Elvis Bošnjak: Gluha nota,
OceanMore, Zagreb 2026.
„Što sam ti ja skrivila, jebeni svjetski poretku“ – u svojoj je prvoj rečenici zavapila Maša, junakinja romana Gluha nota glumca, dramskog pisca i redatelja Elvisa Bošnjaka. A te će se njegove objedinjene umjetničke osobnosti itekako osjećati tijekom cijeloga djela, povremeno izgledajući kao dnevnički isječci čovjeka koji je samo htio glumiti, a onda je jednoga dana došao rat. Rusko-ukrajinski sukob koji se prosječnu Hrvatu možda čini dovoljno udaljenim da na njega, ako može, zažmiri, Bošnjakovu će junaku Alenu postati bliska opsesija, opipljiva opasnost i zao znamen. Maša je, naime, njegova bliska prijateljica i voljena glumačka partnerica u splitskom kazalištu. Bošnjak će na promocijama knjige istaknuti da su i njegov ansambl, kao i cijela njegova obitelj, uistinu proživljavali takav strah kad je njegova glumačka kolegica zapela u Ukrajini, u vremenu u kojem nitko nije siguran, a konkretna pomoć samo je apstraktna imenica.
Svjetski poredak Bošnjakova romana odvija se u svijetu u kojem više nema ni prividna reda – između vlažnih podruma bez signala, nesigurnih stubišta, povremenih izlazaka tijekom kojih vreba smrtna opasnost, unezvijerenih poziva iz daleke Hrvatske gdje se, jer „show must go on“, spremaju – paradoksalno – glumačke probe Rata i mira. Veliki je forte Gluhe note Bošnjakovo umijeće da o ratu, stvarnom i suvremenom, bučnom i nezaobilaznom, piše dokumentaristički realno, a bez stupidnih navijačkih ispada za ovu ili onu stranu (njegova je Maša Ruskinja sa splitskim prebivalištem i jednim ciljem – izvlačenjem Bake i Djeda Ukrajinaca iz opsadnog stanja u Černihivu). Njegovi se likovi boje oružja, gladi i smrti, žele pobjeći u mir, a zbog toga se ne osjećaju kao propalice. Njegov pripovjedač maestralno zaobilazi plitku propagandu i suradničko salutiranje, kritizirajući čak i „salonsku, kazališnu angažiranost umotanu u komfor kazališne kutije i solidnog honorara“, jer „angažirana umjetnost ulaže život, ili bar ruku, ili riskira noć u zatvoru, sve ostalo malograđansko je sranje i artistički preserans.“
Bošnjak se poziva na stvarne događaje koji su bili dovoljno blizu da potresu i najuspavanije domaće, poput pada drona na Zagreb, za koji piše da je gađao neki ukrajinski Yarun pa se zbunio i doletio na zagrebački. Opisuje i pozive Ministrici K., očajničke pokušaje da dozna informacije o nestaloj kolegici glumici u opkoljenom ukrajinskom gradu. Fokalizacija se povremeno mijenja bez jasna signala tko je fokalizator, što zahtijeva čitateljevu potpunu pozornost da, primjerice, shvati da redatelju Pacovu pripada primjedba da je Alena Bog blagoslovio nesretnim djetinjstvom, koje je najbolje gnojivo koje može dobiti za glumu.
Tehnička zamjerka imena su likova, odnosno nadimci, koji gdjekad odražavaju osobine (Đubre je izuzetno odbojan lik), a gdjekad nemaju nikakve logičke veze s opisanim likovima (Uštipak, Maslac) ili su čak radikalno različiti od onoga kakvi karakteri jesu (redatelj Pacov je pozitivac). Kad se ti izmiješani i nepromišljeni nadimci sudare s običnim imenima, nastane bućkuriš u kojem se na trenutke teško snaći, osobito onima koji su skloni nomen est omen zamišljanjima knjiških junaka, a povremeno ih i sam pripovjedač navodi upravo na to.
Još je jedna izrazita nelogičnost, ili možda tehnički propust, ili barem karakterizacijska nepravda, izrazito zapostavljanje lika Nore, Alenove djevojke. Pripovjedač njihovu vezu uvodi naglo i bez pretjerana sentimenta, kao nešto samorazumljivo („Kad je naša veza postala javna, rekla je da odsad iza mene sjedi samo njezino dupe, i dalje mrzi Radiohead, tu ne popušta“), da bi Alenovu (nehotičnu?) propustu i izjavljivanju ljubavi Maši na dodjeli glumačkih nagrada posvetio jedno od najemotivnijih poglavlja, a od prve nas do posljednje stranice romana uvjerava da njihov odnos nije „stereotipna“ ljubav, ona njemu nije ni žena ni ljubavnica, „She is my man“, Alen objašnjava negdje na ratnim cestama, kad se Ukrajinci čudom čude po koga on to ide u ždrijelo rata i pogibije. Osim što u tom trokutu koji nije ljubavni, a ipak jest, Nora dobiva nepošten tretman, motivacija za njihovu vezu izostala je, prepuštena na volju čitatelju ili ispuštena tijekom pisanja i uređivanja, a on ne može ne navijati za one iz čijih perspektiva čita i za čije se međusobne emocije hvata – Mašu i Alena.
S druge strane, u kategoriji pohvala prvo valja izdvojiti Bošnjakovu osvježavajuću autentičnost, zbog koje je svejedno opisuje li unutarnje svjetove svojih likova tijekom glumačkog pokusa ili turobnu atmosferu Ukrajine pod opsadom – i jedno je i drugo filmski dočarano, snažno, uvjerljivo. Silna je snaga Gluhe note i njezina izuzetna aforističnost. Pripovjedač djeluje kao angažirani intelektualac, nipošto onaj kauč-tipa, nego kao netko tko razumije društvenu stvarnost zato što u njoj aktivno sudjeluje, zato što je ranjen, iščašen i grešan, ali na tom putu intenzivno shvaća, spoznaje i bilježi. Izdvojit ćemo nekoliko zvučnih rečenica koje bi se mogle svrstati u kategoriju pripovjedačevih „znakova pored puta“: „I tko god danas sere protiv branitelja, rekao bih mu jedno – oni su vidjeli ljudsko zlo iz prve ruke, to što su vidjeli, uništilo im je živote, i mi nismo ništa napravili da im popravimo živote“, „Godinama ljude koji su na drugoj strani zovemo idiotima, kretenima, nazivamo ih najgorim imenima i očekujemo da oni glasaju za nas. Zašto? S kojim pravom, jebote?“, „On misli da je veći ljevičar od mene. (…) Sloboda je borba, ma bogati, je, u granicama tvog dnevnog boravka, a jesi li spreman zbog nje na ulicu, braco? Nisi, eto ti. Ne podnosim taj tašti salonsko-ljevičarski prezir, to jalovo, samoljubivo blebetanje s olimpijske perspektive“ (pogrešku miješanja Olimpa i Olimpije stavljamo na dušu, kao i nesuvisle nadimke i bezbojnu djevojku Noru, ležernu uređivanju teksta).
Mašin pripovjedni glas lišen je larpurlartističkih nastojanja, sirov i jednostavan. Jednako suho, ljutito i izmoždeno opisuje pokušaj silovanja, samoobranu čavlom, glad, vršenje nužde, gledanje u raznesena tijela, promatranje unutarnjeg i vanjskog raspada nekadašnjih karijatida svoje obitelji, Bake i Djeda. Od njezina uspravnog stajanja u iskrivljenu svijetu i beskompromisne ideje izlaska iz Černihiva s onima po koje je došla ne gradi se kult heroizma. Žena je to kojoj su dopuštene sumnje i strahovi, a heroizam luđaka ostavljen je Alenu i njegovu motociklu, slici suvremenog don Quijotea koji naoružan limenim kljusetom ide ne u rat – nego kroz rat, u pohod za svojom Dulcineom – a to nije ona koja ga tri i pol godine podnosi u njegovim bjegovima u hladnoću gluhih nota. I koliko su god nekomu tko nije iskusio rat i strah za bližnjega udaljeni, toliko su u svojoj brutalnoj iskrenosti bliski i dragi da se za njih ne može ne navijati.
Iako se potpisnica ovih redaka na prvu nije zaljubila ni u paradoksalan naslov ni u polovično izvedenu naslovnicu dviju vjerojatno razdvojenih moguće-šesnaestinki, pripovjedač je, kako se narativna nit razvijala, uvodio sintagmu gluhe note na pravim mjestima – ondje gdje likovi ostaju bez teksta pred nepravdom, ondje gdje udaraju glavom o zid zbog vlastitih nemogućnosti, ondje gdje ih sustav gazi, ondje gdje pred njima bombe sadašnjosti pokušavaju progutati milozvučne uspomene prošlosti. Gluha nota tada postaje reski zvuk onoga trenutka kad vas napadne pritisak u ušima, kad ne možete pobjeći pred promjenom tlaka, kad u permanentnom pištanju nereda ne možete uspostaviti red. Zato knjizi treba dati vremena. Začudno, ali ne i bizarno, u knjizi koja je izrazito polifona i jezično bogata, neka su najbolja ostvarenja napisana engleskim jezikom, ondje gdje je Alenova jezična ekonomičnost trebala objasniti ljudima u uniformama zašto ide u Černihiv dok mu metci zuje oko glave. Jer ni čitatelj neće dobiti točan odgovor što je Maša njemu, a nije „girlfriend“, nije baš ni „just friend“, „his human“ – tu smo već u domeni filozofije, a u „eternal free love“ – u hiperborejskoj filozofiji. U nadi da su Bošnjakovi čitatelji vješti u engleskom, jer na bezbroj fusnota na posljednjim stranicama nitko se, nažalost, ne osvrće tijekom čitanja, vjerojatno je da će se oduševiti igrom riječi i smisla u „Your deaf note is a death note“ („Tvoja gluha nota je mrtva nota“).
Ako se nešto može poželjeti čitateljima Gluhe note, to je da im netko ne pokvari završetak – jasan, odlično razrađen, konkretan i konačan. Onaj gdje se čuju i unutarnji monolozi sa svim stilskim finesama koje čitatelju miluju uho, gdje predstave dobiju svoj epilog, a i onaj gdje se sazna jesu li Maša i Alen izišli iz eksplozija gluhih nota daleko od njihova splitskog kazališta. Bošnjak nije izložio svojega čitatelja naprezanju i napinjanju moždanih i estetskih vijuga u nekoj stranputici gdje sam upisuje značenja u tuđi tekst – ostao je glasan i jasan. Osobna anegdota, koja ide u domenu groteske: moderator je jednoga književnog susreta o Gluhoj noti Bošnjakovu knjigu toliko iščitao, preiščitao i mimočitao da je u gotovo dvosatnu razgovoru uspio ne spomenuti koncept ljubavi u njegovu djelu, što je ravno tragediji, a u trećem je pitanju otkrio sudbine glavnih likova, što je ravno zločinu. Čitatelju, stoga, treba poželjeti nekoliko sati ili dana mira, nasamo s Gluhom notom, ondje gdje će ona dobiti individualan zvuk u njegovim ušima, i gdje će svaki lik dobiti svoje mjesto u čitateljevu unutarnjem svijetu. Tek tada, bez šumova iskvarenih očekivanja, moći će rezonirati s romanom koji je bučan i snažan baš po mjeri djela koje se obilno referira na Rat i mir.
