DHK
DHK

Žličice i druge pjesme

-

Žličice

Kad sam bila mala
Pitala sam jednom majku
Dok je sadila kranjce
Po obiteljskom grobu

Dok su još na njemu
Bili drveni križevi i zemlja
Jer nije bilo novca za
Mramorni spomenik i šljunak

Jesu li tu posađeni
I prabaka i pradjed

Kod kuće
Djed je mojoj majci
Često pokazivao
Male ptičice
Manje od vrabaca
Manje od dječje šake
Koje bi sletjele
Na jabuku u vrtu

Zvao je te ptičice
Žličice

Baka je za maslac govorila
Putro
Srednji rod
I majka ga tako zove
Prešlo je i na mene

I dan danas me znaju
Čudno gledati kad kažem
Putro
Naučila sam govoriti
“Putro – iliti maslac”

Kranjci se, tvrdi internet,
Zovu francuske kadifice
Za žličice nisam nikad
Uspjela saznati

Majka tvrdi
Da još uvijek povremeno
Dolaze
Premda sad živi u stanu i
Premda su ispred njezine zgrade
Borovi
A ne jabuka

Ja mislim da se radi o običnim
Mladim vrapcima

Djed je prije previše godina
Posađen pokraj prabake i pradjeda

I pregusto prekriven šljunkom

A da bi nam mogao reći
Koja od nas je u pravu
 
Inokulacija

Nikad nisam bila jedna od onih
Koji se vole ogoljivati
Da sam stablo imala bih ozbiljnih
Problema s jeseni
I možda sam se zato čitav život trudila
Omotati se s toliko ljubavi da se do
Mene uopće ne može doprijeti
Pa onda, kad odlučim dati nešto iz sebe,
Da to bude samo onoliko koliko želim
Ali ljubav ima tu nezgodnu tendenciju
Ima jedan izraz, inokulacija,
Od latinskog ōsculārī – poljubiti
To je kada grane dvaju stabala najprije
Rastu jedna pokraj druge
Zatim se u nekom trenutku
U naletu vjetra
Dotaknu
I nastave se doticati na vjetru
Toliko da jedna drugoj s vremenom
Ogule koru i onda,
Kad se počnu doticati i svojim mekim
Stablovitim mesom
Svakog dana pomalo srastaju
Dok se ne pretvore u jednu
 
Lisice

Rađamo se kao lisice
Pročitala sam u nekoj nedavnoj knjizi
Oljuđujemo se tek kasnije, s godinama
I, umjesto šuma, danas neba
Padaju na nas
Nigdje onog modernog odsustva kojeg se
Plašimo
Samo nebo i malo
Lisičjeg krzna u nama
Preostalog od doba
Kad smo putovali u čoporima
 
Kineski zid

Trebali bismo čuvati srca
Ali Bože kako ćemo onda
Ikad išta naučiti
Ne postoji predaja bez
Osjetne količine prolijevanja
Krvi
A ja nisam nikad bila
Za ispraznu estetiku
I znam da su nezgodne
Te osobne elementarne
Nepogode i izlijevanja
To smiju raditi samo alkoholičari
I veliki poete
A ja nisam sigurna da ću ikad
Postati ijedno od toga
Ali kako drukčije poslati u svijet
Svu tu nakupljenu ljubav
Bojim se ako umrem prije nego
Izađe iz mene da će,
Znate onaj zakon o očuvanju energije,
Da će iz mene izrasti toliki grmovi
Kupina, ribizla, gusta grimizna šuma
Da će početi kružiti legende
Da me se
Kao i Kineski zid
Može vidjeti iz svemira
 
Provjeriti

Voljela sam te strašno
Kao maslačci iz asfalta koji vole grad koji ih nikada nije htio
Ili, ako ćemo neku lakšu usporedbu,
Možda… Kao ljeto suhe vrtove, ili kao kolodvori koji
Čekaju posljednji vlak

Ponekad ga čujem, taj posljednji, noćni, ovako kad je vruće
I kad imam širom otvorene prozore,
I još uvijek svaki put pomislim kako netko negdje u ovom trenutku možda putuje prema tebi
I možda sjedi pokraj prozora i gleda tamna polja, prazne lokalne postaje u malim mjestima, Drži ruke među koljenima

Ostajem budna još malo
Postoje navodno oni neki nadobudni vrtlari koji noću obilaze biljke
Jer kažu da
Ne vjeruju jutru

Na balkonu rajčice imaju mekane rubove; jedna je napukla; u zraku je miris prašine i vode;
Mačke leže ispod automobila, umorne od svijeta

Zadnji tjedni proljeća raspadaju se polako
Nečujno, iznutra

Dugo sam mislila kako sve nestaje bez velike buke
Ljubav, naravno,
Čak i život
Posebno život

I možda zato ljudi toliko vole kolodvore
Tamo barem svaki odlazak ima zvuk

U lipnju nema dolazaka
Ni odlazaka
Nema seoba ptica
Sparina ostaje visjeti među zgradama; svjetlo predugo
Traje; ljudi nose vrećice iz dućana i izgledaju kao da su nekamo zakasnili
Sve što se traži ostalo je u nekom drugom rasporedu stvari, tamo gdje su vrata uvijek malo Otvorena i nitko ne ulazi

Ponekad pomislim da si još ovdje
Sjediš u blagoj sjeni, među pelargonijama, sukulentima, paprati,
Onim neuništivim bezimenim puzavcima

I čuješ me kad noću ustajem provjeriti
Trebaju li vode

Vlatka Planina
Vlatka Planina

Vlatka Planina hrvatska je književnica, članica Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Piše poeziju i prozu za mlade i odrasle, spajajući lirski izraz s magijskim realizmom te fantastičnim i bajkovitim elementima.

Nedavno objavljeno