Caroline De Mulder: Himmlerove jaslice,
OceanMore, Zagreb 2025.
Ja sam plakačica, priznajem. Ne po zanimanju, ali plačem na dobro štivo. A ima li išta što može bolje potaknuti dobar plač od malih beba u spoju s monstruoznim idejama Trećeg Reicha? Teško. Ili?
Kad sam pročitala najavu da na Zagreb Book Festival dolazi belgijska spisateljica Caroline de Mulder predstaviti roman Himmlerove jaslice, osjetila sam ono poznato uzbuđenje krvosljednika koje me obuzme kad „nanjušim“ dobru knjigu. Upečatljiva naslovnica i intrigantna tema romana posvećenog Himmlerovu projektu Lebensborn, samo su pojačale taj osjećaj. Konačno me osvojila autoričina izjava da je teško pisati fikciju kada je povijest sama po sebi toliko snažna. S onim teško opisivim leptirićima u trbuhu koji zatrepere svaki put kad se dočepam knjige kojoj sam se dugo veselila, u punom ruksaku iz knjižnice sam ponijela i Himmlerove jaslice. Stvarnost je često strašnija od svega što možemo zamisliti i upravo zato tema Lebensborna nosi toliko snažan pripovjedni potencijal; nacistički pokušaj planskog „uzgoja“ arijevske djece ne zvuči samo kao fikcija, to je prava, zbiljska noćna mora koju je povijest pretvorila u činjenicu.
Uzevši knjigu u ruke, pripremila sam se na potresno štivo i suočavanje s jednom od najmračnijih epizoda 20. stoljeća. Odgovorno sam pristupila cijeloj stvari, oboružala se pristojnom zalihom papirnatih maramica i s nestrpljenjem se bacila na čitanje. Srećom, maramice su se pokazale korisnima jer je u zraku bila neuobičajeno visoka koncentracija peludi. Dok i osrednja knjiga može pružiti nekoliko sati razonode, samo ona doista dobra može iz čitatelja izvući smijeh, suze ili osjećaj da će ga njezini likovi pratiti još dugo nakon posljednje stranice. U slučaju ratne beletristike, Listanje kupusa Igora Beleša djeluje gotovo nepošteno prema konkurenciji s lakoćom razotkrivajući slabosti žanra.
Pa krenimo redom.
Himmlerove jaslice u hrvatskom prijevodu Tonke Baričević objavila je nakladnička kuća OceanMore. Roman govori o programu Lebensborn (Izvor života), koji su 1935. godine pod vodstvom šefa SS-a Heinricha Himmlera pokrenule nacističke vlasti. Cilj Lebensborna bio je uzgoj malih arijevaca i pročišćavanje njemačke krvi za buduće vrle, čiste generacije, te stvaranje „vitezova novog poretka“ i „gospodara rata“. Diljem Europe osnovano je četrdesetak institucija u kojima su žene rađale „čistu djecu“, ali proces donošenja djeteta na svijet sam po sebi traje dugo, pa je ulijevanje nove krvi u tijelo vječne Njemačke uključivalo i otmice stotina tisuća djece iz okupiranih zemalja koja su odgovarala arijevskim rasnim idealima. Oteta djeca dobila bi novi identitet, a zatim bi bila davana na posvajanje njemačkim obiteljima.
Roman ima 200 stranica i podijeljen je u tri dijela pod nazivima: Sklonište, Ukleta kuća i Posljednje utočište s Epilogom na kraju. U podjeli na cjeline nisam uspjela pronaći logiku jer se likovi cijelo vrijeme nalaze u okolnostima koje su jednake kako na početku, tako i u sredini i na kraju knjige. Heim Hochland, kao jedno od četrdesetak takvih uzgajališta djece diljem Njemačke, teško da je za trudnu djevojku koju Njemice ne trpe jer je Francuskinja, a pogotovo za poljskog logoraša mogao biti sklonište, a kamoli posljednje utočište. Eventualno ukleta kuća. Poglavlja su kratka, a stil pisanja dokumentaristički. Autorica gradi svoje likove kroz suzdržan prikaz svakodnevice unutar nacističkog sustava. Rečenice su često razlomljene, ponekad pak nasilu spojene zarezom.
Ovako počinje jedno od poglavlja, primjer razlomljene rečenice:
„Na trbuhu. Da rana diše, da zacijeli. Da se tkivo iznova satka, spoji, zavari. Da se iz rane prestane cijediti, da prestane plakati, sliniti prljavštinu i gnoj.“ (str. 73)
Evo i primjera nasilu spojene rečenice:
„Dijete joj zauzima prostor u plućima i koliko god da udahne, nema dovoljno zraka, zrak joj zastane u grlu i ostane pri samom vrhu prsa.“ (str. 126/127)
Ono što je u knjizi razočaravajuće je dinamika radnje. Koje nema. Likovi se nalaze u datim okolnostima i do samog im se kraja ništa značajno ne događa. Svatko od njih vrti svoju tužnu priču; Renée čežnju za ljubavlju i pripadanjem, a Marek glad i želju za bijegom. Međutim, oni ništa u vezi toga ne poduzimaju. Cijelo vrijeme samo tuguju i gladuju. Sve što im se važnoga dogodilo, dogodilo se u prošlosti koje se oni u bljeskovima prisjećaju.
Sestra Helga jedina proživljava vidljivu transformaciju kroz promjenu svojih uvjerenja, ali u jedinom uzbudljivom dijelu knjige kad dolazi do tajnih spisa i kad se čitatelju konačno ubrza puls, poglavlje se naprasno prekida. Kad se sljedeći put nastavi, ona je spise, naravno, u međuvremenu pročitala. De Mulder izbjegava svaku situaciju u kojoj bi na uzbudljiv način trebalo nešto prepričati, a to i jest razlog zbog kojeg čitamo knjige. Inače bih, osobno, radije pogledala dokumentarni film da me zanimaju samo povijesne činjenice. Ona propušta priliku da čitatelja uvuče u vrtlog zbivanja, da izazove napetost i neizvjesnost, da se bojimo za lika i strepimo od onoga što će mu se dogoditi. Naprotiv, u ovoj knjizi likovima se dogodilo sve što im se moglo dogoditi već na samom početku. Le Figaro littéraire ističe kako je ovo roman koji ima snagu velikog dokumentarca. No posao je dokumentarca da ima snagu dokumentarca, dok je posao romana da nas očara pričom i zarobi radnjom.
De Mulder gradi tri glavna lika koji iz različitih društvenih pozicija sagledavaju rat i cijeli nacistički sustav, svatko iz svojeg kuta.
Renée je šesnaestogodišnja Francuskinja koja 1944. godine ostaje trudna s njemačkim vojnikom. Kako biva protjerana od vlastitog naroda, bježi u Bavarsku u Heim Hochland gdje planira dočekati prinovu. U tim „domovima“ majke i novorođenčad dobivaju najbolju moguću liječničku skrb, njegu i raznovrsnu prehranu, dok ostatak svijeta gladuje. Žene tu žive zaštićene kao u nekom balonu, dok vijesti o ratnim zbivanjima do njih gotovo i ne dopiru. Osim, naravno, Führerovih govora koji su obavezni za sve i koje slušaju na radiju.
Autorica u romanu postiže kontrast između idile i užasa suprotstavljajući uredno, gotovo pastoralno okruženje rodilišta i monstruoznu ideologiju koja ga pokreće. Opisujući savršenu organiziranost, čistoću i red koji prati dnevne aktivnosti štićenica, prikazuje jaz izoliranog unutarnjeg sustava Heima s kaosom, rasulom i gladi koja vlada izvan njega i u koji će neminovno sve prije ili kasnije pasti. Kako radnja odmiče, privid sigurnosti postupno se raspada. Renée se cijelo vrijeme nada povratku svojeg voljenog. Što vrijeme duže prolazi, ona postaje sve svjesnija da on neće doći po nju i dijete. U njoj se izmjenjuju ljubav i bijes, kako prema ljubavniku, tako i prema njezinom novorođenom sinu koji mu jako nalikuje. Odlaskom iz Francuske u zemlju u kojoj nitko ne govori njezin jezik, na mjesto gdje je svi preziru, Renée osim domovine i obitelji gubi i svoj identitet. Odrekavši se svega zbog ljubavi, naposljetku ostaje i bez ljubavi.
„Što dublje Renée prodre u središte Njemačke, to se više udaljava od sebe i malo-pomalo gubi svu svoju pripadnost i postojanost. Udaljila se od Artura, kojemu zna samo ime. Ponekad misli da joj više ništa nije ostalo. Nije joj ostao nitko i ništa, ali barem više nikad neće biti gladna. Je li prodala dušu, zemlju i čast da bi se prehranila?“
Renée je djevojčica koja je jednim lošim izborom zapečatila svoju sudbinu. Jednom prilikom dok šeće u krugu Heima sreće Mareka, izgladnjelog logoraša koji joj iz ruke otima medenjak. Nakon tog susreta ona mu krišom ostavlja hranu. Upoznaju se nakon završetka rata i dolaska američke vojske. Nakon Marekova odlaska, Renée doživljava još jedan, za nju posljednji gubitak i konačan slom.
Marek je poljski logoraš, bivši član pokreta otpora koji je iz logora Dachau premješten u Heim Hochland kako bi pomagao s potrebnim poslovima oko istovara namirnica, izgradnje pomoćnih objekata i sl. On je također sve izgubio, ali mu je ostala nada da će se ponovno sjediniti sa suprugom i da će vidjeti svoje dijete. Marek se gadi nad gubitkom vlastite ljudskosti i transformacijom u osobu koju pokreće i motivira još jedino glad.
„I boji se. Od jučer navečer toliko se boji da manje osjeti glad. Proklinje se što je prišao onoj djevojci, što joj je oteo hranu iz ruku. Postao je obična životinja nesposobna za razmišljanje, riskirao je život da bi napunio želudac.“ (str. 34)
Kroz lik Mareka De Mulder otvara jedno od najtežih moralnih pitanja uopće: o cijeni ljudskog integriteta. Kad čovjeka dovedu do krajnjih granica izdržljivosti, liše ga sna i hrane, izlože mučenju, batinama i neprekidnom strahu, koliko uopće može ostati vjeran vlastitim uvjerenjima? Kao potpuno slomljen čovjek koji je sve izgubio, Marek osjeća snažna previranja i u trenucima najveće patnje proganja ga sumnja je li odbijanje suradnje s nacističkim režimom doista bio ispravan izbor za njega, Wandu i njihovo nerođeno dijete.
„Tu je rečenicu znao ponavljati: ‘Uvijek postoji izbor.’ Svima onima koji su govorili: ‘Nisam imao izbora.’ Uvijek ga ima. Samo što ga ponekad nije lako odabrati. Što u nekim slučajevima jako skupo košta. Oni koji kažu ‘nisam imao izbora’ jesu oni koji su izabrali lakši put. I odjednom pomisli kako bi, da su on i Wanda tako odabrali, sada bili zajedno, sretni i zadovoljni.“ (str. 88)
Kroz sestru Helgu De Mulder zorno ilustrira istinu o totalitarnim režimima, kako obični ljudi postaju kotačići zločinačke mašinerije i sastavni dio takvog sustava. Dok se uvijek iznova pitamo kako je moguće da se toliko ljudi pretvorilo u monstrume, De Mulder nas podsjeća na uznemirujuću istinu: nacistički sustav održavali su uglavnom obični ljudi vođeni poslušnošću, oportunizmom ili potrebom za pripadanjem. Upravo se u toj svakodnevnoj spremnosti na prilagodbu i okretanje glave na drugu stranu krije ono što je najstrašnije u svakom totalitarizmu; ne jedan luđak s narcisoidnim poremećajem ličnosti, već spremnost masa da ga slijede.
Sestra Helga mlada je medicinska sestra koja svoj posao obavlja savjesno i s iskrenom predanošću. U odnosu prema Renée, djeci i nesretnoj Frau Geertrau koja je rodila bolesno dijete vidimo da se radi o empatičnoj i dobronamjernoj osobi koja je uvjerena da radi za plemenit cilj. Helga je odgojena u duhu nacističke ideologije, te mnoge moralno dvojbene postupke sustava nastoji racionalizirati i opravdati, barem dok je to još moguće. S osjećajem ponosa sluša Himmlerov motivacijski govor majkama kada je osobno nazočio blagoslovu imena kao kum četrdeset sedmero djece rođene u Heimu. Ceremonija blagoslova imena uključivala je polaganje nekoliko dana stare novorođenčadi pred svojevrstan oltar, a Himmler bi im vrhom velikog bodeža dotakao trbuh proglasivši ih „vitezovima novog poretka“, simbolično ih posvećujući ideologiji Trećeg Reicha.
Kroz dnevnik sestre Helge pratimo postupan proces osvješćivanja; od uzorne medicinske sestre koja želi časno služiti Reichu ona polako počinje preispitivati ono što vidi oko sebe. Ovo je dio njezinog dnevničkog zapisa od 13. studenog 1944:
„Nisam sretna s ovime što jesam ili što sam postala, ali ne mogu razumjeti gdje sam točno pogriješila. Niti shvatiti što mi to na meni toliko smeta otkad je umro Jürgen. Osjećam izdaju. Jesam li time što sam previše razgovarala s Frau Geertrui izdala doktora? Svoju zemlju? Svoje ideale? Jesam li izdala sama sebe?“ (str. 115)
Glagol „izdati“ traži objekt u akuzativu, ali citiram kako piše u knjizi, ovo je samo jedan od brojnih gramatičkih propusta.
Sestra Helga sve češće u svoj dnevnik zapisuje rečenice i zaključke koji joj se nameću i koje nakon toga križa, kao da se nada da će i njezine dvojbe nestati poput prekriženih riječi u bilježnici. Kako se pukotine u službenoj priči šire, sve joj je teže okretati glavu od istine.
Dnevnički zapis od 23. svibnja 1945:
„Sve što je bilo lijepo postalo je užasno. Sve što sam voljela, okaljano je. Davim se u svoj toj ružnoći. I sama sam sebi ružna. A bila sam ponosna i snažna. Gott sei Dank, nemam vremena da bih se gledala u zrcalo. Ni da bih razmišljala.“ (str. 188)
Naposljetku dolazi do bolne spoznaje da je sustav kojem je vjerovala počivao na kukavičluku, obmani i duboko pogrešnim vrijednostima.
Dnevnički zapis od 26. svibnja 1945:
„Reichsführer se ubio! I to iz kukavičluka, a upravo je to predbacivao svima koji nisu gajili ‘viteški’ stav. Gdje je sad ona hrabrost koju je tražio od naroda i žena koje su nam bile na skrbi?“ (str. 189)
Pretjeranim objašnjavanjem De Mulder gubi na snazi teksta razvodnjujući ga. Suvišno objašnjavanje čitatelj doživljava kao patroniziranje, a autorica gubi efekt šoka i snage koju je rečenica imala potencijal ostvariti. Presipanje iz šupljeg u prazno ostavlja dojam da se rečenica vrti ukrug i da autorica piše za publiku s intelektualnim poteškoćama.
„Držala sam sreću, a ona mi je izmaknula, kao voda koja prolazi kroz prste“ (to je dobro, ali ona nastavlja), „kao voda koju ništa ne može zadržati“ (još nije gotova), „ništa.“ (tek je sad gotova). (str. 112)
„Pokušava osjetiti težinu svog djeteta u svakom predmetu koji podigne, imao je tri kila i tristo, zar ne, na kraju i manje, na kraju kad su ga uzeli imao je samo oko tri kila i nešto sitno. Svaki put kad podigne paket šećera ili brašna ili bilo čega drugoga, misli na njega, kad osjeti tu težinu, misli na to koliko je težio u njezinim rukama, u njezinu naručju. Pita se koliko je sad težak, koliko teži to što je ostalo od njega.“ (str. 113)
Osim što De Mulder briše granicu između pripovjedačkog glasa i unutarnjeg govora likova, rečenice često djeluju razvučeno i stilski nedisciplinirano. Dok čitatelj stigne do završne rečenice koja doista nosi emocionalnu težinu, već je iscrpljen probijanjem kroz zagušene slojeve ponavljanja i nagomilanih formulacija koje postaju samima sebi svrha: „težina“, „težio“, „težak“, „teži“, „na kraju“, „podigne“, „misli“, „u njezinim rukama“, „u njezinu naručju“. Umjesto da pojačaju emocionalni učinak, ponavljanja otupljuju njegovu oštricu pa završni udarac ne pogađa onako snažno kako bi mogao. Konstrukciju poput „imao je tri kila i tristo“ gotovo da nema smisla posebno komentirati, premda se u ovom slučaju barem dio odgovornosti može pripisati prijevodu.
Međutim, ne može se baš sve pripisati prevoditeljici.
„Nije im hladno, ili ne jako, uskoro će se vratiti u toplinu peći i praonice.“ (str. 137)
Još jedan zarezni niz u kojem se čini kao da se sirote služavke ne vraćaju ugrijati uz peć, već se vraćaju ravno u nju. Razlika je mala, ali dovoljno velika da prizor na trenutak skrene iz realizma prema crnom humoru, što ne vjerujem da je ikome bila namjera s obzirom na vrijeme radnje.
„Frau Heide je došla prije skoro mjesec dana, vrlo trudna.“ (str. 144)
Može li žena biti samo malo trudna?
„Nikad ne misli na dijete. Već se uhvatio kako mu zamjera što je oslabio i izgladnio Wandu, kojoj je potrebna sva snaga.“ (str. 87)
Radi se o nerođenom djetetu. Teško da su stigli napraviti 3D ultrazvuk.
„Okusni pupoljci proširili su joj se sve do unutrašnjosti trbuha i ona sad žvače neljudske okuse.“ (str.134)
Iskreno se nadam da inače ne žvače ljudske okuse. Rečenica zvuči kao nešto iz horor priče o ljudožderstvu. Ovo je primjer metafore koja proizvodi niz neželjenih asocijacija.
„Od 1942. Poljakinje se više nisu smjele vjenčati bez dopuštenja vlasti, a gotovo bi ih uvijek odbijale.“ (str. 87)
Tko koga?
„Uvijek postoji izbor…. Samo što ga ponekad nije lako odabrati.“ (str. 88)
Odabrati izbor?
„Teško joj ga je gledati, tu krhkost veliku poput stisnute šake koja je pritišće.“ (str. 150)
Stisnuta šaka niti je velika niti je krhka.
Tu su i nedopustivi, amaterski propusti poput:
„Stigla je jučer navečer, možda čak danas poslijepodne“, reče Schwester Margot. (str. 110)
„Bistar jutarnji zrak ispunjava sobu, posebno je lijep dan.“ (str. 111)
Govore o Frau Geertrui koja je stigla „možda čak danas poslijepodne“, a još uvijek „jutarnji zrak ispunjava sobu“. Vjerujem da se ova omaška može pripisati prijevodu, ali u sljedećem primjeru teško da se radi o tome.
„Već je ožujak. Krenut će u proljeće, uskoro. Zima nije pogodna za bijeg, preostale tjedne provest će u pripremi odlaska. Naumio je pronaći mjesto na imanju gdje će se sakriti na nekoliko dana. Onda će pobjeći u sumrak i hodati, dohodat će do Münchena.“ (str. 141)
Onda ponovno, kao da je čitatelj do sljedeće stranice doživio amneziju, autorica mu nudi isto to kao potpuno novu informaciju:
„Već nekoliko tjedana traži mjesto na imanju gdje će se sakriti na nekoliko dana prije odlaska u München, po mogućnosti sedam-osam dana, dok Nijemci ne odustanu od potrage.“ (str. 142)
Ne radi se o motivskom podsjećanju niti o produbljivanju lika, nego o gotovo doslovnom ponavljanju upravo iznesenog plana. Budući da između ta dva odlomka nema značajnijeg vremenskog odmaka ni novih okolnosti, učinak nije naglašavanje nego redundancija. Čitatelj stječe dojam da mu se upravo pročitana informacija ponovno servira, kao da je u međuvremenu zaboravio nešto što je pročitao prije četiri odlomka.
Još jedan od brojnih propusta u radnji je i Marekova opsesija pismom mlade Židovke Jane. Naime, dok sortira odjeću likvidiranih Židova, Marek pronalazi pismo koje je Jana napisala majci i koje on odlučuje dostaviti u Ženevu kako bi majka dobila posljednju poruku svoje kćeri.
„Jana. Od nje je ostalo samo ovo nikad poslano pismo, zaboravljeno ili ostavljeno u istrgnutoj, ukradenoj, izgubljenoj bundi. I ono krzno kojem ispada dlaka. Gdje je Jana? Skrio je pismo kraj drvene kutije, između dva velika kamena koja je složio, koji bi ga trebali zaštititi od vlage. Njihova se spavaonica redovito pretresa. A to pismo mora stići na odredište. Doći do gospođe Kowalczyk u Ženevi.“ (str. 102)
Pismo kasnije pronalazi i uzima netko drugi, bez ikakve značajne posljedice na samu radnju, čime se autorica ponovno rješava vrućeg kestena. Marek i dalje u mislima oživljava sadržaj pisma pokušavajući se sjetiti detalja te čitatelj i dalje očekuje da će posljednja poruka, makar usmenom predajom, doći do Janine majke. Međutim, po završetku rata, pismo više nitko ne spominje. Ovo je snažan primjer narativne nedosljednosti gdje De Mulder uvodi važan motiv kojem daje pripovjedni prostor i stvara očekivanje kod čitatelja da će taj motiv imati određenu ulogu u razvoju radnje ili lika. Međutim pismo nestaje, čitatelj ne dobiva ni rasplet ni objašnjenje i jedino što mu ostaje je dojam da je riječ o klasičnom slučaju neispaljene Čehovljeve puške. Čitatelj s pravom očekuje da će priča odgovoriti na pitanje koje je sama otvorila, no to se ne događa. Takvi propusti ostavljaju dojam nedovršenosti i amaterizma.
Roman Himmlerove jaslice Caroline De Mulder dokaz je kako bolji naslov, bolja naslovnica i naoko intrigantnija tema ne znači nužno i bolji roman. Na kraju krajeva to je samo ambalaža – pamti se ono među koricama. Dok nam De Mulder nudi tek sterilnu dokumentarnu konstrukciju užasa, Igor Beleš u svojoj ratnoj prozi Listanje kupusa nudi mnogo više od priče o ratu – daje nam neprocjenjiv uvid u ratnu stvarnost viđenu očima djeteta. Dječja perspektiva u ratnoj priči posebno je zanimljiva jer dijete još nije usvojilo ideologije kojima odrasli pokušavaju opravdati rat. Ono jasno vidi ono što odrasli često prešućuju ili racionaliziraju: njegovu potpunu besmislenost i odsustvo svake logike.
Belešev dječji pripovjedač pokušava razumjeti neshvatljiv koncept rata, proniknuti u smisao iznenadne podjele dojučerašnjih susjeda po kategorijama za koje dotad nije ni znao da postoje. Zajedno sa svojim prijateljima pokušava dešifrirati logiku prezimena i nacionalnosti te shvatiti zašto se odjednom događaju strahote koje su preko noći promijenile njihov svijet. To dječje traganje za razumljivim objašnjenjem nečega što je u svojoj srži besmisleno, nadasve je dirljivo.
Listanje kupusa čitala sam davno, ali Beleševu priču još osjećam u kostima. Samo izuzetne knjige imaju snagu da urastu u nas, a ovo je definitivno jedna od takvih. Njegov jednostavan, nepretenciozan način pripovijedanja lišen patetike i ideološke pristranosti prikazuje rat onakvim kakav jest – ne kao crno-bijelu priču, već kao užasan ljudski slom s dobrim i lošim pojedincima na svakoj od suprotstavljenih strana.
Nakon proračunate fikcije Caroline De Mulder ostaje jasna spoznaja da ne postoji ta činjenična priprema ni autorska konstrukcija koja može parirati stvarnom iskustvu i doživljaju rata. Ostaje i podsjetnik da se velika književnost ne projektira – ona se proživljava. Konačna dijagnoza je potpuna kapitulacija belgijske kamilice pred Beleševom punokrvnom ratnom prozom.
Nema Belgija Igora Beleša, pa ćemo Caroline De Mulder oprostiti što među njezinim stranicama ne kuca živo srce vrhunske ratne beletristike i toplo joj preporučiti da prelista Listanje kupusa.
