je bila i koje više nema. Nevjerojatan tekst koji je i pjesma i predstava i proza, tako razigran, a opet skladno komponiran, sa raskošnim početkom, sjenovitim prijelazima i tmurnim svršetkom.
U tekstu Kako čitati Marinkovića Pavešković ulazi u još jedan bitan problem – nedostatak sistematičnih prijevoda naših klasika na strane jezike. Marinković, Slobodan Novak, Slamnig, Šoljan i drugi mogli bi stati uz bok svjetskim velikanima, no oni „ostaju trajno iza željezne zavjese malog, brojem govornika minornog jezika, jednako kao i iza zavjese trajne hrvatske nesposobnosti da nešto organizirano učini za vlastitu promociju“. Pavešković žali što imamo samo pojedinačne prijevode, umjesto da se formira ekipa koja bi, kako ističe, za svjetsku publiku vrhunski prevela hrvatsko blago na sve kulturno relevantne jezike. Izvodi odličan zaključak: „Svaki hrvatski pisac mora biti svjetski da bi bio hrvatski.“
Uzorne povjesnice Kombola i Frangeša
Dalje Pavešković nastavlja analizama na koje je sve načine naša struka čitala Marinkovića te se opet osvrće na mnoge naše povjesnice. Spominje Šicelovu, pa kapitalnu Frangešovu Povijest hrvatske književnosti iz 1987., u kojoj je autor dubokim uvidima osvijetlio Marinkovićeve arhetipove Ljubavi, Smrti i Straha, odnosno Erosa, Thanatosa i Phobosa kao „kiklopski“ svijet u kojem se muči suvremeni čovjek. Jednotomna Povijest hrvatske književnosti Slobodana P. Novaka za Paveškovića je najprjepornija suvremena povjesnica kojoj, uz dužno poštovanje, zamjera niz biografskih, tračerskih i pseudopovijesnih detalja. Podržava pouzdanu povjesničarku naraciju Krešimira Nemeca i dosjetljivi metajezik Cvjetka Milanje u književnoznanstvenim analizama Marinkovića.
Treći dio knjige autor naslovljava Povjesnice, a u ovom korpusu bavi se književnopovijesnom recepcijom Ranjinina zbornika, osvrćući se isprva na prvu ozbiljnu književnu povjesnicu koja govori o ovoj temi – Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske Šime Ljubića (1864. – 1869). Nastavlja put kroz druge naše povjesnice iz pera Đure Šurmina, Milorada Medinija, Branka Vodnika, Slavka Ježića, Mihovila Kombola, Dubravka Jelčića…
U sljedećem tekstu bavi se Frangešovom književnom „raguzeologijom“, u trećem načinom na koji je u hrvatskim povjesnicama zastupljen Ljubomir Maraković (katolički intelektualac i aktivist, prognan nakon Drugog svjetskog rata iz javnoga života). U ovom dijelu knjige Pavešković opet putuje kroz različite književnopovijesne sinteze, svjestan da književnopovijesni tekstovi traju ograničeno, jer su uglavnom dokumentiraju svoje vrijeme. No samo su neke povjesnice, zaključuje, izdržale sud vremena. Kao jednu od iznimaka ističe Povijest hrvatske književnosti do preporoda Mihovila Kombola, koja već sedam desetljeća „nameće rijetko ponovljiv obrazac“, a to su, navodi, suverenost poznavanja struke, elegancija izričaja i jasna ocjena književnih djela. Među najvrijednije povjesnice hvali i onu Ive Frangeša, jednoga od prvaka Stilističke škole, romanista i kroatista, sljedbenika Crocea i Brandesa. Frangeš je, ističe Pavešković, „sjajno obrazovan i u isto vrijeme književnoizražajno i sam vrlo nadaren“, a slijedio je pravilo da je „pisanje o književnosti i samo književno stvaranje“. Rijetko tko je kao on volio i razumio Dubrovnik i njegovo nasljeđe.
U četvrtom dijelu knjige pod nazivom Što, Ča… Pavešković je posvećen liku Blažene Djevice Marije u propovijedima Bernarda Zuzorića i različitim doživljavanjima Marula čiji nam je život i dalje tajanstven te se pita koji je pravi Marul – Hektorovićev, Matošev, Maroevićev… Milinovićev.
Rezimirajmo: knjiga Antuna Paveškovića Književnost i povijest prava je riznica znanja, uvida, pristupa – to je zbir stilski slojevitih, ali kompaktnih znanstveno-esejističkih tekstova s jasnim tezama, razradama i zaključcima. U poližanrovskim analizama prepliću se znanstvena sabranost, rječnik struke i poetski zamah, koji svakoj temi daje živu scenografiju. Ukratko, ovo je odlično napisana i važna kroatistička knjiga, ne samo za stručnjake, nego i za sve znatiželjne humaniste.
