Razgovor s Ivanom Rogićem Nehajevom, sociologom okoliša i razvoja te pjesnikom i esejistom, razgovor je s autorom čiji znanstveni i estetski autoritet uvažavaju baš svi, što je doista pravo čudo u današnjem, ideološki i svjetonazorski, pa i estetski podijeljenom hrvatskom javnom i kulturnom prostoru. U ovome razgovoru pokušali smo podjednako progovoriti o bivšim i sadašnjim društvenim urbanim fenomenima te o autonomiji mislećeg pojedinca i stanju na hrvatskoj književnoj sceni. Rogić Nehajev nas svakim svojim odgovorom, analitičkim i zaokruženim, podsjeća zašto je autentična misao i autentična riječ uvijek bila i ostala najmoćniji kritičar i korektiv svakog sustava moći i vrijednosti.
Rođeni ste u Lukovu pokraj Senja u specifičnom i prekrasnom ambijentu gdje se spajaju okrutni velebitski krš, jaka bura i more. Taj se primorski topos osjeća u ritmu i motivima Vaših ranih zbirki, poput Lučkih pjesama. Koliko je taj elementarni ogoljeni pejzaž Vašeg djetinjstva formirao Vaš pjesnički jezik? Je li tvrdoća i oporost senjskog i lučkog kraja zapravo „zaslužna“ za to što je Vaša poezija ostala imuna na jeftinu sentimentalnost i salonsku estetiku?
Ponajprije hvala na komplimentu o „imunosti“ mojega autorskog teksta. Lijepo ga je čuti premda mu i nije posve vjerovati. Nisam sklon isticanju nekog sloja zavičajnog iskustva kao determinirajućeg čimbenka u genezi autorske autonomije. Ona je tihim, a neumoljivim „izbornikom“ onoga što se u tekstu ima naći. Pa i hoće li u njemu biti tragova spomenute zavičajne „oporosti“. U Vašem pitanju riječ „elementarni“ (pejzaž) držim točnom. U podvelebitskom, primorskom ambijentu nadmoć prirodnih elemenata je gotovo samorazumljiva. Njihovi tragovi talože se i u jezičnoj baštini zajednice. I posredno se iz nje javljaju kao pozadinska, a nehotična, mjerila životne „točnosti“ i jezičnih i izvanjezičnih tvorevina. Osobna autonomija ne dopušta im biti i jedinim mjerilima. Ali su tu. I funkcioniraju kao neka vrsta „higijenske“ preventive spram različitih „poetika“ bez pokrića. Iz njih se djelomično, ponavljam djelomično, snaži i moja sklonost tekstovima s izrazitom naklonosti tijelu i njegovoj, „elementarnoj“ popudbini, kao što je tvarnost, tjelesnost jezika. Srodni se tragovi mogu naći i u drugih, od mene važnijih, autora senjskog ili riječkog kruga. Pod opnom gradske autonomije lakše se doduše oblikuju tekstovi bez izravnije veze sa spomenutom „elementarnošću“ pejzaža, ambijenta.
Ali kada po primorskim dragama u boljim zimskim danima bura zadere bez prekida dva ili tri tjedna, u komadu, kao što se znalo nerijetko događati, i kada, po prestanku, čovjek mora iznova učiti hodati – normalno, teško je zanemariti tu „dinamiku“. Sve upućuje na svojevrsni vitalizam, uporabljiv i kao označitelj i kao označeno na praktičnoj, dnevnoj razini i na autorskoj, pjesničkoj razini.
U Vašem književnom imenu stoji dodatak Nehajev, koji jasno asocira na senjsku uskočku povijest, obranu i otpor, dok je Vaše rodno Lukovo sklonjeno u tišinu uvale podno planine. Kako ta dva polariteta – senjski uskočki bunt, prkos i ponos, s jedne strane, te meditativna, samotna tišina primorske uvale s druge – kohabitiraju u Vama kao autoru? Je li Vam rodni kraj dao tu specifičnu poziciju promatrača koji s ruba, s periferije, najbolje vidi cjelinu? I još nešto: osjećate li to sjajno književno nasljeđe senjskog kraja (Kranjčević, Novak, Cihlar Nehajev, Ogrizović, Ritter Vitezović… ) kao breme, vrebajuću odgovornost ili kao neku vrstu dodatne dopusnice i privilegija da Vam je poezija posve prirodna, normalna i očekivana izražajna mogućnost. Je li Vam fiksacija spomenutih Senjana na tešku i okrutnu zbilju podvelebitskoga čovjeka poslužila kao pomoćna poluga za vlastitu pjesničku dekonstrukciju?
Dodatak Nehajev u mojemu književnom imenu, dobro je poznato, posuđenica je iz književnog imena Milutina Cihlara Nehajeva. Ona, u mom slučaju, parazitira na, kako velite, „sjajnom književnom nasljeđu senjskog kraja“. Ta je posudba, po mnijenju nekih, svojevrsnim bezobrazlukom bez pokrića. Nemam potrebu protiviti se toj ocjeni jer i nije – netočna. Ali ne vidim zašto bi bilo krivo toj baštini iskazati i svojevrsno poštovanje preuzimljući u autorsko ime dodatak koji je i sjajni Milutin Cihlar već preuzeo kao simbolni sažetak svojh autorskih intencija, a izvedenih iz te iste baštine. Ne mslim da se tako, kao što velite, preuzimlje i „vrebajuća odgovornost“ ili što slično u odnosu na posebne autorske opuse prisutne u njoj. Ističe se tek ona pučinska „anarhoidnost“ ili kako sam već spomenuo „elementarnost“, koju je lako intuirati u osovinskom vrutku te baštine. Pa se onda pjesnički tekst javlja, kako velite, kao „posve prirodna, normalna i očekivana izražajna mogućnost“. To su, možda je nekima, na žalost, to neobično, u bliskom susjedstvu polariteti kao što su riječi „uskočkog bunta“ a la pas mater silnicima, i riječi naišle iz samotne tišine kojoj su more, nebo i pustinja prvim jamcima. (Ovdje se lijepo uklapa i jedan podatak iz lukovačke ribarske povijesti. Brod za koćarenje iz lukovačkih ranih pedesetih godina prošlog stoljeća zvao se – Venus). Stoga je tu u genezi autorskog teksta otvoreni registar tekstualnih i formalnih razina polazno „tehničko pomagalo“.
Pa kad već pitate o književnom senjskom nasljeđu, dodati je možda ovdje i jedan, zapravo, privatni podatak. Još kao gimnazijalac u ondašnjoj (sušačkoj) gimnaziji, žargonski zvanoj Druga, a stvarno Prva, riječka gimnazija, naišao sam na sušačkom groblju na lijep kameni grob s istim imenom i prezimenom pokopanog kao što je moje. I s godinom smrti ako se ne varam, 1938. Na čas mi je izgledalo da nisam stvaran, nego nekom vrsti, današnjim rječnikom rečeno, simulacije. Iz te labirintske petlje teško se može valjano van bez „nehajna“ pjesničkog gesta i teksta. Korijenska veza sa senjskom književnom baštinom tu je svojevrsnom olakšicom. I kada sam se poslije našao u prilici potpisati tekst prije objave pitanje: Kako ga potpisati? Tko je autor?, nametnulo se po sebi. Autor nije samo „tat“ koji krade od kulturne strukture a poslije to obavija navodnom autonomijom, premda je i to jedno od njegovih lica. Zanemaruje se pri tomu da je jedva odredljiv bez tvorbene sposobnosti („poetičke“). A ona struji „odozgo“ jezičnom zbiljom kao zagonetni, i „anarhoidni“ i „nehajni“ dar. Ili je ima ili je nema. Manje je zamorno, stoga, vjerovati kako autorski tekst odpočimlje u meandrima slobode i života, trajno „anarhoidnim“, trajno „elementarnim“. Pa je kruženje teksta njima zapravo njegova stalnost. Ne računajući Boga, autor u tomu pretka – nema. Po definiciji, on je – nehajan. I, dakako, već dodijeljen nekoj razlici u konkretnom jeziku, mrežama sjećanja, voleći konkretne knjige, predaje, snatrenja, tonove, slike. Iliti: u autorski odabranoj tradiciji. Autorsko ime je, da parafraziram katoličkog teologa Romana Guardinija, cilj koji se nikada ne doseže.
U tekstovima koje potpisujete razlikuju se dvije cjeline. Jedna je znanstvena, druga je književna. Preglednosti radi nastavio bih sada s nekoliko pitanja o Vašim znanstvenim tekstovima. U više radova pisali ste o tehnici i njezinu pritisku na prostor, dok u pjesmama strojevi, luke, tehnički rekviziti, često imaju okrutnu, ali vibrantnu, poetsku prisutnost. Danas AI tehnologijom ulazimo u doba kada strojevi više nisu samo produžetak ruke nego autonomno upravljaju okolišem i prostorom (kroz koncepte „pametnih gradova“ ili ekološkog managementa). Bojite li se da će ta potpuna algoritamska automatizacija okoliša ubiti prostor kao mjesto ljudskog iskustva? Može li tehnologija, koja ne poznaje ni umor ni „stambeni bitak“, donijeti išta osim ekološkog i emotivnog pustošenja prostora?
Do pitanja o tehnici došao sam pokušavajući bolje razumjeti odnos društva spram prostora. Pokazalo se da tehnička struktura na nultoj razini, već svojom prisutnošću, bitno utječe na odnos neke zajednice spram prostora, na položaj u njemu. Ona svojim konstrukcijskim i funkcionalnim obilježjima „transdruštevno“ oblikuje „ekologijski otisak“ prije svake posebne razvojne odluke. Tehnička evolucija prometnih strojeva u tom je pogledu dobrim primjerom. Pak, sociokulturni autoritet koji određenenom tehničkom sklopu jamči „održivost“ u nekom razdoblju i prostoru tehnika crpi iz statusa poopćena javnog dobra. On se takvim održava neovisno o socijalnoj pravednosti u razdiobi mogućnosti uporabe kojeg tehničkog sklopa. Električna energija, automobil, televizor, mobitel… samo su primjeri takva (uspješna) poopćavanja. Održavanje takva statusa, a ono je neodvojivo od tehničkog optimizma, nametnulo je razložno pitanje: služi li tehnika čovjeku ili čovjek tehnici? Načelni, a zapravo i naivni odgovor je predvidljiv: tehnika je sluga čovjeku. No već je Oswald Spengler, prije stotinjak godina, taj optimizam izložio kritičkoj sumnji. Na događajnoj razini tehnički se razvitak ostvaruje s pomoću dva, tematski različita, ali blizanačka procesa. To su: tehnifikacija svijeta života/biologizacija i „humanizacija“ tehničkog svijeta. Prvim se procesom traži ukupnost svijeta života dobiti na raspolaganje u vidu – naprave, stroja. Tu je atlas „inovacija“ i više nego fantastičan, u rasponu od genetičkih intervencija u živa bića do mehanizacije socijalnih i osobnih habitusa kao okvira „suradnje“ s posebnim napravama. Drugim se procesom teži, poznato je, uspostaviti naprave pod vidom živih/mislećih bića. I tu je atlas „inovacija“ fantastičan, u rasponu od običnog, samoregulirajućeg ventila u parnim kotlovima iz 19. stoljeća do „autopilota“, robota i algoritmova AI u suvremenosti. Prvim se procesom priprema čovjek služiti stroju. Drugim se procesom stroj priprema služiti čovjeku, ali kao monopolist u tehničkoj izvedbi, pa, stoga, kao partner koji, služeći čovjeku, njime vlada. Tu mogućnost posebno učvršćuje tehnička redukcija jezika na mreže algoritmova, jasnije: na naredbodavne/informirajuće aspekte jezika. Oni „funkcioniraju“ u odnosima čovjek – stroj. Ali izvan njih jezične se prakse, i tvarnošću jezika i igrom razlika, tomu opiru.
Time se posredno sve ono što se nije u čovjeka „tehnificiralo“, u rasponu od tijela do jezika, premješta u „ostatak“. Budući da on u tehničkoj zbilji djeluje kao svojevrstni „pijesak u cipeli“ mora se ukloniti. Sociokulturna priprema toga zahvata, poznato je, povjerena je transhumanizmu. O tome je napisana opsežna literatura, pa ovdje nema potrebe o tomu razglabati. Upućujem tek na izvrstnu knjigu napisanu na hrvatskom iz 2021. koju potpisuje Odilon-Gbenoukpo Singbo a naslovljenu Teološko – bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije. Posredno se i tu, kao i u drugim srodnim tekstovima, potvrđuje „klasični“ Spenglerova stav po kojem je podređenost društva tehničkom napretku neodvojiva od posebna kulturnog horizonta u Spenglera nazvana – faustovskom kulturom.
Središnji „korisnik“ prostora i okoliša u takvu modelu života nije živi čovjek, nego – tehnnički sustav sa svim varijacijama tehničkog „recenziranja“ čovjekovih „slabih“ stanja, a sva su već po tehničkoj definiciji – slaba. Dodati je da pojava AI kao aktualnog vrha u suvremenoj tehničkoj evoluciji, unatoč brojnim prijepornim posljedicama, nosi sobom i jednu povoljnu: nameće potrebu kritičkog suočavanja s tipom društvenog razvitka gdje društveno i živo nestaje u tehničkom i neživom. Pa treba vjerovati da će Umjetna Inteligencija naići i na sebi nadmoćnu – Umjetničku Inteligenciju.
Napisali ste više radova o hrvatskim gradovima. Kako ocjenjujete suvremeni prostorni razvitak hrvatskih gradova u kojima se nerijetko čini da profit nadvladava socijalne i humane potrebe stanovnika? Ima li dobrih primjera, jer, vjerujem, da loših ima više?
Teško je sažeti sva ta događanja polja u pregledni sažetak i dodati prihvatljivu ocjenu. Podsjetiti je, najprije, na tri recimo, povijesne činjenice. Prva se očituje u slaboj kakvoći infrastrukturnih i prometnih mreža u većini hrvatskih gradova. U prethodnom, socijalističkom razdoblju središnji se politički i razvojni imperativ svodio na potrpati što više novog stanovništva u gradove, vodeći tek rubno računa o prijemnom kapacitetu zatečene infrastrukture. Stoga su se u većini gradova od devedesetih dalje gradskim upravama nametnule obveze, možda nije najbolja riječ, re/urbanizacije. Budući da kopanje po kanalizaciji ili podizanje stupova za električnu mrežu baš ne povećava broj glasača potrebnih za novi mandat, nije se u te poslove ulazilo s velikim entuzijazmom. Ali se ulazilo.
Druga se činjenica očituje u snaženju ekologijskih mjerila kojima gradske zajednice provjeravaju kakvoću okoliša tamo gdje žive. Snaženje je odpočelo još kasnih sedamdesetih prošlog stoljeća, a od početka ovog stoljeća prometnulo se u skup gotovo polemičnih uporišta „alternativnih“ pristupa gradskom razvitku. U raspon „novih“ aspiracija uključeni su i zahtjevi kojima se cilja koliko na poboljšice u tehničkoj infrastrukturi toliko i na poboljšice u socijalnoj i kulturnoj, nerijetko sabrani u zahtjev za odlučnijim politikama mjesnog identiteta.
Treća se činjenica svodi na kolektivna i osobna iskustva tijekom devedesetih. Pokazalo se da su gradovi, u usporedbi sa selima, sigurniji za život. To iskustvo ne opovrgavaju ni suprotni primjeri okupiranih Vukovara, Knina, Petrinje… Takvo iskustvo osnažilo je i zavičajne aspiracije i zavičajne identifikacije gradskih stanovnika, a djelovalo je i kao impetus novih subregionalnih selidaba. Međusobno preplitanje spomenutih iskustava i težnja oblikovalo je, postupno, u većini hrvatskih gradova, gradsku javnost znantno osjetljiviju na promjene i sa strožijim mjerilima. Može se govoriti o svojevrsnom povjerenju u grad kao poželjniju životnu i prebivališnu formu.
No poticaji te vrsti, i aspiracije, sudarili su se, na jednoj strani, s obnoviteljskim obvezama javne politike po svršetku Domovinskog rata, kakve su povratak prognanika, obnova srušenih naselja, obnova prometnih mreža…., a, na drugoj, s čimbenicima poznatim iz tranzicijske „arheologije“, kao što su vlasnički nered, manjak novca, poduzetništvo bez pokrića, nestanak paleoindustrije kao jamca gradskog napretka, politikantsko zarobljivanje upravljačkih ovlasti… Nerijetko se zanemaruje da se iz takvih, ne baš „vedrih“ prilika teško može uspješno van bez nečega što se žanrovski zove – kulturni kapital. Poznato je da on „konsolidira“ naseljsku zajednicu kao stvarnu zajednicu, iznutra povezujući njezine članove. I afirmira otvorenost i sposobnost te zajednice u oblikovanju iznadmjesnih saveza i mreža, na regionalnoj, nacionalnoj ili eurorazini. Ili, drukčije rečeno, kulturni kapital omogućuje gradovima i naseljima djelovati kao „izvorni“ autori vlastitog dugoročnog opstanka i razvitka. U njegove nezanemarive sastavnice ulaze, dakako, i vrijednosti gradskog ambijenta, javnog prostora; i mjerila, kako velite, njegove socijalne i humane kakvoće. U tragove njegove prisutnosti u nekoj zajednici ulazi i razlikovanje meritokracije i politokracije. Sukladno toj razlici na javne poslove za koje je potrebno specijalističko znanje biraju se osobe što takvo znanje i sposobnosti imaju. Ne biraju se politički maratonci „opće prakse“ jer jednostavno ne mogu zajamčiti potrebnu kakvoću služenja razvojnim ciljevima.
Znamo da su profitne težnje sustavnom konstantom gospodarstva, neovisno je li ono državnokapitalističko ili „klasično“ kapitalističko. Brojne kritike, prisutne i u Hrvatskoj, koje zagovaraju snaženja državnog kapitalizma kao sustava gdje profit nije pokretačem gospodarstva, ne pogađaju cilj. Profitne su težnje ugrađene u intencijske mreže modernosti. No njihov prolaz prema stvarnosti ponajprije vodi kroz mreže i mjerila izvedena iz kulturnog kapitala neke zajednice. Te mreže i mjerila formatiziraju praktične likove profitnih praksa. Na drugoj strani, formatiziraju i modalitete odnosa između meritokracije i politokracije. Promatraju li se hrvatski gradovi kao određene/neodređene cjeline, teško se odhrvati dojmu da je susret između njihova kulturnog kapitala i profitnih intencija i praksa uglavnom bez uvjerljivijih ljubavnih gesta. U brojnim primjerima profitnih investicija naseljska zbilja i njezina sociokulturna akumulacija, češće je – „neprijateljem“, zaprekom, nego što je polaznim saveznikom. Budući da javne financije ovise, između ostaloga, i o poreznim razredima na takve dobiti, očekivati od ovlaštenih institucija da će dosljedno ustrajati na poštivanju mjerila kakvoće, izvedena iz kulturnog kapitala gradske ili naseljske zajednice, spada u sferu dobronamjernog optimizma. Već i jednostavni podatak da je tijekom zadnja dva desetljeća, kako sugeriraju čelnici udruge Akademije arhitektonskih znanosti i umjetnosti, izgrađeno devetsto tisuća nezakonito, „divlje“ izgrađenih „objekata“, ukazuje kako se manjak spomenutih ljubavnih gesta ne svodi na jednostavni manjak simpatije.
U jednoj od Vaših knjiga bavili ste ste razvojnim zanemarivanjem starih gradskih jezgara. To ste saželi u formulaciju: periferijski puls u srcu od grada. Kako danas, u eri masovna turizma, očuvati „puls“ urbanog identiteta, a da se povijesne jezgre naših gradova ne pretvore u beživotne scenografije? Kako u tom smislu stoji Vaš Senj, uklapa li se on u opću sliku ili još nije ni došao do nje…? Bio sam nedavno i sam tamo, vidio sam da su mnoge stare zgrade u samom centru, primjerice na Cilnici, gotovo pred rušenjem?
Izvorno, ta se analiza odnosi na zapuštanje starih gradskih jezgara u prethodnom, socijalističkom, razdoblju. Budući da je tadašnji poredak bio zaokupljen afirmacijom novoga, i to ne bilo kakva, nego revolucionarnog novog, ukorijenjenost tih gradskih sklopova u prošlost, i baštini, nije dopuštala starim jezgrama zadobiti položaj favorita poretka. Na drugoj strani, nije se moglo zanijekati kako u njima žive ljudi, pa se, makar i sa sustavnim škrgutom zuba, moralo voditi računa o njihovu održavanju. Položaj stvarnih favorita poretka u urbanoj politici zadobila su, predvidljivo je, nova naselja. I kao „revolucionarna“ zadaća i kao novostvorena vrijednost. U starim gradskim jezgrama normalizira se zapuštenost. Budući da taj poredak razvitak gradova naslanja na razvojne moći i ovlasti (paleo)industrije, pa se gradovi idealnotipično razumiju kao – predindustrijska dvorišta, stare jezgre ostaju u svojevrsnom limbu: niti su nova niti se mogu uključiti u zbiljnost takvih „dvorišta“. No uspon turizma prema položaju središnje grane suvremena hrvatskoga gospodarstva, a on je otpočeo još osamdesetih godina prošlog stoljeća, nameće svojevrsni okret. Taj okret stare jezgre „pretvara“ u središte nove industrije, nazvane prikladno „industrijom iskustva“ ili „industrijom doživljaja“ . Njezin je prozvod izvana nov: subjektivni doživljaj turističkih posjetitelja. Ali je sama „gramatika“ te industrije preuzeta iz prethodećeg, paloindustrijskog modela. U njemu su, poznato je, mnoštvenost, masovnost, standardizacija proizvoda, posebno važni. Sukladno toj gramatici, fizički i simbolni sklop starih jezgara postaje novim tvorničkim „resursom“. A ostali stanovnici, koji se još nisu dospjeli iseliti i pretvoriti u rentijere, sada su smetnjom. Vidljivo je da se promijenio tehnički sektor industrije i, s njom svezane, radne lokacije. Ali se spomenuta „gramatika“ – nije promijenila. Stoga je dopušteno ustvrditi kako je u takvim primjerima na djelu paradoksalni pokušaj konstituiranja tercijarnog sektora gospodarstva osloncem na paleoindustrijska gramatička pravila iz prethodnog razdoblja. Na taj paradoks posredno ukazuju i turistički kritičari ističući važnost „podizanja kvalitete turističkih usluga“, iliti drugačije rečeno, važnost napuštanja spomenute paleoindustrijske gramatike. Opet se suočavamo s kulturnim deficitom. U svojedobnoj raspravi o „tercijarnom gradu“ akademik Andrija Mutnjaković višekratno ističe njegovu ovisnost o kulturnoj baštini i habitualnim praksama izvedenima iz sfere vrijednosti. Na srodnu su tragu, koliko je nazrijeti iz javnih vijesti, i pokušaji aktualnih dubrovačkih, šibenskih, zadarskih gradskih vlasti, kao i uprava u još nekoliko jadranskih gradova, da se tomu paleoindustrijskom raubanju starih gradskih dijelova stane na kraj.
U pitanju spominjete i Senj. Koliko vidim, u dotičnoj županiji još se nije otkrilo kako ona teritorijalno izbija na more na obalnom podvelebitskom potezu dugom, približno, stotinjak i nešto kilometara. Pa je teško govoriti o invaziji turističke industrije u senjskoj gradskoj jezgri i o njezinu pretvaranju u, kako velite, „beživotnu scenografiju“. U jezgri se još živi ne baš jako ugodno, ali se živi. Zapuštene zgrade u jezgri, a i ne samo u njoj, posredno ukazuju na razvojno posustajanje Senja koje nije od jučer. Figurativno rečeno, cijeli je grad Senj sada – zbiljom kojom pulsira „periferijski puls od grada“.
Napisali ste više radova o stanovanju i jedna je Vaša knjiga tematski posvećena stambenim pitanjima. Kako tumačite današnju stambenu krizu i činjenicu da je mladim generacijama „stanovanje“ postalo gotovo nedostižan luksuz, a ne temelj „bitka“? Uopće, kako ocjenjujete poteze današnje Vlade oko priuštivog stanovanja te negdašnju stanogradnju za mlade obitelji?
Koliko se vidi, „priuštivo“ stanovanje i drugi raniji pokušaji, što ih u pitanju nabrajate, mogu se svrstati u skupinu uvjetno vrijednih pokušaja javnih vlasti koji ciljaju ublažiti „stambenu krizu“. Nije se teško složiti s ocjenom da im je domašaj „ilirski“, „palijativni“. Tri su temeljna obilježja sadašnje stambene zbilje: izrazito velike, zapravo monopolne cijene stambenih kvadrata; normalizacija nezdravo malih stanova; višak praznih stanova na izvangradskim i „ladanjskim“ područjima, a manjak u gradovima. Polazim od drugog obilježja. Današnja normalizacija podsjeća me na „herojsko“ razdoblje socijalističke „modernizacije“ kada je prostranost zrakoplovne kabine služila kao orijentir stambene prostranosti potrebne obitelji, neovisno o broju članova. Iz istog razdoblja potječe, podsjetiti je, i tehnička preobrazba kuće u – „objekt“. Pa se i sada grade „stambeni objekti“ e da se ne bi moralo reći: stambena skladišta. Vidljive su tu, dakako vrijedne promjene u uporabi materijala i opremanju mrežama infrastrukture. Ali odvažiti se množiti male stanove po nemalim monopolnim cijenama ne sliči na pošteno tržišno poslovanje. U takvim, malim stanovima odvažiti se na obiteljski život s više od dva člana je nekom vrsti utopijskog poduhvata, trajno na rubu duševnog poremećaja. Više je istraživanja, od sredine prošlog stoljeća dalje, potvrdilo kako je unutar zapadnog kulturnog kruga približno 6-8 metara kvadratnih metara po osobi (ne računajući kuhinju, kupaonicu, hodnik, spremište…) nekom vrsti psihijatrijskog minimuma. Ako ga nema, to jest kad je stan prenapučen, bolje funkcionira kao radionica za proizvodnju neurotika ili mizantropa negoli kao arhetipski dom. Pa se nije čuditi mlađem stanovništvu što se, koliko god duže može, drži roditeljske adrese. Ako se baš ne mora, komu se normalnom žuri u takve radionice poremećaja, odvaži li se živjeti u višečlanoj obitelji. Ukratko, takva, „minimalistička“ proizvodnja stanova nije prijateljska – prema životu. Prije će biti kako je relikt iz tamnijih faza prijašnjeg razdoblja, kao svojevrsni ostatak paleoindustrijskih opsesija, „sretno“ proširen do spavaće sobe.
S više adresa, u međuvremenu, reklo se kako unutar takva „stanja stvari“ javne vlasti ne mogu izbjeći obvezu poreznom politikom rušiti cijene stambenih kredita te graditi javne stanove za javni najam. I ne samo sporadično, nego sukladno demografskim procesima i pristizanju mlađih naraštaja u zrele „stambene“ godine. Time se, ističe se, ne uklanjaju iz stambenih poslova profitne intencije i tržišna racionalonost. No bitno se mijenjaju tržišni monopoli jer se gradnja stanova za javni najam samo djelomično izvodi iz težnje stanograditelja i najmodavca za profitom. Reći da je on tu isključen značilo bi lagati. On je tu nužan kao što je nužan u svakom drugom gospodarskom poslu. Ali se njegov obris javlja u konkretnom kontekstu što ga određuju stvarni troškovi građenja (a oni su bitno manji od tržišno deklariranih); dužnička „sposobnost“ stanovništva; obvezujući troškovi održavanja zgrade i stana sukladno normama prijateljskim prema životu; te moralni (kulturni) minimum u odnosima najmodavac – najmoprimac, a izvan domašaja normalizacije „divljih“ stambenih tradicija pod zaštitom kojih se uspješno množe stambena skladišta na jednoj strani i cjeloživotno dužničko ropstvo na drugoj. Do sada nije vidljiva iscrpnija kritička provjera takvih zamisli, pogotovo što ona uključuje i provjeru kakvoće institucijske mreže, nužne za njihovu potporu. Usput rečeno, ostvarivanje takvih zamisli nije deterministički ovisno o smještaju u većim gradovima. Aktualno povlačenje hrvatskog stanovništva s periferijskih područja vjerojatno će uskoro nametnuti potrebu za „alternativnom“ prostornom politikom, cilj koje je aktivnije naseljavati sada prazno ili tek sezonski privlačna rubna područja. U takvu kontekstu dio viška sada praznih stanova na izvangradskim i weekend područjima može se javiti u vidu stanova za stalno stanovanje. Opet se vraćamo spomenutu kulturnom kapitalu i njegovu zanemarivanju.
Vaša knjiga Tko je Zagreb? šira je rasprava o identitetu i strukturi glavnog grada. Iz perspektive vaše struke, urbane sociologije, tko je Zagreb danas, trideset godina poslije? Je li grad izgubio bitku s komercijalizacijom javnog prostora na štetu svojih stanara? Je li Zagreb uopće na putu postati „dovršenim“ gradom, strukturiran i oblikovan kao moderni, funkcionalni i ugodni prostor življenja? Vidite li u ovoj dugotrajnoj poslijepotresnoj obnovi propuštenu priliku da se grad valjano modernizira i prekine „normalizacija zapuštenosti“ koju Zagreb trpi više desetljeća?
Ne možete na poslu urbanog sociologa „preskočiti“ Zagreb. U knjizi koju spominjete pokušao sam, najprije, podsjetiti na razvojni i kulturni horizont unutar kojeg se Zagreb ima oblikovati. Ključno je poći od njegova metropolskog položaja. Volim ponoviti kako je izvorno značenje te riječi: materinski grad. Nije on to bio u svim razdobljima hrvatske povijesti, ali je to od protuosmanskih ratova dalje. On je danas glavni grad Hrvatske, ali i glavni grad svih Hrvata. Izravna posljedica toga položaja je promjena razvojnih mjerila. Budući da je jednom od europskih metropola nije njegovo biti „malim“, ovim ili onim, nego gradom s navlastitim identitetom i navlastitom razlikom koji ga određuju u odnosu na druge eurometropole. Na to je nedavno upozorilo i vrijedno istraživanje Tihomira Jukića, profesora emeritusa i kolege s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Pokazalo se da se u razvojnom usmjerivanju grada nerijetko zanemaruje baš ta ishodišna obveza. Primjerice, nema dokumenta kojim se afirmira dugoročna razvojna vizija grada, kakvi se mogu naći u razvojnim uredima drugih eurometropola. Odluke se naslanjaju na papire izrađene za vremenski obzor 3-4 godine. U njima su jasnije, žargonski rečeno, „male komunalne akcije“, nego ozbiljnije razvojne odluke. Ne može se, dakako, ni bez spomenutih „malih komunalnih….“, ali one su tek nužnim pomoćnim alatima.
Isto tako vidljiv je i manjak napora u snaženju i daljnjoj konsolidaciji najvažnije simbolne gradske osovine: Medvednica – Gornji grad – Katedrala – Zrinjevac – Kolodvor – Oltar Domovine – Spomenik Franji Tuđmanu – Most slobode – Južni Zagreb. Uz taj potez, poznato je, smještene su brojne važne nacionalne institucije. Osim aktualnog izgrađivanja nove gradske knjižnice, na tom potezu nisu sada vidljivi drugi razvojni zahvati te značenjske razine. U istom kontekstu je i višedecenijsko odustajanje od koherentne i cjelovite revitalizacije većeg dijela Donjeg grada. Kao dio stare povijesne jezgre i on je pogođen spomenutom „normalizacijom zapuštenosti“. I, k tomu, pod, nije pretjerano reći, trajnom prometnom okupacijom itd. Analize Bojana Baletića, profesora i sadašnjeg dekana zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta u tom su pogledu – obvezujuće.
Nerijetko se zanemaruje i da je jedan od vidova potvrđivanja metropolskog zagrebačkog identiteta i aktivno oblikovanje subregionalne mreže gradova u rasponu, primjerice, Karlovac – Varaždin; Samobor – Bjelovar, Zaprešić – Sisak… Sustavno razvijanje te mreže oslobađa Zagreb od parazitskog gomilanja ljudi, djelatnosti, građevina i institucija u svojim, sada se voli reći, „administrativnim“ granicama. Stoga se nije teško složiti s implicitnom ocjenom u Vašemu pitanju: nismo dobili novu razvojnu viziju, ali je zato stara/nova birokracija dobila nas. A mi gradsku zbilju gdje uvijek iznova – pobjeđuje smeće.
Imaju li se u vidu brojni poduhvati u poslijepotresnoj obnovi grada možda izrečene tvrdnje zvuče – „tvrdo“ . No nije nam cilj to zanemariti, nego podsjetiti na nužnost artikulacije dugoročna i sadržajna, ne tehnički rečeno, plana, nego razvojnog horizonta nacionalog reda. Pa smo još jednom na tlu kulturnog deficita. Taj dojam snaži i svojevrsna bitka graditelja različitih „objekata“, najčešće stambenih, protiv – slobodna prostora. Kao da se psihijatrijski horror vacui prometnuo u novo uporište mjerila gradskog napretka. Grad, je znamo, već po definiciji, i „veliko gradilište“. Pa se bez građenja ne mogu valjano predočiti ni njegovi razvojni uspjesi. Ali mehaničko gomilanje svega i svačega u zagrebačkom administrativnom okviru, a bez jasnijih mjerila produktivne vrsnoće i sociokulturne održivosti, kakve nalaže metropolska gramatika, te zanemarivanje obveze u oblikovanju i razvitku mreže gradova u subregionalnom susjedstvu, srodnije je karikaturalnoj postmodernoj doskočici anything goes nego li pokušaju kritičkog usmjerivanja gradskog razvitka. Pri tomu bi bilo, dakako, nepravedno, osim spomenutih poduhvata u poslijepotresnoj obnovi prešutjeti i sporadične poduhvate ostvarene još od devedesetih dalje. No motre li se kao svojevrsno zrcalo zatomljenih mogućnosti, posustajanje u razvojnoj artikulaciji metropolskih uporišta zagrebačkog gradskog razvitka ostaje bez alibija. Zagreb je Zagreb.
Vaš je znanstveni rad ukorijenjen u egzaktnosti prostora, urbane stvarnosti i društvenih procesa u njima. S druge strane, poeziju mnogi vide kao apstraktan medij. Može li se poezija promatrati kao alternativni, intimni oblik „sociološkog istraživanja“ ljudske svakodnevice?
Može, dakako. I ne samo, kako velite, „sociološkog istraživanja“. Služimo li se terminima kao što je i ovdje termin „alternativni“, ili kojim sličnim, vidljivo je da pjesničko umijeće dalekosežno i bitno mijenja spoznaje i doživljaje, ako to nije isto, i množine drugih djelatnosti u rasponu od, primjerice, istraživanja suvremene kozmologije do istraživanja, recimo, načina prehrane u starom Sumeru. Znamo da se ono u takvim prigodama ne ostvaruje doslovno, a nije mu to ni cilj. Ali je tihim jamcem trajne otvorenosti spoznaje, spoznajnog obzora i sposobnosti postavljanja paradoksalnih pitanja, pa, zapravo, i opstojnosti istraživačkog posla. Korijen pjesničkog umijeća, podsjećaju lucidnije kritičke analize, nije u „stanju stvari“, nije ni u kojemu „stanju“ nego se očituje kao „pogled odozgo“ , „pogled s ruba“ kao lutajuća sposobnost koja „alternativno“ vidi, pa stoga, vidi i tvarnije i točnije. Bliže meni dražim formulacijama: vidi razlikom. A razlika je, znamo, svojevrsnom čuvaricom identiteta – da ne propadnu u beživotne mehanizme i njima sukladan „drveni“ jezik dosade. S pjesničkim umijećem odpočimlje, a i završava, preobrazba stvarnosti u – tvarnost, neživog u živo. Možda je posrijedi samo ograničenost arheologijskih nalaza, ali je dopušteno vjerovati kako baš pjesnički tekstovi stoje na jedva odredljivim početcima poznatih nam kultura i kulturnih tradicija. Oni su već na toj, „polaznoj“, razini – „alternativni“. Kad slušate primjerice žargon današnjih kozmologa ili teorijskih fizičara teško se oteti dojmu da ne „posuđuju“ iz nenapisanih pjesničkih tekstova. Pa ne iznenađuje što vole govoriti, primjerice, o multiverzumu, i sličnim, „alternativnim“ a, zapravo, pjesničkim „izmišljotinama“. Netko je rekao, ne sjećam se tko, da je poezija ono što ostaje nakon svega. I, dodao bih, ono što stoji prije svega.
Kako gledate na nestanak velikih književno-teorijskih paradigma i na činjenicu da je kritika danas često svedena na marketinški prikaz i na svojevrsno „izbjegavanje“ njezine korijenske forme: analitičkog eseja?
Složio bih se s Vama da svjedočimo, kako velite nestanku „velikih književno-teorijskih paradigma“. Nije taj proces od jučer. Podsjećam Vas na svojedobno razglašenu postmodernu tvrdnju o iscrpljenosti „velikih priča“. Čitamo li tu tvrdnju bez karikaturalnih dodataka, a računajući i s nešto iskustva nas današnjih, dopušteno je uočiti kako gube i regulativni i normativni monopol dvije temeljne ideje modernosti: utopijski kolektivizam i utopijski individualizam. Utopijski koletkivizam se „požurio“ još u prvoj polovici prošlog stoljeća u revolucionarnoj žurbi pospremiti sve zalihe utopije u „maštovite“ industrije masovnog nasilja, u distopiju. Utopijski individualizam se od sredine prošlog stoljeća dalje rastvara u mreže narcističkih hirova, masovno nasilje kojih se ne računa masovno, nego u osobnom žrtvenom ostatku ili pod brojem u kakvu dužničkom registru. Kao „spasonosna“, zajednička baština i jednom se i drugom nudi tehnički optimizam n-te „industrijske revolucije“ i bajkoviti transhumanizam kao forma usavršena života, gdje je jamac „usavršenosti“ odsutnost života. A kao prigodna praktična zadaća ostaju tek potraga za bizarnim likovima „poniženih i uvrijeđenih“ koji su „poniženi i uvrijeđeni“ jer nisu – iznad živih, i ljudi i ostalog. Pođe li se, stoga, od jednog ili drugog kraja utopijskih opsesija prispijeva se na istu zaglavnu postaju – podvrgavanju svijeta života i svijeta ljudi monopolu tehničkog subjekta gdje se živo i socijalno priznaje samo koliko je tehničkom zbiljom priznato i zajamčeno. Pa je zavičajno naša, povijesna zbiljnost, sa svojim „dramskim“ dobitcima i gubitcima samo uznemirujući san – stroja.
Imamo li ovo u vidu kao poopćeno, „lutajuće“, iskustvo, nije se teško složiti s Vašom tvrdnjom kako su u analognom nizu gubitaka izgubili „ontologijsku auru“ i brojni poetički modeli kojima se svojedobno uspješno podupirao izvorni patos modernosti. Reći danas da je, primjerice, nadrealističko (a i postmoderno) podsvjesno jamcem životnosti povijesnog, i svijeta i teksta, ili da je dadaistična infantilnost tragom vedre kaotičnosti svijeta, bliže je nekoj vrsti kulturološke nostalgije za erom kada su još bile moguće „ontologijske aure“ književnih otkrića, pa su ona mogla pretendirati i na status „utopijskih“, „osloboditeljskih“, „izvornih“, s ovlastima usmjerivača autorskih moda i medijskih potpora. To se očito izgubilo. Ali je književnim autorima, a ne treba zaboraviti, i kulturnoj industriji, na raspolaganju ostala nezanemariva književna i kulturna baština, nastala u okrilju takvih intencija. Ona je danas poopćenim dobrom. Odvojena od svojih ontologijskih pretpostavaka na raspolaganju je kao svojevrsni „imaginarni muzej“ , tehničko skladište, rabljenih i uporabljivih autorskih rješenja. Pa uporaba, primjerice, kakva nadrealističkog „ispada“, konstruktivističkog „koncepta“, letrističke dosjetke, naturalističke inventure „stanja stvari“ ili futurističke pohvale autopilotu, još ne obvezuje autora na zagovor nikakve ontologijskog uporišta iz kojeg su te posuđenice izvedene. Posrijedi je svojevrsna kulturna i književna „samoposluga“ iz koje autor, ili, ponovimo, kulturna industrija, „posuđuje“ što im je uporabljivo. Potvrđujući time, zacijelo i nehotice, svojevrsni tehnički manirizam, tehničku „retradicionalizaciju“ modernosti, ali bez onoga što ju je modernošću činilo.
U takvu kontekstu tehnička uvjerljivost autorskog „proizvoda“ lako zadobiva prednost u odnosu na druga njegova obilježja. Ne mora iza te „lakoće“ stajati nikakav cinični naum. Rad različitih „književnih radionica“, „kreativnih radionica“, ili kako se već zovu, pokazateljem je takve dobronamjernosti. Ali, već u pogonu kulturne industrije ta se činjenica promeće u uporište dugoročne zamjene kritičke evaluacije nastalih autorskih tvorevina, kako velite, „marketinškim prikazima“. A budući da njihova mnoštvena prisutnost (TV, film, radio, elektronske mreže,..) posredno određuju i pravila konkurentnosti, za srodnim marketinškim likovima posežu i autori, uspješni u spomenutu tehničkom manirizmu.
Ne znam za bolji „pijesak u cipeli“ tog tehničkog manirizma od – nadarena autora. Budući da mu je korijen „odozgo“, „bočno“, „s ruba“, u razlici, on mora istodobno obaviti dva autorska posla: napisati tekst i zajamčiti mogućnost, nazovimo je tako, post/tehničke „održivosti“ teksta. Možda zvuči nejasno, riječ je o tvarnosti, životnosti, „uskrslosti“, teksta, da se poslužim jednom klasičnom dosjetkom; tvarnosti koja nije izravnim otiskom spomenuta tehničkog manirizma nego je izvedena iz „ontologičnosti“ samoga teksta, njegove živosti. Pri tomu, prije spomenuta iscrpljenost autoriteta utopijskih, i kolektivizma i individualizma, stvara sociokulturni kontekst gdje se uvjerljivost autorskog teksta ne može apriorno jamčiti pozivom na jednu ili drugu spomenutu ideju, kako se, nerijetko, u ideologijski nadahnutim marketinškim „oglasima“, čini. Tu na svoje dolazi Vaš „analitički esej“. Iliti, tradicionalno rečeno, tekst kulturne i književne kritike kao sastavnice iste autorske intencije „odozgo“, „bočno“, „s ruba“, iste subverzivnosti razlike. Arheologičnost baštine modernosti i odsutnost svakog vida apriornog, „spasiteljskog“, kapitala utopijskog kolektivizma i individualizma ovdje su prirodnim radnim pretpostavkama. S vremena na vrijeme nije nezdravo biti optimist bez pokrića, makar optimist bio tek „slabo obaviješteni pesimist“.
Dobitnik ste, između ostalih značajnih nagrada i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, a Vaš opus ostaje ključna točka suvremenog hrvatskog pjesništva. Kako ocjenjujete najnoviju hrvatsku pjesničku produkciju? Primjećujete li u njoj povratak autentičnoj jezičnoj magiji ili prevladava stilska unificiranost?
Hvala na komplimentu o mojemu opusu kao „ključnoj točki“. Komplimenti nisu iskazi o činjenicama, nego im je zadaća lijepo zvučati u zadanoj prigodi, pa ih je tako lakše i „pregorjeti“. Koje su, kako velite, „ključne točke“ i dvotočke suvremena hrvatskog pjesništva treba pitati bolje upućene od mene, a nekoliko ih ima, u rasponu od Zvonimira Mrkonjića do Miroslava Mićanovića ili Davora Šalata. Ja bih se ograničio na iskaz da pišem to što pišem najbolje što znam, a nerijetko i najbolje što – ne znam. Svojevremeno sam uporabio složenicu „eksplozija govora“ ukazujući na moguće množenje književnih i pjesničkih tekstova. A volim i riječ Dane Dragojevića: žamor. Vjerujem da se nije teško složiti s tvrdnjom kako je brojnost, mnoštvenost pjesničkih tekstova i knjiga u suvremenoj hrvatskoj književnosti najveća usporedi li se s brojnošću drugih žanrova. Lako je poprijeko zaključiti kako Hrvatskom hodaju sami pjesnici. Vjerojatno se sjećate kako Cihlar Nehajev u jednom komentaru kritički govori o lošem socijalnom položaju ondašnjih hrvatskih pisaca. Takav ih položaj nagoni živjeti od drugih poslova, pa im malo ostaje i vremena i snage za veće „komade“. U tom manjku nekako se najlakše poseže za pisanjem poezije, s njim se najlakše „krade“ od ostalih životno važnih poslova. Matoš je znao jetko pripomenuti kako je to „posezanje“ nerijetko svezano s oskudnom naobrazbom, da ne velimo polupismenošću. Imamo li na stolu makar i uzorak suvremene „produkcije“ s tom se ocjenom teže složiti. Nemali broj danas objavljenih tekstova – nije nepismen. Unatoč tomu što ih pišu ljudi koji dnevno rade druge poslove, najčešće kao profesori, novinari, liječnici, znanstvenici, inženjeri, pa i političari, koji ne „izgaraju“ za pjesničkim pisaćim stolom.
U tom „žamorenju“ skoro je predvidljivo da se, nerijetko, poseže za odabranim temama kao apriornim jamcima književne kakvoće. Takve su, primjerice, ugrožena priroda, oteta baština, nevine žrtve, ženska prava, obiteljsko nasilje, martirij predaka… Znamo da bez njih nema književnosti. Ali posezanje za njima kao apriornim jamcima književne kakvoće ne oslobađa autora od obveze „pisanja kako dobri pisci pišu“, da parafraziram Krešimira Bagića. Stoga se s množenjem pjesničkog „žamora“ i nehotice množi i broj „pristojno“ napisanih, ali autorski posnih tekstova. Koliko je tu riječ o „stilskoj uniformnosti“ – ne znam. Ali je pouzdano riječ o autorskom deficitu. Tu se stara engelsovska dosjetka kako kolikoća nužno prerasta u kakvoću ne potvrđuje. Autori sposobni za, kako velite, „autentičnu jezičnu magiju“ javljaju se, uglavnom, neočekivano, „odozgo“, „bočno“, „s ruba“. I nepopravljivom su manjinom. I kada stavite na svoje mjesto različite preglede povijesti književnosti, a koji su radno obvezni potvrditi neku povijest, još ne i književnost, postaje očito kako takvih ni u suvremenom hrvatskom pjesništvu nema koliko se voli tvrditi. Optimizam ugrađen u mnoštveno množenje pjesničkih tekstova i autora po Hrvatskoj bolje se slaže s dvije neknjiževne činjenice: prvo, povećava zajednicu čitatelja i prijatelja književnosti; drugo, potvrđuje kako povijesni demokratski okret, i poziv na slobodu govora, bolje uspijeva kao poziv na slobodu književnog aktivizma. Znamo kako se u njemu zna svašta nataložiti. Vjerujem, oboje treba držati vrijednim, ali više poopćenim, društvenim, nego književnim dobicima.
Hrvatske književne scena već je desetljećima institucijski podijeljena između DHK, kojega ste aktivni član, i HDP-a, pri čemu ste Vi jedan od rjeđih autora čiji estetski autoritet uvažavaju u oba društva. Smatrate li da su te podjele danas, s obzirom na to da se književnost bori za goli opstanak na tržištu, postale anakrone ili one i dalje odražavaju stvarne i legitimne ideološke i estetske razlike u hrvatskoj kulturi?
Opravdano spominjete dva književna društva kao dvije središnje institucijske adrese književnih autora. No, premda su manje „vidljive“, postoje još dvije skupine autora koji se u tu dvopolnu razdiobu dobro ne uklapaju. To su autori koji nisu članovima ni jednog društva i autori koji su, istodobno, članovima oba društva. Već ta činjenica dopušta posumnjati u tvrdnju kako postojeća bipolarna institucijska razdioba zrcali i stvarne, kako velite, estetičke razlike u hrvatskoj književnosti. Čitateljsko iskustvo pokazuje da tu bolje pristaje oznaka: pluralnost, nego oznaka: bipolarnost. Koliko se sjećam, bilo je nekoliko pokušaja dokumentiranja valjanosti postojeće bipolarne sheme osloncem na poopćene razdiobne sheme kao što su shema: stari – mladi, ili tradicionalisti – modernisti. Pri tomu su naslovi mladi i modernisti dopisivani HDP-u. Pokazalo se da prvu shemu podupire tek nešto veća sklonost mlađih autora Hrvatskom društvu pisaca. Drugu opovrgava svojevrsni autorski pragmatizam i težnje za autorskom razlikom kojima su „pretijesne“ apriorne teorijske odore. Rabi se i shema koja upućuje u političko razdvajanje autora sklonijih isticanju hrvatskog identiteta i autora sklonijih isticanju drugih identitetnih uporišta, kao što su, primjerice, jugofilstvo ili eurofilstvo. Nije nepoznato da u HDP-u ima i autora koji „regionalnu suradnju“ drže sržnom misijom ne samo HDP-a, nego hrvatske kulturne politike. Vjerojatno su oni svojedobno utjecali i na upravu Društva da podupre Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Reći da su to činjenice bez političkih implikacija jednostavno nije točno. Ali kada se uzme čitati ono što ozbiljniji autori, članovi HDP-a i članovi u oba društva istodobno, pišu, teško je naći čvršću, poopćenu argumentaciju tvrdnji da je riječ o političkoj razlici kao temeljnoj. Ni jedno ni drugo društvo nisu – političke stranke. Pa ono što rade podliježe najprije prosudbi književne kakvoće.
Pogledaju li se iz te perspektive autorski rezultati članova oba društva točnijim izgleda, kako je već rečeno, poopćeni naslov: pluralnost nego bipolarnost. Pri tomu članstvo ni u jednom od njih ne jamči apriornu privilegiranost na kritičkom stolu. U tom pogledu „higijenskim“ zvuči svojedobni zaključak akademika Nemeca nakon „kritičkog ljuštenja“ klasičnih opusa Ive Andrića i Miroslava Krleže: ostaju, (koliko ostaju) – pjesnici. Nema li ih, niti jedna politička intencija neće ih stvoriti. Ima li ih, niti jedna politička intencija neće im trebati.
To ne znači kako hrvatska književnost nije izložena različitim pokušajima ideologijskog i imperijalnog zarobljavanja, u rasponu od starih srpskih krađa, danas „klasičnog“ jugofilstva, plakatskih poetika podrijetlom iz totalitarne arheologije, tehničkog manirizma do aktualne „političke korektnosti“, ili, kako ste prije rekli, marketinškog zavodništva kulturne industrije. Naspram takve zbilje inteligentna suradnja autora iz sve četiri, prije spomenute, autorske skupine itekako ima pokriće. Za kraj, evo nekoliko starih/novih pitanja na koja bih volio imati sociokulturno i praktično „održive“ odgovore: kako poboljšati socijalni i profesionalni položaj književnih autora?; kako poboljšati javnu vidljivost djela hrvatskih autora?; kako optimalno surađivati s izdavačima koji presudno utječu na izdavanje djela hrvatskih autora?; kako mijenjati medijsko posredovanje hrvatske književnosti na veću korist te književnosti?; kako razvijati valjanu kulturnu diplomaciju gdje bi imala i svoje mjesto i „književna“ diplomacija?; kako uspješno razvijati i održavati veze s hrvatskim autorima u dijaspori, „ma gdje bili“? Itd. Dva su književna društva; četiri su skupine „svrstanih i nesvrstanih“ autora; no hrvatska je književnost – jedna. Treba li reći kako od toga sve počinje?
Lijepo je biti ujedinjen, makar i ovako kako ste Vi obrazložili… A kako vidite današnju poziciju mislećeg pojedinca, napose s obzirom na činjenicu da ste bili sudionikom nastanka i pokretačem časopisa Pitanja i Instituta Ivo Pilar? Je li prostor slobode danas uži nego u drugoj polovici 20. stoljeća?
Kad se govori o časopisu Pitanja mislim samo na sveske izašle do kraja 1971. Poslije je to bio drugi časopis pod istim imenom. U pokretanju časopisa sudjelovao sam kao jedan od, u širem krugu sudionika, možda kadikad grlatiji od drugih. Koliko se sjećam prvi glavni urednici bili su Stanko Posavec, tada izuzetno nadareni politolog i Branko Bošnjak, pjesnik i kritičar, danas nažalost pokojni. Od kraja 1970. godine živio sam u Rijeci. A godine 1971., upao sam u redakciju riječkog časopisa Kamov, pod vodstvom Nedjeljka Fabrija, pa je moje sudioništvo u Pitanjima bilo dodatno reducirano. Stoga ne mogu mjerodavno, „iznutra“, govoriti o zapletima u vođenju časopisa i stvaranju njegova institucijskog pročelja. Tu je Stanko Posavec, od 1972. u svojevrsnu slikarskom azilu/egzilu, pouzdanijim, i još živim svjedokom. Kao što znate, Cvjetko je Milanja u svojim iscrpnim analizama dokumentirao što se pjesnički mjerodavno tu dogodilo. Ja bih ovdje tek dodao kako je zamisao o časopisu organski izrasla iz onodobne „proljećarske“ energije i osjetljivosti. Nekako se tada budućnost mogla gotovo – opipati. Stoga su mi i danas dragi nekoliki, ne svi, „anarhoidni“ tekstovi iz časopisa, različitih potpisnika, premda mi iz današnje perspektive izgledaju prilično „na prvu loptu“.
S Institutom Pilar je drugačije. Godine 1991. našao sam se u skupini pretežito sveučilišnih docenata koje je žuljala postojeća, sistemskom ideologijom zarobljena, znanstvena, tada se zvala „naučna“ paradigma. Prihvatio sam se uloge prvog ravnatelja na vrlo kratko vrijeme. U takvim ili srodnim, „centarfor“ ulogama bilo mi je uvijek tijesno pa sam odahnuo kada se to nakon nekoliko mjeseci okončalo. No drugi put trajalo je za mene beskonačno duge dvije i pol godine, po prilici, od jeseni 1995. do sredine 1998. Trebalo je dugoročno konsolidirati Institut i programski i organizacijski, što se, zahvaljujući nekolicini vrsnih suradnika, koliko se vidi, i dogodilo. Za razliku od 1971., kada je „stakleni strop“ poretka (horizont „realno“ mogućeg) bio jasno vidljiv, i ne baš ni „staklen“, prije napukli betonski, a od 1972., tužno nizak, unatoč tomu što je godine 1991. Hrvatska ratište, strop je tada pomaknut u vis do razine gdje se moglo, makar na trenutak, povjerovati: granica je nebo. Ponovo se, kao i godine 1971., budućnost mogla – opipati. Stoga se pravo na autonomiju na brojnim životnim područjima, pa i u istraživačkim znanstvenim poduhvatima, javljalo bez prethodećeg „kucanja na vrata“. U takvu kontekstu sudjelovanje u oblikovanju i podizanju organizacijskog pročelja Instituta imalo je i lijepu stranu. Nažalost, brojne vrijedne knjige, nastale u institutskim istraživanjima, ostale su – nepročitane.
Od početka ovoga stoljeća, koliko vidim, na djelu su dva usporedna, a oprečna procesa. Jedan se očituje u vidu kakve-takve modernizacijske tradicije kojoj je autorska autonomija nulto ishodište. Pa se ne može na prvu reći kako je hrvatsko društvo valjanim autorima posve neprohodno. Drugi se očituje u „modi“ ometanja budućnosti starim/novim birokratskim jugo omotima i jezikom, i u „modi“ normalizacije života „bez alternative“, kao laboratorijske životinje nedoraslih institucija. Treba se, ipak, sjetiti kako je budućnost buduća kada se može – opipati. Pa kada smo, zahvaljujući Institutu, spomenuli ime Ive Pilara, nije na odmet pripomenuti ovdje kako je prije stotinjak godina upozorio da se budućnost ne može valjano „opipati“ bez saveza života i slobode. Bez njega razvitak društva lako upada u slijepu ulicu, gdje Buduće lako „emigrira“ u apstrakciju, utopiju. Stoga je za hrvatske prilike isticao važnost „alternativnog“ četverstva razvojnih uporišta: vitalizam-personalizam-nacionalizam-okcidentalizam. Svako je od njih „alternativno“: vitalizam prema darvinizmu; personalizam prema narcizmu; nacionalizam prema imperijalizmu; okcidentalizam prema azijatizmu. Lako zaboli glava od tih „izama“. Ali ispod njih pulsira nulto pitanje prije koju godinu ponovljeno i na naslovnici knjige kritičkih tekstova Igora Zidića: Jesmo li živi? O odgovoru na njega ovisi ne samo kako ćemo Buduće „opipati“, nego kako će i Buduće – „opipati“ nas.
