U ovom dobu brzih promjena, skeptičnost bi trebala služiti kao koristan amortizer. Čovjek bi rekao da ćemo kao vrsta znati prepoznati potencijalnu opasnost u nečemu što želi uzeti ono što je čovjeku inherentno i nanovo to stvoriti. Riječ je, dakako, o umjetnoj inteligenciji. Ljudska nesavršenost, a s njome i prolaznost, pretvaraju se pred našim očima u još jedan u nizu problema za koji se pod svaku cijenu traži efikasno rješenje, i bez obzira na davna upozorenja Mary Shelley, Karela Čapeka, R. L. Stevensona, Oscara Wildea i mnogih drugih, mi se i dalje nadamo najboljemu. Lažnom se optimizmu, zanesenjaštvu i slijepom povjerenju u bezlične institucije i automatizirana pseudosebstva utječemo kako bismo velikim metalnim poklopcem, da ih ne čujemo i ne vidimo, poklopili pitanja koja vriju ispod površine. Pritom će književnost, ta najsubjektivnija a opet najpouzdanija glasnogovornica svih društava, epoha i promjena, jednoga dana posvjedočiti i o ovovremenim sinkronijskim zbivanjima. Možemo se samo nadati da će ona u sebe integrirati nove pojavnosti, a ne da će nove pojavnosti u sebe integrirati nju. Dok umjetna inteligencija ne nametljivo, već uz nonšalantni pristanak mase, ovladava i konkurira kako tehničkim tako i kreativnim nagnućima ljudi, modificirajući novim inputima i sebe samu i, sasvim nježno, one koji je koriste, osjetila sam potrebu razgovarati s nekim čije je zanimanje neukrotivo nametima efikasnosti. S nekime tko još uvijek zna odgovoriti na pitanje – zašto je važno da nam subesjednik u svakoj prilici ostane čovjek?
Prevoditelji, graditelji mostova, baštinici jezika, razgranati mislioci i žeteoci kulturnoga nasljeđa, nalaze se pred ozbiljnim provokacijama simpatizera suvremene tehnike koji, sve se više čini, na svaki problem, svaki izazov, svaku ljudsku nedoumicu i pitalicu, imaju samo jedan odgovor: pitaj ChatGPT.
Željka Somun takvima ima što za poručiti. Ta je renomirana i nagrađivana prevoditeljica na naše prostore dovela francuskog pisca Jean-Baptistea del Amoa, prevela je intrigantan roman Phillipea Lançona o tragičnom napadu na Charlie Hebdo, u hrvatski je jezik presvlačila djela Gabriela Garcíje Márqueza i Pedra Almodóvara, a strane joj nisu ni drama, poezija i esejistika. U njenoj se kreativnoj radionici baš uvijek nešto krčka i poslovi, kaže, dolaze sami. No onkraj njezinih neosporivih postignuća i impresivne biografije, k njoj me privuklo nešto drugo.
Ona, naime, nikad ne koristi ChatGPT. I zato je, s poštovanjem, pitam:
Zašto umjetna inteligencija nije dobar prevoditelj?
Književno prevođenje je umjetnička djelatnost. Književno prevođenje nije monotono i zamorno nizanje riječi na iglu i konac. Ono je krajnje uzbudljiva i napeta potraga, otkrivanje i pustolovina. Poznajem malo ljudi koji su u tolikoj mjeri istinski i strastveno zagrijani za ono čime se bave kao književni prevodioci. Pri tome novac svakako nije motiv ni pokretač. Ima nešto dragocjenije. Istinska moć je u znanju, posredovanju, prenošenju, ali to je, čini se, najteže shvatiti. Znanje se ne može na nepošten način steći, niti vam ga itko može oduzeti. Vrlo jednostavno – ili ga imate ili nemate. Književno prevođenje vezano je uz čitanje pa se valja zapitati zašto uopće čitamo? Čitamo jer se uvijek nadamo da će netko donijeti neki novi, originalni glas, a originalnost samo čovjek može donositi i prepoznavati. Svi su ti veliki jezični modeli umjetne inteligencije napunjeni nečim što su uzeli od drugih autora, iz drugih izvora, i nisu sposobni stvoriti ništa autentično. Samo originalni pisac, novi spisateljski glas, može unijeti inovaciju u obliku neke jedinstvene igre, nove ili stare teme ispričane na novi način. A mi, prevoditelji – ljudi – to osluškujemo, prepoznajemo i shvaćamo.
Umjetna inteligencija operira samo s onim što joj je zadano. Nikako ne volim čuti u istoj rečenici „književno prevođenje“ i „umjetna inteligencija“. To su za mene nespojivi pojmovi. Književno prevođenje volim i smatram smislenim jer u toj djelatnosti čovjek pokušava razumjeti i shvatiti drugog čovjeka i njegovu umjetničku kreaciju, njegovu emociju i njegovu misao, njegovo raspoloženje, iskustva, stanja, posebnosti izražavanja svega toga u pisanoj formi, što uključuje i iznenadne igre i dosjetke, jednom riječju – originalnost. Ako je originalno, znači da takvo što prije nije postojalo. Ako nije postojalo, onda još nitko time nije uspio našopati UI, i gdje smo onda? Da bih sve to mogla pohvatati i prenijeti čitateljima na hrvatskom jeziku, stjecala sam znanja stranih jezika, široka opća znanja, povremeno i po potrebi vrlo specijalizirana, mnogo sam čitala i putovala i bilo je to jednostavno neopisivo lijepo i zabavno i obogaćujuće, i svakako – zahtjevno. Jednako je tako i s književnim prevođenjem i zato se njime bavim i zato ga volim. Jer je proces – proces potvrđivanja znanja, neprestanog učenja i stvaranja neke trajne vrijednosti; jer je proces koji traje i podrazumijeva želju za razumijevanjem, uživljavanje, empatičnost, istančan sluh i razmišljanje – sve što UI nema i ne može. Ljudski mozak kompliciran je i genijalan, takva je i ljudska mašta i stvaralačka sposobnost; zato je to izvanredno zanimanje i jedinstvena ljudska djelatnost. Tko bi se i zašto želio lišiti prilike da radi, uči, razmišlja, stvara i da rezultat svega toga može ponuditi drugom čovjeku, čitatelju, na uživanje, razmišljanje, spoznavanje i podijeljenu emociju?!
Kako izgleda vaš osobni, individualni proces stvaranja?
Ne vjerujem u strategije prevođenja. Ne želim u prevođenje ulaziti kao u kakav znanstveni laboratorij. Za mene je svaki novi naslov nova pustolovina. Strateškog pristupa nema – jedini pristup je sjesti i početi. Nikad ne znam što me čeka, a imala sam tu sreću da su mi naslovi i ponude dolazili sami, u vidu ponuda izdavača. Svaka nova knjiga u meni i dalje budi strah(opoštovanje), neki mali grč, jer ne znam kakav novi izazov krije. Ne čitam unaprijed kritike ni intervjue s autorom, ne čitam unaprijed ni samu knjigu jer bi mi bilo pregrozničavo pamtiti sve ideje i igre riječima koje bi mi pritom neizostavno padale na pamet kao već gotova rješenja. Držala bih te misli u glavi strepeći da ih do trenutka samog prevođenja, zapisivanja, ne zaboravim. Zato odmah krećem s prevođenjem i trudim se ne ostavljati ništa nejasno iza sebe. Ako zapnem, odem nešto skuhati, odem u nabavku ili nešto treće, vratim se i odjednom je sve jasno. Ili se dogode oni fenomenalni sinkroniciteti – negdje zapnem i prekinem prevođenje da bih otišla u grad na neku tribinu, i tamo saznam upravo ono što mi je trebalo, naučim neku riječ, neki izraz, novu činjenicu, i sve mi se razjasni. Takvih je slučajeva bilo puno.
Što podrazumijeva književno prevođenje, a što vi osobno nikada ne biste povjerili umjetnoj inteligenciji?
Strašno smo marljivi, mi prevoditelji. Želimo biti posve pošteni, vjerni autoru, napraviti sve da prijevod bude zaista ono što je autor zamislio i napisao, da donesemo taj glas i da ga ponudimo čitateljima. Volim to zamišljanje, domišljanje, traganje, čitavu pustolovinu koju podrazumijeva. Danas je, naravno, uz internet, mnogošto u tom poslu olakšano. Mogu začas istražiti razne vrste hrane, bilja, životinja, provjeriti mape gradova ili pojedinu ulicu, da vidim je li riječ o prolazu, šetnici ili drvoredu, i sve to mogu iz komocije vlastitog stolca. To su te materijalne stvari koje su, srećom, provjerljive. Ali ima ono nešto nematerijalno, imanentno jeziku i stilu, što se ne bi smjelo povjeriti stroju. Osim toga, oduvijek sam sve voljela raditi sama. Prve riječi koje sam u životu izgovorila bile su „hoću sama“. Ne želim da mi itko pomaže, kamoli išta riješi ili da nekome delegiram svoj posao. Prevođenje je samotan rad. Ono zahtijeva razmišljanje, planiranje, jednu umjetničku viziju, požrtvovno je i posvećeno, i svaka druga ideja mi je jednostavno nezamisliva. Neke izgubljene generacije jedino umjetnost može spasiti. A čini se da su ljudi sve spremniji tu prevažnu ulogu delegirati stroju.
Kako u svijetu atrakcija i nepresušnih zanimacija privući djecu k umjetnosti?
Djeca uglavnom žele doći do onoga što ih zanima, a zanima ih sve ono za što vide da netko drugi voli. Tako je malo potrebno da bi dijete, recimo, poželjelo naučiti strani jezik. Ja sam francuski počela učiti jer je u drugom razredu srednje škole jedna profesorica, dok smo učili o romantizmu i čitali Lamartinea, pročitala naslov pjesme „Jezero“ na francuskom. Le Lac. U tome je bilo ljepote, zanosa i melodioznosti. I evo, to je bilo dovoljno da francuski bude moj odabir. Ako mi pokažemo da nešto volimo, onda i djeca to žele znati, i mislim da nam svima treba malo više zanosa i oduševljenja. Ne moramo kroz kampanje pedijatrima dodavati obavezu preporučivanja čitanja od najranije dobi. Ali moramo ulagati sredstva u poboljšavanje uvjeta koji će slikovnicu, knjigu, učiniti dostupnijom. Do čitanja svatko dolazi svojim putem i u svoje vrijeme. Male stvari mogu poslužiti kao poticaj, nametanje ne daje najbolji rezultat.
Jedna francuska autorica napisala je serijal glazbenih slikovnica o Pepiju. U originalu je to bio Paco, ali čim sam na prevođenje dobila prvu knjigu iz te serije pomislila sam na Josipa Klimu, našeg profesora i pedagoga, glazbenika i violinista, poznatog pod nadimkom Pepi. Tako da je taj prijevod ujedno moj hommage njemu. Bila sam sretna kad je urednica taj prijedlog svesrdno prihvatila. Te glazbene slikovnice sadrže svaka po 16 prekrasnih kompozicija. Riječ je o kvalitetnim izvedbama s dovoljnim odsječkom glazbe koje dijete zaista može s pažnjom odslušati. Dok sam prevodila slikovnicu o Mozartu, recimo, naišla sam na glagol tourbillonner. Zvuk se u crkvi, dakle, uzdizao prema visokome stropu. Tourbillonner podrazumijeva vrtnju i uzdizanje, i ja sam ga prevela glagolom vrtložiti. Pretpostavila sam da će se postaviti pitanje hoće li djeca razumjeti tu riječ, a tako je i bilo. Ali ja u sličnim situacijama uvijek pitam – u kojem se, dakle, razredu uči ili bi se trebala učiti ta ili bilo koja druga pojedina riječ? Kada i kako bi dijete trebalo naučiti nove riječi, ako ne i ovim putem? Uostalom, djeci je vrtnja jasna, intuitivna, oni se neprestano vrte, vrckavi su, znaju da se lišće vrti u letu, igraju se na vrtuljku – nikad ne smijemo podcjenjivati čitatelja, ponajmanje bismo trebali podcjenjivati djecu. Ne treba strahovati od toga da ćemo djeci reći nešto što oni neće moći shvatiti. Treba ih izlagati ne samo uobičajenom vokabularu, nego ga kad god možemo širiti. Sva ljepota učenja je u tome da ti ponešto bude pomalo nejasno, jer upravo je to područje igre i mašte, hod po rubu. Neka ti kaže zvuk, neka te nauči kontekst, i svaki ćeš put razumjeti malo više. Srećom su mlađe kolegice prevoditeljice svjesne ove problematike počele sve glasnije govoriti o velikoj važnosti kvalitete prijevoda slikovnica, kao i uopće o kvaliteti slikovnica, ilustracija i tekstova za djecu i mlade. Najmlađu generaciju najvažnije je izložiti lijepom jeziku, i to već od najjednostavnijih dječjih slikovnica makar imale samo jednu rečenicu na svakoj stranici. Samo da je ta rečenica lijepo oblikovana, a ne kao bačena zidarskom žlicom. Skladno oblikovane misli ostaju za cijeli život.
Književno prevođenje zamišljam kao duboko osoban i introspektivan proces, a kojim se, opet, uranja u nečije tuđe autorstvo i tuđe pismo. Postoji li neki pisac s kojim ste razvili posebnu vezu?
Imam tu sreću da mi se jedan za drugim dodjeljuju sjajni autori, autori koji pišu lijepim jezikom, koji su potpuno uvjereni u ono o čemu pišu, stoga je kod njih sve koherentno. Tada ni u prevođenju nema logičkih zabuna, nema ničega što stoji nakrivo i što se ne da lako slijediti. Izdvojila bih Jean-Baptistea Del Amoa, mlađeg francuskog autora, i njegova dva romana: Carstvo životinja i Sin čovječji. Del Amo stalno supostavlja ljudsku sudbinu i prirodu. Gradi ih i isprepliće i uvijek silno dojmljivim slikama uprizoruje pojave u prirodi, međuljudske odnose i, općenito, život. U svaku njegovu knjigu i izazov s njegovim bogatim jezikom ulazim bezrezervno i sa spoznajom da oživljavam neiscrpno bogatstvo i hrvatskog jezika. On mi je, inače, u razgovoru spomenuo kako se svaki put kada zapne u radu vraća pisanju rukom, u bilježnicu. Rukopis je jedinstven i neponovljiv trag svakoga od nas. Veza koja se uspostavlja između našeg uma, očiju, ruke i naših misli silno je važna i dragocjena. Tu se događaju procesi koje tipkanje po raznim vrstama tipkovnica nikad ne može nadomjestiti. Čini se, eto, da se na taj način mnoge nedoumice razriješe i poslože u glavi, nadođe nova inspiracija, krene novi tijek misli.
Neponovljivost i trenutnost ljudskog iskustva i emocije nešto je što umjetna inteligencija nikad neće moći replicirati – ona eventualno može stvoriti nekakav zazoran simulakrum. Ljudi danas često tvrde da je, ako UI može napisati pjesmu potpuno nalik Matoševoj, zapravo svejedno je li ju napisala ona ili Matoš. Kako biste toj tvrdnji protuargumentirali? Kako biste „dokazali“ da je autorstvo u obliku ljudskog posredovanja itekako važno, čak i ako nije golim okom prepoznatljivo?
Inteligencija, kako stoji u enciklopediji, dolazi od latinske riječi za razboritost, razum, vještinu, a podrazumijeva snalaženje u novim situacijama i prilikama u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje, ni učenjem stečene navike, vještine i znanja. Svaki književni tekst koji napiše čovjek otisak je njegova jedinstvenog iskustva, emocije, raspoloženja i glasa; to je ta nova situacija. I samo tad i u tom kontekstu, prvi i jedini put, autorove riječi znače ono što nam on svojom intonacijom i svojim glasom želi reći. Posljedično, isto tako biva i s prijevodom, u jedinstvenoj interpretaciji čovjeka prevodioca koji bdije nad jezikom, čuva ga i njeguje. Stroj može jedino do beskraja prežvakavati i nuditi samo ono što je već jednom bilo. Može li se čovjek doista zadovoljiti time? I opet dolazimo do pitanja znanja, razmišljanja i kreativnosti. Ne vidim nikakva smisla u zadavanju zadatka stroju da napiše tekst u stilu pojedinog autora. Ako autor-pisac i autor-prevoditelj imaju usvojena znanja, znat će se sami poslužiti njima u onoj mjeri u kojoj im je to potrebno, pa i po pitanju uvida ili koketiranja sa stvaralaštvom prethodnih generacija ili uzora te vjerojatno temeljem znanja, razmišljanja i vlastite kreativnosti iznjedriti opet nešto originalno što bi odražavalo njihove vlastite ideje, iskustva, priče i emocije koje žele podijeliti. Tu vidim sav smisao književnog stvaralaštva.
Što uopće navodi ljude na to da se toliko oslanjaju na velike jezične modele? Ne samo u kontekstu nečije struke, već i u svim ostalim kontekstima?
Danas se pak čini da su svi gladni pažnje, pa ljudi požele komunicirati s tim nečim, s tim „modelom“, nazivajući ga „on“ ili „ona“, i ostvarujući tako svojevrstan dijalog. Možda i nisu svjesni da time i sami hrane takve sustave. Pružaju im ljudski razgovorni materijal, i ne znam koliko time pomažu sebi, ali svakako jako pomažu stroju. Ti se modeli, koliko čujem, uvijek slažu s korisnikom, nekako idu niz dlaku i navodno su pritom vrlo ljubazni. Nema konfrontacije. Možda se i to čini kao prednost ili pogodnost. Danas sam slučajno na internetu vidjela ženu koja se inače bavi profesionalnim učitavanjem audio knjiga, i koja vrlo potreseno izjavljuje da njeno zanimanje uskoro više neće biti potrebno, jer odsada će tekstove čitati UI, umjetni glas. Čak se i glazba, skladanje, izvođenje i pjevanje, povjerava stroju. Neka se svatko od nas zapita – kamo to vodi? Hoćemo li slušati književne tekstove izgovarane bezličnim glasom automata govorne pošte? Ako tekst čita glumac ili sam autor, tad je riječ o ljudski proživljenoj interpretaciji. Zar nije ljepše uvijek slušati ljudski glas, ljudsku emociju? Da bude malo glume, malo melodioznosti, uživljavanja, kao kad majka čita djetetu.
Jezik nije, i nikada neće biti, zbroj nula i jedinica, niz inputa i outputa. Što je za vas jezik? Zašto je jedinstven i neobuhvatljiv algoritmima umjetne inteligencije?
Učeći strane jezike i čitajući stranu književnost nisam svaki put kad nešto ne bih razumjela smjesta išla gledati u rječnik. Dopuštala sam kontekstu da mi objasni. Svaka riječ dobiva svoje puno značenje samo jednom, samo tada, u toj jednoj rečenici. U svakom drugom kontekstu već znači nešto drugo. Mali su to, minijaturni pomaci, razlike i finese koje ne osjetimo uvijek, ali su tu. U tome je draž prevođenja, ljudskog duha, ljudskog uha – ljudskog prevoditelja. On to čuje i po svom iskustvu jezika i života prepoznaje priliku za pojedinu adekvatnu riječ, pridjev recimo, i njegovu točnu težinu, jačinu, ton, humor i sve one niti koje su spletene između riječi i redaka. Hrvatski me jezik nikada nije iznevjerio. Parirao je svim izazovima u francuskom, španjolskom i u engleskom. To je zato što pripadamo istom kulturnom krugu. Udaljene civilizacije nose sa sobom drugačiju percepciju, iskustvo, filozofiju, doživljaj svijeta. Upravo je u tome teren borbe protiv automatiziranih modela koji brzo izbace tekst, kakav-takav. Oni se uče „govoriti“ sve bolje i bolje, ali ipak nemaju ni sluha, ni uha, ni iskustva, ni emocije. Mogu dati samo ono što su progutali. Mi, prevoditelji, sposobni smo satima razglabati oko razumijevanja neke jednostavne rečenice, jer svatko čuje svoju verziju. Razrađujemo finese i različitosti, i nevjerojatno je koliko se gotovo svaki odsječak teksta može nanovo promišljati i opravdavati, a stroj ga samo tako, u sekundi izbaci van. Nešto se tu neizostavno gubi, poravnava. Ne bismo trebali biti spremni tako olako predati teren vlastite kreativnosti automatiziranom procesuiranju.
Što čovjek, bio on prevoditelj ili koje druge profesije, gubi pretjeranim oslanjanjem na umjetnu inteligenciju?
Čovjek gubi priliku za misaone procese i stjecanje znanja. Znanje je moć. Ne novac – znanje. Kad ga imaš, kad ga sam stekneš, kompetentan si i svaka komunikacija i svako djelovanje je lakše. Sve je pristupačnije, svijet ti je bliži i jednostavniji za shvatiti. Ne bismo smjeli prestati slušati jedni druge, pričati si priče, razmjenjivati iskustva i emocije i pokušavati se uživjeti u tuđu stvarnost i shvatiti je. Ostati humani, ostati ljudi. U obrazovanju težište mora ostati na stjecanju znanja i vještina jer bez tog preduvjeta nema ni upućenog i kritičkog stava prema onome što nam generiraju sustavi, a što su mnogi spremni bezrezervno smatrati neupitnim. Ne smije se odustati od znanja, vještina i razmišljanja jer dovoljno je da nestane struje i da smo tad posve bespomoćni. Mogu razumjeti da imamo potrebu strojevima povjeriti poslove koji se svode na monotono i zaglupljujuće ponavljanje, koji su repetitivni, koji oduzimaju vrijeme. Ali zašto bismo se odrekli kreativnosti? Intelektualne razmjene? Jasno da obožavam e-banking jer ne moram trošiti sate na odlazak u poslovnicu. Ali pristati na to da mi se uskrati proces razmišljanja, učenja i kreativnosti, posve mi je neprihvatljivo.
Zašto nam puka efikasnost i zbir kvantitativno mjerljivih posljedica (primjerice, brže zgotovljen prijevod ili veći broj objavljenih naslova) ne bi trebale biti dovoljne da opravdamo korištenje umjetne inteligencije u umjetnosti?
Što je ustvari efikasnost? Silna buka diže se oko toga da nitko ništa ne čita. Zašto bismo se onda trebali trsiti da što prije izbacujemo tone knjiga, automatizirano, što jeftinije? Što time dobivamo i koje će biti posljedice? Oduzeti čovjeku teren kreativnosti i povjeriti ga stroju suludo je i upravo suprotno svemu onome čemu bismo trebali stremiti. Što ćemo mi tada s dobivenim vremenom? Opsluživati sustave? Kako su se te uloge tako naprasno obrnule? Na polju umjetnosti, stroju treba povjeriti ono za što ne treba mozak, da si stvorimo vrijeme za refleksiju i stvaranje. Ljudima pak treba prepustiti sve poslove koji osnažuju mozak jer prestanemo li upotrebljavati mozak – zakržljat će. A onda će biti prekasno za sve.
Ova tema došla je tiho, od pahuljice stvorila lavinu i podigla mnogo buke. Zapanjujuće brzo i pod pritiskom zainteresiranih skupina kojima je jedini motiv profit. Neosporna je činjenica da UI može biti koristan alat u brojnim ljudskim djelatnostima, ali pod uvjetom da o čitavom procesu ustrojavanja brinu stručnjaci za svako pojedino područje i da je sve – po zakonu. Primjerice, da se pritom ne krše ničija autorska prava. Što se takozvanih velikih jezičnih modela tiče, autorska prava nisu bila poštivana. No sve što se u tu vreću utrpalo vratit će nam se kao bolan udarac bumeranga. Nezgodna je stvar i to što se tzv. umjetnom inteligencijom najlakše mogu služiti ljudi upućeni u pojedina područja jer oni drugi, manje ili posve neupućeni, nikako ne mogu imati ispravan kritički stav prema primljenim informacijama i vrlo lako mogu uzeti zdravo za gotovo sve što im se servira. Tek će se pokazati, premda se već nazire, koliko je to pogubno.


