Gloria Lujanović: Valerijina vrata,
Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2026.
U književnoj su teoriji granice podjednako zgodne i nezgodne. Zgodne kad pamtite „u ladicama“, želite nešto sistematizirati, smjestiti, uskladištiti i lako pronaći, u prostoru gdje se slično slaže pored sličnoga. Jednako su nezgodne kad shvatite da se neki tekstovi svim silama opiru tim ladicama, kad žele istovremeno biti u dvjema, trima – ili nijednoj. Jedno je od takvih djela Valerijina vrata književnice i novinarke Glorije Lujanović, koje sama označava kao intimni atlas. Ta je njezina nova ladica izvanredno funkcionalna kad odustanete od pokušaja da ovu knjižicu smjestite u dnevnik, memoare, eseje, romantiziranu biografiju… Na kraju dana niste sigurni ni pripada li tekst epici ili diskurzivnim tekstovima, je li pisan književnoumjetničkim stilom s natruhama publicističkoga ili publicističkim stilom s visokim stupnjem umjetničke stilizacije – a više vam nije ni bitno.
Valerijina vrata počinju mišlju Ivana V. Lalića: „Mesta koja volimo ne možemo napustiti“. Nakon autoričina predgovora „S ruba svijeta“ jasno je da ona duboko osjeća mjesta o kojima piše, ali svesti njezin osjećaj samo na ljubav bila bi nepoštena simplifikacija. Iako raspored tekstova nalikuje na enciklopedijske jedinice u kojima je jedini kriterij abecedni red, teško se oteti dojmu promišljene gradacije – kao da je počeo in medias res i završio baš ondje gdje je trebao, negdje malo dalje od Valerijnih vrata, mitskog mjesta sretnih djetinjstva. Lujanović već objašnjavajući svoju prvu natuknicu, svoje prvo mjesto u atlasu – Abesiniju, nastupa kao promatračica, stanovnica, susjeda, ali i kao etnologinja u duši, bilježeći izjave, izreke, slike i pojave kojima prijeti zaborav. Uz „Obukla se k’o da je iz Abesinije“ objašnjava nam kako se u malenim mjestima srca njezina izrugivalo nečemu pogrešnom i zaostalom, a već na sljedećoj natuknici, o Ahmićima, pokazuje da je njezin glas jedan od onih koji odbijaju šutjeti i eufemizirati čak i ondje gdje bi šutnja bila očekivana. „Njima trajna rana, rana dok ih ima, nama sramota, i kad nas ne bude“, zaključuje Lujanović referirajući se na stravičan ratni zločin i pokolj bošnjačkih civila.
Autorica čitatelja provodi kroz pitome i divlje, umiljate i trnjem obrasle krajeve svojega djetinjstva, otkrivajući i geopolitičke i obiteljske priče, uz stalnu svijest kako je sjećanje varljivo i nestalno, primjerice kad se ne može sjetiti nijedne bakine priče o Bilačinoj košari, koja se koristila kao svojevrsna mjerna jedinica u narodu gučogorskog kraja. Opisujući tvrdoglave Bučiće, autorica uočava tragove svojega karaktera, koji oslikava sjajnom usporedbom i zvučnim leksikom: „Ostala ta tvrdoglavost, zajumperenost, ostala u tebi potreba da život k’o gredu rastežeš.“ Niz aforizama u ustrajnosti napisala je o ljudima koji su gradili kapelu na Bukovici, noseći kamen po kamen, a „tebi dodije s ruksakom u kojem su majica, maramice i Gavrilovićev mesni narezak“.
Lujanović osobito potresno opisuje ona mjesta gdje je stanovništvo ubijano, a njihova tijela ni nakon smrti nisu imala mirna počinka. Često se pita je li mrtvima sigurno zaspati kad u kukuruzištima stalno niču nove kosti. Njezina gotovo barokna svijest o prolaznosti i smrtnosti prisutna je u svakoj natuknici, crtici i priči. No njezino ljudsko i književno umijeće leži u sposobnosti da i u najcrnjim tamama vidi svjetlo – kao primjerice u priči „Dolac“ i sjećanju na svoju izgorenu dječju sobu, ali ni to nije uspjelo istisnuti prvotnu emociju – radost pri pomisli na to mjesto. Kao i svim zaljubljenicima u usmenu književnost, i Gloriji Lujanović voda zauzima važno mjesto u atlasu. Novotravničku rijeku Jaglenicu tumači kao mjesto prvih poljubaca, prvih pijanstava, prvih susreta između „vas“ i „njih“. Podjela na svoje i tuđe nije uvijek crno-bijela – ostaje dojam da tuđim ponajviše smatra zločin, s čije god strane. Sklonost autoironiji vidi se u potrebi da njezina završna misao, poanta, obično bude jezičav ubod nakon kojega čitatelj zastaje u tišini, kao uz sjećanje: „Čuješ proljetos jednu ženu kako govori ‘fino, brate, k’o da nije u Bosni“.
Stalnu napetost u Valerijinim vratima održava svijest o multikulturalnoj sredini čiji sukobi uvijek tinjaju, a rane slabo zacjeljuju. U natuknici „Mosor“ autorica opisuje uzak put na kojem svi sudionici prometa postaju živčani jer se čini kao da će zbog tjesnoće netko odvaliti dio džamije koja je „na putu, kao da namjerno smeta.“ Duša pacifista ipak se odmah prelijeva u riječi pa zaključuje: „Džamija je ondje, točno tamo gdje treba biti, da se sjetiš, i u najvećoj ljutnji i huji, dok čekaš da se mimoiđu dva auta, da Bog živi na onim mjestima gdje je najviše nervoze i onog bosanskog skrleta.“
Posebno su uspješni opisi skromnosti ili bolje rečeno siromaštva koje je obilježilo autoričino djetinjstvo. Trgovine koje su bile „Temu prije Temua“, proizvodi koji su se očuvali do danas, ali s četverostruko većom cijenom, uspomene na vječnu, turobnu svijest da se treba štedjeti, da nijedno djetinjstvo ni igra ne smiju biti iznad racionalnosti teških vremena. Potresan je opis šamara nakon pojedenih čokolada sa šlagom tijekom cjelodnevna izleta na Vlašiću, na koje je potrošila svih dvadeset maraka džeparca. „Od toga dana, sa svakog izleta i ekskurzije, vraćala se s više od pola što ti daju.“ Jedna od najširih natuknica, „Valerijina vrata“, opjevava (jer reći opisuje bilo bi gotovo uvrijediti takav tekst) hrabru ženu koja je odgajala brojne generacije, a danas za njom ostaju otvorena nova vrata – pričanja i pripovijedanja, jer je „sve na ovom svijetu uništivo, kratkotrajno, porozno, ali ostaje priča.“ U posljednjoj priči, „Žume“, punoj bezobrazluka, prkosa i osvetoljubivosti, od najmlađe dobi do one veteranske, baba je izrekla istinu koju autorica, sudeći po biografiji, živi: „Iz ove zemlje keva, treba ići, treba ići, čim dođe vrime da ideš, idi, a doć’ će brzo.“
Gloria Lujanović u svojem je djelu Valerijina vrata istinski sinonim za one paradoksalne situacije kad mlada autorica piše, ali osjećaj je kao da stara duša pripovijeda. Njezin glas ne plače ni za boljim vremenima – jer nisu bila bolja, ni za nepreboljenim prostorom – jer je znala da je čeka odlazak. Ona slavi lijepe uspomene, prijateljstva, sitne radosti, netaknutu prirodu i prkos svojega kraja, istovremeno oštro urezujući sjećanje na podjele, sukobe, ratove, leševe i sjene prošlosti. U njoj nema realističke beletrizacije zbilje, ali njezin rafiniran umjetnički stil i najteže teme pakira u privlačno ruho. Njezina je velika prednost slikovitost, toliko jasna da se u atlasu može (s)naći i netko tko nikad nije vidio nijedna njegova mjesta. Jedina veća zamjerka ide u domenu oblikovanja knjižice. Odnos teksta i bjeline gdjekad ostavlja dojam nepotrebna rasipanja papira i prazna prostora ondje gdje je mogla, ili trebala, biti fotografija – čime bi i ta apozicija atlas dobila još veće opravdanje. No grafički dio nikako ne umanjuje sadržajne kvalitete. Jednom je rečenicom Gloria Lujanović opisala narod, a ta bi rečenica mogla sjajno funkcionirati i u opisu snage njezina teksta, koji je, iako emotivan i estetski nadasve lijep, istovremeno i „tvrd, odlučan, žestok.“


