Lada Žigo Španić: Život među koricama,
Biakova, Zagreb 2024.
Lada Žigo Španić poznata je hrvatska književnica, novinarka i voditeljica književnih tribina. Njezino djelovanje obilježavaju žanrovska i tematska raznolikost te kontinuirana prisutnost u suvremenom književnom i kulturnom prostoru. U svojim se tekstovima sustavno bavi književnošću iz perspektive autorice i kritičarke. Njezina odluka da napusti stabilnost administrativnog i/ili novinarskog posla te se profesionalno posveti pisanju i književnim projektima pokazala se opravdanom. To je razvidno i iz naslovne metafore: „život među koricama“ upućuje na trajnu usmjerenost prema književnosti, pisanju te čitanju, tumačenju i vrednovanju književnih tekstova.
Knjiga Život među koricama donosi izbor eseja i kritika nastalih u razdoblju od 2012. do 2023. godine, objavljivanih u periodici ili u knjigama pojedinih autora u obliku predgovora i pogovora. U njoj su okupljeni informativni i interpretativno utemeljeni tekstovi, organizirani u tri cjeline.
U prvom dijelu, naslovljenom U moru esejistike, obuhvaćeno je osam eseja u kojima autorica analizira djela Višnje Machiedo, Zvonimira Baloga, Damira Barbarića i Marine Šur Puhlovski te iznosi svoja razmatranja o zbilji i statusu književnosti, uključujući i temu Nobelove nagrade. Posebno se izdvaja filozofski intoniran tekst Bog u hrvatskoj književnosti, u kojemu se književna interpretacija sustavno povezuje s filozofskom perspektivom.
U toj se cjelini uočava prepoznatljiv interpretativni postupak: polazeći od pojedinoga djela ili autora, Žigo Španić gradi čitanje koje ostaje oslonjeno na tekst (citatima i izdvojenim motivima), a istodobno ga situira u širi okvir vrijednosnih, recepcijskih i kulturnih pitanja. Eseji su oblikovani kao spoj analitičkoga čitanja i refleksivnoga komentara, pri čemu se književni predmet razmatra u suodnosu s filozofskim, društvenim i ideološkim slojevima. Usto je u tekstovima prisutno eksplicitno vrednovanje, koje se u pravilu obrazlaže argumentima i primjerima. Upravo ta kombinacija interpretativne discipline i jasnog vrijednosnog stava čini prvi dio knjige osobito uvjerljivim: autorica ne ostaje na razini utiska, nego čitatelju dosljedno pokazuje na čemu počiva njezina prosudba.
Esej kojim knjiga započinje posvećen je romanu Antuna Šoljana Kratki izlet te je pisan u prvom licu. Žigo Španić pritom polazi od osobnoga čitateljskog iskustva te ističe: Za mene Kratki izlet nije samo slojeviti egzistencijalni roman s društvenom satirom, kakva je bila popularna u generaciji proze u trapericama, nego čudno i čudesno putovanje u grotlo povijesti iliti naše postojbine. Pri spomenu na taj izlet, doista me obuzimaju čudne emocije, kokteli užitka, napetosti, zebnje i proročanstva (str. 10). Uz analizu romana važan je segment eseja i kontekstualizacija vremena njegova nastanka, pri čemu se interpretacija povezuje s prostorom Istre, koji u njemu ima istaknuto mjesto. Tekst je popraćen brojnim citatima iz djela, a zaključni dio donosi obrazloženje autoričina stava o mjestu romana u okviru hrvatske književnosti.
Drugi esej temelji se na izlaganju održanom na 18. Pulskim danima eseja 2021. godine te nosi naslov Psihološki trend „oslobađanja emocija“ – uzrok kaosa u književnosti. U njemu autorica preispituje položaj suvremene književnosti u odnosu na tržišne pritiske te na promjene u književnoj i nakladničkoj infrastrukturi. U trećem eseju razmatra svijet Nikole Šopa opisan u esejima Višnje Machiedo u knjizi Kvartet za Nikolu Šopa (Zagreb: DHK, 2014.). Između ostalog, navodi: no iako su eseji Višnje Machiedo uglavnom analitički (jer, prije svega, nastoji dešifrirati umnost Šopova svijeta), ona se ne može oteti svojim literarnim „uzdasima“, ne može u sebi zatomiti ljepoduh koji proizlazi iz onog spisateljskog dijela njezine duše (str. 35). Ovim se tekstom Šopovo stvaralaštvo dodatno osvjetljava, a istodobno se naglašava interpretativni doprinos Višnje Machiedo i njezina usmjerenost na pjesnikov „univerzum“.
Sljedeći je tekst posvećen filozofu Damiru Barbariću i njegovoj knjizi Putokazi, u kojoj, kako se navodi, Barbarić ne želi ovim esejima samo duboko promišljati (što čini većina filozofa, udaljavajući se od svojih čitatelja), nego nam želi i nešto važno priopćiti (str. 61). Žigo Španić naglašava da se u ovom djelu raspravlja o znanosti, o biti Europe, o kulturi u Hrvatskoj te o zloporabi demokracije. Budući da je dulje vrijeme pratila rad Zvonimira Baloga te je o njemu objavljivala kritičke tekstove, u ovu je knjigu uvršten i predgovor njegovoj zbirci eseja o poeziji Pjesnici ludovi (Zagreb: Matica hrvatska, 2019.). U osvrtu se naglašava poetski ludizam, a potom se razmatraju obilježja Balogova opusa, uključujući polemičke elemente njegova pisanja. U eseju posvećenom knjizi eseja Marine Šur Puhlovski Književnost me iznevjerila autorica, između ostalog, tematizira stvarnosnu prozu, kulturu kiča i razočaranje nagrađivane esejistice u našu suvremenu književnu produkciju. Posebno se ističe autoričina interpretacija eksplicitno iznesenih stavova Šur Puhlovski te razmatranje mogućih implikacija takvoga javnog istupa.
U ovaj su dio knjige uvrštena i dva eseja u kojima Lada Žigo Španić piše o Nobelovoj nagradi za književnost te o Bogu u hrvatskoj književnosti. Prvi je tekst informativno izlaganje o dodjeli spomenute nagrade, o dobitnicima i stavovima žirija, uz razmatranja pitanja feminizma; izvorno je predstavljen na 19. Pulskim danima eseja 22. i 23. listopada 2021. na temu „Pisac, demokracija, ideologija“. Posljednji esej posvećen je pak temi vjere i nevjere te analizi djela autora kojima je Bog važan motiv (Ivan Golub, Nikola Šop, Anka Petričević), ali i onih ateističke orijentacije (Janko Polić Kamov, Miroslav Krleža). U posebnom se poglavlju govori o novijoj kršćanskoj književnosti (Jakša Fiamengo, Zvonimir Balog, Ante Stamać, Božica Jelušić), o kojoj u hrvatskoj suvremenoj esejistici nema mnogo sustavnih osvrta.
Drugi dio knjige, naslovljen Hodnicima proze, usmjeren je na suvremenu hrvatsku prozu te obuhvaća kritičke osvrte na deset djela hrvatskih suvremenih autora: Božice Brkan, Božice Jelušić, Ludviga Bauera, Ratka Cvetnića, Lane Derkač, Milane Vuković Runjić, Dražena Katunarića, Ivane Šojat, Roberta Roklicera i Mladena Machieda. Tekstovi su pretežito informativno-interpretativni: iznose osnovne podatke o djelima i autorima te izdvajaju ključne tematske, poetičke i kontekstualne odrednice.
U pristupu se uočavaju oslonjenost na citate i komentatorsko čitanje, uz povremene refleksivne dionice i povezivanje književnih motiva s društvenim i kulturnim okvirom. Možemo zaključiti da se u ovim proznim kritikama ponavlja nekoliko stalnih autoričinih uporišta: prije svega, interes za to kako se privatno iskustvo (obiteljska i profesionalna biografija, intimna trauma, starenje) presijeca s javnim okvirima (mediji, tranzicija, institucionalne promjene), zatim osjetljivost na „materijalnost“ svijeta teksta (predmeti, običaji, mikroprizori svakodnevice) te sklonost da se vrijednosni sud oblikuje izravno, ali uz jasno obrazloženje. Kao implicitni kriteriji prosudbe pritom se ponavljaju odnos između etičke dimenzije i estetskog učinka, tekstualna uvjerljivost te sposobnost proze da društvenu zbilju artikulira bez gubitka književne složenosti. Zbog toga se poglavlje naslovljeno Hodnicima proze ne čita samo kao niz izdvojenih prikaza, nego kao koherentan, kritički profil: autoricu ponajprije zanima koliko proza uspijeva artikulirati društvenu zbilju bez gubitka literarne uvjerljivosti, odnosno gdje se u tekstu dodiruju etička dimenzija i estetski učinak.
Cjelina započinje osvrtom na troknjižje novinarke i književnice Božice Brkan: Lift (Zagreb: Azur Journal, 1993.), Rez (Zagreb: VBZ, 2012.) i Privremeno neuporabljivo (Zagreb: Acumen, 2023.), u tekstu naslovljenom Dobra literatura o našem lošem novinarstvu koji je izvorno napisan kao predgovor navedenoj trilogiji. U toj se funkciji naglašava paratekstualna uloga kritičkoga teksta: uspostavlja se okvir recepcije, izdvajaju se interpretativna žarišta te se čitatelju nude osnovne smjernice za razumijevanje tematskih i poetičkih slojeva djela. Istodobno se potvrđuje metodološka bliskost kritike i eseja, jer se interpretacija oslanja na kombinaciju informativnoga prikaza i argumentiranoga komentara. Žigo Španić, između ostalog, ističe: Novinarska trilogija Brkanove jest dobra književnost o našem iskvarenom novinarstvu, pisana i literarno i novinarski, i psihološki i panoramski, i fiktivno i autentično, i pripovjedno i ugođajno (str. 110). U nastavku, uvodi čitatelja u tematiku hrvatskog novinarstva, opisuje promjene profesije te iznosi interpretaciju trilogije. Zaključuje da u romanu Lift Božica Brkan tematizira početak degradacije novinarske struke, da je radnja kriminalističkog romana Rez smještena u razdoblje nastanka samostalne Hrvatske, a kao središnji lik istaknuta je lektorica Dora te da treći roman, Privremeno neuporabljivo, također prati život novinarke, ovoga puta radijske.
Slijedi tekst u funkciji pogovora knjizi Božice Jelušić Teška ljeta (Zagreb: Beletra, 2023.), u kojemu se tematizira treća dob protagonistice koja živi u malom gradu. Na kraju osvrta Žigo Španić ističe: Ova maestralno napisana knjiga, sa svom disperzijom života i svijesti, jako je i uzbudljiva. U njoj žive i tisuće predmeta, jela, običaja, prizora… Zamahom uhvatiti gotovo čitav život i nastaniti ga na malo više od stotinu stranica… doista ne može svatko (str. 126). Iz analitičke perspektive, takvo se vrednovanje može povezati s postupcima narativne kondenzacije te s detaljističkim oblikovanjem svakodnevice, pri čemu se širok raspon iskustava organizira u relativno sažet pripovjedni okvir.
Autorica se zatim posvećuje romanu Ludviga Bauera Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek (Zagreb: Fraktura, 2015.), koji uspoređuje s Hrabalovim romanima i Don Quijoteom i donosi zaključak da se radi o parodiji svjetske demokracije (str. 132). U ovoj se cjelini prozni tekstovi razmatraju ponajprije s obzirom na njihove tematske čvorišne točke i društveno-kulturni kontekst, uz povremeno isticanje pripovjednih postupaka (perspektive, gradnje fabule i karakterizacije). Takav pristup naglašava ulogu kritike kao posredovanja između djela i čitateljske recepcije. Obiteljski roman Ratka Cvetnića Blato u dvorištu (Zagreb: Mozaik knjiga, 2018.), u kojemu autor donosi i panoramsku sliku društva, također zaokuplja pozornost naše kritičarke. O knjizi priča Lane Derkač Adresar smrti (Zagreb: Fraktura, 2022.) navodi da autorica opisuje preživljavanje u ruševinama poslije svjetske smrti (str. 143), dok djelo Milane Vuković Runjić Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima (Zagreb: Vuković&Runjić, 2013.) određuje kao kulturološki slojevito i zahtjevno za čitanje. Slijedi osvrt na knjigu Dražena Katunarića Zbogom, pustinjo (Zagreb: Sandorf, 2021.), pri čemu kritičarku zanima spoj njegova proznog i pjesničkog izričaja. U kritici romana Ivane Šojat Štajga ili put u maglu (Zagreb: Fraktura, 2021.) ističe ozračje djela, koje uspoređuje s Beckettovom dramom Svršetak igre. Posljednje dvije kritike posvećene su kratkim prozama Roberta Roklicera i knjizi Balzami Mladena Machieda. Za Roklicerovu knjigu navodi da je vjerni odslik našega vremena (str. 167), dok Machiedovu određuje kao skup mudrosti, emocija i prkosa (str. 170).
Treći dio knjige posvećen je poeziji. U poglavlju naslovljenom Ronjenje u poeziji nalazi se osam tekstova o knjigama Darije Žilić, Davora Šalata, Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Božice Brkan, Meri Grubić, Drage Štambuka i Ane Horvat. Osvrti su strukturirani kao kombinacija osnovnoga informativnog prikaza i interpretativnoga komentara: izdvajaju se motivski i tematski sklopovi, a zatim se naznačuju poetička obilježja i mogući konteksti čitanja. U središtu je ponajprije analiza jezika i slikotvornih postupaka te načina na koji se lirski subjekt pozicionira prema iskustvu, memoriji i društvenoj zbilji. Autorica naglašava osjetilnost i iskustvenost pjesničkog govora, osluškuje odnos između intimnog i društvenog te vrednuje gustoću metaforike i semantičke slojevitosti. U tim se tekstovima posebno dobro vidi kako gradi prosudbu iz samoga jezika pjesme: evaluativne tvrdnje u pravilu podupire konkretnim uvidom u motivaciju, ton i stil.
U tekstu posvećenom knjizi Darije Žilić Prsti i prerije (Zagreb: Litteris, 2021.) ističe izvrsne jezične preobrazbe i mnogoznačnost njezine poezije. Kod Davora Šalata naglašava biblijsku i ontološku komponentu, a kod Ernesta Fišera spremnost za suočavanje s hrvatskom svakodnevicom i gubitak nade u nešto bolje. O knjizi dviju autorica – Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija (Zagreb: Acumen, 2020.) između ostalog kaže: Knjiga Gastrolatrija je važna knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentičnog prostora i vremena (str. 197). Taj je citat reprezentativan jer sažima autoričinu sklonost da vrijednost zbirke prepozna u vraćanju osjetilnosti i kulturnoj memoriji, ali i u implicitnoj kritici suvremenog „ekranskog“ režima percepcije. U zapisu o knjizi Meri Grubić, Žigo Španić naglašava pjesnikinjinu filozofičnost i uspoređuje neke njezine pjesme s gnomama. Kod Drage Štambuka ističe povijesnu i poetsku erupciju (str. 219), dok u tekstovima o antologijama o moru i životinjama Ane Horvat naglašava značaj toga kulturološkog pothvata (str. 234).
Knjiga završava pogovorom istaknutoga književnog kritičara Davora Šalata i životopisom autorice.
U cjelini, Život među koricama funkcionira kao pregledni presjek autoričina kritičkog i esejističkog rada, pri čemu se očituje nastojanje da se književni tekstovi čitaju u dodiru s kulturnim i društvenim kontekstom. Organizacija u tri tematske cjeline (esejistika, proza, poezija) omogućuje usporedno sagledavanje različitih žanrovskih modusa i interpretativnih strategija. Pritom se pokazuje da knjigu, unatoč žanrovskoj raznolikosti, povezuje stabilan kritičarski habitus: u esejistici prevladava refleksivno-interpretativni zahvat, u prozi se naglašava presjek privatnog i javnog, a u poeziji analiza jezika i slikotvorstva, no u sve tri cjeline prosudba se gradi iz bliskog čitanja i ostaje tekstualno potkrijepljena. Kritički postupak prepoznatljivo je oslonjen na citate, uz izmjenu informativnoga prikaza i interpretativnoga komentara te povremeno paratekstualno uokvirivanje (predgovori i pogovori). Takav spoj čini knjigu uporabljivom i kao vodič kroz pojedina djela i autore, ali i kao dokument o načinima na koje suvremena književna kritika posreduje između teksta i recepcije. Pritom je jedna od najvećih vrijednosti ovoga djela činjenica da autorica vrednuje izravno i bez zadrške, ali pritom ostaje argumentirana i tekstualno utemeljena, što u domaćem kritičkom prostoru nije uvijek pravilo. Zbog širine obuhvata i jasnoće izlaganja ono je osobito korisno čitateljima koji traže pouzdan orijentir u novijoj produkciji, ali i studentima te svima koji se bave književnošću profesionalno (nastavnici, urednici, kritičari), jer nudi model kako spojiti informaciju, interpretaciju i prosudbu.
